Qur'an u islamu

Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabataba'i (1903-1982)
Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabataba'i (1903-1982)

Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabataba'i (1903-1982) spada među najveće tradicionalne islamske učitelje svog stoljeća u Iranu. Potiče iz vrlo ugledne i obrazovane porodice religijskih učenjaka. Studirao je u rodnom gradu, Komu, Teheranu a veliki dio vrmena proveo je u Nedžefu. Bio je vrlo plodan autor. Osim komenatar Kur'ana u dvadeset svezaka "El-Mizanu fi tefsiri-l-Kur'an napisao je na deertine drugih knjiga, rasprava i članaka. Mi ćemo na našoj stranici u nastavcima objaviti njegovu knjigu Kur'an u islamu 
 

I POGLAVLJE - Znacaj Kur'ana kod muslimana

1. Kur'an, najbolji ustav života
Islamsku vjeru, koja sadrži najpotpunije kažipute i načela za ljudski život i koja obuhvata ono što čovječanstvo vodi sreći i blagostanju saznajemo i temelje joj i zakonodavstvo upoznajemo posredstvom Kur'ana Časnoga.

On je prvi izvor islamske vjere i njeno vrelo iz kojeg ona izbija.

Islamskim načelima, odredbama i propisima koji sadrže lanac vjerskih spoznaja, moralnih i praktičnih načela, temeljne izvore nalazimo u ajetima Kur'ana Veličanstvenoga.

Uzvišeni Allah kaže:,,Ovaj Kur'an vodi jedinom ispravnom putu!"

Takođe, uzvišeni Allah kaže: ,,Mi tebi, Muhammede, objavljujemo Knjigu kao objašenjenje za sve!"

Po svemu je jasno da u Kur'anu ima mnogo ajeta u kojima nalazimo temelje vjerskih uvjerenja, moralnih vrijednosti i opštih praktičnih pravila. Ne smatramo za potrebno navoditi sve te ajete na ovom mjestu za što ne nalazimo prostora da bismo šire govorili.

Ipak, nešto detaljnije govorimo da precizan uvid u postavke koje slijede objasni do kojeg obima Kur'an sadrži životne upute i načela koja čovjek treba da ispunjava. Te postavke jesu sljedeće:

1) Čovjek svojim životom stremi sreći, zadovoljstvu i ispunjenju želja koje poželi. Sreća i zadovoljstvo su posebno stanje u životu koje čovjek želi kako bi u njihovu okrilju postigao slobodu, obilje, bogatstvo života i tome slično. Zapažamo da u iznimnim situacijama neki ljudi sebe odvraćaju od sreće i ugodnosti tako što na sebe dižu ruku, čine samoubojstva, ranjavaju svoja tijela, sakate svoje organe ili se izvrgavaju tegobnim vježbama koje nisu vjerom propisane, čineći to pod izlikom odvraćanja, odricanja od ovoga svijeta, kao i mnogo toga drugog što prouzročuje držanje duše na uzdi od mnogih sredstava obilja i ugodna života. Tako čovjek koji je na kušnji duhovnih i psihičkih kompleksa smatra - a to je posljedica koja vodi porijeklo iz njegove duše - da se sreća ostvaruje poduzimanjem čina suprotnih sreći. Na primjer, nekog pogađaju različite životne tegobe i muke i on ne može da ih podnese, pa se priklanja samoubojstvu jer vidi u smrti mir i smiraj. Neki pak ljudi odaju se asketstvu i iskušavaju razne vrste tjelesnih vježbi, sebi zabranjuju materijalne i putene slasti, jer smatraju da je sreća u jednom takvom bezvrijednom životu. Prema tome, napor koji čovjek ulaže samo je u svrhu postignuća te tražene sreće za koju se on trudi da je ostvari i postigne. Dakako, putevi kojima se ide zarad postignuća tog spomenutog cilja razlikuju se. Neki slijede put razuma koji je ustanovilo čovječanstvo i dozvolio šerijat, a neki skreću sa ispravnih staza i padaju u bespuća zablude i devijacije od Puta Istine.

2) Djela i postupci koji proizilaze od strane čovjeka uvijek su u posebnom okviru zakona i odredbi. To je bjelodano jasno i ne može se poreći, makar u nekim situacijama izgledalo drukčije što je potrebno snažnije objasniti i očitovati. To je stoga jer čovjek, koji ima udio razuma, ne radi ništa osim nakon što je to poželio da uradi. Njegov čin proishodi iz njegove duševne želje koju on zna i nije mu skrivena. S druge strane, čovjek čini to što čini zarad sebe.

Pod tim mislimo da on osjeća životne potrebe koje mora udovoljiti, te on radi kako bi udovoljio tim potrebama. Između svih čovjekovih djela i postupaka postoji čvrsta uzajamna veza koja ih povezuje. Jedenje, pijenje, spavanje, buđenje, sjedenje, stajanje, hodanje... ovi i mnogi drugi čini i radnje koje proističu od čovjeka u nekim su situacijama nužne a u nekima nisu.

U nekim prilikama mu koriste, a u drugima mu nanose štetu. Sve što čovjek čini proizilazi iz zakona čije univerzalne odredbe doznaje u samome sebi, a čije partikulame odredbe primjenjuje i prakticira u svojim činima i postupcima.

Bilo koja jedinka u svojim pojedinačnim činima i postupcima nalik je jednoj potpunoj vlasti koja ima svoje zakone, odredbe, običaje i način vladanja. Djelatne snage u toj vlasti imaju u dužnosti da čine i postupke te vlasti prvo uspoređuju i saobražavaju sa tim zakonima a potom da djeluju.

Društveni poslovi koji se odvijaju u bilo kom društvu nalik su poslovima jedinke. U dotičnom društvu sudi se po skupini zakona i ravna po načinima vladanja kojima se potčinjava većina pojedinaca tog društva. U suprotnom, za kratko vrijeme uslijediće anarhija i pokidaće njihove društvene veze.

Dakako, duh društva razlikuje se po zakonima koji vladaju u njima i po kojima se sudi. Ako je neko društvo vjersko i konfesionalno u njemu važe zakoni te konfesije i njeni propisi. Ukoliko društvo nije konfesionalno već se zadovoljava civilizacijom, postupci takvog društva poprimaju duh građanskog zakona. Ako je pak to društvo domorodačko, te u njemu civilizacija nema nikakva udjela, onda u takvom društvu vladaju običaji pojedinaca i prosti zakoni jedinke, ili pak vladaju zakoni koji su se stekli kroz kontakt različitih vjerovanja i običaja u jednom anarhičnom, neorganizovanom obliku.

Prema tome, čovjek mora imati osobni cilj u svojim ličnim, pojedinačnim i društvenim radnjama i djelovanjima; da bi ostvario taj svoj željeni cilj nema mu druge nego da prakticira svoje radnje i postupke u skladu sa zakonima i posebnim i uspostavljenim običajima, bilo da su ti zakoni postavljeni od neke vjere ili nekog društva i nečeg drugog osim toga dvoga.

Sam Časni Kur'an potvrđuje ovakvo gledanje kad kaže:

,,Svako se okreće prema svojoj strani, a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete!"

(El-Bekare, 148)
U kur'anskoj upotrebi riječ vjera, religija primjenjuje se općenito, na običaje i zakone. I vjemici i nevjemici (idolopoklonici) - pa čak i oni koji sasvim niječu postojanje Uzvišenog Allaha - ne mogu biti bez određenog uvjerenja, ,,vjere". Jer, svaki čovjek slijedi posebne zakone u svojim poslovima i postupcima, bili ti zakoni izvedeni i utemeljeni na Vjerovjesniku i Objavi, ili bili postavljeni od strane neke osobe ili grupe, društva ...

Allah dž.š.kaže:

"Koji od Allahova puta odvraćaju i nastoje slijediti krive puteve."



3) Najljepši i najstameniji običaji i norme koji su dostojni čovjeka da ih slijedi jesu običaji i norme koje mu se zadaju iz njegove ispravne - zdrave Unutarnje Prirode, a ne one običaje koje izviru iz osjećanja i hirova, bili oni pojedinačni ili društveni.
Ako pažljivo upravimo pogled prema svakom dijelu UNIVERZUMA, mi zapažamo da on ima jedan cilj kojem stre-mi od prvog dana svog stvaranja, izvršavajući i ostvarujući taj cilj na najpogodniji i najljepši način. Univerzum obuhvata i sadrži ono bez čega ne može da bi ostvario svoj cilj: sadrži sredstva i pomagala. Tako je i sa svakim stvorenjem u Univerzumu koje ima dušu ili koje nema dušu.

Na primjer, zmo pšenice, od prvog dana od kada se stavi u zemljinu utrobu, stremi na putu usavršavanja, iznikne kao zelena biljka, raste dok se ne stvore od nje klasovi čiji svici nose mnogo zrnevlja pšenice. A pšenično zmo snabdjeveno je i opremljeno potrebnim sredstvima posredstvom čijim se koristi uzimajući elemente bez kojih ne može i koje crpi na putu svog sazrijevanja i usavršavanja. Ono u sebe upija dijelove i sastojke zemlje, vazduha i drugoga na poznat način, potom s time ono probija zemlju (niče iz nje), zazeleni se, raste iz dana u dan, i preobražava se iz jednog oblika u drugi oblik, sve dok ne nastane iz njeg klasje, a u svakom klasu zmevlje. Tada je ono posijano zmo u zemlju stiglo do svoga postavljenoga cilja i stiglo je do svoga savršenstva ka kojem je išlo.

A tako isto i orahovo stablo, ako ga pažljivo posmatramo, zapažamo kako takođe ide prema posebnom cilju od prvog dana svoga stvaranja. Da bi ono stiglo do svoga cilja opremljeno je posebnim sredstvima koja odgovaraju orahu na njegovu putu usavršavanja, njegovoj snazi i veličini. Orah na svome putu ne koristi sredstva pšeničnoga zrna, kao što ni pšenično zrno ne koristi na svome putu ka savršenstvu, iz jedne u drugu razinu, sredstva oraha. I orah i pšenično zmo imaju svoj poseban razvoj, svako ponaosob, i on se ne ukršta na pravoj liniji.

Sve što vidimo u Univerzumu slijedi ovakvo postavljeno pravilo. Mi nemamo nikakva dokaza da je čovjek bilo kakav izuzetak od ovoga na svome prirodnom putu do svoga cilja, a na tom putu i čovjek je snabdjevcn pomagalima nužnim da bi došao do cilja. Dakako, pomagala i sredstva koja su pohranjena u čovjeku najbolji su dokaz da je čovjek najbolji primjer za to u Univerzumu. Čovjek ima svoj poseban cilj koji sadrži njegovu sreću, a na čovjeka su obilno prosuta sredstva da do toga cilja dođe.

Prema tome, ne samo stvaranje čovjeka - nego stvaranje cijeloga Univerzuma čiji je dio čovjek - čovjeka vodi istinskoj sreći, a to je da mu objavljuje za njega najvažnije, najljepše i najčvršće zakone koji sačinjavaju njegovu sreću.

Allah dž.š.kaže: ,,Gospodar vaš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno." Takođe kaže: "Allah je onaj koji sve stvara i čini skladnim, koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje."

"Tako mi duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj ko dušu očisti a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvede."

,,Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjemik, vjeri, djelu Allahovom, prema kojoj je On ljude načinio, - ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer to je prava vjera"

"Allahu je prava vjera jedino islam!"

"A onaj, ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena! "

Rezultat koji se izvodi iz ovih i drugih ajeta ovakvog sadržaja a koje nismo spomenuli, ukratko je sljedeći: Allah dž.š. vodi svako svoje stvorenje - a među njima je i čovjek - ka cilju najviše sreće radi koje ih je i stvorio. Ispravni čovjekov put jeste onaj kojem ga i zove njegovo posebno STVARANJE. Stoga, čovjek treba da provodi u svojim postupcima pojedinačne i društvene zakone koji izviru iz njegove nepatvorene prirode. On ne treba da skrštenih ruku slijedi svoje strasti, porive i ono čemu ga guraju njegove žudnje.

Zahtjev prave prirodne vjere jeste da čovjek ne zanemaruje sredstva pohranjena u Njegovom Biću, već da koristi svako sredstvo u svojim granicama i onako kako mu je zadato, radi toga da bi uravnotežio svoje skrivene moći u sebi, te da ne bi jedna moć nadvladala drugu.

Nadalje, čovjeku treba da sudi zdrav razum koji je daleko od nedostataka i sumnje, a ne zahtjevi duše koji izviru iz strasti i osjećanja koja su suprotna razumu. Takođe, sudac u društvu treba da bude istina i ono što je istinski dobro za društvo, a ne čovjek moćnik i tiranin koji slijedi svoje strasti i puti, niti većina koja se suprotstavlja istini i općim interesima.

Iz istraživanja koje smo do sada proveli izvodimo drugi zaključak, a on glasi: Propisivanje zakona i njihovo uspostavljanje pripada samo Allahu jedinom.

Niko drugi ne posjeduje pravo da propisuje zakone, da donosi odluke i da sudi o temeljnim stvarima. Jer, iz prethodnog smo saznali da običaji i zakoni koji koriste čovjeku u njegovom praktičnom životu proizilaze iz njegovog prirodnog bića. Pod tim prirodnim bićem mislimo na zakone i ,,običaje" koji pozivaju ka toj prirodi unutamjim i vanjskim uzročnicima skrivenim u samom čovjekovom stvorenju. To znači, takođe, da te uzroke Allah i "želi", a ovo ,,želi" znači da je Allah sam stvorio u čovjeku uzroke i razloge koje iziskuju ti zakoni i "običaji"..

Dakako, volja se dijeli na dva dijela: volja koja prisiljava na nešto, da se nešto zbiva, kao što su, npr. prirodni događaji koji se zbivaju svaki dan. Takva volja naziva se "Stvaralačkom voljom". Druga vrsta volje jeste volja koja zahtijeva da se nešto dogodi posredstvom izbora, a ne posredstvom prisile, kao što je jedenje, pijenje i slično tome.Ova volja poznata je pod nazivom ,,zakonodavna volja".

Allah dž.š. kaže: "Sud pripada samo Allahu."

KUR'AN USPOSTAVLJA PUTEVE I PROGRAME ŽIVOTA ČOVJEKOVA

Imajmo na umu sljedeće tri premise:

Kur'an, uz brigu spram ove tri spomenute premise - a te premise su:

Da čovjek ima cilj do koga treba da stigne na putu u svome životu svojim trudom i djelima;
Da čovjek ne može stići do tog zadatog cilja izuzev ako ne slijedi posebne ,,običaje"
Da čovjek mora učiti te zakone i ,,običaje" iz knjige prirode i stvaranja pod kojim mi mislimo na božansko podučavanje, - Kur'an, dakle, uspostavlja puteve za čovjekov život i to na sljedeći način
Temelj toga puta Allah je dao da počiva na spoznaji Njegova Uzvišenog Bića. Također, vjeru u Njegovu jedinost Allah je učinio prvim osnovom vjere, a na putu spoznaje Allaha ukazao je na budući svijet i vjerovanje u Sudnji Dan. Na taj Dan nagradiće se dobročinitelji za dobra djela a kazniti zločinitelji za zlo.

Vjera u budući svijet jeste drugi osnov, a posredstvom vjerovanja u budući svijet Allah je ukazao na spoznaju poslanstva. Jer, nagrađivanje ili kažnjavanje za djela ne može se provesti osim nakon spoznaje pokornosti i nepokomosti, te nakon spoznaje šta je dobro a šta zlo. Ova spoznaja dolazi isključivo posredstvom Objave i poslanstva. Kao što ćemo naprijed objasniti i tu spoznaju Bog je dao kao treći temelj vjerovanja.

Dakle, Kur'an podrazumijeva i naznačava sva tri temelja -vjerovanje u Božju jedinost, vjerovanje u poslanstvo i vjerovanje u onaj svijet - osnovama islamske vjere.

Nakon toga Kur'an objašnjava temelje morala sa kojim je Allah zadovoljan, dobre atribute koji su u skladu sa ova gomja tri temelja i koje svaki čovjek - vjernik mora izražavati.

Zatim Kur'an čovjeku propisuje praktične zakone koji obuhvataju istinsku sreću i koji u čovjeku povećavaju ćudoredne vrijednosti i činioce koji čovjeka dovode do istinskih vjerovanja i fundamentalnih postavki vjerovanja.

Naime, mi ne možemo smatrati vrijednim nekog čovjeka koji ima karakteristiku blagosti, ali je ogrezao u seksualnim porocima, krade, pronevjerava data mu povjerenja i u svojim poslovanjima je prijevarne duše. Takoder, mi ne možemo priznati darežljivom neku osobu koja prekomjerno voli imetak, skuplja ga i gomila, sprečava druge da u pogledu imetka ostvare svoja prava i škrtari prema njima. Isto tako, mi ne možemo smatrati nekog čovjeka vjernikom u Allaha dž.š. i u Sudnji dan ako on ne vjeruje Allaha i ako ga ne spominje u danima i noćima. Dakle, hvale vrijedno moralno i ćudoredno ponašanje u čovjeku je živo samo onda ako je popraćeno djelima koja odgovaraju moralu.

Ovaj odnos koji postoji izmedu morala i djelovanja također postoji i izmedu morala i vjerovanja. Ma koji čovjek koji je uronuo u nadmenost, oholost, egoizam, ne može vjerovati u Allaha dž.š. i pokoriti se Njegovoj Veličini. Ko ne poznaje tokom cijelog svoga života značenje pravednosti, čojstva i viteštva, te sažaljenja prema nemoćnima i slabima, takvome vjerovanje u Sudnji Dan i u polaganje računa ne ulazi u srce.

Allah dž.š. kaže, povezujući istinsko vjerovanje sa ćudorednošću sa kojom je On zadovoljan, sljedeće:

" Njemu se dižu lijepe riječi i dobro djelo On prima"

Allah dž.š. kaže, povezujući vjerovanje i djelo, sljedeće:

"Oni koji su zlo činili završiće najužasnijom patnjom zato što su Allahove Riječi poric

ali i što su ih ruglu izvrgavali"
Zaključak ovoga izlaganja jeste sljedeći: Kur'an Časni sadržava tri izvora, osnova islama, a to su:

A-Osnovi vjerovanja. Oni se dijele na tri osnova same vjere (vjera u Jednoj Boga, vjera u poslanstvo, i vjera u budući svijet), te na različita druga vjerovanja kao što su vjerovanje u ploču, u pero, u predodređenost i sudbinu, u meleke, u Allahovo prijestolje, u stvaranje nebesa i zemalja i tome sl.

B - Moral (ćudorede) sa kojim je Allah zadovoljan;

C-Šerijatske propise i praktičnc zakone čije je osnove Kur'an objasnio i opunomoćio poslanika da objasni njihove detalje, a Božiji Poslanik je učinio sam da objašnjenje tih propisa od strane njegove porodice bude kao i njegovo objašnjenje, kao što je to poznato iz Hadisa Sekalejn* koji su vjerodostojno prenešeni kako od strane Ehli-sunneta tako i Šiija.

KUR'AN - POTPORA POSLANSTVA

Kur'an Časni na nekoliko mjesta izjavljuje da je on Allahov govor uzvišeni, to jest da je to govor objavljen od Allaha baš istim ovakvim riječima koje mi čitamo. Poslanik a.s. je te riječi dobio posredstvom Objave koju je primio od Allaha dž.š.

Da bi potvrdio da je Allahov govor i da nije ljudska tvorevina, sam Kur'an izaziva u svojim ajetima cijelo čovječanstvo da donese makar ajet poput Kur'ana. To ukazuje da je Kur'an nadnaravan (Mu'džiza) i da niko ne može tako nešto dati od ljudi.

Allah dž.š. kaže:

"Zar oni da govore: "Izmišlja ga!"

"Reci: ,,Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur'an, oni, kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jednidrugima pomagali."

"Zar oni da govore: ,,On ga izmišlja!" Reci: "Pa sačinite vi deset sura, sličnih, izmišljenih...!"

- Ne, nego oni neće da vjeruju; zato neka oni sastave govor sličan Kur'anu, ako istinu govore"
"A oni govore: "On ga izmišlja!" Reci: "Pa dajte vi suru sličnu njemu !"

"A ako sumnjate u ono što objavljujemo slugi našem načinite vi jednu suru sličnu objavljenim

Allah dž.š. ih također izaziva govoreći da u Kur'anu ne postoji nesuglasje:

"A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti"

Kur'an Časni koji, upućujući ove izazove, tvrdi da je Allahov govor, na mnogo mjesta izjavljuje da je Muhamed a.s. Poslanik od Allaha poslan i da je vjerovjesnik. Otuda je Kur'an potpora poslanstva i osnažuje poslanstvo u njegovim tvrdnjama.

Stoga se Poslaniku a.s. nareduje u nekim ajetima da potvrdi svoje poslanstvo svjedočanstvom Allahovim dž.š. o tome. To znači, da navede kur'ansku potporu za svoje poslanstvo. Kur'an kaže:

"Reci: ,,Meni i vama dovoljan će biti Allah kao svjedok!"

,,Allah svjedoči da je istina ono što ti objavljuje, objavljuje ono što jedini On zna, a i meleki svjcdoče; a dovoljan je Allah kao svjedok!

KUR'AN JE UNIVERZALNA KNJIGA

Kur'an se u svojim temama ne posvećuje jednom od naroda kao što je, na primjer, arapski narod. Također, Kur'an posebno ne izdvaja ni neku grupu kao što su muslimani. Kur'an, naime, upravlja svoj diskurs i prema nemuslimanima kao što govori i o muslimanima. Argument za ovu tvrdnju jesu mnoga obraćanja upravljena u Kur'anu prema idolopoklonicima, paganima, politeistima, Sljedbenicima Knjiget Jevrejima, sinovima Isra'ilovim, kršćanima... Navodi dokaze za svaku od ovih grupa i poziva ih svojim istinitim spoznanjima i razmišljanju o njegovim plemenitim navodima i ajetima. Kur'an raspravlja sa svakom od tih grupa i poziva ih u vjeru, bez toga da svoj diskurs upravlja i uposebljuje na Arape same.

Tako Kur'an kaže idolopoklonicima: Ali ako se oni (idolopoklonici) budu pokajali i namaz obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri.

Isto tako, Kur'an kaže i Sljedbenicima Knjige: "O Sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jed-ne rijeći i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Bogu ne klanjamo, da nikoga Njcmu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Boga, božanstvima ne držimo!" Zapažamo da Uzvišeni Allah nije svoj govor usmjerio u ovom i sličnim časnim ajetima, niti ga je posebno iskazao riječima: ,,Ako se politeisti Arapa budu pokajali..."i niti je kazao: ,,O Sljedbenici Knjige između Arapa" niti je rekao nešto drugo tome slično a što bi se odnosilo posebno na neku odredenu skupinu. Dakako, u samom početku islama - dok se on nakon islamskog poziva nije bio proširio i dok nije izašao iz okvira Arabijskog poluotoka - bilo je obraćanja upućenih Arapima. Međutim, od šeste godine po Hidžri, kada se islamski poziv proširio i prešao granice Arabijskog poluotoka, nije bilo niti ostalo mjesta za upućivanje Kur'anskog govora nekoj posebnoj zajednici. Uz časne ajete koji su naprijed navedeni ima i drugih ajeta koji upućuju na općenitost tog islamskog poziva, kao što su Allahove riječi:

"A meni se ovaj Kur'an objavljuje da njima opomenem i vas i one do kojih Kur'an dopre!"

"A Kur'an je svijetu cijelom opomena!"

"Kur'an je, doista, svijetu cijelom opomena!"

"Kur'an je ljudima opomena!"

Sa historijskog stanovništa gledano, zapažamo da su se mnogi idolopoklonici Jevreji i kršćani odazvali pozivu islama kao i to da je jedna grupa ljudi iz nearapskih nacionalnosti primila islam, kao što su Selman Farisi, Suhejb Rumi, Bilal Habeši i njima slični pojedinci.

KUR' AN JE SAVRŠENA KNJIGA

Kur'an sadržava najviši cilj kome teži čovječanstvo i on upućuje tome cilju najpotpunijim dokazima i najljepšim svjedočanstvima. A do tog cilja se može stići samo sa realnim nazorima o Univerzumu i sa radom i postupanjem u skladu sa moralnim principima i praktičnim normama. Objašnjenje za to Kur'an nudi u jednoj potpunoj formi rekavši:

,,Kur'an vodi ka Istini i na Pravi put upućuje!

Na drugom mjestu Kur' an kaže, nakon što je spomenuo Tevrat i Indžil, sljedeće:

"A tebi objavljujemo Knjigu (Kur'an), samu istinu da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi!"

Objašnjavajući to da obuhvata bit vjerozakona Božjih poslanika Kur'an kaže:

,,On vam

O tome da Kur'an obuhvata i ostale stvari, kaže se sljedeće: ,,Mi tebi objavljujemo Kur'an kao objašnjenje za sve". Ukratko rekavši, siže prethodnih ajeta glasi: Kur'an obuhvata istine objavljene u nebeskim knjigama, a i više od toga. U Kur'anu postoji sve što je potrebno ljudima za njihov savršeni put ka željenoj sreći, bilo to da su temelji vjerovanja ili da su praktični principi.

KUR' AN JE VJEČNA KNJIGA

Prethodna cjelina potvrđuje nam da je Kur'an Plemeniti vječna i trajna knjiga, unatoč prolaženju stoljeća i vremena. Tako, ma koji drugi govor, pa bio on sasvim tačan u apsolutnom smislu, ne može biti usmjeren na sveukupnost vremenskog tra-janja.

Kur'an navodi ovu potpunost svoga govora i cjelovitosti i kaže:

"Kur'an je doista govor koji rastavlja istinu od neistine,

lakrdija nikakva on nije!"

Tako su istinske spoznaje apsolutno istinite i čista stvamost. Moralni principi i praktični zakoni koje Kur'an objašnjava su rezultat ovih čvrstih, stalnih istina. Do njih ne dospijeva nikakva neistinitost i one se ne troše niti prolaze prolaženjem godina i stoljeća. Allah dž.š. kaže:

,,Zar poslije istine ima išta osim zablude?" Allah dž.š. još kaže:

Nije nepoznato da su mnoge studije napisane o kur'anskim propisima, te da su ti propisi stalni i vječni i ne odnose se na jedno određeno vrijeme. Međutim, tema kur'anskih propisa izlazi iz okvira teme ove naše studije u kojoj pokušavamo objasniti mjesto Kur'ana kod muslimana i to onako kako to sam Kur'an na to ukazuje.

KUR'AN JE AUTONOMAN PO SVOM SMISLU

Plemeniti Kur'an je govor kao i ostali govori kojim ljudi govore. On jasnim smislom ukazuje na namjeravana značenja i na ono što se traži iz objašnjenja smisla i podataka, i nema u Kur'anu ničega skrivenog od slušatelja u njegovim ajetima.

Ne nalazimo nikakva dokaza da Kur'an svojim riječima ukazuje na neka druga značenja sem onih do kojih dolazimo i koja nam se nadaju iz njegovih riječi i rečenica.

Što se jasnoće Kur'ana u njegovom smislu i značenju tiče, ma koji čovjek koji razumije arapski jezik u mogućnosti je da dosegne do značenja plemenitih ajeta na isti način kao što doseže i do značenja svakog govora na arapskom.

Uz to, mi u mnogim ajetima nalazimo govor i diskurs upravljen ka posebnim grupama kao što su sinovi Israilovi, ili vjernici, ili nevjemici. A ima i ajeta Kur'ana koji se obraćaju cjelokupnom čovječanstvu.

Sa njima Kur'an raspravlja, izaziva ih da donesu govor sličan Kur'anu, ako sumnjaju u to da je Kur'an od Uzvišenoga Allaha. Sasvim je jasno da ne bi bilo ni od kakve koristi govoriti sa ljudima terminima koji njima nisu jasni, kao što ne bi koristio ni izazov da donesu suru sličnu Kur'anu ako se ne razumiju riječi kojima je izazov upućen.

Povrh svega toga, Kur'an kaže:

"Pa zašto oni ne razmisle o Kur'anu ili su im na srcima katanci!"

Takođe, Kur'an kaže: ,,Pa zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturječnosti!"

Ova dva ajeta ukazuju na nužnost razmišljanja o Kur'anu u smislu razumijevanja. Razmišljanje o Kur'anu uklanja ono što se na prvi pogled očituje kao razlika i nekonzistentnost među ajetima. Sasvim je jasno to da ukoliko ajeti ne bi imali vanjski, jasni smisao svojih značenja, tada ne bi bilo smisla razmišljati i dublje pronicati u njih, kao što ne bi ostalo nikakva mjesta za rješavanje formalnih razlika među ajetima posredstvom razmišljanja i pronicanja u njih.

Tvrdimo da ne postoji neki vanjski dokaz kojim bi se zanijekala autoritativnost, vanjska jasnoća Kur'ana, jer mi nismo našli nigdje dokaza za tako nešto, osim tvrdnje nekih ljudi da mi - u razumijevanju značenja i intencija Kur'ana - moramo da se vraćamo onom što je preneseno od Poslanika s.a.v.s. ili što je preneseno od njegove čiste porodice a.s..

Ali, ova njihova tvrdnja je manjkava i ne može se prihvatiti jer se jasnoća i autoritativnost Riječi Allahova Poslanika a.s. mora da izvodi i razumijeva iz Kur'ana, a ne obratno - da se jasnoća Kur'ana izvodi iz Riječi Allahova Poslanika a.s.. Kako, naime, shvatiti to da se solidnost vanjskih značenja Kur'ana temelji na njegovim (Poslanikovim) izričajima?!

Naprotiv, mi povrh toga tvrdimo: Dokazivanje samog temelja poslanstva mora da se vezuje za nit Kur'ana koji je temelj poslanstva, kako smo to prije rekli. Ovo što navodimo nije oprečno tome da je dužnost Poslanika da objašnjava neke pojedinačne propise i detalje šerijatskih propisa koje ne nalazimo u vanjskom značenju Kur'ana; niti je oprečno da bude vodič ka spoznajama Kur'ana Časnoga, kako se to i vidi iz slijedećih ajeta:

,,A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje."

,,Što vam Poslanik naređuje to uzmite, što vam zabranjuje toga se klonite!"

,,A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali."

,,On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči!"

Ono što se razumije iz ovih ajeta jeste da je Poslanik a.s. taj koji objašnjava pojedinačne stvari i detalje šerijata i on je Božanski učitelj (od Boga dat učitelj) za Uzvišeni Kur'an. Također se razumije iz tzv. hadisa es-sekalejn* da su Imami a.s. nasljednici Božjih pošlanika u tome. A to sve nije oprečno tome da se dolazi do nakane i značenja Kur'ana posredstvom vanjskog znaćenja ajeta ko je to naučio od istinskih učitelja i ko ima ispravan osjećaj i čulo u razumijevanju.

Kur'an ima vanjsko i unutarnje značenje

Allah dz.š. kaže u svome veličanstvenom govoru:


"I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte!" (Nisa", 36)
Vanjsko znacenje ovoga časnoga ajeta ukazuje na to da ono zabranjuje obožavanje kipova - kao što se i navodi u Allahovim riječima:


"Budite što dalje od kumira poganih" (Hadzdz 30)
Ali, nakon promišljanja i analize jasno se pokazuje daje uzrok zabrane obozavanja kipova zapravo, u biti, bilo koje potčinjavanje nečemu i nekome drugom osim Allahu Uzvišenom. A to se ne odnosi samo na obožavanje kipova, nego je Allah dz.š. i samo pokoravanje šejtanu izrazio takodjer riječju robovanje, obožavanje kad je rekao:


"O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: "Ne klanjajte se šejtanu...!"(Ja-sin 60)
S druge strane, jasno je da ne postoji nikakva razlika u mrskoj pokornosti bilo da se ona iskazuje prema nečemu drugom što nije čovjek ili pak prema samom čovjeku. Naime, slijediti strasti duše takodjer je obožavanje nečega mimo Allaha dz.š. kako nam to pokazuju i sljedeće Rijeci Allahove:


"Da li si vidio onog ko je strast svoju za svoje bozanstvo uzeo?" (Dzasije 23)
Posredstvom preciznije analize zapažamo da se ne smije u vjeri okretati prema nečemu drugom osim Allahu dz.š. Jer, okretanje i predanost tome drugom znaci da se tome drugom priznaje neovisnost i da mu se pokorava. A to je već u biti pokornost i obožavanje. Allah dz.š. kaže:


"Mi smo za dzehennem mnoge džine i ljude stvorili: oni pameti imaju - a njome ne shvaćaju, oni oči imaju - a njima ne vide, oni uši imaju - a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori - njih se ništa ne tiče!" (A'raf 179)
Razmišljajući o ovim ajetima mi na prvi pogled zapažamo da Allah dz.š. u svojim riječima "ništa Allahu ravnim ne smatrajte!" - zabranjuje obožavanje kipova. Medjutim, kada malo dulje razmislimo o tome, zapažamo da je to zabrana da se obozava neko drugi sem Allaha mimo Allahove dozvole. Medjutim, ako još više razmislimo (nego li smo to ucinili u prva dva pokušaja), vidjecemo da je tu posrijedi i zabrana da čovjek obožava samoga sebe slijedjenjem duševnih prohtjeva. A ako, napokon, još dublje razmislimo, vidjecemo da je tu posrijedi zabrana da se predanost iskazuje prema bilo kome drugom osim prema Allahu, ma ko taj dugi bio!
Ovakvo postepeno koracanje - pod tim mi mislimo na pojavljivanje i očitovanje prvog značenja u ovom gornjem ajetu, pa potom pojavljivanje šireg značenja nego li je ono prvo, i tako redom - prisutno je u svim časnim ajetima, bez izuzetka.
Razmišljanjem o ovoj temi postaje jasnije značenje onog što je preneseno od Allahovog Poslanika s.a.v.s. u hadiskim i tefsirskim djelima, tj. daje on rekao:

Kur'an doista ima vanjsko i unutarnje značenje. A unutarnje značenje Kur'ana ima svoje daljnje unutarnje značenje sve do sedam unutarnjih značenja!" [6]

Prema tome, Kur'an ima vanjsko i unutarnje značenje, eksplicitno i implicitno znacenje. Oba značenja su namjerena i traze se u Casnim ajetima. Ipak, ta dva značenja događaju se i zbivaju u nekom ajetu "po duzini" a ne "po širini". Naime, nakana vanjskog nije oprečna nakani unutarnjeg značenja, a nakana unutarnjeg značenja ne prigušuje nakanu vanjskog značenja.

- Zašto Kur'an govori na nacin vanjskog i unutarnjeg znacenja?

l - Čovjek u ovom svom prvom, kratkotrajnom, ovozemaljskom životu nalik je mjehurićima pjene koja plovi po vodi. Jer oslonci i stupovi njegove ljuske bivanja pobodeni su u vode materijalnog, tvarnog mora. I sve što on poduzima, sav trud i napor spleten je rukom ovog uzburkanog, tvarnog mora!
Naime, ljudska vanjska i unutarnja čula zauzeta su materijom. I čovjekove misli prate njegove osjetilne spoznaje. Jedenje, pijenje, sjedenje, stajanje, govorenje, slušanje, kretanje tamo-amo, kretanje i mirovanje - sve što čovjek poduzima od poslova i radnji, temelji svega toga postavljeni su u materiji i ne mogu se ni zamisliti osim u njoj.
Tako u nekim prilikama zapažamo da se dojmovi apstraktnog - npr. kao što je ljubav, neprijateljstvo, ambicija, čast i slično tome - od strane shvatanja ljudi spoznaju i recipiraju kad se predstave tako da otjelovljuju materijalne potvrde. Čovjek zaključuje o slasti pobjede posredstvom analogije sa slašću šećera, o privlacnosti prijateljstva posredstvom analogije sa privlacnom silom magneta, o ambiciji posredstvom analogije sa visinom nekog polozaja ili sa visinom nocnih zvijezda, o veličini nekog položaja, njegovom dostojanstvu, zaključuje posredstvom analogije sa veličinom neke planine, te tome slično.
Uz sve to, shvatanja ljudi se razlikuju u spoznavanju apstrakcija koje su šireg i većeg opsega od materijalnih stvari. Tako su neki umovi vrlo slabi u spoznavanju apstrakcija, neki opet malo spoznaju, te se tako postepeno ide dok se ne stigne do ljudskih umova koji sa lahkoćom spoznaju i recipiraju apstrakcije bez posredstva materije.
Bilo kako bilo, u mjeri u kojoj ljudski umovi napreduju prema spoznaji apstrakcija u tolikoj mjeri smanjuje se ovisnost tih umova o privlačnim materijalnim fenomenima. I kako god se smanjuje ta njihova ovisnost o materiji, oni jačaju u svojoj spoznaji. To znaci: Svaki čovjek po svojoj ljudskoj prirodi posjeduje osobnu predisponiranost za ovu spoznaju. Ako čovjek nije sasvim pogodjen nekim akcidentalnim nedostacima on će moći biti u stanju da razvije i unaprijedi ovu svoju sposobnost da apstrahuje.

2 - Iz prethodnoga izvodimo zaključak da se ono što čovjek spozna, a šta je na nekoj višoj razini razumijevanja i pameti (um), ne može svesti na ono što je na nižoj razini. Ako bismo ipak pokušali provesti to svodjenje rezultat bi bio suprotan, naročito onda kad su posrijedi apstrakcije koje su vaznije od osjetilnih materijalnih stvari. Ako bi se te apstrakcije recipirale kako je to kod običnog puka, dobio bi se rezultat koji kontrira ispravnom željenom rezultatu.
Nije na odmet da ovdje predočimo ukratko idolopoklonstvo i napravimo jednu aluziju. Ako istrazivac dublje razmisli o odjeljku "Upanišade" iz knjige „Vede" (Sveta budistička Knjiga), ako dakle on o tom odjeljku razmisli i pravilno uporedi njegove tvrdnje vidjece da odjeljak cilja ka cistom monoteizmu. Ali, na žalost, ovaj cilj je široko izložen i bez ikakva zastora, te je još i na nivou pučkog mišljena, tako da je rezultat bio da su ljudi slabijeg shvaćanja izmedju Hindusa usmjerili se ka obozavanju mnogih kumira.
Dakle, ne može se sasvim raskriveno podići zastor sa onostranih tajni i sa područja koje je skopčano sa metafizičkim na onakav način kako je materija opisana kod materijalista i onih koji se ne pokoravaju „ezoterickim" istinama.

3 - Usprkos tome što mi nalazimo u vjerama lišavanje običnog puka prava da se bavi mnogim vjerskim potankostima i osobitostima, kao npr. što je lišavanje u brahmanizmu, judaizmu i kršćanstvu, te lišavanje laika da prime znanje Svete Knjige u paganstvu i kršćanstvu, usprkos, dakle, svemu tome, vrata islamske vjere nisu ni pred kim zatvorena! Vjerske vrijednosti u islamu su za sve i nisu posjed jedne odredjene grupe
Nema razlike izmedju puka i odabranih, izmedju muškaraca i žena, izmedju bijelca i crnca. Svi su oni jednaki u pogledu islama i niko nema prednosti ni pred kim. Allah dz.š. kaže:


"Ni jednom trudbeniku izmedju vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi, vi ste jedni od drugih!" (Ali Imran 195)
Allah dz.š. takodjer veli:


"O ljudi! Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji je kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji" (Hudzurat 13)
Nakon izlaganja ovih triju premisa možemo tvrditi sljedeće:
Kur'an u svojim ispravnim učenjima gleda na čovječanstvo upravo kao na čovječanstvo. Pod tim mislimo da Kur'an izlaze svoja učenja čovjeku na način da je čovjek u stanju odgajati se i prolaziti kroz stupnjeve savršenstva.
S obzirom na to da se umovi, razumijevanja i mentaliteti razlikuju u shvatanju apstrakcija, te se nije nikada sigurno da neće doći do opasnosti pogrešnog tumacenja kod priopćavanja njegovih uzvišenih učenja, kako smo to naprijed istakli, s obzirom, dakle, na sve to Kur'an izlaze svoja učenja jednostavnim standardima, kako odgovara puku, i govori u granicama njihova razumijevanja i njihovih jednostavnih razina shvaćanja.
Rezultat ovakvog mudrog nacina govora bio je da Kur'an izlaze svoja uzvišena učenja jednostavnim jezikom koji shvaća običan svijet. Tako se vanjsko značenje kuranskih rijeci priopćava na jedan osjetilan način ili način koji je tome približan. Unutarnja apstraktna značenja ostaju iza koprene vanjskog značenja i pojavljuju se prema sposobnosti razumijevanja. Do njih svaka osoba dolazi po mjeri svog uma i svojih stupnjeva spoznaje.

Allah dz.š. kaže:


"Mi Kur'an objavljujemo na arapskom jeziku da biste razumjeli. A on je u Glavnoj knjizi, u Nas, cijenjen i mudrosti pun!" (Zuhruf 3-4)
Allah dz.š. kaže još, predstavljajući u prenosnim slikama Istinu i zabludu, te stepen spoznavanja i razumijevanja, sljedeće:


"Alah spušta kišu s neba, pa rijeke teku koritima s mjerom, i bujica nosi otpatke koji plivaju po površini". (Ra'd 17)
I Allahov Poslanik s.a.v.s. u jednom poznatom hadisu kaze:
"Doista, mi poslanici govorimo ljudima prema stepenu njihova shvacanja". (Biharu-l-Envar 1/37)

Drugi rezultat toga zašto Kur'an govori o "vanjskom" i "unutarnjem" jeste sljedeći: Vanjsko kur'anskih ajeta jesu primjeri koji se odnose na Unutarnje, to jest oni ukazuju na Božanska znamenja koja su iznad toga da bi ih shvatio puk prema svojim standardima. Tako vanjska značenja bivaju primjerima koji približavaju razumijevanju zakučasta znamenja.

Allah dz.š. kaže:


"Mi u ovom Kur'anu objašnjavamo ljudima svakojake primjere, ali vecina ljudi nikako neće da vjeruje". (Isra 89)
Takodjer, Allah dz.š. kaže:


"To su primjeri koje mi ljudima navodimo, ali ih samo oni koji znaju shvacaju." (Ankebut 43)
U Kur'anu ima još mnogo primjera, osim spomenutih ajeta, čije je značenje opcenito i bezuvjetno i ne tiče se posebnih kur'anskih primjera.
Stoga se mora reci da su svi ajeti primjeri u odnosu na uzvišena znamenja i spoznaje koje i jesu krajnji cilj Kur'ana.

- U Kur'anu postoje jasni i teze shvatljivi ajeti

Allah dž.š. kaže:


"(Kur'an) je Knjiga čiji se ajeti jasno nizu." Hud l)
Allah dž.š. još kaže:


"Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, cije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje!" (Zumer 23)
Takodjer, Allah dž.š. kaže:


"On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svoga tumačenja - slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah i oni koji su duboko u nauku upućeni. "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" - govore oni. (Ali Imran 7)
Vidimo na temelju prvog ajeta da taj ajet izjavljuje daje cijeli Kur'an jasan. Pod tim se misli daje Kur'an stamena Knjiga u kojoj nema nikakve manjkavosti ili netačnosti. Drugi ajet izjavljuje daje cijeli Kur'an mutešabih, (tj. ajeti su mu slični, nizu se pomno). Time se hoće kazati da su kur'anski ajeti na jedan način ustrojeni glede ljepote, načina izlaganja, slatkoće jezika i nadnaravnosti.
Što se treceg ajeta tiče, on dijeli Kur'an na dva dijela:
Muhkem (jasni ajeti) i Mutešahib (manje jasni ajeti). Size toga što iz ajeta razumijemo jeste sljedeće:
Prvo: Muhkem je onaj ajet koji je jasan po svojoj nakani i značenju tako da njegova nakana ne nalikuje nekoj drugoj nakani. Mutešabih je onaj ajet kod kojeg nije takav slučaj.
Drugo: Svaki vjernik duboka vjerovanja mora vjerovati u Muhkem ajete i po njima raditi, a takodjer, on mora vjerovati i u Mutešabih ajete, ali ne i raditi po njima. Po njima neki postupaju na nacin kako im tumačenje njihovo nalaze, takvi su skrenuli od istine i oni žele unijeti smutnju i zavesti ljude.

- Šta znaci muhkem i mutešahib kod komentatora Kur'ana i znalaca vjere

Znalci islama se mnogo razilaze glede toga sto znače Muhkem i Mutesabih. Moguce je da o tome ima dvadesetak mišljenja.
To što se može zaključiti iz njihovog rada u vezi Muhkema i Mutešabiha od vremena prvog stoljeća islama pa do danas, i na šta se možemo osloniti je sljedeće:

1. - Muhkem su oni ajeti čije je namjereno značenje jasno i ono ne nalikuje nekom značenju koje nije namjereno. U takve ajete mora se vjerovati i po njima raditi.
2. - Mutesabih su oni ajeti koji nemaju za cilj to što se iz njihove vanjštine vidi. Njihova istinska značenja koja se izobrazavaju te'vilom ne zna niko drugi do jedino Allah Uzvišeni. U te ajete se mora vjerovati, ali se po njima ne treba postupati i raditi.
Ovo je rasprostranjeno i rašireno mišljenje kod naše brace, sunijske uleme i znalaca, a takodjer, to mišljenje je poznato i kod Šiija, s tim što Šiije vjeruju da Poslanik a.s. i Imami a.s. znaju tumačenje mutešabih ajeta. Što se tiče većine ostalih vjernika, budaci da nemaju puta kako da doznaju tumačenje mutešabih ajeta, oni prepuštaju znanje o njima Allahu dž.š. i Poslaniku i Imamima a.s.
Ovaj stav i ovo mišljenje, bez obzira na to što po njemu postupa vecina komentatora Kur'ana, nije u suglasju s ajetom:


On tebi objavljuje Knjigu u kojoj su jasni ajeti, oni su glavnina knjige, i oni koji su manje jasni... Ali Imran 7)
Evo razloga:
1. - Mi ne poznajemo u Kur'anu nikojih ajeta za koje ne bismo našli načina kako da njihove nakane i intencije protumačimo i doznamo. Uz to, Kur'an je sam sebe opisao opisima kao što su: "Svjetlost", "Uputa", "Objašnjenje" Ovakvi opisi nisu u suglasju sa stavom koji tvrdi da se ne zna intencija, značenje i nakana Kur'ana.

S druge strane, ajet koji slijedi kaže:


"A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti". (Nisa 82)
Kako to onda da bude uputno i ispravno razmišljati o Kur'anu pored svih razilaženja i oprečnosti kad u Kur'anu ima mutešabih ajeta do cijih se značenja ne može tobože doći, kako to tvrdi stav većine mufessira koje smo prenijeli?!
Može se reći i sljedeće: Pod mutešabih ajetima cilja se na tzv. isprekidana slova koji se nalaze na početku nekih sura kao što su ELIF-LAM-MlM, ELIF-LAM-RA, HA-MIM, i tome slično, čija se prava značenja ne mogu doznati.
Ali, mora se skrenuti pažnja na to da je u 7. ajetu sure Ali Imran izraz "Mutešabihat ajeti" stavljen nasuprot „Muhkemat ajeta". Treba iz samog ovog imenovanja zaključiti da Mutešabih ajeti imaju značenje sa strane samog značenja rijeci s tim što ovo vanjsko značenje rijeci nalikuje, prispodobljuje i upućuje na stvarno ezoteričko značenja sama isprekidana slova na pocetku sura ne posjeduju takvo značenje.
Uz to, 7 ajet sure Ali Imran ukazuje i na skupinu smutljivaca koji su zeljni smutnje i koji siju zabludu posredstvom Mutešabih ajeta. A nije poznato da je bilo koja ličnost od muslimana na krivi put zavodila svijet sa ovim spomenutim isprekidanim harfovima, već, naprotiv, oni koji su zavodili svijet zavodili su ga krivim tumačenjem svih ajeta, a ne samo sa tumačenjem ovih slova.
Neki komentatori tvrde: Sedmi ajet sure Ali Imran ukazuje na jednu priču čiji je size sljedeći:

- Jevreji su pokušali da doznaju rok trajanja u kojem će živjeti islam posredstvom ovih slova na početku sura. Ali, Poslanik a.s. je ove početke sura učio (bili su mu objavljivani) jedne iza drugih i tako opovrgao ovo što su Jevreji smislili. [7]
Ova priča, medjutim, nije tacna. Jer, da je tačna ona bi također pokazivala i to da bi od strane Poslanika bio makar pokušaj da im se na istom skupu da odgovor. Ova priča nema važnosti makar ona prizivala i ukazivala na 7 ajet sure Ali Imran, gdje se govori o Mutešabih ajetima i gdje se kore oni koji takve ajete žele krivo tumačiti.
Uz to, u mišljenju Jevreja o počecima sura ne postoji nikakva fitneluka (spletke). Jer vjeri, ako je istinska, ne može naštetiti vremensko ograničavanje. Pod tim mi mislimo na sposobnost vjere da pretrpi derogaciju, koju mi vidimo u svim religijama istinskim koje su bile prije islama.
- Ovo mišljenje uslovljava da riječ Te'vil u sedmom ajetu sure Ali Imran upućuje na nešto što je suprotno Zahiru (vanjskom značenju), te da se Te 'vilsko značenje tice ajeta i odnosi na ajete koji su mutešabih. Medjutim, oba ta mišljenja nisu tačna. Mi cemo spomenuti u studiji kojom se naprijed bavimo (Spoznaja Te'vila i Tenzila) da rijec Te'vil u kur'anskoj upotrebi i rabljenju nije u vezi značenja, niti jezickog upućivanja, kao štoćemo takodjer spomenuti da svi ajeti, bili oni Muhkem ili Mutešabih, imaju Te'vil i da Te'vil nije nešto što je specifično samo za Mutešabih ajete.

- Casni ajet (3:7) opisuje skupinu Muhkemat ajeta rijecima:


"oni su glavni dio Knjige/Kur'ana"

To znaci da Muhkem ajeti sadržavaju i obuhvataju glavne teme koje se nalaze u Kur'anu, da su ostali ajeti u zavisnosti od Muhkem ajeta. Potrebno je dakle da se Mutešabih ajeti vraćaju Muhkem ajetima glede svog jezičkog upućivanja i intencije koja je u njima. Pod tim mi mislimo na vraćanje i saobražavanje Mutešabih ajeta sa Muhkem ajetima kako bi se tako doznalo njihovo istinsko značenje.
Prema tome, ne postoji u Kur'anu niti jedan ajet kojem nismo u stanju doznati značenje, nego je neki ajet ili Muhkem bez ikakva posredujućeg tumacenja, kao npr. što su to Muhkemat ajeti sami po sebi, ili je neki ajet Muhkem sa posredujucim tumačenjima kao što su to ajeti Mutešabihatl A što se tiče samostalnih slova na počecima sura, ta slova ne posjeduju izričito jezičko značenje. Ona (ta slova) nisu ni među Muhkem ni medju Mutešabih ajetima.
Ovo što tvrdimo moze se doznati iz općeg značenja Allahovih riječi:


"Zašto oni ne razmisle o Kur'anu, ili su na njihovim srcima katanci?!"
"Pa, zašto oni ne razmisle o Kur'anu?! Da je on od nekog drugog,a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturjecnosti!"
- Nacin na koji su imami i Ehu'Bejt tumacili muhkem i mutešabih

Ono što razumijemo iz sažetka (učenja) koje nam je u tradiciji ostalo iza Imama Ehli Bejta (Poslanikove porodice) s.a.v.s. jeste negiranje postojanja mutešabih ajeta u Kur'anu koji se ne mogu shvatiti, odnosno čije se pravo značenje ne bi moglo saznati. Naime, ajeti koji u svom pravom značenju nisu samostalni, mogu se saznati njihova prava značenja posredstvom drugih ajeta. To znaci: Mutešabih treba vracati Muhkemu. Vanjsko značenje sljedećeg ajeta:


"Bog koji je zaposjeo Tron (Prijestolje)", (Ta-ha 5)
kao i sljedeceg:


"I kad dodje tvoj Gospodar i meleki..." (Fedzr 22)
upućuju na tjelesnost te na to da je Allah dž.š. materija. Medjutim, ako te ajete u postupku razumijevanja vratimo i saobrazimo sa ajetom:


"Ništa nije Allahu slicno!" (Šura 11)
tada doznajemo da "zaposjedanje" i "dolaženje" ne znače zauzimanje i nastanjivanje nekoga mjesta, niti znače prelaženje sa jednog mjesta na drugo.
Allahov Vjerovjesnik s.a.v.s. je rekao, opisujući Kur'an, sljedeće:

"Kur'an nije objavljen da se jedan dio njegov poništava i opovrgava drugim njegovim dijelom, nego je objavljen tako da jedan dio njegov potvrdjuje drugi njegov dio. Što od Kur'ana razumijete po tome postupajte, što vam bude nejasno u to vjerujte!" (Ed-Durru-l-Mensur 2/80)

Imam Alija je takodjer, rekao:
"Jedjan dio Kur'ana posvjedočuje drugi njegov dio, i jedan njegov dio pojašnjava drugi njegov dio?" (Nehdzu-l-Belaga 131 Hutba)

Imam Sadik je rekao:
"Muhkem je onaj ajet po kome se radi, a Mutešabih je ajet koji se čini nejasnim onome ko taj ajet ne zna!" (Tefsiru-l-Ajaši 1/-62)

Od imama Ar-Rida'a prenosi se daje rekao:
"Ko vraća i saobrazava mutešabih Kur'ana sa muhkemom Kur'ana upućen je Pravim Putem".

Ar-Rida'a je potom još rekao:
"I u vijestima i predajama našim postoji mutešabih kao što je i mutešabih Kur'ana, pa vraćajte i saobrazavajte mutešabih naših predaja sa muhkemom naših predaja, a nemojte slijediti samo mutešabih pa da zalutale!" (Ujunu-l-Ahbar 1/290)

Svi ovi hadisi i predaje, a naročito ova posljednja, jasni su u tome da su mutešabih ajeti oni koji nisu samostalni po svome značenju, već se moraju saobrazavati i vraćati muhkem ajetima. A to znaci, kako smo i naprijed rekli, - nema u Kur'anu niti jednog ajeta čije se značenje ne bi moglo doznati na jedan od odredjenih načina.

 U Kur'anu ima te'vil i tenzil

"Te'vilul-Kur'ani" naveden je u tri ajeta. To su:


"Oni cija su srca pokvarena - željni smutnje i svog tumačenja - slijede one šta su manje jasni. A te'vil njihov zna samo Allah." (Ali Imran 7)
"A Mi ovima Knjigu objavljujemo, koju smo kako Mi znamo objasnili, da bude putokaz i milost ljudima koji budu vjerovali. Čekaju li oni Te 'vil knjige. Onoga dana kada Te 'vil knjige dođe reći će oni koji su na Te 'vil zaboravili:
"Istinu su Poslanici Gospodara našeg donosili..." ('Araf 52-53)

pa do Allahovih riječi:


"A oni govore: "On ga izmišlja!"...
Ne, nego oni poricu prije nego temeljito saznaju šta ima u njemu, a još im nije došao ni Te'vil njegov; tako su isto oni prije njih poricali, pa pogledaj kako su silnici završili! (Junus 38-39)
Riječ Te'vil izvedena je od rijeci El-evl u značenju Povratak, odnosno vraćanje. Pod Te'vilom se misli na nešto čemu se ajet vraća.
Tenzil je nasuprot Te 'vila. Tenzil je: Jasno značenje nekog ajeta koje ne treba saobražavati s nečim drugim niti taj ajet vraćati nečemu drugom.

- Znacenje te'vila kod komentatora Kur'ana i znalaca tumacenja

Komentatori Kur'ana su se žestoko razilazili i ne slažu se u pogledu značenja rijeci TE'VIL. Nakon pregleda njihovih stavova možemo ih sve svesti na više od deset mišljenja. Medjutim, poznata su dva mišljenja:

l - Mišljenje starih znalaca tefsira. Rezultat njihovog raspravljanja o Te'vilu i Tefsiru je sljedeći: TE'VIL i TEFSIR su istog značenja i to su dva SINONIMA. Prema tome, svaki kur'anski ajet ima Te'vil. Saglasno s Allahovim riječima koje znace "Tumacenje (TE'VIL) njihovo zna samo Allah". Znanje Mutešabih ajeta svojstveno je samo Allahu dz.š.
Stoga je jedna skupina starih komentatora smatrala da su mutešabih ajeta i ona isprekidana slova na početku sura. Jer, nije poznat ajet čije je značenje skriveno ljudima izuzev ovih slova. Medjutim, mi smo u prethodnim odjeljcima o tome govorili detaljno i naveli smo jedan od razloga zašto to mišljenje nije tačno.
Bilo kako bilo, budući da Kur'an negira da znanje Te 'vila nekih ajeta zna neko drugi osim Allaha, a nemamo ajeta čiji se Te'vil ne zna, to jest, čije je značenje sasvim skriveno, kako kažu oni, - a kako isprekidana slova koja se nalaze na počecima sura nisu metašabih ajeti... iz svih tih razloga potonji komentatori Kur'ana napustili su mišljenje starih komentatora.
2 - Stav novijih komentatora Kur'ana glasi: Te'vil je suprotnog značenja Zahiru (vanjskom slovu Kur'ana) koje se namjerava reci samom vanjskom Rijecju. Prema tome, svaki ajet nema Te'vila, vec je Te 'vil ograničen samo na mutešabih ajete cije znacenje ne zna niko drugi osim Allaha. To su oni ajeti koji svojim vanjskim slovom govore o tjelesnosti Boga, o dolasku, o zauzimanju Prijestolja, o Bozjem zadovoljstvu, ljutnji, zalosti i drugim opisima koji se spominju uz Boga dz.š. Takodjer, tu spadaju i ajeti koji svojim vanjskim slovom pripisuju grijeh Poslaniku i vjerovjesnicima as. a koji su cisti od grijeha.
Ovo mišljenje se proširilo tako da je izraz "TE'VIL" postao kao neka druga činjenica i istina u značenju nasuprot "ZAHIRU".
Doista, TE'VIL kur'anskih ajeta u apologetskim raspravama i dogmatskim svadjama i znači doista samo to. Takodjer, svodjenje značeja ajeta na nešto suprotno zahiru (vanjskom znacenju, vanjskoj rijeci) oni (teolozi) su nazivali "TE'VILOM" i to je tema koja je kruzila u njihovim raspravama, mada nije takvo mišljenje bez protivrecja. [8]
Ovo mišljenje, usprkos svojoj velikoj poznatosti i raširenosti, nije tacno i ne moze se primijeniti na kur'anske ajete, jer:

1 - Dva ajeta koje smo prenijeli u prethodnom odjeljku:
a)

"Čekaju li oni Te 'vil knjige"

i b)
"Ne, nego oni poricu prije nego temeljito saznaju šta ima u njemu, a još im nije došao ni Te 'vil njegov...)"
jasno pokazuju da svi ajeti imaju Te 'vil i da se Te 'vil ne odnosi samo na mutešabih ajeta, kako se čini iz gore njihovog navedenog stava.
2 - Gore navedeni njihov stav smatra nužnim postojanje ajeta u Kur'anu čije je pravo značenje ljudima nejasno i osim Allaha niko ne zna znacenje takvih ajeta. Ali, sa ovakvim mišljenjem gdje je Kur'an predstavljen kao govor koji ne ukazuje na svoja značenja, ne moze se staviti zajedno jasni kur'anski poziv i izazov jezikoznancima u pogledu svoje belage (retoričnosti i ljepote izraza)!.

3 - Na temelju takva njihova mišljenja ne bi onda bila dosljedna ni potpuna argumentacija Kur'ana Časnoga!!! Tako, prema tvrdnji iznešenoj u ajetu časnom:


"Pa, zašto oni ne razmisle o Kur'anu?! Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturječnosti!"
Jedan od dokaza da Kur'an nije ljudski govor jeste i to da ne postoji značenjsko a ni intencionalna razilazenja medju ajetima usprkos udaljenosti vremena njihova objavljivanja i razlike u okolnostima njihova objavljivanja! A što se prividno javlja proturjecje medju nekim ajetima i na prvi pogled, takvo proturjecje se uklanja promišljanjem i razmatranjem tih ajeta.
Ako se pretpostavi da se veliki broj kur'anskih ajeta koji su nazvani EL-MUTEŠABIHAT (nejasni) razlikuje i razilazi sa velikim brojem drugih ajeta nazivanim EL-MUHKEMAT (jasni), te ako ovo razilaženje medju njima otklanjamo tako što tvrdimo da njihovo vanjsko značenje (ZAHIR) nije namjeravano, a prava značenja koja su namjerena u tim ajetima zna samo Allah Uzvišeni... ako, dakle, tako pretpostavimo onda na taj način otklonjeno razilazenje ne pokazuje da Kur'an nije ljudski govor.
A tako isto ce biti i ako otklanjamo ovo razilazenje medju ajetima tako što mijenjamo vanjsko znacenje svakog ajeta, čiji je sadržaj oprečan ili sasvim kontradiktoran tzv. jasnim ajetima, te ako potom te ajete tumačimo (TE'VIL) - u značenju TE'VILA kakvo je kod potonjih komentatora Kur'ana - svodeći ih na značenje koje je suprotno njihovoj vanjskoj rijeci.

4 - Mi smatramo da uopšte nema dokaza da se pod "TE'VILOM" u ajetu gdje se govori o MUHKEMU (jasnom) i MUTEŠABIHU (nejasnom dijelu) Kur'ana ukazuje na znacenje suprotno ZAHIRU (vanjskom smislu, značenju Kur'ana), kao što se ne ukazuje ni na suprotno značenje u ajetima u kojima se spominje riječ Te'vil. Tako, na primjer, u kazivanju o Jusufu a.s. rijec TE'VIL izrečena je na tri mjesta [9] u značenju "tumačenja sna" (TE'VIL).

Naime, jasno je da tumačenje snova nije suprotnog značenja samim snovima, nego je to vanjska istina koja se vidi u snu, u naročitom obliku.
Tako je npr. Jusuf vidio počast od strane njegovog oca, njegove majke i njegove brace u obliku klanjanja Sunca, Mjeseca i zvijezda njemu.
Vladar Egipta vidio je godine oskudice u obličju sedam mršavih krava koje pojedoše sedam krava debelih.
Dvojica Jusufovih drugova iz tamnice vidjeli su razapinjanje i služenje Vladaru u obliku cijeđenja grožđa i nošenja hljeba na glavi koji jedu ptice.
Tako imamo u kazivanju o Musau i Hidru, nakon što je Hidr probušio lađu, ubio dječaka i prezidao i uspravio zid, da se njemu Musa svaki put suprotstavlja i raspravlja sa njim, ali Hidr njemu navodi skrivenu tajnu koja pociva iza njegovih djela i to naziva "Te'vilom". A poznato je da je unutarnja bit i istina DJELA koja su se zbila posredstvom Hidra, te takodjer istinsko pronicanje u njihovom odobravanju koje je poput duše (duha) već nazvano TE'VILOM. A TE'VIL nije neko značenje koje je oprečno svome vanjskom smislu Allah dž.š. kaže u vezi mjerenja i vaganja:


"Napunite mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru. To je bolje i TE'VIL je ljepši. (Isra 35)
Jasno je da Allah dž.š. ovdje pod TE'VILOM mjere i vage hoće kazati daje potrebno uspostaviti pravimo i posebno gospodarsko mjerilo kakvo se nalazi na pijaci u vezi kupovanja, prodaje i prenošenja i tovarenja. I TE'VIL sa ovim značenjem nije suprotnog znacenja ZAHIRU mjerenja i vaganja, nego je to vanjska istina i "duh" koji se uspostavio u mjerenju i vaganju i koji jaca ili slabi u zavisnosti od toga da li je poslovanje pravilno ili je, pak, pravilnost poslovanja odsutna.

Allah dž.š. kaže na drugom mjestu:


"A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku... to je vama bolje i TE'VIL je ljepši. (Nisa 59)
Jasno je da je namjera i znacenje rijeci TE'VIL u ovome ajetu ucvršcenje jedinstva i uspostavljanje duhovnih odnosa u društvu. A to je vanjska istina i nema suprotnog znacenja ZAHIRU (suzbijanju neslaganja i vracanju Poslaniku i Allahu ako je do nesloge došlo).
Ovako isto je i sa drugim mjestima u Časnom Kur'anu na kojima je navedena riječ TE'VIL, a ukupno je šesnaest takvih mjesta. Ni najednom od tih mjesta nije moguće RABITI RIJEČ TE'VIL u značenju "ZNAČENJA KOJE JE SUPROTNO VANJSKOM TEKSTU", nego je to drugo značenje koje je prikladno također riječju TE'VIL kako je navedeno u sedmom ajetu sure ALI IMRAN, a što demo spomenuti u sljedećem odjeljku.
Stoga mi smatramo da ne postoji potreba za tumačenjem riječi "TE'VIL" u tom spomenutom ajetu (3:7) kao nekom "značenju koje je suprotno vanjskom tekstu - vanjskom značenju".

- Pravo znacenje te'vila u Kur'anu

Ukratko rečeno, size koji možemo izvesti iz ajeta u kojima je navedena riječ „TE'VIL" - a takvih ajeta naprijed smo nekoliko naveli - ukazuje da TE'VIL nije nešto što usljedjuje sa strane značenja koje se namjerava kazati doslovnim tekstom. Naime, jasno je da Jusufu san i njegovo tumacenje tekst sam ne objašnjava tako što bi ga doslovno tumacio.
Isto je i sa kazivanjem o Musau i Hidru a.s. Same rijeci toga kazivanja ne upućuju na tumačenje koje je Hidr kasnije naveo Musau. Takodjer dvije rečenice u ajetu:


"Napunite mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru..."
ne upućuju doslovno na uspostavljanje naročitog pravednog gospodarstva, već je to TE'VIL koji sluzi za to što je navedeno.

I u ajetu:


"A ako se u nečem ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku..."
Sam ovaj ajet doslovno ne upućuje na svoj Te'vil, a taj te'vil je islamsko jedinstvo.
I tako redom u drugim ajetima ukoliko bismo ih pomno proučili.
Naime, za neki san je tumačenje njegovo (TE'VIL njegov) vanjska istina koju snivaoci vide u posebnome obliku. U pripovijesti o Musau i Hidru Te 'vil (tumačenje) Hidrovo jeste istina iz koje izranjaju njegova djela koja je uradio.
Isto tako je i u ajetu o pravilnom mjerenju na litru i kantar Te'vil toga ajeta je opci interes koji izranja iz pravedna mjerenja. I ajet o tome da se treba vracati Allahu i Poslaniku takodjer je sličan ovom što smo spomenuli.
Te 'vil svake stvari jeste vanjska istina koju pokazuje iz sebe ta stvar, i samo tako ostvaruje Te'vil. Po Te'vilu ocitovatelj Te 'vila opstoji a i Te'vil se ocituje po svome očitovanju.
A takva ideja te'vila i postoji u casnome Kur'anu; jer ova Knjiga Sveta snabdjjeva se sa česmi ISTINA i ZNACENJA gdje prestaje prostor materije i tjelesnosti, a to je najviša razina osjecanja i osjetilnog i prostranija je i od ukalupljenosti rijeci i izraza što je posljedica našeg materijalnog života.
Ove istine i značenja se ne mogu izraziti odredjenim izrazima i riječima; one su naprosto skretanje pažnje čovječanstvu od svijeta nevidljivog, na nužnost njihove pripreme za prispijevanje u sreću posredstvom pridržavanja vanjskih istinskih dogmi vjerovanja i ispravnih ponašanja. A kad se čovjek preseli na Onaj drugi svijet tad se njemu pojave ove istine i značenja otkrivene. Eto, to je ono na što upućuju ona dva ajeta iz sura A'raf i Junus koje smo naveli.

A na to upućuju takodjer i Allahove riječi:


"Ha Mim. Tako Mi Knjige jasne, Mi je objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli, a on je u Glavnoj Knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti". (Zuhruf 1,2,3,4)
Kontekstualna povezanost ovog ajeta sa "TE'VILOM" u znacenju kakvo smo mi spomenuli je ocita i bez ikakve nejasnoce, napose zbog toga jer Allah dz.š. kaze: "Da biste razumjeli" a ne kaze "da biste Kur'an razumjeti". Jer, znanje TE'VILA je samo Bozije, kako se i tvrdi u ajetu o MUHKEMU i MUTEŠABIHU (gdje se kaze "Njegov TE'VIL zna samo Allah!") Zbog toga kad ovaj ajet zeli da spomene one koji skrecu s pravog puta i koji slijede nerazgovjetne MUTEŠABIH ajete, on takve ljude opisuje da teze razvratu, neredu i "TE'VILU", ali ih ne opisuje tako da su TE'VIL i našli!
Dakle, "TE'VIL" je istina (ili istine) koja je precizno utvrdjena u UMMUL-KITAB (Glavnoj Knjizi) i TE'VIL ne zna niko drugi osim Uzvišenog Allaha. TE'VIL je ono što se tice svijeta onostranog

Allah dz.š. kaze takodjer u drugim ajetima:


"I kunem se casom kad se zvijezde gube, - a to je, da znate, zakletva velika, - on je, zaista, Kur'an plemeniti u Knjizi brizljivo cuvanoj, dodirnuti ga smiju samo oni koji su cisti -, on je Objava od Gospodara svjetova. (Vaki'a 80-85)
Jasno se ocituje iz ovih ajeta da u Kur'anu casnom postoje dvije razine (dva MEKAMA). Razina koja je brizljivo cuvana od dodira i razina objave koju razumiju svi ljudi.
Dodatna korist kojom se mozemo iz ovih ajeta okoristiti, a koju nismo našli u prethodno navedenim ajetima jeste izuzimanje koje je navedeno u Allahovim rijecima: osim onih koji su cisti, a što upucuje da tamo postoje neki koji mogu da dohvate Istine Kur'ana i njegov TE'VIL. Ova tvrdnja nije oprecna negiranju koje se iznosi u Allahovim rijecima: "TE'VIL KUR'ANA ZNA SAMO ALLAH!" jer ako se ove dvije tvrdnje jedna uz drugu saobraze, iz njih proishodi kako medjusobna nezavisnost tako i zavisnost i uzajamnost. To jest, iz ovih ajeta se saznaje nezavisnost Allahova znanja ovih ISTINA, koje ne zna niko drugi OSIM SA ALLAHOVIM DOPUŠTENJEM I NJEGOVOM PODUKOM (Uzvisen je i velik On).
ZNANJE TE'VILA SLICNO JE, prema ovome što smo naveli, znanju onostranog svijeta koje je Allah zadrzao za Sebe, što se vidi iz mnogih ajeta. Ima jedan ajet u kome se izuzimaju oni Allahovi odani robovi sa kojima je Allah zadovoljan, te se i za takve robove tvrdi da su u prilici znati znanje onostranog svijeta. To se istice u Allahovim rijecima:


"On tajne zna i On tajne svoje ne otkriva nikome osim onome koga On za Poslanika odabere..." (Dzinn 26-27)
Iz cjeline svih rijeci o znanju ONOSTRANOG izvodimo zakljucak da je to znanje nezavisno i pripadne Allahu Uzvišenom i do tog znanja niko ne dolazi osim sa Allahovom dozvolom, uzvišen je i velik On.
Dakle, cisti su oni koji dohvacaju kur'ansku istinu i stizu do nedokucivosti spoznaja Kur'ana, na što nas i upucuju ajeti koje smo citirali. A ako sve te ajete saobrazimo sa Allahovim rijecima:


"Allah zeli da od vas, o kuco Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno ocisti". (Ahzab 33)
koje su navedene, kako to tvrde vjerodostojne predaje, u vezi prava Kuce Poslanikove a.s., tada cemo znati da su Poslanik i celjad njegove Kuce oni koji su cisti i koji su znalci TE'VILA Kur'ana Casnoga.

 

- Kur'an, derogirani i derogirajuci ajeti

U sklopu ajeta o propisima koji su navedeni u Kur'anu Časnom jesu i oni ajeti ciji su propisi došli na mjesto propisa koji su bili predmetom ajeta koji su prije objavljeni. Tako su ajeti koji su kasnije prispjeli zabranili ono po čemu se postupalo u ajetima koji su ranije objavljeni i ti propisi više nisu bili vraćeni da se po njima postupa. Takvi prethodno objavljeni ajeti nazivaju se "DEROGIRANIM" a ajeti koji su iza njih prispjeli nazivaju se "derogirajucim".
Tako, na primjer, na samom početku Poslanikove misije naređeno je muslimanima da prijateljuju i sarađuju sa sljedbenicima Knjige, i to u Allahovim riječima:

 

"Ali, vi sljedbenicima Knjige oprostite i pređite preko toga, dok Allah svoju odluku ne donese!" (Bekare 109)

Nakon izvjesnog vremena Allah dž.š. je zabranio ovaj gornji propis i muslimanima je bilo naređeno da ratuju protiv sljedbenika Knjige u Allahovim riječima:

 

"Borite se protiv onih kojima je dato Knjiga a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru". (Tevbe 29)

Bit derogacije kako se ona obično opisuje u nas jeste: Uspostavljanje PROPISA radi nekog interesa i razloga, te postupanje po tom PROPISU sve dok se ne pojavi greška u takvoj praksi, zatim se taj propis uklanja i uspostavlja se novi propis namjesto njega.
Ali, ne moze se pripisati Allaha dž.š., koji je cist od bilo kakva neznanja i greške, to da ovakva derogacija upućuje na neznanje i grešku. Takav nesh (derogacija) ne postoji u ajetima časnim koji su daleko od toga da među njima ima ikakva razilazenja.
Naprotiv, derogacija u Kur'anu znaci: Okoncanje nekog perioda u kome se neki propis smatra derogiranim. Pod tim mi mislimo na to daje prvi propis imao neki razlog koji je privremen, ograničen, te također taj propis je imao neki povod koji je bio privremen, ograničen posebnim vremenom čije okončanje obznanjuje ajet koji derogira prijašnji propis. Taj ajet također govori da je minuo i razlog prijašnjeg propisa. S obzirom na to da su ajeti objavljivani u vezi posebnih prigoda tokom dvadest tri godine, tada je lahko zamisliti situaciju gdje su ajeti tokom ovog perioda obuhvatili te propise na ovaj način.
Uspostavljanje privremenog propisa za jedno vrijeme nije zadovoljilo potrebe za trajnim propisima, pa je nakon toga uspostavljen trajni propis a zamijenjen njime privremeni propis i to nečim stalnim u što sumnje nikakve nema. Također, tako mi derogacije razumijemo i iz Časnog Kur'ana gdje se navode ove riječi o filozofiji derogacije. Allah dž.š.kaže:

 

"Kada mi jedan ajet dokinemo drugim - a Allah najbolje zna šta objavljuje, - oni govore: "Ti samo izmišljaš!" A nije tako, nego većina njih ne zna!" (Nahl 101-102)

- Primjenljivost i podudarnost Kur'ana

Kur'an Casni je vječna Knjiga, vazi za sva vremena, a njegovi propisi dosezu i vaze za sve ljude. Kur'an je važeći kako za prošle tako i za sadašnje. On je primjenljiv na prošlost kao što je primjenljiv i na budućnost, a također i na sadašnjost. Na primjer, ajeti koji su objavljeni sa nekim propisom za nekog vjernika u posebnim uslovima u vrijeme Poslanika, taj propis vrijedi i za druge kad se steknu takvi slični uslovi u narednim stoljećima, također. I ajeti koji hvale ili kude nekoga ko se pojavi sa dobrim ili lošim svojstvima također se odnose na svakog onog ko se pojavi sa takvim svojstvima, a koji i nije savremenikom Muhammeda s.a.v.s.
Prema tome, povod i nakana objavljivanja nekog ajeta nije specificirana niti svedena samo tim ajetom. Pod ovim mi mislimo slijedeće: Ako je neki ajet objavljen o nekoj osobi ili osobama koje su odredjene, onda taj ajet nije BLOKIRAN tom osobom ili tim osobama, već se njegov propis odnosi na sve osobe koje sudjeluju u datim osobinama tih ljudi koji su bili razlogom objavljivanja i nakane tog datog ajeta.
To je naime, ono što se u jeziku tradicije naziva "primjenjivošću" Kur'ana. Imam Bakir kaže u hadisu koji je izrekao Fadilu bin Jesaru, kad gaje ovaj pitao o slijedećoj predaji:

(U Kur'anu ne postoji ajet a da nema vanjsko značenje i unutarnje značenje. U Kur'anu ne postoji slovo a da ono nema "granicu" (naređuje dobro a zabranjuje zlo), a svaka "granica" posjeduje intenciju koju Allah u čitaocima Kur'ana proizvodi") -
A šta znače riječi "vanjsko" i "unutarnje"? - pitao je Fadil b. Jesar.
Imam Bakir je odgovorio:
"Vanjsko Kur'ana je njegovo objavljivanje! Unutarnje Kur'ana je njegov TE'VIL. Od Kur'ana je nešto bilo a nešto se nije još dogodilo. Kur'an hodi kao što hodi Sunce i Mjesec. Kad god nešto od Kur'ana dođe (na red) ono se i dogodi"
[10].

U nekim predajama "Unutarnje Kur'ana" - to jest primjenjivost njegova u skladu sa nakanama koje se iznadju analizom - shvata se kao i riječ EL-DZERJ [11] .

- Tefsir, njegova pojava i razvoj

Tefsir (tumačenje) nekih ajeta, te objašnjavanje značenja Kur'anskih riječi i izraza datira još od vremena Poslanika a.s. On je bio prvi učitelj Kur'ana Časnog i učitelj za razjašnjavanje značenja i za rješavanje onoga što je od kur'anskih recenica bilo nejasno. Allah dž.š. kaže:

 

"A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje..." (Nahl 44)

Allah dž.š. još kaže:
 

"On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauci..." (Dzumu'a 2)

U doba Poslanika i s njegovom dozvolom grupa Ashaba se prihvatila recitiranja Kur'ana, učenja Kur'ana napamet i njegova zapisivanja. Takvi se nazivaju "recitatori (hafizi) - učači Kur'ana". Nakon Ashaba muslimani su nastavili sa tumačenjem Kur'ana i sve do sada su sami muslimani tumači Kur'ana.

- Znanost tefsira i razlicite generacije komentatora

Nakon što je Poslanik a.s. preselio na Ahiret u Visoko Društvo (Allahu dž.š.), jedna grupa Ashaba prihvatila se tumačenja Kur'ana. Medju njima su bili: Ubejj ibn Ka'b, Abddullah ibn Mes'ud, Dzabir ibnAbdullah El-Ansari, Ebu Seid El-Hudri, Abdullah ibn Zubejr, Abdullah ibn Umer, Enes, Ebu Hurejre, Ebu Musa, a najpoznatiji medju njima bio je Abdullah ibn Abbas.
Način ovih ashaba u tumačenju Kur'ana sastojao se u tome što su oni prenosili predaje koje su čuli od Poslanika u vezi značenja ajeta i to su prenosili u vidu predaja koje su bile sa lancem prenosilaca. [12] Broj ovih predaja penje se na 240 i nekoliko, čiji su mnogi predajni lanci slabi, a stotine ostalih predaja odbacuju se i na njih se ne moze nikako osloniti.
Mozda je tefsir nekih ajeta od strane ashaba uslijedio i tako što su oni dali tumačenje nekih ajeta bez predajnog lanca do Poslanika a.s. Mufessiri iz potonjih vremena između redova EHLIS-SUNNETA ovaj dio tumačenja su pridodali također u grupu gore spomenutih predaja pod izlikom da su Ashabi ucili tumačenje i nauku Kur'ana od Poslanika te da su se oni sami ustrucavali davati ikakvo vlastito tumačenje.
Ali, nema tvrdog dokaza za ovakvo mišljenje potonjih EHLI SUNNETSKIH komentatora Kur'ana. Uz to, velika količina spomenutih predaja navedena je u vezi OKOLNOSTI I POVODA OBJAVE nekih ajeta i historijskih kazivanja u njima, kao što, također medju tim predajama imaju i one koje su bez predajnog lanca, jednostavno, prenesene su od strane nekih jevrejskih znalaca koji su primili islam kao stoje Ka'b El-Ahbar.
Ibn Abbas je u razumijevanju značenja Kur'ana, u najviše slučajeva, navodio kao svjedočanstvo i potkrepu stihove poezije, kao sto to vidimo sasvim jasno po pitanjima Nafi' ibn EL-EZREKA. Kad god bi mu odgovarao na ta pitanja, Ibn Abbas bi rekao potkrepu, navodio poeziju za vise od dvije stotine navedenih ajeta. Šujuti prenosi u "ITKANU" 190 odgovara na EL-EZREKOVA pitanja [13]
Stoga, ne mogu se predaje koje su prenesene od Ashaba smatrati Poslanikovim predajama; ne moze se kazati da Ashabi nisu Kur'an uopšte tumačili po svome mišljenju.
Ashabi, komentatori Kur'ana, su prva grupa i generacija komentatora.

Druga grupa su Tabi'ini (sljedbenici ashaba), koji su ucenici ashaba. To su: Mudzahid, Seid b. Dzubejr, Ikrime, Dahhak; također u ovu grupu i generaciju spadaju El-Hasan El-Basri, Ata 'Ibn Ebi Rebbah, Ata 'Ibn Ebi Muslim, Ebi L-'Alije, Muhamed Ibn El-Ka'b El-Kurezi, zatim Katade, Atijje, Zejd b. Eslem i Tavus El-Jemani [14]

Treca generacija komentatora Kur'ana jesu ucenici druge generacije, kao npr. što su: Rebi' Ibn Enes, Abdurahman Ibn Zejd Ibn Eslem [15] Ebu Salih El-Kelbi i njima slični

Metod na koji su sljedbenici Ashaba (tabi'ini) tumačili Kur'an sastojao se u tome što su oni prenosili predaje, ponekada u formi hadisa od Poslanika a.s. i ashaba, a ponekada su tumačenje Kur'ana prenosili u obliku posebnih mišljenja bez lanaca prenosilaca do bilo kojeg izvora. Potonji su mufessiri prema ovim predajama zauzeli stav kao i prema Poslanikovim hadisima i smatrali su ih pouzdanim [16].
Za ove dvije generacije (II i III) komentatora Kur'ana dato je ime "STARI KOMENTATORI"

Četvrta generacija komentatora Kur'ana jesu prvi koji su pisali u nauci Tefsira, kao što su Sufjan Ibn Ujejne, Veki' Ibn Dzerrah, Šu'be Ibn el-Hadzadz, Abd Ibn Humejd, te drugi. U ovu grupu (generaciju) komentatora Kur'ana spada i Ibn Dzerir Et-Taberi, autor poznatoga tefsira [17].
Metod ove generacije komentatora Kur'ana sastojao se u prenošenju mišljenja od Ashaba i sljedbenika ashaba (Tabi'ina) u formi predaja koje su navedene u njihovim tefsirskim spisima, bez navodjenja svoga vlastitoga mišljenja. Jedino Ibn Dzerir Et-Taberi u svome tefsiru objelodanjuje svoje mišljenje tako što daje prioritet jednim predajama na račun drugih predaja, a to je vidljivo i po načinu kako on sintetizira predaje. Nakon ove generacije komentatora Kur'ana započinju generacije potonjih komentatora Kur'ana.

Peta generacija komentatora jesu oni komentatori koji su prenosili predaje u svojim tefsirima ispuštanjem predajnih lanaca prenosilaca. Oni su se zadovoljavali samo prenošenjem mišljenja i tvrdnji.

Šujuti tvrdi: "Od ovog vremena u tefsir se uvlaci patvoreni materijal. Miješa se ispravno i neispravno!" [18]
Pazljivi istrazivac tradicije s predajnim lancima primijetiće, dakako, mnogo lazi i podmetanja. On ce biti svjedokom predaja koje su medjusobno oprecne a koje se pripisuju jednom Ashaba. Citaće pripovijesti i priče koje se odbacuju i bez ikakve su tačnosti. Primijetiće i čitanjem će nailaziti na predaje o povodima Objave, o derogiranim i derogirajućim ajetima, a koje se ne slažu sa kontekstom ajeta. Zbog toga, prenosi se, Ahmed ibn Hanbel je rekao:

"Tri stvari nemaju osnova: Priče o vojničkim junaštvima, priče o krvavim sukobima i predaje u tefsiru!"
Od imama Šafije se prenosi da je rekao da je samo stotinu predaja koje se prenose od Ibn Abbasa ispravno.
Šesta generacija jesu oni komentatori Kur'ana koji su napisali tefsire i to nakon pojave različitih nauka i njihova razvoja. Svaki od njih napisao je komentar Kur'ana prema svojoj specijalnosti i upućenosti i u skladu sa znanošcu u koju je precizno bio upućen. Gramatičar je unosio u svoj komentar gramatička istraživanja kao npr. Ez-Zedzadz, El-Vahidi i Ebu Hajjan. [19]
Stilista i poeta je svoja istraživanja usmjerio oko stilistike kao npr. Ez-Zamahšeri u svome komentaru Kur'ana pod nazivom El-Keššaf [20]
Teolog bi se posvecivao teološkim studijama kao npr. El-Fahr Er-Razi u svome komentaru Kur'ana [21] "Tefsirul-Kebir"
Sufija bi potonuo u sufijska (mistička) istrazivanja kao što je Ibn Arebi i Abdurezak Kašani u njihovim tersirima [22].
Pripovijedac bi svoj komentar Kur'ana punio predajama kao što je to činio Es-Sa'lebi u svome komentaru [23]
Vjerski pravnik ponudio je vjersko-pravne resprave kao što je to učimo EL-Kurtubi u svom komentaru [24]

Grupa drugih komentatora Kur'ana sintetizirala je u svojim tefsirima razlicite nauke kao što to vidimo u tefsirima Ruhul-Me'ani' [25], Ruhul-Bejan [26], i Tefsirun-Nejsaburi [27]
Usluga koju je ova grupa mufesira napravila tefsirskoj nauci jeste što je tu nauku izvukla iz sterilnosti i postavila je u žižu istraživanja i izučavanja. Međutim, pravda traži da se kaže slijedeće: Mnoga tefsirska istrazivanja koja su napisali ovi mufesiri više se sastoje od iznošenja materijala o Kur'anu na koji se ne odnose kur'anska ajeta svojim značenjem.

- Metod si'itski mufesira i njihove generacije

Generacije i skupine mufessira koje smo naprijed naveli spadaju u mufessire Ehli-Sunneta. Vidjeli smo da oni imaju poseban metod u tumačenju Kur'ana pod čijim svjetlom su išli još od postanka takvog tefsira. Oni su se prihvatili toga da im tefsir budu Poslanikovi hadisi, mišljenja ashaba i njihovih sljedbenika, a nisu dopuštali teorijske aktivnosti unutar tih predaja, jer taj tefsir i nije bio tefsir sa strane ličnog napora (idztihada) spram Kur'anskog teksta. Međutim, sa pojavom suprotnih stavova, oprecnih mišljenja, laznih i patvorenih predaja u takvom tefsiru, šesta generacija komentatora Kur'ana pocela je raditi po svome razumu i koristiti IDZTIHAD.

Što se tice metoda koji su prihvatili šiijski komentatori Kur'ana u svome tumačenju, taj se razlikuje od Ehli-sunnetskog metoda. Usljed toga razlikuju se i podjele generacija njihovih mufesira od spomenutih Ehli sunnetskih generacija.
Šiije vjeruju, na temelju kur'anskog teksta, da Poslanikove izreke (s.a.v.s.) u tefsiru imaju snagu argumenta. Smatraju, međutim, da su mišljenja ashaba i tabi'ina kao i mišljenja ostalih muslimana, i njihove izreke ne posjeduju snagu argumenata, izuzev ako se ne utvrdi da je to Poslanikov hadis. Utvrdjeno je također, posredstvom vjerodostojnih predaja u hadisima zvanim es-sekalejn, da su mišljenja Ciste Poslanikove Porodice i njenih članova a.s. a koja slijede Poslanikova mišljenja, također sa snagom argumenta. Odatle Šiije uzimaju svoje tumačenje Kur'ana, na tragu, dakle, tradicije Poslanika a.s. i njegove porodice a.s. pa su stoga generacije šiijskih mufesira prema slijedećem redosljedu:

PRVA GENERACIJA: To su oni koji su prenosili tumačenje Kur'ana od Poslanika a.s. i od imama Poslanikove porodice a. s. Oni su te predaje unijeli u svoje razlicite zbirke, kao što je uradio Zurara i Muhammed Ibn Muslim, zatim Ma'ruf i Dzerir i drugi njima slični.

DRUGA GENERACIJA: U njoj su prvi šiijski pisci tefsira, kao što su Furat Ibn Ibrahim El-Kufi, zatim Ebu Hamza es-Sali, Ajaši, Ali Ibn Ibrahim El-Kummi, i En-Nu'mani.
Metod ove generacije u njenom tumačenju Kur'ana nalikuje metodu cetvrte generacije Ehli-Sunnetskih komentatora Kur'ana. Oni su prenosili hadise koji se tradiraju od prve generacije mufessira i umetali ih sa predajama u svoje spise ne pokazujuci svoje mišljenje o datoj temi.
Jasno je, naime, daje vrijeme u kojem se moglo uciti od imama a.s. bilo dugo, dostizalo je negdje oko tri stotine godina. Stoga je prirodno što se izmedju ove dvije generacije komentatora Kur'ana ne moze uspostaviti vremenski slijed na jedan precizan način. One se, naime, prozimaju i teško ih je precizno razgraničiti.
U tefsirima kod prvih ši'ijskih komentatora Kur'ana malo se prenose tefsirske predaje u obliku predaja sa lancima prenosilaca. Kao uzorak i obrazac za prenošenje predaja bez lanca prenosilaca skrećemo pažnju na tefsir od El-Ajašija čije su predaje neki njegovi učenici izostavili skraćujući tako taj tefsir. Tako je poznat primjerak koji su napravili učenici i on je zauzeo mjesto originala.

TRECA GENERACIJA: Medju ovu generaciju komentatora spadaju poznavaoci razlicitih znanosti, kao što su Šerif Er-Redij (pisac tefsira poetske i literarne provenijencije), zatim šejh Et-Tusi u svome tefsiru teološke provencijencije pod naslovom Et-Tibjan, zatim El-Mevla Sadrudin Eš-Širazi u svom tefsiru filozofske provenijencije, pa El-Mibudi El-Kunabadi u svom tefsiru sufijske provenijencije, zatim šejh Abdul-Ali El-Huvejzi, Sejjid Hašim El- Bahrani i Fajd El-Kašani u svojim tefsirima pod naslovom: Nurus-Sekalejn, Burhan i Es-Safi.

U ši'ijskom tefsiru ima i grupa komentatora Kur'ana koji su u svojim komentarima kombinirali različite znanosti. Medju njima je Eš-Šejh Et-Tabersi, koji je u svome tefsiru pod naslovom "Medzme 'ul-Bejan" tako postupio i u njemu raspravlja o jeziku, gramatiči, čitanjima Kur'ana, teologiji, tradiciji i drugom.

 

 

 

 

Na koji način Kur'an prima tumačenje

Odgovor na ovo pitanje objašnjava se u prethodnim odjeljcima. Naime, Kur'an je - kao što smo napomenuli - Vječna Knjiga za sve; on se obraca svima i upućuje ih svojim ciljevima. Kur'an je, također, uputio izazov u svojim ajetima ljudima da donesu nešto poput Kur'ana i time ljudima iznio dokaz o sebi. Kur'an sam sebe opisuje da je on "Svjetlost", "Svjetlo", "Objašnjenje" za sve, svaku stvar. Knjiga kao što je Kur'an ne potrebuje ništa drugo.
Kur'an kaže, tvrdeci da nije ljudski govor, sljedeće:

 

"A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Daje on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivurječnosti!" (Nisa 82)

U Kur'anu ne postoji bilo kakve protivurječnosti. A ako se na prvi pogled i nadje protivrječnost, ona se otklanja razmišljanjem o samome Kur'anu.
Kad bi jedna Knjiga, kao što je Kur'an, bila potrebna neceg drugog u objašnjavanju svojih ciljeva, onda ona ne bi bila sama po sebi dostatan argumenat. Jer, ako bi se pretpostavilo da jedan idolopoklonik nadje razilazenje u necemu od Kur'ana a što se ne moze otkloniti posredstvom načina ukazivanja na tekstove ajeta, tada se taj i takav idolopoklonik ne bi zadovoljio otklanjanjem navodnog protivurječja nekim drugim načinima, npr. da je Poslanik a.s. rekao da se ta protivurječnost otklanja tako i tako, jer taj idolopoklonik ne vjeruje u istinitost Poslanikovu, ne vjeruje u njegovo poslanstvo niti u njegovu bezgrešnost. Idolopoklonik ne bi napravio ustupak Poslanikovim riječima i tvrdnjama.
Drugačije kazano: Nije dovoljno onome ko ne vjeruje u Poslanikovo poslanstvo i bezgrešnost da Poslanik bude otklonitelj kur'anskih protivrječnosti bez samog tekstualnog osvjedočenja iz samoga Kur'ana. Časni ajet:
 

"A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Daje on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivurječnosti"
Ovdje se obraca svojim diskursom idolopoklonicima i nevjernicima koji ne vjeruju u Poslanika s.a.v.s. Nevjernici nisu primali islam na temelju njegovih rijeci, ako nije tu bilo izričitog Kur'anskog svjedočanstva!
S druge strane, mi vidimo da sam Kur'an potvrdjuje dokaznost i argumentatibilnost Poslanikovih rijeci i njegovog tumačenja, kao što i sam Poslanik potvrdjuje dokaznost i argumentatibilnost riječi njegove porodice i njihovog tumačenja Kur'ana.
Iz ove dvije prethodne premise izvlačimo sud da u Kur'anu postoje ajeti koji tumače druge ajete.
Mjesto Poslanika i Njegove porodice spram Kur'ana je poput bezgraničnoga vodica koji ne pravi greške u svojim učenjima i upućivanjima. Što oni protumače, to se slaze sa tumačenjem koje se dobija iz saobrazavanja jednih ajeta drugim ajetima i ni u čemu tim ajetima ne protivriječe.

- Rezultat ovog istraživanja

Rezultat do kojeg smo došli u minuloj studiji jeste da je istinsko tumačenje Kur'ana ono tumačenje koje izvire iz razmišljanja o časnim ajetima i iz saobražavanja jednih ajeta sa drugim ajetima.
Razgovjetnije kazano: Mi u tumačenju Kur'ana možemo da slijedimo jedan od tri metoda:

1 - Tumačenje nekog ajeta samog za sebe uz pomoć prethodnih spoznaja, znanstvenih i neznanstvenih, kojima raspolažemo.
2 - Tumačenje nekog ajeta uz pomoć predaja prenesenih od bezgrešnih a.s. (Tabatabai misli na Poslanika a. s. i njegovu časnu porodicu, nap. prev.).
3 - Tumačenje nekog ajeta sa preciznim razmišljanjem o njemu i o drugim ajetima, i korištenje predaja, hadisa (od Poslanika i od njegove časne porodice).
Ovaj treci metod jeste metod do kojeg smo došli u prethodnoj studiji. To je metod na kojeg je podstticao Poslanik a.s. i njegova porodica a.s. a što vidimo u onom što je od njih preneseno. Muhammed a.s. kaže: "Kur'an je objavljen da jedan njegov dio posvjedočuje drugi njegov dio!" Alija a.s. kaže: "Jedan dio Kur'ana posvjedočuje drugi njegov dio, i jedan njegov dio pojašnjava drugi njegov dio!".
Iz ovog što smo spomenuli jasno je da ovakav metod tumačenja Kur'ana nije zabranjen u poznatom hadisu Muhammeda a.s. koji glasi:

"Ko Kur'an tumači po svome razumu (nahodjenju) nek sebi pripravi mjesto u paklu!".

Jer, treći metod koji smo spomenuli jeste tumačenje Kur'ana Kur'anom, a ne razumom. Na prvi metod od ta tri navedena mjesta ne može se osloniti. To je, ustvari, tumačenje Kur'ana prema razumu koje nije dozvoljeno, osim ako se ne slaže sa trećim metodom.
Što se tice drugog metoda, njega su koristili i slijedili znalci tefsira u prvome dobu i radili su po njemu tokom nekoliko stoljeća. Po tom metodu postupaju sve do danas tradicionalisti medu Ši'ijama i Sunijama.
Ovaj je metod ograničen i ne koristi mnogo neograničenim potrebama. Jer, spram šest hiljada i nekoliko stotina ajeta koje učimo u Kur'anu, suprotstavljeno je stotinu hiljada znanstvenih i neznanstvenih pitanja. Kako da nadjemo odgovor na sva ta pitanja i kako da se od njih spasimo?
Da li da se radi odgovara vratimo predajama i hadisima?
Doista, ono što se u tefsiru može nazvati Poslanikovim hadisom, prenesenim posredstvom puteva Ehli Sunneta, ne premašuje cifru vecu od dvije stotine i pedeset hadisa. Uz to, treba znati da su mnogi od ovih hadisa slabih predajnih lanaca, a neki su i lazni.
Da, hadisi preneseni od Poslanikove porodice a.s. posredstvom Ši'ija dostizu broj od nekoliko hiljada. Tu ima velika kolicina hadisa na koje se može osloniti. Pa ipak, ta količina nije dovoljna da odgovori na neogranicen broj pitanja koje mi sučeljavamo spram časnih kur'anskih ajeta.
Uz to, postoje i oni ajeti o kojima nije navedeno uopšte nikakva hadis, niti posredstvom Ehli-sunneta niti posredstvom Ši'ija. Šta onda činiti sa takvim ajetima?
Kad su posrijedi takvi problemi može se postupiti na jedan od dva načina: - Ili da se uputimo na odgovarajuće ajete za ono što imamo namjeru protumačiti, a to baš sprečava tradicionalisticki metod.
- Ili da se suzdržimo od istraživanja datog ajeta potpuno i neopozivo i suzdržimo od znanstvene potrebe koja nas poziva ka istraživanju.
A šta onda, u tom slučaju, da činimo sa sljedećim časnim ajetima koji nas podstiču na istraživanje, razmišljanje i razjašnjavanje?

Allah džš. kaže:
 

"Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve!" (Nahl 89)

Također, Allah džš. kaže:
 

"Pa zašto oni ne razmisle o Kur'anu...?" (Nisa 82)

Allah džš. nadalje veli:
 

"Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o rijecima njenim razmislili i da bi oni sa razumom obdareni pouku primili. (Sad 29)

Allah džš. kaže:
 

"Zašto oni o Kur'anu ne razmisle? Zar im dolazi nešto što nije dolazilo njihovim precima davnim?" (Mu'minun 68)
Ali, u mnogim vjerodostojnim predajama prenesenim od Poslanika a.s. i imama Ehli Bejta (Poslanikove porodice) navedeno je da su oni podsticali na vracanje Kur'anu kad god se dogode smutnje i kad god se pojave problemi [32] Šta onda da činimo sa ovim mnogobrojnim predajama?
Također je utvrdjeno posredstvom mnogih Poslanikovih hadisa opštepoznatog karaktera, a i onih hadisa posebnoga karaktera koji su vjerodostojnim predajama preneseni od Poslanika a.s. i od imama njegove porodice a.s. da je nužno potrebno izlagati predaje o Allahovoj Knjizi [33].
Medju zahtjevima tih tradicija je i sljedeći: Treba izlagati predaje o Kur'anu, pa ako se sa Kur'anom slažu onda ih uzimati, a ako se sa Kur'anom ne slažu (ako su Kur'anu oprecne) - treba ih odbaciti.

Jasno je, naime, sljedeće: Sadrzaj ovih predaja je ispravan ukoliko ajeti Kur'ana ukazuju na njihovu intenciju i ako njihov smisao - to jest tefsir koji nude - ima svrhu u samome Kur'anu. A ukoliko bismo se vracali samo hadisu da bismo saznali značenje nekog ajeta - to jest, tefsir, tada ne preostaje mjesta da se izlaze hadis o Kur'anu.
Ovi hadisi i predaje na koje smo ukazali najbolji su dokaz da kur'anski ajeti, buduci da su rijeci kao i druge rijeci kojima govornici govore, imaju svoj vlastiti smisao i značenje.
Kur'anski ajeti sami su za sebe dokaz bez obzira na hadise koji su navedeni u tefsiru (tumačenju Kur'ana).
Jasno je iz prethodnih istraživanja daje dužnost komentatora Kur'ana da napomene hadise koji su navedeni o tumačenju Kur'ana od Poslanika i imama Ehli-Bejta a.s. te da mu je dužnost pomno ih proučavati da bi znao njihov metod, a potom tumačiti Kur'an prema metodu koji se naučava iz Kur'ana i Sunneta i uzimati samo one predaje koje se sa Kur'anom slažu, a odbacivati one predaje koje su mu suprotne.

- Primjer tumačenja Kur'ana Kur'anom

Allah džš. kaže:
 

"Allah je Stvoritelj svega!" (Zumer 62)

Sadržaj ovoga časnoga ajeta ponavlja se na četiri mjesta u Kur'anu. Prema tom sadržaju sva stvorenja koja postoje u svemiru jesu Allahova stvorenja i Njegovo djelo.
Ne treba da nam promakne ova crta da je u stotinama ajeta potvrdjena i osvjedočena tema o uzroku i uzrokovanom i da se u njoj svako djelo pripisuje onome ko ga je izvršio. Razmatrana su i djela koja je čovjek sam uradio svojom voljom odabiranja skladno se povezuju djelovatelji i ono na cemu se djelovanje odvija, kao što je npr. to da vatra sagorijeva, da biljke zahvaljuju svoje postojanje zemlji, kiša nebu itd.
Rezultat toga je sljedeći: činiocu svake stvari i njenom agensu, pripisuje se njegov čin i djelo koje je uradio, ali onaj ko je dao da se cijeli Bitak pojavi i ko je Istinski Postojitelj i Proizvoditelj svakog djela je Allah džš. Niko drugi osim Njega.
Odavde mi shvaćamo uopštenost koju nalazimo u Allahovim riječima:

 

"Allah je Onaj koji savršeno sve stvara..." (Sedzde 7)

Pa ako se ovaj ajet saobrazi sa prethodnim ajetom vidjećemo da savršenstvo i stvaranje idu jedno s drugim. Naime, sva stvorenja koja nalazimo u Allahovu stvaranju okarakterisana su ljepotom.
Trebalo bi također da nam ne promakne ni jedna druga crta a ta je, naime, da Kur'an u mnogim svojim ajetima određuje i definira dobro naspram zla, korisno naspram štetnog, lijepo naspram ružnog, ljepotu naspram ruznoce. Kur'an također eksplicitno naglašava da su ljudska djela, rijeci i misli dobri ili loši, međutim ta zla djela, ružni i ogavni čini postaju jasni i razgovjetni ako se kompariraju sa onim djelima i činima koji su im oprečni. Njihovo postojanje je relativno a ne bitno!
Na primjer, zmija i škorpija su dva bića koja su štetna. Medjutim, one su samo štetne u odnosu na čovjeka i one zivotinje koje osjećaju bol od njihova otrova, ali ne i u odnosu na kamen, zemlju. Također, nešto što je gorkog okusa i ružnog mirisa jeste odvratno, ali samo u odnosu na čovjekov okus i miris, a ne i u odnosu na okus i čulo mirisa ostalih životinja. Nadalje, neki postupci i rijeci nekad se cine pogrešnim, ali samo u odnosu na sredinu u kojoj živi čovjek, ne i u odnosu na sve sredine.
Dakle, ukoliko ne uočimo relacijsku povezanost i analogiju, i ako gledamo na stvari jednim apsolutnim pogledom, vidjecemo ih sve da su na krajnjem stupnju ljepote i zapazićemo daje Bitak privlačan, plijeni pogled. Ne može se ni opisati ljepota njegova niti divota njegova, jer i samo opisivanje usljeđuje od strane stvorenja koje je lijepo i koje je i samo, sa svoje strane, potrebno opisa.
Naprijed spomenuti ajet zeli da odvrati poglede od posmatranja oblika ljepote i ruznoce po ukusima relativnog, analogijskog i uobičajenog da bi poglede upravio ka Apsolutnoj ljepoti i kako bi pripremio ljudski razum i razboritost da spozna Cijelo, Opće, a ono je i najvažnije.
Ako bismo došli do ovako objašnjenih postavki u stotinama kur'anskih ajeta koji opisuju svijet Bitka - sve dio po dio, pa potom skupinu po skupinu i sa razlicitim njegovim sistemima, univerzalnim i partikulamim - vidjeli bismo da je Bitak najbolji dokaz za monoteizam i daje najveci vodic ka spoznaji Allaha džš., Njegova savršenstva i moci.
Ako bismo razmislili o dva naprijed spomenuta ajeta i ako bismo se pronicljivo usredsredili i na ono što smo prethodno rekli, znali bismo da je ova zadivljujuća ljepota, koja je ispunila cijeli svijet Bitka, samo jedan sjaj Bozanske ljepote do koje mi stižemo posredstvom znakova nebeskih i znakova zemaljskih. Svaki dio svijeta je niša kroz koju gledamo na beskrajnu moć! A gledamo da bismo znali da u ovim djelićima svijeta ne postoji ništa od moći a da ona ne proističe od Allaha.
Stoga i primjećujemo u mnogim kur'anskim ajetima pripisivanje različitih vrsta ljepote i savršenstva Allahu džš.

U jednom ajetu se veli:
 

"On je živi. Nema boga osim Njega!" (Gafir 65)

Zatim:
 

"Svu moć samo Allah ima!" (Bekare 165)

"Sva snaga pripada Allahu!" (Nisa 139)

"On sve zna i može!" (Rum 54)

"On sve čuje i sve vidi!" (Isra 1)

"Allah drugog boga osim Njega, najljepša imena ima. (Ta-ha 8)

Prema ovim ajetima, sva ljepota i savršenstvo koje vidimo u svijetu Bitka jesu, u biti, od Allaha Uzvišenog, a drugom ne pripadaju osim metaforično i u nestvarnom smislu.
U potvrdu ovoga što je spomenuto, Kur'an Časni objašnjava na jedan drugačiji način da su ljepota i savršenstvo koji su uspostavljeni u stvorenjima svijeta zapravo ograničeni i konačni. A kod Allaha ljepota i savršenstvo su neograničeni, i njima nema nikakva kraja. Allah džš. kaže:

 

"Mi sve s mjerom stvaramo!" (Kamer 49)

Allah džš. još kaže:
 

"I ne postoji ništa što Mi nismo kadri stvoriti, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno!" (Hidir 21)

Kad se čovjek susretne sa ovom kur'anskom istinom sebe vidi pred ljepotom i savršenstvom beskrajnim. Ona ga okružuje sa svake strane i on u Kur'anu ne vidi nikakva nesavršenstva. On zaboravi svaku ljepotu i savršenstvo u svijetu, čak i sebe osobno zaboravi a i sam je od tih znakova koje zaboravlja. Čitalac Kur'ana bude po svemu privučen svome Stvoritelju, Stvoritelju ljepote i savršenstva.

Allah džš. kaže:
 

"Pravi vjernici Allaha najviše vole!" (Bekare 165)

Tada Allahov štovatelj svoju volju i neovisnost prepušta Allahu Uzvišenom, jer Allah je "predmet" ljubavi i potpune odanosti i štovanja. Allahov štovatelj se sklanja pod zastavu Istine i ulazi u njeno okrilje, kao što i kaže Allah džš.

 

"Allah je zaštitnik vjernika?" (Ali Imran 68)
  "Allah je zaštitnik vjernika, On ih izvodi iz tmina na svjetlost!" (Bekare 252)

Tada Allahov štovatelj nađe drugi duh, i on pocinje da zivi drugi zivot, a u njegovom srcu pocinje sijati svjetlo Istine i ono mu otvori puteve srece kako bi i on sam trasirao svoj plemeniti put u društvu ljudskom! Allah džš. kaže:

 

"Zar je onaj koji je bio mrtav (tj. u zabludi), a kome smo Mi dali zivot i svjetlo pomoću kojeg se medju ljudima krece..." (En'am 122)

"Allah je njima u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom svojim ih osnažio!" (Mudzadele 22)

U jednom drugom ajetu Allah džš. govori o načinu kako se dolazi do ovoga svjetla, pa kaže:

 

"O vi koji vjerujete, - Allaha se bojte i u Poslanika njegova vjerujte, On će vam dvostruku milost svoju darovati i da će vam svjetlo pomoću kog ćete ići...!" (Hadid 28)

Allah džš. je objasnio vjerovanje u svoga Poslanika s.a.v.s. u jednom drugom ajetu tako što se treba Poslaniku pokoriti i slijediti ga, pa kaže:

 

"Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti..." (Imran 31)

Slijedjenje i pokoravanje objasnio je u drugom ajetu i rekao:
 

"Onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da cine dobra djela i od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi..." (Araf 157 )

Još jasnije, u jednom drugom ajetu također nalazimo značenje pokornosti i slijeđenja gdje Allah džš. kaže:

 

"Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio, - ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer, to je prava vjera..." (Rum 30)

Prema ovom časnom ajetu, savršeni islamski obrazac života jesu zahtjevi koji se traže od onoga ko živi u Svemiru. Pod tim se misli na zakone i propise na koje i ukazuje ljudska priroda kao i sretan život koji živi ispravan čovjek, kao što i kaže Allah džš.:

 

"Tako Mi duše i onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj ko dušu očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvede!" (Šems 7-10)

Časni Kur'an je jedina knjiga koja uravnotezuje ljudski sretni život i čistu ljudsku prirodu, a to je oprecno svim drugim svetim knjigama i svim drugim putevima i načinima života, bili oni vjerski ili neki drugi. Kur'an ima svoj nazor o pojedincu i o društvu. Kur'an ima o svemu svoju rijec. Njegov ustav gleda na nepromjenljive istine (spoznaja Uzvišenog Allaha - zatim cjelovit nazor o Univerzumu) najdubljim pogledom.
Kur'an opisuje Allahove ugodnike i evlije, Njegove štovatelje odane mnogim karakteristikama, mnogim vidljivim i apstraktnim osobinama posredstvom kojih oni postižu vrhunski ishod u svome cistom vjerovanju i čvrstom imanu. Zao nam je, da je ova rasprava kratka i da nema prostora da te njihove karakteristike detaljno navedemo.

- O znacenju valjanosti izreka Poslanika, a.s. i Imama

Rekli smo već naprijed da sam Kur'an potvrđuje izreke Poslanikove a.s. i izreke imama u tefsiru.
Što se tiče, pak, valjanosti i argumentatibilnosti samih izreka Poslanika i imama, ona je izricita i jasna u pogledu onih predaja koje su kategoricki potvrdjene kao ispravne i sa neprekinutim lancem prenosilaca.
A što se tice onih predaja koje nisu kategoricki potvrdjene (tzv. predaje sa usamljenim lancem prenosilaca i o kojima se sami muslimani razilaze da li su valjane ili ne, odnosno koje nemaju valjanosti) sam komentator Kur'ana neka o njima sudi.
Ehli-Sunnet opcenito prihvata i jednu ispravnu predaju; A što se Ši'ija tiče kod njih se priblizno prihvata jedna usamljena predaja ako je sa punim (cjelovitim) lancem prenosilaca u usuli Fikhu. Ali kad su posrijedi šerijatski propisi ona se mora ispitati. Više o ovoj temi treba pogledati u Usuli-Fikhu.

 

Tabatabaijeva napomena

Ako se pretpostavi da se tefsir sastoji u objašnjenju samog značenja nekog ajeta, onda u nauku Tefsira spadaju istraživanja koja imaju udjela u tumačenju tog ajeta.
Što se tiče istraživanja koja nemaju udjela u spoznaji samog značenja nekog ajeta - kao što su jezičke studije, zatim o čitanjima Kur'ana, o stilistici i tome slično - takve studije i nisu ni po čemu Tefsir Kur'ana.

 

 

 

Objava casnog Kur'ana

Muslimani i objava Kur'ana

Casni Kur'an o Objavi i nacinu njenog dolaska govori više od drugih nebeskih svetih knjiga, Tevrata i Indzila. U njemu nalazimo ajete koji govore cak o nacinu dolaska Objave.
Vecina muslimana [34] vjeruje da je Kur'an doslovni govor Uzvišenog Allaha koga je On objavio poslaniku Muhammedu a.s. posredstvom jednog od odabranih meleka. Taj melek se zove Dzibril ili Pouzdani Duh. On je sa Govorom Uzvišenog Allaha dolazio Poslaniku u razlicitim periodima u trajanju od 23 godine. Poslanikova zadaca je bila da ljudima recitira - uci te ajete, da ih ucvršcuje u njihovu razumijevanju i poziva ih da spoznaju vjerske, društveno-eticke, pravno-civilizacijske i osobne duznosti iz njih.
Poslanik je doslovno provodio ono što mu je bilo naredjeno, nije se po svome nahodjenju ponašao u stvarima Bozanske Objave. Nije joj ništa dodavao niti je od nje što oduzimao, ni u cemu nije niti preuranio niti zakasnio u onome što mu je Allah dz.š. povjerio.

- Historicari objave i poslanstva

Suvremeni istrazivaci i historicari religija i religijskih pravaca o objavi Kur'ana i poslanstvu smatraju sljedece:

Poslanik islama je bio darovit znanjem po prirodi društvene pozicije. Zauzeo se za spasenje covjecanstva iz provalije divljaštva i moralnog pada i uzdigao ga do vrhunca civilizacije i slobode. Naveo je ljude da prihvate njegove ciste poglede koji su se pojavili u obliku univerzalne i savršene vjere.
Oni tvrde: Poslanik je bio kreposna, pronicljiva i jaka duha. Zivio je u vremenu u kome su vladali mrak i nasilje, laz i društveni nemiri, samovolja i nezakonita vlast U tom vremenu su do izrazaju došle najzešce pojave barbarstva.
Zbog ovog porocnog vremena poslanik je trpio stalnu duševnu bol. Kad su bolovi njegove plemenite duše dosezali nepodnošljivu granicu trazio je utocište u pecini brda Tihame i ostajao u njoj nekoliko dana posvecujuci se svojoj duši. Sva svoja cula je usmjeravao nebesima, zemlji, brdima, vodi, dolinama, tvrdjavama i svim ostalim blagodatima što ih je priroda covjeku stavila na raspolaganje. Zalio je ljude ogrezle u nemaru i neznanju koji su svoju srecu i spokoj prom-jenili u nedostojan zivot ravan zivotu divljih zivotinja.
Poslanik je imao oko 40 godina kada je spoznao društvene poroke koji su mu nanosili duševnu bol još od njegove mladosti. U cetrdesetoj godini on je otkrio jedini moguci put ispravljanja takvog stanja kroz promjenu potocnog zivota u zivot srece i opceg dobra. Taj put je bio islam koji je obuhvatao najviši poredak primjeren naravi tog vremena.
Bozji poslanik je shvatio da su njegove ciste ideje Bozanski Govor i Nebeska Objava koju mu je Uzvišeni Allah ubacio u srce i tako razgovara s njim. Isto tako je shvatio da je onaj dobri duh iz koga su izbile sve ove ideje da bi se ucvrstile u njegovu srcu bio "Pouzdani duh", a Dzebrail onaj melek posredstvom koga je spuštena Objava.
Silu koja vodi k dobru i sreci Boziji poslanik je generalno nazvao meleki, a silu koja vodi zlu nazvao je šejtan i dzinn. Misiju koja mu je duhovnom spoznajom izdiktirana Boziji poslanik je nazvao vjerovjesništvo i poslanstvo

Mišljenje koje smo ukratko iznijeli je mišljenje istrazivaca koji vjeruju u Uzvišenog Allaha i na islam gledaju pravedno i realno. Ateisti koji ne vjeruju u Uzvišenog Allaha, oni poslanstvo, Objavu, Bozije zapovijedi, nagradu, kaznu, dzennet i dzehennem smatraju cistom vjerskom politikom. Oni drze da je sve ovo laz koja se iznosi radi posebnih vaznih interesa u našem zivotu.
Oni smatraju da su poslanici bili reformatori koji su se pojavili sa reformatorskim programima u vjerskoj formi. Buduci da su ljudi u minulim vremenima bili ogrezli u neznanju, nasilju i praznovjerju poslanici su im postavili vjerske sisteme u sjeni serije praznovjernih ucenja koja su predstavljena u pitanjima pocetka i kraja svijeta.

- Šta Kur'an govori o objavi i poslanstvu

Tumacenje Objave i poslanstva na nacin kako smo to izlozili je tumacenje onih istrazivaca koji su zaokupljeni prirodno-materijalistickim znanostima. Oni smatraju da sve ono što se nalazi u kosmosu mora biti protumaceno na prirodno-materijalisticki nacin. Svi dogadjaji i rasprave o tome kod ovih istrazivaca završavaju u cistim prirodnim uvjetima. Otuda oni i Nebesku uputu i Poruku tumace na sociologisticki nacin što se podudara sa njihovim pozitivisticko-prirodnjackim opredjeljenjima. Na Nebesku uputu oni gledaju kao na dogadjaje koji su se pojavili pod uticajem posebnih uzajamnih društvenih pojava.
To je, dakle, slicno onim dogadjajima u kojima su se pojavili istaknuti vladari kao Kir, Darije i Aleksandar Makedonski, pa kao što nema objašnjenja za to, ukoliko ih ne dovedemo u vezu sa Uzvišenim Allahom i nebeskim odredbama, takodjer nema objašnjenja za djela poslanika.
Mi ovdje ne zelimo istrazivati ono što je metafizicko kao što se ne zelimo ni pozivati se na te istrazivace. Zadaca svake znanosti jeste da istrazuje, ono što ulazi u domen njenih posebnih pitanja. Prirodne znanosti koje se izricito odnose na fenomene materije i osjecaj njenog djelovanja nemaju pravo, bilo poricati bilo ustanovljavati, ono što je metafizicko.
Mi to ne zelimo, ali tvrdimo sljedece:
Pomenuto tumacenje Objave i poslanstva potrebno je izloziti kur'anskim ajetima koja su oslonac Poslanikova casnog poslanstva da vidimo da li se to dvoje slazu ili ne?
Casni Kur'an je jasan u odbacivanju prethodnog tumacenja Objave i poslanstva i niti jedan njegov ajet se ni u cemu ne slaze sa prethodnim. Nije teško da ovdje uporedimo nepostojanost tog iluzornog tumacenja sa onim što Kur'an donosi.

1) Govor Uzvišenog Allaha
Prethodno tumacenje tvrdi da je Poslanik a.s. svoja cista promišljanja koja su se upalila u njegovom duhu nazvao "Govor Boziji".
Poruka ovog tumacenja je da su te, kao i ostale Poslanikove ideje, bile rezultat onog što je kruzilo u njegovoj vjecnosti, a buduci da su one ciste i svete, izvedene su iz Uzvišenog Allaha, pa su povezane s Poslanikom prirodnom vezom, a sa Allahom su povezane vezom poštovanja.
Casni Kur'an u ajetima izaziva, objavljuje da njegova bit nije ni govor poslanika niti bilo kojeg drugog covjeka:


"A oni govore: On ga izmišlja! Reci: Pa, dajte vi jednu suru kao što je njemu objavljena, i koga god hocete, od onih u koje mimo Allaha vjerujete, u pomoc pozovite ako istinu govorite". (Jonus, 38)
"Zar oni da govore: "On ga izmišlja"! Reci: "Pa sacinite vi deset Kur'anu slicnih, izmišljenih sura, i koga god hocete, od onih u koje pored Allaha vjerujete, u pomoc pozovite, ako je istina što govorite". (Hud, l3)

"Reci: "Kad bi se svi ljudi i dzini udruzili da sacine jedan ovakav Kur'an, oni, kao što je on, ne bi ga sacinili, pa makar jedni drugima pomagali." (El-Isra, 88)

"Ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, nacinite vi jednu suru slicnu objavljenim njemu, a pozovite i bozanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite". (El-Bekare, 23)

"A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivurjecnosti". (En-Nisa, 82)

Sasvim je jasno da ove izjave kao govor poslanika ne odgovaraju biti Kur'ana pa cak ako se Allahu pripišu iz poštovanja, nego neopozivo dokazuju da su one rijeci Uzvišenog Allaha, a nikako nešto drugo.
U vezi s ovim Kur'an u mnogim ajetima navodi dogadjaje koji su se pojavili kao mu'dzize (cuda) i neuobicajene pojave kod Poslanik a.s. pomocu kojih su oni ucvrstili svoje poslanstvo i preko njih pozivali uputi. Daje poslanstvo bilo taj intuitivni poziv, a daje Objava izraz tih cistih ideja kao što pomenuto tumacenje tvrdi,
Kur'anu ne bi ni trebali dokazi kojima bi potvrdjivao poslanstvo Poslanika navodjenjem prica o neuobicajenim dogadjajima i cudima.
Neki pisci su mu'dzize (cuda) opisali na smiješan nacin tako da svaki citalac dok istrazuje ono što tvrde u njihovim interpretacijama primjecuje da znacenje kur'anskih ajeta ne odgovara onome što oni pogrešno tvrde.
U ovom istrazivanju ne zelimo utvrdjivati mogucnost izvjesnosti mu'dziza i neuobicajenih pojava ili potvrditi tacnost kur'anskih kazivanja. Ovdje pokušavamo zastupati mišljenje da je Kur'an sasvim jasno potvrdio mu'dzize prethodnih Bozijih poslanika kao Saliha, Ibrahima, Musaa i Isaa a.s. Ova kazivanja ne mozemo drugacije uzeti nego kao neuobicajene pojave. I kao što rekosmo, za mudzize ne trebamo potvrdu intuitivnog poziva i ciste ideje.

2) Dzibril i Pouzdani Duh

Prethodno materijalisticko tumacenje je Poslanikov cisti duh koji ga je pokrenuo da tezi k dobru i društvenoj preobrazbi nazvalo Pouzdani Duh, a ono što je taj inteligentni duh ubacilo u njegovu blagoslovljenu dušu nazvalo je Objava. Casni Kur'an ne podrzava to što oni zastupaju. On izjavljuje da se posrednik objave zove Dzibril. Pomenuto tumacenje nije u potpunosti saglasno sa ovim imenovanjem.

Uzvišeni Allah kaze:


"Reci: "Ko je neprijatelj Dzibrilu? a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur'an". (El-Bekare, 97)
Ovaj ajet je objavljen Zidovima koji su Bozijeg poslanika a.s. pitali ko mu donosi Objavu pa im je on odgovorio da je to melek Dzibril, našto su oni uzvratili:
"To je naš neprijatelj od meleka, a da to cini Mikail, sigurno bi te slijedili". [35]
Uzvišeni Allah u ovom ajetu odgovara Zidovima i potvrdjuje da je Dzibril došao sa Objavom po Allahovu dopuštenju, da je Kur'an govor Uzvišenog Allaha, a ne govor Dzibrilov
Jasno je da su Zidovi bili neprijatelji nebeskog meleka koji je sa neba donio Objavu. Taj melek nije bio Musa ibn 'Umran ni Muhammed ibn Abdullah a.s. niti su njih dvojica bili taj cisti duh.
Sam je Kur'an u pomenutom ajetu izjavio da je posrednik Objave Dzibril. U drugom ajetu Kur'an o "Pouzdanom Duhu" izjavljuje sljedece:


"Donosi ga povjerljivi Dzibril na srce tvoje". (Eš-Šu'ara, 193)
Na jednom drugom mjestu Uzvišeni Allah u pogled odredjenja posrednika Objave kaze sljedece:


"Kur'an je, zaista, kazivanje Izaslanika plemenitog, mocnog, od Gospodara svemira cijenjenog, kome se drugi potcinjavaju, tamo pouzdanog. A drug vaš nije lud, on ga je na obzorju jasnom vidio". (Et-Takvir, 19-23)
Ovi ajeti pruzaju jasan dokaz da je Dzibril jedan od odabranih meleka kod Uzvišenog Allaha, velike snage i visokog polozaja, i onaj kome se drugi potcinjavaju.
Odabrani meleki su na jednom drugom mjestu opisani na sljedeci nacin:


"Meleki koji drze prijesto i oni koji su oko njega velicaju i hvale Gospodara svoga i vjeru u Njega i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima". (El-Mu'min, 7)
Ajet upucuje da ovi meleki imaju svoju volju, razum i slobodu, jer pomenuta svojstva kao vjera u Allaha, zahvalnost Allahu i trazenje oprašta za vjernike, ne sabiru se kod onoga ko nema punu slobodu, upotpunjenu moc spoznaje i vlastitu volju.

Uzvišeni Allah o odabranim melekima kaze i sljedece:


Mesihu nece biti zazorno da prizna daje Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najblizim. A one kojima bude zazorno da se njemu klanjaju, i koji se budu oholili, Allah ce ih sve pred Sebe sakupiti: vjernike koji su dobra djela cinili On ce prema zasluzi nagraditi i još ce im, iz obilja svoga više dati, a one koji su zazirali i oholili se - na nesnosne muke ce staviti i oni nece naci sebi, mimo Allaha, ni zaštitnika ni pomagaca". (En-Nisa, 172-173)
Mesih Isa, sin Merjeme, i odabrani meleki nisu otkazali poslušnost Allahu ni za tren oka ali im je Allah, i pored toga zaprijetio bolnom kaznom ako bi se u to upustili. Odredjenje kazne na Sudnjem danu koje se temelji na zanemarivanju nekih obaveza nema nikakve svrhe ukoliko ne postoji sloboda volje.
Ocigledno je iz pomenutog ajeta da je Pouzdani Duh koji se takodjer zove Dzebrail, onaj koji donosi Objavu od Boga. On ima slobodu, volju i moc spoznaje. Šta vise, iz ajeta sure Et-Takvir


"Kome se drugi potcinjavaju, tamo puzdanog",

zakljucujemo da on upravlja nebeskim skupom i da mu se odabrani meleki pokoravaju. Pored toga, vidimo da Objava ponekada mozda dolazi i onim melekima koji rade na svoju ruku kao što na to ukazuju ajeti iz sure "Abese"

"Ne cini tako! Oni su pouka -pa ko hoce, poucice se - na listovima su cijenjenim, uzvišenim, cistim,u rukama pisara, casnih, cestitih. (Abese, 11-16)
3) Meleki i Šejtani

Prethodno navedeno materijalisticko tumacenje tvrdi da meleki predstavljaju ime za prirodnu silu koja poziva k dobru i sreci, a šejtani predstavljaju ime za prirodnu silu koja poziva ka zlu i nesreci.
No, iz casnog Kur'ana se doznaje protivurijecnost tog tumacenja. Takvo tumacenje drzi da su meleki i šejtani stvorenja koja ne spoznaju vanjskim culima pored toga što imaju vanjsku egzistenciju i posjeduju moc spoznaje i slobodu volje.
Što se meleka tice, iz prethodnih ajeta vidimo da su oni slobodna bica koja vjeruju i cine ona djela za koja su potrebni volja i moc spoznaje. U Kur'anu ima mnogo primjera ovih ajeta i istrazivanje ih ne obuhvata sve. A kad je rijec o šejtanima, prica o Iblisu i njegovoj nepokornosti Ademu a.s. i dijalogu koji je tekao izmedju njega i Uzvišenog Allaha spomenuti su na nekoliko mjesta u Kur'anu. Nakon što je izašao iz redova meleka Iblis je rekao:


"Sigurno, ja cu ih sve na stranputicu navesti. Osim tvojih medju njima robova iskrenih!"
Uzvišeni Allah na to je odgovorio:


"Sigurno cu sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, dzehennem napuniti." (Sad, 83,85)
Poznato je da nagrada i kazna imaju svrhu samo za onoga ko spoznaje dobro i zlo, što znaci da šejtan ima punu moc spoznaje i volju.
U drugom ajetu vidimo da Uzvišeni Allah o Iblisu govori na takav nacin da on posvjedocuje spoznaju:


"A Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekoliko vjernika." (Saba, 20)
Drugi ajet objavljuje da se Iblis branio od prijekora, a to se ne dešava onome ko ne spoznaje, ko ne shvata, dakle, on posjeduje punu slobodu volje. Uzvišeni Allah kaze:


"I kad bude sve riješeno, šejtan ce reci: Allah vam je pravo obecanje dao, a ja sam svoja obecanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali, zato ne korite mene, vec sami sebe." (Ibrahim, 22)
Ovi, a i drugi casni ajeti sasvim sigurno potvrdjuju svojstva šejtanova koja se ne mogu ispoljavati bez spoznajne moci i slobode volje i ona ne odgovaraju prirodnoj sili u kojoj se ta svojstva uopce i ne nalaze.

- Dzinovi

U Casnom Kur'anu je objavljeno mnogo ajeta o dzinima, mnogo više nego li o melekima i šejtanima. U jednom od tih ajeta Uzvišeni Allah govori o onima koji ne slušaju poziv njihovih oceva i majki i vjeru izvode iz legendi:


"Na takvima treba da se ispuni Rijec recena o narodima, dzinovima i ljudima koji su prije njih bili i nestali, jer oni su, zaista, nastradali". (El-Ahkel, 18)
Najednom drugom mjestu Uzvišeni Allah kaze:


"Kad ti poslasmo nekoliko dzinova da Kur'an slušaju, kad dodjoše da ga cuju, oni rekoše: „Pst! A kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju. O narode naš, govorili su, "mi smo slušali knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrdjuje da su istinite i one prije njih, i koja ka istini i na pravi put upucuje. O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u Allaha, On ce vam neke grijehe vaše oprostiti i vas od patnje neizdrzive zaštititi. A one koji se ne odazovu Allahovu glasniku, takvi Mu na Zemlji nece umaci i mimo njega nece zaštitnika naci Oni su u velikoj zabludi". (El-Ahkaf, 29-32)
Ovo kazivanje potvrdjuje da dzinovi kao i ljudi imaju samostalno opstojanje, volju i obaveze. I u ajetima koji govore o Sudnjem danu takodjer nalazimo ono što potvrdjuje zakljucke iz prethodnih ajeta.

4) Zov savjesti

Iz prethodnog materijalistickog tumacenja se zakljucuje da su poslanstvo i Objava zov savjesti za opcu i cjelovitu društvenu preobrazbu i zalaganje za uspostavu društvene jednakosti koja bi u društvu garantirala srecu i blagostanje.
No, iz Casnog Kur'ana se uocava protivurijecnost ovakvog shvatanja.


"Tako mi duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim ucini". (Eš-Šems, 7-8)
To znaci da svaki Covjek zna svoja dobra i ruzna djela posredstvom onoga što mu je dato u cistoj savjesti pa njime spoznaje intuitivni zov ka preobrazbi, s tim što postoje oni do kojih dopire ovaj zov pa postaju sretni, dok oni koji se ogluše ostaju u bijedi i nesreci.

Uzvišeni Allah kaze:


"Uspjece samo onaj koje ocisti, a bice izgubljen onaj koje na stranputicu odvede". (Eš-Šems, 9-10)
Da su vjerovjesništvo i poslanstvo bili rezultat uticaja tog zova savjesti, vecina ljudi bi bili u potpunosti savjesni i svi bi bili vjerovjesnici i poslanici. Trebamo imati na umu da Uzvišeni Allah ljude odlikuje jedne nad drugima kao što se to vidi iz sljedeceg ajeta:


"A kad njima dokaz dolazi, oni govore: "Mi necemo vjerovati sve dok se i nama ne da nešto slicno onome što je Allahovim poslanicima dato". (El-En'am, 124)
Casni ajet iznosi da su nevjernici svoje vjerovanje uslovljavali poopcavanjem objave kako bi imali udjela u njoj pa im je Allah odgovorio da je Objava odlika samo nekolicine odabranih.

5) O drugom tumacenju

Zakljucili smo, dakle, da u ovom sazetom izlaganju ne pokušavamo dokazivati da je islam istina a Poslanikov a.s. poziv njeno ozbiljenje, nego zelimo napomenuti da je tumacenje Objave, vjerovjesništva i poslanstva na nacin kako to cine ovi materijalisticki istrazivaci pogrešno i da ne odgovara onome što je došlo u Uzvišenom Kur'anu. U pogledu ovog drugog tumacenja kazemo sljedece:
Drugo materijalisticko tumacenje pokušava razjasniti osnovne principe vjerovanja koje je donio Poslanik razumijevajuci ih kao skup praznovjerica koje su ljudima prikazane u obliku nebeske vjere zato što su oni bili u neznanju i sljepilu da bi se medu njima proširila kultura i znanost Nije bilo drugog puta za njihovu preobrazbu. Ovakvo praznovjerno poucavanje bilo je u interesu ljudi i bilo je nuzno da im bude ukazano na takav nacin koji ih je plašio strahom od Boga, odgovornošcu na drugom svijetu, dzennetom i dzehennemom i polaganjem racuna. Da to nije ucinjeno kroz praznovjerje, preobrazba i njihov izlazak iz bolnog stanja nikako ne bi bili moguci.
Mi tvrdimo da ne znamo mnogo o zivotu prethodnih poslanika a.s. osim poslanika Muhammeda a.s. ciji je zivot do kraja jasno proucen. Iz sasvim preciznih izvora jasno se raspoznaje da je Muhammed a.s. cvrsto vjerovao u svoju misiju i da je u potpunosti bio siguran u njenu ispravnost Da je islamsko vjerovanje praznovjerno, kao što neki tvrde, ne bi bilo nikakve potrebe za mnogim dokazima na kojima se Casni Kur'an bazira, a medu kojima su dokazi o Jednom Jedinom Tvorcu, Uzvišenom, o bozanskim svojstvima i cjelovite doktrine koje se odnose na pitanja poslanstva, vjecnog zivota i drugog.

6) Šta Kur'an kaze o Objavi i vjerovjesništvu?

Ono što sazeto mozemo zakljuciti iz Casnih Ajeta jeste da oni Kur'an smatraju Nebeskom Knjigom koja je objavljena Poslaniku putem vahja - nadahnuca. Vahj je nebeski govor, neprolazan. Vanjska cula i razum ne dopiru do njega, vjerovatno kod nekih koje je Uzvišeni Allah obdario postoji nešto cime, po Bozanskoj volji spoznaju Bozanske zapovijedi i skriveni, nevidljivi poredak, neprimjetan za razum i druga osjetila. Ovo stanje je stanje vjerovjesništva i u njemu se vjerovjesnik susrece sa Bozanskim zakonom.
Za dopunjenje ovog objašnjenja potrebno je prouciti sljedece stavke:

A) Univerzalna i ljudska uputa

Vec smo u prethodnom istrazivanju podrobno ustanovili da sve postojece u ovom kosmosu, zivo i nezivo, od momenta svoga postanja ima svoj cilj koji zeli postici. Svakom stvorenju su imanentni sredstva i pretpostavke koji odgovaraju postizanju tog cilja pa se svako bice mora truditi dok ga ne postigne.

Uzvišeni Allah kaze:


"Gospodar naš je onaj koji je svemu onome što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako time da se koristi, nadahnuo". (Ta-ha, 50)
"...Koji sve stvara i cini skladnim, i koji sve s mjerom odredjuje i nadahnjuje". (El-'Ala, 2-3)
Istakli smo, dakle, da ovaj univerzalni zakon, zakon univerazlne upute, obuhvata covjeka kao i druga bica. Covjek u svom zivotu ima poseban cilj koji zeli postici unutar univerzalnog plana u koga je vec polozeno ono što omogucava njegovo postizanje i zadobijanje. Njegov upsjeh, na ovom dugom putu u okviru pomenutog zakona, jeste postizanje savršenstva i srece, a njegov neuspjeh na ovom putu je iskliznuce u ponor vjecne bijede i nesrece. Covjekova narav i tajna polozena u njega predstavljaju one cinioce koji ga vode putu postizanja tog nebeskog cilja.

Uzvišeni Allah kaze:


"Mi covjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i cinimo da on cuje i vidi. Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li ce zahvalan ili nezahvalan biti". (Ed-Dehr, 2-3)
"Od kapi sjemena ga stvori i za ono što je dobro za njega pripremi, i pravi put mu dostupnim ucini". (Abese, 19-20)
B) Osobenost ljudskog ponašanja

Zivotinje se, pored ostalog, od drugih bica odlikuju po tome što su njihove radnje svjesne i zasnivaju se na opazanju i razumijevanju. Covjek se, pored toga što u ovom pogledu ima nešto zajednicko sa zivotinjama, od njih razlikuje po tome što mu je data inteligencija, pa radnje koje on obavlja proizilaze iz razuma i razlikuje dobro od zla, korisno od štetnog. Covjek svoje radnje obavlja nakon što se uvjeri da u njima prevladava dobro, a razum u njima slijedi ono u cemu vidi svoju korist. Ono što razum shvati kao korisno, u cemu nema neceg štetnog, zakljucuje da je to potrebno raditi, a ono u cemu vidi štetu, u cemu nema onog što je korisno, zakljucuje daje to potrebno izbjegavati. [36]

C) Kako je covjek postao društveno bice?

Nema nikakve sumnje da je covjek zivio i da još uvijek zivi na nacin društvenog bica. Sa drugima obrazuje zajednicu, i svako svoje potrebe zadovoljava saradnjom sa drugim covjekom. Ali postavlja se pitanje da li je društvena saradnja i savezništvo potreba njegove prvotne prirode i naravi koja ga je privoljela da ne zivi sam, nego da saradjuje sa svojim srodnicima?
Vidjeli smo da covjek po svojoj prirodi ima neke potrebe. On ima i specificna osjecanja i umne sposobnosti koje ga pokrecu da cini ono što mu je potrebno sredstvima kojima je okruzen. U ovom stanju on nema razumijevanja za ono što drugi od njega trebaju.
Covjek koristi sve da bi postigao ono što mu je potrebno i svoj cilj i na putu zadovoljavanja tih potreba trazi pomoc koristeci sve olakšice i kombinacije. Na tom putu koristi se biljem i drvecem, malim i velikim, potcinjava zivotinje i sve drugo u cemu ima neke koristi. Sve to cini da bi nadoknadio ono što osjeca kao zivotni nedostatak i namirio praznine u svome zivotu.
Da li covjek kome je upravo ovo cilj i koji koristi sve od cega koristi ima, zakljucuje nešto iz plodova svoga postojanja? Da li covjek koji ocito poštuje drugog covjeka izabira saradnju sa njim ne vodeci racuna o svojim licnim interesima, zaradi opcih, ljudskih interesa?
Ne, ni u kom slucaju.
Covjek osjeca da zivot od njega iziskuje mnoge egzistencijalne potrebe i da ih on ne moze sam ispuniti. On postaje svjestan da mu je potreban neko od njegovih srodnika ko ce mu pomagati u zadovoljavanju tih potreba. S druge strane primjecuje da zelja koja se krece u njegovoj vjecnosti pokrece razum drugih ljudi pa su aktivni u postizanju njihovih interesa kao što je on aktivan u postizanju svojih. Sada kad shvaca ovu realnost covjek pristupa društvenom potpomaganju i odustaje od nekih koristi svoga truda da bi svojim srodnicima pruzio ono što im je potrebno kao što i sam, s druge strane, koristi trud drugih za svoje licne interese. On tako ulazi u proces društvene razmjene, koji postoji u svim vremenskim periodima, da bi zadovoljio svoje zivotne potrebe. Kada se proizvodi društvenog napora i udruzenog rada medjusobno mješaju svaki clan društva uzima prema mogucnostima svoje društvene sredine ili prema vrijednostima rada koji je ulozio. On ima dio u rezultatima rada koje troši prilikom zadovoljavanja zivotnih potreba.
Iz prethodnog je jasno da covjek po svojoj prirodi u zadovoljavanju svojih licnih interesa iskorištava druge u onome što mu donosi korist i ne pristaje na društveno potpomaganje izuzev ako na to nije zestoko prisiljen
Ova istina se u potpunosti ukazuje u proucavanju zivota djece. Dijete zeli da dobije ono za cim zudi nasumice, ne prihvatajuci bilo kakvo usmjerenje, a ako mu ne podje za rukom da to dobije, svoj zahtjev ponavlja placem i dodijavanjem. Rastuci ono se priblizava društvenom zivotu i upoznaje ono što mu nalaze društveno okruzenje, postepeno se udaljava od nerazumnih zahtjeva i tako se mijenja sve dok jednom ne zaboravi svoje nerazumne zahtjeve.
Drugi dokaz: Primjecujemo da ako je nekom covjeku data moc veca od one u njegovom društvenom okruzenju, njega ne obavezuje zahtjev društvenog potpomaganja, pa on svim sredstvima pokuša upotrijebiti ljude kako bi iskoristio njihov trud bez bilo kakve nadoknade.

Uzvišeni Allah upucuje na društveno potpomaganje sljedecim rijecima:


"Mi im dajemo sve što im je potrebno za zivot na ovome svijetu i Mi jedne nad drugima uzdizemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge sluzili". (Ez-Zuhruf, 32)
Casni ajet upucuje na pravi smisao društvenog potpomaganja koji se ogleda u tome da se svaki clan ljudskog roda nadilazi onog drugog u pogledu zajednickog truda. Svaki clan zajednice ima moc kojom moze iskorištavati druge i oni su jedna isprepletena društvene cjelina kao osnova i potka u tkanju.

Uzvišeni Allah kaze:


"Covjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan." (Ibrahim, 34)
A na drugom mjestu takodjer.


"A on je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen." (El-Ahzab,72)
Ova dva ajeta upucuju na prirodnu cud covjek kojom on koristi druge ljude, cini im nasilje i otima plodove njihovog mukotrpnog rada.

D) Nesuglasja i nuznost zakona

Covjek je prisiljen da prihvati društveni sistem radi svojih interesa jer ih bez sistema ne moze zadovoljiti. Mozda zbog toga odustaje od dijela svoje slobode radi obezbjedjenja slobode drugih. No, apstrakno postojanje društvenog potpomaganja i suradnje nije dovoljno u odnosu na društvene razlike i neravnotezu u eksploataciji i iskorištavanju, i u odnosu na jako izrazene fizicke i duhovne razlike. Takodjer primjecujemo da vrijednosti od kojih se ocekuje da budu uvjetom poboljšanja jedinke i društva upravo one postaju razlogom za pojavu razmimoilazenja iglozenja.
Na ovaj nacin se uocava potreba za sustavom kolektivnih odredbi koje clanovi društva prihvacaju i pokoravaju im se. Za onoga ko se pokorava tim odredbama sasvim je jasno da neko ponašanje, pa makar se radilo o sasvim prostim oblicima kao npr. kupoprodaja, mora slijediti zajednicke odredbe izmedju prodavca i kupca kako bi se medjusobno ophodjenje odvijalo na zeljeni nacin u svjetlu tih odredbi.
U zakonima, dakle, nema izuzimanja. Primjena zakona se proteze na sve jedinke kako bi zajednica ostala cvrsta, kako se u nju ne bi uvukao raskol i kako bi se, na taj nacin, sacuvali opci interesi. Zbog toga je prvi zakonodavac, koji zeli uputiti covjeka na pravi put i onome što je istina, postavio zakone koji osiguravaju ljudskoj zajednici srecu na ovome i na buducem svijetu obavezujuci covjeka da ih poštuje i provodi u svakodnevnom zivotu.

Uzvišeni Allah kaze:


"Od kapi sjemena ga stvori i za ono što je dobro ga pripremi, i pravi put mu dostupnim ucini." (Abese, 19-20)
E) Razum nije dovoljan da covjeka uputi zakonu

Šta god bila ova uputa i kako god se obistinjavala ona je bozanski dar jer je Uzvišeni Allah onaj koji je stvorenje stvorio i dao smisao i cilj njegovom zivotnom putu koji mu jamci srecu. On je onaj koji mu je pokazao put opce upute u kojoj je sadrzana i njegova osobna uputa.
Jasno je da se u djelovanju Uzvišenog Allaha ne dogadjaju greške i protivrjecnosti, pa ako uzrok ne ostvaruje odredjeni cilj ili skrece od njega to nije krivica uzroka nego je on u tom slucaju utemeljen na uticaju drugih uzroka koji sprjecavaju ili skrecu postizanje tog cilja. Iz Jednog, Prvog zakona ne proizilaze suprotstavljene i protivurjecne stvari. On ne griješi i ne skrece ako nema oponiranja drugih uzroka.
Iz kazanog se prepoznaje da razum sam po sebi ne moze covjeka uputiti zakonu jer on ponekad navodi na protivurjecnosti. Razum je onaj koji pobudjuje nagon iskorištavanja i stjecanja koristi na bezuvjetan nacin i uz apsolutnu slobodu. On je taj koji prisiljava da se prihvati uravnotezena zajednica nakon što je iskušao suparništvo koje ga tjeskobi.
Neosporno je da samo jedna sila ne prouzrokuje dva medjusobno oprecna djelovanja - pojavu protivurjecnosti i njihovo ukidanje. Da nema razuma, ono što se dogadja kršenjem prava, nepoštovanjem obecanja i slicnog, i to mudracima koji imaju potpunu spoznaju, onda ne bi bilo ispravno ubrajati im to što cine u grijeh niti ih za to kaznjavati. Da razum stvarno upucuje zakonima koji sprjecavaju odstupanja on ne bi odustao od svoje zadace jer je covjeka zelio odvratiti od onoga što smo spomenuli, nego bi mu to najstroze zabranio.
Osnovni cinilac napuštanja duznosti, usprkos prisustvu razuma, jeste sam razum, koji je prinudjen na odluku da prihvati zajednicu koja cuva ravnotezu i zakone koji obezbjeduju društvenu pravednost. Tu postoji konkurent koji ogranicava apsolutnu slobodu u djelovanju. Da ne postoji konkurent, ni razum ne bi štitio potpomaganje i društvenu pravednost.
Kršioci zakona su oni koji posjeduju moc jacu od one koja postoji u tom zakonu pa ga zato i krše bez bojazni i straha. To mogu biti i oni koji su prisiljeni traziti pribjezište koje otezava dolazak do njih postojecoj sili, ili obitavaju u mjestu gdje je zanemarena kontrola, ili zakon krše da bi zadovoljili svoju oholost i pokazali svoja djela u znaku zakona, ili zloupotrebljavaju slabost onoga koga iskorištavaju radi svojih interesa. U svakom slucaju ne nalaze ko ce im konkurirati i uznemiravati ih jer je slabiji od njih i nema dovoljno moci da im se suprotstavi i smrvi ih. O ovom pitanju razum nema ništa narocito kazati. U ovom on ne nalazi ništa od apsolutne slobode i zrtvu iskorištavanja postavlja onako kakva ona i jeste.
Dakle, razum sam po sebi nas ne moze uputiti potpunom društvenom zakonu koji obezbjedjuje dobro zajednici i pojedincu na prevadan nacin, jer nas vodi ocuvanju ovakvog zakona ako ne nadje konkurenciju, a ako je nadje onda sprjecava apsolutnu slobodu i sa svoje strane zabranjuje ovaj poziv, cak ga osudjuje kao prekršaj.

Uzvišeni Allah kaze:


"Uistinu, covjek se uzobjesti cim se neovisnim osjeti." (El-'Alek, 6-7)
Jedna od vrsta neovisnosti jeste i neimanje potrebe za društvenim potpomaganjem i zaštitom prava drugih.

F) Pravog puta nema bez Objave

Kao što smo naucili iz prethodnih izlaganja covjek, kao i ostala bica, ima svoj vlastiti cilj koji mu objezbjeduje srecu. Pošto on po svojoj prirodi ima potrebu za društvenim zivotom njegova i sreca i nesreca su u sreci i nesreci zajednice. On je samo jedan dio u društvenom skeletu pa svoju srecu i krajnje dobro mora naci u sreci zajednice.
Takodjer smo naucili da je jedini put za postizanje njegovog zeljenog cilja kolektivni zakon u kome je društvena sreca a koja obuhvata i licnu, pojedinacnu srecu. Uocena je i nuznost upute covjeku i drugim bicima ka cilju koji sadrzava njegovu srecu kao i nuznost upucivanja na pretpostavke koje vode tom cilju. To znaci da covjek mora biti doveden do kolektivnog zakona koji se mora poštovati.
Iz svih ovih premisa zakljucujemo da covjek mora imati neku spoznaju, pored razumske, koja ga upucuje njegovom cilju, a jedini put koga mi znamo, pored puta razuma, jeste onaj koga nalazimo u licnostima vjerovjesnika i od boga poslanih. To je onaj put koga su vjerovjesnici nazvali "Nebeska Objava" i pozivali na priznanje njihovih zakona i dokaza.

Uzvišeni Allah kaze:


"Svi ljudi su sacinjavali jednu zajednicu, a Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima o onome u cemu se oni ne bi slagali." (El-Bekare, 213)
"Mi objavljujemo tebi kao što smo objavili Nuhu i vjerovjesnicima prije njega... o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. (En-Nisa, 163,165)

Prvi ajet izjavljuje daje nemoguce riješiti protivurjecnosti izuzev putem Objave i vjerovjesništva. Drugi ajet Objavu i vjerovjesništvo smatra jednim vodicem za upotpunjenje dokaza ljudima. Ova dva ajeta ustrajavaju na tome da razum nije dovoljan da bude vodic pravom putu i upotpunjenju dokaza. To znaci, da vjerovjesnici nisu poslati i da nisu dostavili bozanske propise, onda uopce ne bi bilo moguce da mudri ljudi spoznaju odgovornost i kaznu za nasilje i izopacenost, na buducem svijetu.

G) Dvosmislenost i odgovor

Dvosmislenost
Razumu ste oduzeli mogucnost uspostave zakona i upute osebujnoj sreci uz dokaz da on ne moze ljude sprijeciti da cine pogreške i odstupanja i vodstvo ste predali Objavi i vjerovjesništvu da uspostave pravedan sustav koji na sebe preuzima usrecenje covjecanstva. Ali primjecujemo da ni zakoni Objave ne omogucavaju potpunu vlast i kontrolu nad covjekom nego vidimo da se covjek od vjere i vjerozakona udaljava više nego od pozitivnog zakonodavstva.

Odgovor:
Poimanje puta i upute ka sreci je jedna stvar, a ljudsko slijedjenje ili neslijedjenje i udaljavanje od te upute, druga je stvar. Onaj ko poziva zakonu opce upute on je upucivac ljudi i njihov pravi put za postizanje sustava koji garantuje njihovu srecu. Njegovo nije da prisiljava ljude da bi ga slijedili.
Ono na osnovu cega smo zakljucili nedovoljnost razuma pred kršenjem zakona koje zanemaruje potpunu slobodu u ponašanju, nije zato što razum ne ogranicava dijelove ove slobode u posebnim pitanjima, nego zato što on uopce nema kategorican i jasan stav o apsolutnoj slobodi. Razum ne zagovara cjelovitu društvenu solidarnost i poštivanje zakona. Jer, ono što je razum preduzeo pri nekim ogranicenjima i pozvao poštovanju zakona bilo je posljedica pritiska i odgovarajuce nuzde u suparništvu koje uskracuje slobodu ponašanja. To je njegovo znanje da je gubitak u ujednacenosti aposlutne slobode u ponašanju veci od dobiti. Sasvim je jasno da razum, ukoliko nije izlozen pritisku i ne nailazi na suparništvo i sprjecavanje slobode ponašanja, ne ogranicava apsolutnu slobodu i ne poziva poštivanju zakona koji je sam po sebi ogranicenje slobode.
Dakle, pošto ne vidimo da razum uvijek poziva poštivanju zakona, tvrdimo da on sam po sebi niije dovoljan za uputu i da jenuzno slijediti vjerovjesnike i poslanike jer Objava zapovjeda uvijek onakvo ponašanje koje je u svjetlu Bozanskog Zakona koji nadzire covjeka u svim njegovim stanjima i nagradjuje dobrocinitelja za njegova dobra djela, a kaznjava zlocinca za njegova zlodjela, bez bilo kakvih izuzetaka.

Uzvišeni Allah kaze:


"Sud pripada jedino Allahu" (Jusuf, 40)
"Onaj ko bude uradio koliko trun dobra vidjece ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla - vidjece ga." (Ez-Zilzal, 7-8)
"Allah ce na Sudnjem danu odvojiti vjernike od Jevreja, Sabejaca, kršcana, poklonika vatre i mnogobozaca. Allah je, zaista, o svemu obavješten." (El-Hadzdz, 17)
"Zar oni ne znaju da Allah zna i ono što kriju i ono što pokazuju." (Sura El-Bekare, 77)
"...A Allah na sve motri" (El-Ahzab, 52)
Na osnovu kazanog jasno je da je Nebeska vjera koja je primljena putem Objave, jaca od pozitivistickih zakona u utvrdjivanju prekršioca jer, zadnja stvar do koje drzi pozitivisticki zakon, jeste da postavlja kontrolore vanjskih, vidljivih, ljudskih radnji i da zlocince kaznjava parcijalno.
Što se tice vjere, prvo, ona ima kontrolore nad vanjskim radnjama kao i pozitivisticki zakon, drugo, ima strogu obavezu da naredjuje dobro a zabranjuje zlo, koja svakog pojedinca medju ljudima obavezuje i zaduzuje da nadzire djela ostalih, trece, prema vjerskom ucenju sva djela se nadziru i biljeze do dana kad ce svi ljudi biti skupljeni na opcem skupu i kada ce im se svidjati vrlo precizan racun i, cetvrto i najvaznije, ona ima cvrsto uvjerenje da Uzvišeni Allah obuhvata cijeli svemir i sve što je u njemu i da zna i da vidi sva djela ljudska.
Pored kazne kojom ce zlocinci biti kazenjeni na ovom svijetu vjersko ucenje smatra da ce oni takodjer i na buducem svijetu biti kaznjeni prema Bozijim odredbama i da niko od njih nikada nece izmaci kazni.

Uzvišeni Allah kaze:


"O vjernici, pokoravajte se Allaha i pokoravajte se poslaniku i predstavnicima vašim." (En-Nisa, 59)
"A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima, traze da se cine dobra djela a od nevaljalih odvracaju." (Et-Tewbe, 71)
"A nad vama bdiju cuvari, kod nas cijenjeni pisari, koji znaju ono sto radite." (El-Infitar, 10-12)
"A Gospodar tvoj bdi nad svim." (Sebe, 21)
Druga dvosmislenost:
Iz prethodnog se da zakljuciti da rrazum ne prosudjuje uvijek da je nuzno poštivati zakon i izbjegavati njegovo kršenje. To protivurijeci onome što dolazi od imama Poslanikove porodice u hadisima da je Allah dz.š. ljudima dao dvije vrste dokaza, unutarnje i vanjske, ezoterijske i egzoterijske, a to su vjerovjesništvo i razum. Protivurjecnost je u tome što razum nema jasan sud o ishodištu covjekovog griješenja u odnosu na neke njegove obaveze. Šta je dokaz za to?

Odgovor:
Prakticni razum uvijek poziva onome što je koristno a izbjegava ono što mu šteti. No, zreo covjek kad pristaje na društvenu saradnju i razmjenu zajednickog truda to cini iz nuzde, a osnov prinude je sila koju posjeduje neko drugi i njome uz punu slobodu iskorištava trud ostalih, ili je to sila u rukama onog ko postavlja zakone. Ako zakoni nisu postavljeni od te sile, razum se sam po sebi ne smatra obaveznim da ih poštuje kao što i ne sprijecava ljude da ih krše.
No, ako se vratimo teoriji Objave u kojoj je osnov prinude Bozanski Sud, kontrola djela i vjera u nagradu i kaznu, onda je sve ovo u "Bozijoj ruci" i izuzeto od ravnodušnosti, neznanja i propasti. U prvo vrijeme kod covjeka nije bilo mjesta za razum sve dok nije spoznao prinudu. Prema tome, on mora slijediti Objavu u rasudjivanju.

Uzvišeni Allah kaze:


"Zar Allahu koji nad svim bdi, nad onim što ko radi, zar da Njemu druge smatraju ravnim. (Er-Ra'd, 33)
"Nema covjeka nad kojim neko ne bdi. (Et-Tarik, 4)
"Svaki covjek je odgovoran za ono što je radio." (El-Muddessir, 38)
H) Objavi se nepotkradaju greške

Vec je kazano da je nacin postojanja bica ucenje oblika društvenog zivota putem Objave i jasno je da Stvaralac ne griješi u svojim djelima. U stvarima Nebeske Vjere koju covjek spoznaje putem Objave nikada se ne potkradaju greške.

Uzvišeni Allah kaze:


On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere; zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji ce ga cuvati da bi pokazao da su poslanice Gospodara svoga dostavili, On u tancine zna ono što je u njih, On zna broj svega što postoji". (El-Dzinn, 26-28)
Otuda doznajemo da su vjerovjesnici, Boziji poslanici, nepogrješivi u dostavljanju Objave iz Višeg Svijeta kao i u njenom ucvršcenju i pozivanju. Oni su posrednici u opcoj uputi kojoj stvorenja po svojoj prirodi streme. Ako bi pogriješili u njenom dostavljanju, ucvršcivanju i poucavanju ili popustili pred šejtanskim ili osobnim kušnjama, ili pocinili kakav prijestup, posljedice ovih pogrešaka bi se prirodnim redom stvari odrazile na opcu uputu, a to se nikada ne dešava.

Uzvišeni Allah kaze:


Allahovo je da ukaze na pravi put, a ima ih i krivih, a da On hoce, sve bi vas uputio." (Sur En-Nahl, 9)
I) Pravi smisao Objave za nas je skriven

Iz prethodnih istrazivanja smo zakljucili da je ljudski zivot pretpostavka za postizanje osebujne srece. Upucivanje sreci je duznost slobodnog stvorenja. Ona se ne moze postici putem razuma pa je pored njega potreban još neki put koji covjeku pruza mogucnost i uputu da spozna svoje duznosti u zivotu. Ta uputa je uputa Objave.
Ono što je ovdje potrebno podrobnije razmotriti jeste snaga upozorenja ljudskom rodu. Ne tvrdimo da upozorenje treba da imaju svi ljudi jer se oni mnogo razlikuju po jacini svoje savjesti i mogucnosti kontrole. Upozorenje su imali samo oni koji su dostigli najviši stupanj cistote i iskrenosti, a to je rijetkost koja se dešava kod malog broja ljudi. Zato Kur'an spominje skupine Bozjih poslanika i vjerovjesnika, a ne navodi njihov potpun broj i imena izuzev njih 24. [37]
Buduci da mi ne pronicemo u ove nivoe i stanja ne znamo ni njihov pravi smisao i suštinu. Mi znamo samo jedan mali dio Objave, u šta spada i casni Kur'an, i neke njene oblike koje smo saznali posredstvom vjerovjesništva. S obzirom na to ne mozemo tvrditi da je Objava samo ono što mi znamo nego je moguce je da postoje i drugi oblici i nacini Objave koji nama nisu otkriveni.

J) Nacin objave Kur'ana

Iz Casnog Kur'ana ukratko znamo sljedece o nacinu objave: Ova Nebeska Knjiga je objavljena u obliku govora. Uzvišeni Allah je govorio sa plemenitim poslanikom i on je primio taj govor u cjelini, ne prema svom nahodjenju.

Uzvišeni Allah kaze:


"Nijednom covjeku nije dato da mu se Allah obraca osim na jedan od tri nacina: nadahnucem, ili iza zastora ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On zeli. On je, zaista, uzvišen i mudar. Na takav nacin mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi ucinili svjetlom pomocu kojeg upucujemo one robove Naše koje zelimo. A ti, zaista, upucuješ na pravi put." (Eš-Šura, 51-52)
U citiranom ajetu su navedena tri nacina obracanja Uzvišenog Allaha. Analizom prvog ajeta zakljucujemo da se prvi nacin objave, dakle, nadahnuce ne odnosi na neko posebno mjesto, dok se treci nacin objave, slanje meleka poslanika, odnosi na Poslanika as.
Ta tri nacina ili oblika obracanja Allaha dz.š. ljudima klasificiraju se sljedecim redom:

1) Obracanje u kome nema posrednika izmedju Allaha i covjeka.
2) Obracanje koje se odvija iza zastora kakav je kur'anski primjer "Drvo Tur" gdje je Musa a.s. cuo Bozanski Govor sa te strane.
3) Obracanje koje prenosi melek i dostavlja ga covjeku. Melek taj govor cuje kao Objavu i govori Govorom Allaha.

Drugi ajet potvrdjuje da je Kur'an objavljen Poslaniku na ovaj treci nacin i iz toga se zna da je objava Kur'ana tekla na nacin govora i usmenog obracanja.

Uzvišeni Allah kaze:


"Donosi ga povjerljivi Dzibril, na srce tvoje, da opominješ na jasnom arapskom jeziku" (El-Bekare, 193-195)
Ko je neprijatelj Dzibrilu?, a on Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur'an"? (El-Bekare, 97)
Iz ovih ajeta se zakljucuje da je Kur'an u cijelosti ili jednim dijelom dostavljen posredstvom meleka Objave Dzebraila, Pouzdanog Duha, a to je treci oblik Bozanskog Govora, kao i to da je Poslanik a.s. Objavu primio od meleka u svoj njenoj punini i najdubljim dijelom svoga bica, a ne po svom htijenju [38].

Uzvišeni Allah kaze:


"I objavio je robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio". (Sura En-Nedzm, 10-12)
Najednom drugom mjestu Kur'an Objavu opisuje kao recitiranje ispisanih listova ili ploca:


"Od Allaha Poslaniku koji cita listove ciste". (El-Bejjine, 2)
Prije nego što završimo ovo istrazivanje zelimo kazati da o vrstama Objave i njenim svojstvima postoje i druga istrazivanja na osnovama Casnog Kur'ana. Zadatost sazetog izlaganja u ovoj knjizi ne daje nam prostor da o tome opširnije govorimo.

Kur'an i znanosti

Kur'ansko velicanje ugleda znanosti i podsuticaj izucavanja

Casni Kur'an na takav nacin velica znacaj i ugled znanosti da mu u tome nije prethodio slican primjer u ostalim nebeskim knjigama. Kao primjer dovoljno je navesti da je predislamsko doba Arapa nazvano "doba neznanja" a u Kur'anu nalazimo stotine ajeta koji zagovaraju znanost i spoznaju i izrazavaju velicinu znanosti i njeno visoko mjesto u zivotu covjeka.
Uzvišeni Allah, podsticuci covjeka onom najvrednijem, kaze sljedece:


"Koji covjeka poucava onome što ne zna" (El-Alak, 5)
"Allah ce na visoke stepene uzdignuti one medju vama koji vjeruju i kojima je dato znanje" (El-Mudzadele, 11)
"Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju." (Ez-Zumar, 9)
Pored ovih postoji još mnogo ajeta koji pozivaju velicanju znanosti. U hadisima Bozijeg poslanika i clanova njegove porodice a.s. nalaze se svjedocanstva koja obilato podsticu izucavanje znanosti i isticu njenu vaznost i velicinu.

- Znanosti cije izucavanje Kur'an podstice

Casni Kur'an u mnogim ajetima, a ovdje ih sve ne prenosimo, poziva na razmišljanje o nebeskim znakovima, svijetlecim zvijezdama cudnovatog polozaja i savršenom sistemu u kojem one plove. On poziva na razmišljanje o stvaranju Zemlje, mora, planina, kotlina, i o onome što je cudno u utrobi Zemlje, o smjeni noci i dana i o izmjeni godišnjih doba. On poziva na razmišljanje o cudnovatom ponašanju biljke i sistemu koji ona slijedi, i o stvaranju zivotinja, njihovim tragovima i onome što one u zivotu daju.
Kur'an poziva na razmišljanje o fenomenu stvaranja samog covjeka i tajnama polozenim u njega. Cak šta više, on poziva na razmišljanje o duši i njenim unutarnjim tajnama i njenoj povezanosti sa višim svijetovima. On takodjer poziva na putovanje u razne predjele Zemlje i na razmišljanje o drevnim tragovima, on poziva na istrazivanje stanja naroda i ljudskih zajednica, njihove tradicije i povijesti.
Na ovako osoben nacin Kur'an poziva na izucavanje prirodnih, matematickih, filozofijskih i ostalih znanosti do kojih dopire ljudska misao i podstice njihovo istrazivanje radi opce covjecanske koristi i usrecenja ljudskog roda.
Da, Kur'an poziva ovim znanostima uslovljavajuci da one budu put spoznaji istine i pravog smisla i ogledalo spoznaji kosmosa, što je pretpostavka za spoznaju Uzvišenog Allaha.
Što se tice znanosti koje covjeka odvracaju od istine i pravog smisla u rijecniku Kur'ana za njih je sinonim glupost i neznanje

Uzvišeni Allah kaze:


"Oni znaju samo spoljašnju stranu zivota na ovome svijetu a prema onome svijetu su ravnodušni". (Er-Rum, 7)
"Reci ti meni ko ce uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajuci ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapecatio, a pred oci njegove koprene stavio? Ko ce mu, ako nece Allah, na pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite". (El-Dzasije, 23)
Casni Kur'an, podsticuci izucavanju raznovrsnih znanosti, upucuje na savršeni ciklus Bozanske spoznaje, univerzalnost morala i islamskog prava.

- Znanosti koje se odnose na Kur'an

Muslimani izucavaju znanosti ciji je predmet upravo Casni Kur'an. Vrijeme pojave ovih znanosti je sam pocetak Objave pa su njihova pitanja dozrela i kroz istrazivanja dostigla potrebni stupanj jer su na tom planu poduzeta sigurna istrazivanja i studije i napisane mnoge knjige.
Ove znanosti se generalno dijele na dvije vrste: one koje istrazuju formalni izraz teksta i one koje istrazuju znacenja. U znanosti koje istrazuju formu Kur'ana spadaju melodicno recitiranje i citanje Kur'ana, a to su:
- Umijeca izgovora glasova i nacin upotrebe organa koji ih proizvode kao i nacin njihovog kombinovanja. To su jednacenje glasova, zamjena glasova, pravila zaustavljanja i otpocinjanja pri ucenju (recitiranju) i pravila izjednacavanja.
- Umijece pravilnog slijedjenja - sedam nacina citanja, zatim - tri nacina citanja, zatim nacina citanja Poslanikovih drugova i ostalih rijetkih oblika citanja.
Tu spadaju i discipline koje se bave utvrdjivanjem broja sura, ajeta, rijeci i glasova i discipline koje proucavaju kur'ansko pismo i njegov razvoj.

Znanosti koje proucavaju znacenja Kur'ana:
- Discipline koje proucavaju generalna znacenja kao doslovno slovo Objave i njeno prvotno znacenje, unutrašnju i vanjsku stranu znacenja, nejasne ajete i derogirajuce i derogirane ajete.
- Disciplina koja proucava ajete - propise što je zapravo jedna grana prava
- Disciplina koja proucava znacenja Kur'ana a koja je opcepoznata kao tefsir.
Znanstvenici islama su o svim ovim znanostima napisali brojne knjige i studije.

- Znanosti koje je inicirao Kur'an

Nema sumnje da vjerske znanosti koje muslimani danas prakticiraju potjecu još iz vremena dolaska poslanika i objave Casnog Kur'ana. Poslanikovi drugovi i neposredni sljedbenici prakticirali su ove znanosti još u prvom stoljecu po Hidzri ali na nesistematican nacin zbog toga sto je postojala zabrana zapisivanja svih oblika znanja. Nacin prenošenja i poucavanja odvijao se putem pamcenja i usmenog preuzimanja izuzev jako malog broja zapisa u oblasti fikha - prava, tefsira - komentara i hadisa - tradicije.
Pocetkom drugog stoljeca kada je zabrana zapisivanja skinuta [39], muslimani su prvo poceli biljeziti hadis zatim i sve ostale grane znanosti i uspostavili originalan sistem obrazovanja i klasifikacije znanosti. Rezultat tog truda bili su znanost hadisa - tradicije i strucanjaci u toj oblasti, znanosti osnova prava apologetika i druge znanosti.
Cak i grcka filozofija, prevedena na arapski jezik, koja je dugo vremena zadrzala grcku formu, pod uticajem sredine u potpunosti se promijenila i sadrzinski i formalno. Najbolja potvrda za to je što ne nalazimo ni jedno filozofsko pitanje u teologiji, a koja su i danas u opticaju medu muslimanima, a da njegovu osnovu i dokaz ne nalazimo pod krovom kur'anskih ajcta i hadisa.
Ova tvrdnja se takodjer moze primjeniti i na humanisticke znanosti. Primjeri gramatike, sintakse, stilistike, semantike, retorike i upoce jezika i njegovih pravila, govore da je Bozanski govor, hvale vrijedan i savršen sa ljepotom stila u stihu i prozi i sa najvišom jezickom cistotom bio pokretac ljudi na izucavanje jezika i njegovih disciplina. Srca su bila privucena Bozanskim Govorom, on je odredio tokove transcendentne spoznaje i pokrenuo na izucavanje formi savršenog stilskog izraza i onih slojeva tajni ispod njegovih recenica i formi. Pod uticajem ovih cinilaca nastale su pomenute jezicke znanosti.
Ibn Abbas je bio jedan od najvecih komentatora iz generacije Poslanikovih drugova. Dokazao se u komentiranju arapske poezije i naredio njeno sakupljanje i ucenje. Rekao je: "Poezija je antologija Arapa".
Ovolika paznja i interesovanje utemeljili su aprapsku prozu i pjesništvo koja je u djelu Halil bin Ahmed el-Farahidija, znalaca pjesništva iz Basre [40], dostigla najviši nivo. On je autor klasicnog djela "Kitab el-'ajn" o jeziku u kojem je postavio znanost o leksikografiji i poetskoj metrici. Na isti nacin su i drugi znanstvenici ovim dvjema znanostima dali vrijedna djela.
Historijske znanosti su takodjer izvedene iz hadisa - tradicije. U pocetku su to bila kazivanja i price o poslanicima i narodima. Sve je pocelo od biografije Muhammeda as., zatim je slijedila historija pojave islama a nakon toga opca historija svijeta. Djela historicara Et-Tabarija, El-Mas'udija, El-J'akubija i El-Vakidija predstavljaju izuzetnu historijsku vrijednost
Sa sigurnošcu mozemo tvrditi da je Kur'an bio prvi pokretac muslimana na izucavanje racionalistickih znanosti, prirodnih i matematickih. U pocetku se to odvijalo putem prevodjenja i prenošenja sa drugih jezika, a potom su se muslimani osamostalili u njihovom prakticiranju i kreiranju i potvrdili u znacajnim znanstvenim istrazivanjima i otkricima.
U to vrijeme uz podršku muslimanskih vladara znanosti su prevodjene sa grckog, sirijanskog i indijskog jezika na arapski. Na taj nacin znanje i znanosti su bile na dohvatu ruke brojnih generacija muslimana. Proces utvrdjivanja i primjene znanosti poceo se širiti sve dok nije postigao stupanj sigurne utemeljenosti i preciznosti. Islamska civilizacija koja je nakon Poslanikove smrti obuhvatila veliki dio naseljenog svijeta i u njemu imala apsolutnu prevlast, a proširila se do našeg doba u kome zivi oko 600 miliona muslimana [41], samo je jedan od tragova Casnog Kur'ana.
(Zelimo staviti do znanja da mi, šiije, permanentno oponiramo politici vladara i kraljeva kako bi bili obazrivi prema širenju vjerskog obrazovanja i potpunom slijedjenju islamskog prava. Vjerujemo da se svjetlo islama u tolikoj mjeri proširilo u svijetu zato što je ono sjaj Velikog Kur'ana.)
Neosporno je da ce ova velika promjena, koja je samo jedna karika u svjetskim dogadjanjima, direktno uticati na tokove u buducnosti. Otuda dolazi i uvjerenje da je jedan od cinilaca kolosalnih znanstvenih promjena koje danas posmatramo uticaj Casnog Kur'ana.
Jasnije i bolje otrkivanje ove teme trazi široke studije a metod sazimanja koji nas obavezuje u ovoj knjizi ne pruza nam takvu priliku. Pa zato, pohvatamo se specijaliziranih studija i knjiga.
 

 

Objavljivanje Kur'ana i njegovo širenje

Kako su objavljivani ajeti

Kur'anske sure i ajeti nisu svi odjedamput objavljeni. Pored historije koja tvrdi daje objava Kur'ana trajala 23 godine i sami sjeti svjedoce o tome.

Uzvišeni Allah kaze:


"I kao Kur'an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo pomalo kazivao, i prema potrebi ga objavljujemo" (El-Isra, 106)
Kur'anske sure i ajeti, nesumnjivo, nisu objavljeni onim redom kako ih danas u Kur'anu citamo, prvo sura "El-Fatiha" pa "El-Bekare" pa "Ali'Imran" pa "En-Nisa" itd. To pored historijskih izvora potvrdjuje i sam sadrzaj kur'anskih ajeta. Neke sure i ajeti svojim sadrzajem odgovaraju pocetnom periodu objave a nalaze se na kraju Kur'ana kao sura "El-'Alek" i "En-Nun", a neke pak odgovaraju vremenu poslije Hidzre i kasnom periodu Poslanikove misije a nalaze se na pocetku Kur'ana kao sure "El-Bekare", "Ali'Imran", "En-Nisa", "El-Enfal" i "Et-Tewbe".
Razlicitost sadrzaja sura i ajeta i njihova potpuna povezanost sa dogadjajima koji su se desili tokom vremena pozivanja obavezuju nas da tvrdimo da je Kur'an objavljivan 23 godine u periodu Poslanikove misije.
Ajeti koji pozivaju mušrike da prihvate islam i odbace idole odgovaraju mekanskom periodu, prije Poslanikovog preseljenja u Medinu, kada je on i bio pogodjen idolopoklonstvom. Ajeti koji pozivaju na borbu i izrazavaju propise, objavljeni su u Medim kad se islam poceo širiti, kada je Medina predstavljala vrhovnu islamsku vlast.
Na osnovu prethodne analize kur'anski ajeti i sure se dijele prema lokalitetu i vremenu objave i prema njenim povodima i uvjetima.

1) Neke mekanske sure i ajeti, a i neke medinske, ako su objavljene prije Poslanikove hidzre smatraju se mekanskim. Tu je najveci dio sura i posebno kratke sure. One sure koje su objavljene poslije Poslanikove hidzre nazivaju se medinskim pa ako su objavljene i van Medine, pa cak ako su objavljivane i u Mekki.
2) Neke sure i ajeta su objavljeni na putovanju a neke u mjestu boravka. Pored toga, Objava se dijeli na onu koja je došla nocu i ona koja je došla danju, na onu koja je objavljena u ratu i ona koja je objavljena u miru, na onu koja je objavljena na Zemlji i onu koja je objavljena u nebeskim sferama, na onu koja je objavljena medu ljudima i onu koja je objavljena u stanju osame. O znacaju spoznaje ovih oblika objave raspravljajmo u poglavlju "Povodi objave".
3) Objava nekih sura je ponovljena kao npr. sura "El-Fatiha" koja je objavljena i u Mekki i u Medini. I neki ajeti su objavljeni više puta kao ajet


"Pa, koju blagodat Gospodara svoga poricete"

koji je u suri "Er-Rahman" ponovljen trideset puta.
Isti je slucaj i sa ajetom


"To je zaista pouka, i vecina njih nisu bili vjernici, a Gospodar tvoj je, doista, Silan i Milostiv"

koji je u suri "Eš-Šu'ara" - Pjesnici, ponovljen osam puta.
Neki ajeti su ponovljeni u više razlicitih sura kao ajet:


"Oni govore: Kada ce vec jednom ta prijetnja, ako istinu govorite",

koji je ponovljen u šest razlicitih sura.
Pored toga u Kur'anu nalazimo recenice koje su cjeloviti ajeti na jednom mjestu, a na drugom mjestu nalazimo samo njihove dijelove kao kod ajeta:


Allah je - nema boga osim Njega - Zivi i Vjecni",

koji se nalazi kao cjelina na pocetku sure "Ali'Imran", a u suri "El-Bekare" dio je "ajeta o Prijestolju".
Bez obzira na sve kazano najveci broj ajeta objavljen je samo jedanput. Razlog ovom odstupanju je potreba jaceg objašnjenja, upozorenja i skretanja paznje.

Slicna ovim odstupanjima su i odstupanja izmedju dugih i kratkih sura i ajeta. Uz suru "El-Kewser", najkracu u Kur'anu, nalazimo suru "El-Bekare" koja je najduza, kao i ajet koji je najkraci uz 282 ajet o dugu u suri "El-Bekare" koji je najduzi u Kur'anu.
Sva ova odstupanja imaju sasvim odredjen smisao. On se mozda najbolje otkriva u dva energicna ajeta, u 20 i 21 ajetu sure "pokriveni". Prvi ajet je samo jedna recenica, a drugi ima više od petnaest recenica.
Jedan od vidova razlika koje pronalazimo pri usporedbi sura i ajeta jeste svakako razlika u jezgrovitosti, kratkoci i opširnosti u izrazu medju pojedinim ajetima što se jasno vidi kod poredjenja sura "El-Fadzr" i "El-Lajl" sa surama "El-Bekare" i "El-Maide". Vecina mekanskih sura su jezgrovite i kratke dok su medinske opširne i duge.
Na osnovu ovakvih razmatranja utvrdjeno je da je prva Objava koju je dobio Muhammed a.s. bila sura "El-'Alek" ili prvih pet ajeta ove sure, a posljednja sljedece rijeci Uzvišenog Allaha:


"I bojte se Dana kad cete se svi Allahu vratiti, kad ce se svakome ono što je zasluzio isplatiti, nikome krivo ucinjeno nece biti". (El-Bekare, 281)
- Povodi objave

Vec smo kazali da je mnogo sura i ajeta vezano za dogadjaje i zbivanja iz vremena Poslanikove misije kao sure "El-Bekare", "El-Hašr" i "El-'Adijat" [42], ili su objavljene kao nuzni propisi i islamski zakoni kakav je slucaj sa surama "En-Nisa", "El-Enfal", "Et-Talak" i drugim [43].
Ovi razlozi koji su uvjetovali objavu sura ili ajeta nazivaju se "povodi ili uvjeti objave". Njihovo poznavanje uveliko pomaze razumijevanju ajeta i njihovih unutarnjih znacenja i tajni. Muhadisi (prenosioci i sakupljaci Poslanikovih izreka) iz generacije Poslanikovih drugova i sljedbenika zainteresirali su se za hadise koji govore o povodima objave i prenijeli veliki broj ovih hadisa.

Kod sunnija ima jako mnogo hadisa koji govore o povodima objave, mozda nekoliko hiljada, a kod šiija ih je malo, ne više od nekoliko stotina. Kod svih hadisa ove vrste primjetno je da nemaju potpun sened, lanac prenosilaca, i da nisu pouzdani i vjerodostojni. Oni su nepotpuno tradirani i u analizi pobudjuju sumnju u vjerodostojnost iz sljedecih razloga:

Prvo: Kontekst velikog broja ovih hadisa upucuje da pripovjedaci povode ne prenose usmenim putem, neposrednim preuzimanjem i prenošenjem, nego prenose neka kazivanja o tome, zatim ajete dovode u vezu s tim dogadjajem i to kategoricki povezuju. Povod objave koga spominju je, u stvari, rezultat njihovog slobodnog rasudjivanja i zakljucivanja, a nikako njihovo osobno vidjenje i sigurno osjvedocenje.
Potpora ovome što tvrdimo su brojne protivurjecnosti u ovim hadisima. Za jedan ajet se navodi nekoliko hadisa o povodima njegove objave koji su medjusobno prrotivurjecni i medju kojima se nikako ne moze postici saglasnost Za neke ajete cak jedna osoba, kao Ibn Abbas npr., navodi više povoda objave koji se medjusobno ne mogu usaglasiti.
Pojavljivanje ovih protivurjecnih i slabih hadisa moze se razumjeti na jedan od dva nacina: ili su oni plod slobodnog rasudjivanja i nisu neposredno usmenim putem preneseni, pa je svaki muhadis pokušavao napraviti vezu izmedju ajeta i njegovog povoda objave ne imajuci cinjenice u stvarnosti, ili su svi ovi hadisi, ili veci dio, ubaceni, apokrifni i nemaju veze sa stvarnošcu.
Pojavom ovih mogucnosti pada i sama svrha razmatranja povoda objave. Na osnovu prilozenog nemoguce je uspostaviti potpunu sigurnost cak ni za hadise ciji je sened (lanac prenosilaca) valjan, jer valjanost seneda, istina, iskljucuje laz i slabost prenosilaca, ali mogucnost krivotvorenja i specificnog odnosa prema hadisu sama po sebi ostaje.

Drugo: Historijski je utvrdjeno da je u doba hilafeta bilo zabranjeno pisanje hadisa i sve što je bilo zapisano na plocama i listovima, a bilo je hadis, spaljeno je. Ova zabrana je trajala do kraja prvog stoljeca Hidzre, ili otprilike 90 godina.
Zabrana je otvorila mogucnost prenošenju hadisa po smislu. Postojala je opasnost izmjene hadisa svaki put kad je jedan prenosilac pricao drugom tako da hadisi u prenošenju izgube svoj oblik. Ovo je sasvim jasno onome ko je proucavao prenošenje hadisa razlicitim putevima. Mozda covjek prisustvuje kazivanju dva hadisa u jednoj prici i u nekom detalju ne moze da ih sastavi. Širenje prenošenja hadisa po smislu, na sumnjiv nacin, jedan je od faktora koji je prouzrokovao umanjivanje vrijednosti hadisima o povodima objave.
Raširenost krivotvorenja u hadisu, laganje na poslanika, ulazak israilijeta [44] u proces prenošenja i ono što su ucinili kriticari i ljudi razlicitih interesa uz prenošenje hadisa po smislu, o cemu je vec govoreno, sve su to cinioci koji su umanjili vrijednost hadisa o povodima objave i oborili im znacaj.

- Stav koji se mora zauzeti o povodima objave

U prethodnim poglavljima naveli smo da hadis trazi da bude podrzan Kur'anom. Na osnovu toga hadis je potrebno izloziti pred Kur'an kao što je izneseno u hadisima Bozijeg Poslanika i njegove porodice a.s. Povode objave za neke ajete, ako hadisi nisu - tradirani neprekinutim slijedom, treba uporediti sa Kur'anom. Prihvaca se samo onaj sadrzaj hadisa koji odgovara ajetu, a ono što u hadisu odstupa od ajeta, odbacuje se. To znaci da se hadis uvijek poredi prema Kur'anu a nikako Kur'an prema hadisu.
Ovom metodom se obara najveci broj hadisa o povodima objave, s tim što ostatak sadrzi punu pouzdanost i znacaj.
Treba znati da visoki kur'anski ciljevi koji su vjecne spoznaje (o cemu cemo raspravljati u sljedecem poglavlju) ne trebaju mnogo, ili uopce ne trebaju povode za objavu.

- Redoslijed objavljivanja sura

Nema nikakve sumnje da kur'anske sure i ajeti u Kur'anu nisu ustanovljeni onim redom kako su objavljivani Poslaniku a.s.. Stara ulema islama, a posebno oni od sunnija, utvrdjivali su redosljed sura i ajeta onim redom kako su oni prvotno objavljeni. Jedan od stavova na kome se temelji ovaj redosljed jeste hadis koga prenosi Ibn Abbas, a on glasi [45]
Sura "El-Fatiha" je objavljena u Mekki i zapisana u Mekki zatim je Allah dodao ono što je htio. Prvo što je objavljeno od Kur'ana bilo je:

1) Al-Alaq - Ugrušak
2) Kalem - Pero
3) Muzzemmil - Umotani
4) El-Muddesir - Pokriveni
5) El-Laheb - Plamen
6) Et-Takvir - Prestanak sjaja
7) El-A'la - Svevišnji
8) El-Lajl - Noc
9) El-Fedzr - Zora
10) Ed-Duha - Jutro
11) El-Inširah - Širokogrudnost
12) El-'Asr - Vrijeme
13) El-Adijat - Oni koji jure
14) El-Kevser - Mnogo dobro
15) Et-Tekasur - Nadmetanje
16) El-Ma'un - Davanje u naruc
17) El-Kafirun - Nevjernici
18) El-Fil - Slon
19) El-Felek - Svitanje
20) En-Nas - Ljudi
21) El-Ihlas - Iskrenost
22) En-Nedzm - Zvijezda
23) Abese - Namrštio se
24) El-Kadr - Noc Qadr
25) Eš-Šams - Sunce
26) El-Buradz - Sazvjezdja
27) Et-Tin - Smokva
28) El-Kurejš - Kurejšije
29) El-Kari'a - Smak svijeta
30) El-Kijame - Smak svijeta
31) El-Humeze - Klevetnik
32) El-Murselat - Poslani
33) Qaf - Qaf
34) El-Beled - Grad
35) Et-Tarik - Danica
36) El-Kamer - Mjesec
37) Sad - Sad
38) El-'Araf - Bedemi
39) El-Dzinn - Dzini
40) Ya-sin - Jasin
41) El-Furkan - Furkan
42) El-Fatir - Stvoritelj
43) Merjem - Merjema
44) Ta-ha - Ta-ha
45) El-Vakia - Dogadjaj
46) Eš-Šu'ara' - Pjesnici
47) En-Neml - Mravi
48) El-Kasas - Kazivanje
49) El-Isra' - Nocno putovanje
50) Yunus - Junus
51) Hud - Hud
52) Yusuf - Jusuf
53) El-Hidzr - Hidzr
54) El-An'am - Stoka
55) Es-Saffat - Redovi
56) Lukman - Lukman
57) Sebe' - Saba
58) Ed-Dehr - Vrijeme
59) El-Mu'min - Vjernik
60) Es-Sedzde - Padanje nicice
61) Eš-Šura - Dogovaranje
62) Ez-Zuhruf - Ukras
63) Ed-Duhan - Dim
64) El-Dzasije - Oni koji klece
65) El-Ahkaf - Ahkaf
66) Ez-Zarijat - Oni koji pušu
67) El-Gašije - Teška nevolja
68) El-Kehf - Pecina
69) En-Nahl - Pcela
70) Nuh - Nuh
71) Ibrahim - Ibrahim
72) El-Enbija' - Vjerovjesnici
73) El-Mu'minun - Vjernici
74) El-Dzasije - Teška nevolja
75) Et-Tur - Gora
76) El-Mulk - Vlast
77) El-Hakka - Cas neizbjezni
78) El-Me'aridz - Stepeni
79) En-Nebe' - Vijest
80) En-Nazi'at - Oni koji cupaju
81) El-Infitar - Rascjepljenje
82) El-Inšikak - Cijepanje
83) Er-Rum - Bizantinci
84) El-'Ankebut - Pauk
85) El-Mutaffifun - Oni koji pri mjerenju zakidaju


Prema Ibn Abbasu ovaj dio Kur'ana je objavljen u Mekki a ono što slijedi u Medini.

86) El-Bekare - Krava
87) El-Enfal - Plijen
88) Ali 'Imran - Imranova porodica
89) El-Ahzab - Saveznici
90) El-Mumtehane - Provjerena
91) En-Nisa' - Zene
92) Ez-Zilzal - Zemljotres
93) El-Hadid - Gvozdje
94) Muhammed - Muhamed
95) Er-Ra'd - Grom
96) Er-Rahman - Milostivi
97) El-Insan - Covjek
98) Et-Talaq - Razvod braka
99) EI-Bejjine - Dokaz jasni
100) El-Hašr - Progonstvo
101) En-Nasr - Pomoc
102) En-Nur - Svjetlost
103) El-Hadz - Hadz
104) El-Munafikun - Licemjeri
105) El-Mudzadele - Rasprava
106) El-Hudzurat - Sobe
107) Et-Tahrim - Zabrana
108) El-Dzumu'a - Petak
109) Et-Tegabun - Samoobmana
110) Es-Saff - Bojni red
111) El-Feth - Pobjeda
112) El-Maide - Trpeza
113) Et-Tevbe - Pokajanje"


- Osvrt na ovaj i druge hadise

Preneseni hadis od Ibn Abbasa odredjuje broj sura u Kur'anu na 113 i medju njima ne spominje suru "El-Fatiha". U drugom hadisu koga prenosi El-Bejheki" [46] od 'Ikrime tvrdi se da Kur'an ima 111 sura, a medju njima nisu spomenute sure "El-Fatiha", "El-'Araf' i "Eš-Šura". On prenosi i drugi hadis od Ibn Abbasa u kojem se tvrdi da Kur'an ima 114 sura s tim što postoje dvije predaje:
Prema prvoj predaji sura "El-Mutaffifin" se ubraja u Medinske sure što je u suprotnosti sa prethodnim hadisom koji je smatra Mekanskom. Prema drugoj predaji redoslijed sura je kao i u prethodno citiranom hadisu.
Prenosi se i drugi hadis od Ali ibn ebi Talhe [47] u kojem se tvrdi: "U Medini su objavljeni sure El-Bekare, Ali Imran, En-Nisa', El-Maide, El-Enfal, Et-Tewbe, El-Hadzdz, En-Nur, El-Ahzab, El-Kafirun, El-Feth, El-Hadid, El-Mudzadele, El-Hašr, El-Mumtehane, Es-Saff, Et-Tegabun, Et-Talak, Et-Tahrim, El-Fedzr, El-Lajl, El-Kadr, El-Bejjine, Ez-Zilzal i En-Nasr, a sve ostalo u Mekki."
Ocigledno je da ovaj hadis zeli napraviti razliku i specifikaciju izmedju mekanskih i medinskih sura ne uzimajuci u obzir redoslijed objave, jer dvije sure, "El-Maida" i "Et-Tewbe" bez sumnje, po redoslijedu objave dolaze mnogo kasnije nego što se ovdje navodi. Sure "El-Fedzr", "El-Lejl" i "El-Kadr" ubraja u medinske sure dok ih prethodni hadis smatra mekanskim. Takodjer sure "Er-Ra'd", "El-Rahman", "El-Insan", "El-Dzu-mu'a", i "El-Hudzurat" smatra Mekanskim a prema prethodnim hadisima one su ubrajane u Medinske sure.
U hadisu koga prenosi Katade [48] tvrdi se:
"U Medini su objavljene sure El-Bekare, Ali Imran, En-Nisa', El-Maide, Et-Tewbe, Er-Ra'd, En-Nahl, El-Hadzdz, En-Nur, El-Ahzab, Muhamed, El-Feth, El-Hudzurat, El-Hadid, Er-Rahman, El-Mudzadele, El-Hašr, El-Mumtehane, Es-Saff. El-Dzumu'a, El-Munafikun, Et-Tegabun, Et-Talak, Et-Tahrim, a sure El-Zilzal i En-Nasr kao i preostale objavljene su u Mekki".
Ovaj hadis je oprecan prethodnim hadisima a posebno jednom drugom hadisu koga prenosi sam Qatada u pogledu sure "El-Mutafifin", "El-Insan" i "El-Bejjine".
Na ove hadise se nemoguce na bilo koji nacin osloniti jer nemaju niti vjersku niti historijsku vrijednost. Vjersku vrijednost nemaju zbog toga što njihov sened, lanac prenosilaca, ne dopire do Poslanika a.s. i nije poznato daje Ibn Abbas, na primjer, redosljed objave Kur'ana cuo od Poslanika a.s. ili od neke druge osobe, ili je pak slobodnim rasudjivanjem došao do toga. U historijskom smislu nisu valjani zato što je ibn Abbas zapamtio samo jedan mali period Poslanikova zivota i nije stalno bio s njim kako bi saznao redosljed objave sura i ajeta. Ako on sam svojim rasudjivanjem nije došao do ovakvog redoslijeda objave, onda je to morao preuzeti od nekog drugog a mi toga ne znamo. Historijsko preuzimanje koje ne navodi izvor nema vrijednost po principu provjere.
Pretpostavka tacnosti i pouzdanosti ovih hadisa temelji se na snazi samo jedne obavijesti, a u osnovama islamskog prava utvrdjeno je da samo jedna obavijest ne cini dokaz. Dakle, jedini nacin da saznamo koje su mekanske a koje medinske sure jeste pazljivo razmatranje ajeta i njihovog toka koji odgovara onome stoje došlo prije Hidzre i poslije Hidzre. Ova metoda je samo donekle korisna za razlikovanje mekanske i medinske objave. Sadrzaj sura "El-Insan" i "El-Mutafifin" potvrdjuje da su one medinske uprkos tome što se u nekim hadisima tvrdi da su one mekanske sure.

- Sakupljanje Kur'ana u Mushaf

Izlaganje o sakupljanju Casnoga Kur'ana nuzno je iznijeti u dva dijela:

a) Kur'an prije Poslanikove smrti
Kur'an je objavljivan ajet po ajet i sure po sure. Pošto se koristio cudesnom cistotom jezika i nadmocnim stilom širio se zapanjujucom brzinom. Arapi su bili zaljubljenici cistote jezika i stilistike, padali su u zanos pred Kur'anom i dolazili iz dalekih krajeva da slušaju neke ajete sa usana Bozijeg poslanika a.s.
Velikaši Mekke i uglednici iz plemena Kurejš obozavali su idole i bili najzešci neprijatelji misije islama. Vrlo zestoko su pokušavali udaljiti ljude od Poslanika i ne dati im priliku da slušaju Kur'an tvrdeci da je on magija kojom su opcinjeni. Uz sve ovo, ipak su sa strahom u mrklim nocima dolazili blizu kuce Poslanika i slušali ajeta koje je Muhamed a.s. ucio.
Muslimani su vrlo marljivo memorirali i cuvali Kur'an jer im je Poslanik naredio da ga uce zajedno [49], a oni su vjerovali da je Kur'an Bozanski Govor. Kur'an je prvi temelj njihovog vjerskog ucenja i naredjeno im je da u namazu uce suru Al-Fatiha i druge potrebne dijelove Kur'ana.
Nakon sto je Poslanik preselio u Medinu i organizirao zivot muslimana naredio je zajednici svojih sljedbenika da posebnu paznju posvete Kur'anu i njegovom poucavanju. Poslanik ga je izucavao i obznanjivao vjerske propise i ono što mu je objavom stiglo. Svakodnevno se zapisivalo ono stoje stizalo dok Kur'an nije bio pohranjen. Oni koji su se bavili tim poslom ispricavali su se zbog izostanka na ratnom polju o cemu i Kur'an govori [50]
S obzirom na to da su Poslanikovi drugovi muhadziri bili nepismeni, nisu znali ni citati ni pisati, Poslanik je iskoristio Zidove zarobljenike i svakom od njih naredio da nauce pismu nekoliko njegovih drugova. Na taj nacin se oko Poslanika našla grupa onih koji su znali citati i pisati.
Jedna grupa medju njima je radila na ucenju i memoriranju Kur'ana i zapisivanju njegovih sura i ajeta. To su oni koji su kasnije bili poznati kao (hafizi) ucaci, recitatori. Od njih je u bici kod Bi'r Mau'na poginulo cetrdeset ili sedamdeset osoba [51]
Sve što je bilo u cijelosti objavljeno ili postepeno dolazilo zapisivano je na plocama, plecnim kostima brava i palminoj kori, i pamceno je.
Ono što nije podlozno nikakvoj sumnji i što se ne moze opovrgnutii, jeste svakako to da je najveci broj kur'anskih sura kruzio i bio raširen medju ashabima, Poslanikovim drugovima, prije Poslanikove smrti. Pojavila su se mnoga imena sura u mnoštvu hadisa prenesenih i kod šiija i kod sunija. Ti hadisi opisuju nacin Poslanikove dostave islamskog poziva, nacin obavljanja namaza i nacin kako je Poslanik ucio, recitirao Kur'an. Tako u hadisima nalazimo posebna imena za skupine sura koja su se koristila prije Poslanikove smrti kao što su druge sure, sure od stotinu ajeta, medjusobno slicne sure po duljini i kratke sure.

b) Kur 'an poslije Poslanikove smrti
Nakon Poslanikove smrti, halifa Alija as, Bog bio zadovoljan njime, koji je prema Poslanikovoj naredbi poucavao ljude Kur'anu u svojoj kuci [52] poceo je sakupljati Kur'an u Mushaf (knjiznu zbirku) prema redoslijedu kako je on objavljivan. Nije prošlo ni šest mjeseci od Poslanikove smrti a imam Alija as je završio sakupljanje Kur'ana u cijelosti i dao ga na korištenje ljudima [53].
Godinu dana nakon Poslanikove smrti [54] izbio je rat na Jemami u kome je poginulo sedamdeset ucaca pa je tadašnji hilafet razmišljao da sakupi sure i ajeta u jednu knjigu bojeci se izbijanja drugog rata, nestanka ucaca i odlaska Kur'ana sa njihovom smrcu.
Hilafet je naredio da se svi ucaci, Poslanikovi drugovi, okupe pod rukovodstvom Zejd bin Sabita i sakupe Kur'an sa ploca, palmove kore i plecnih kostiju koje su bile cuvane u Poslanikovoj kuci i kod drugih ashaba. Kada je sakupljenje bilo završeno prepisali su nekoliko primjeraka i razaslali ih po islamskim pokrajinama.
Nakon izvjesnog vremena treci halifa Osman [55] uocio je da Kur'anu prijeti iskrivljavanje i mijenjanje iz nehata prilikom prepisivanja pa je naredio petorici ashaba, medju njima je bio i Zejd bin Sabit, da uzmu Hafsin Mushaf, koji je bio prvi primjerak Ebu Bekra, i prema njemu prepisuju. Takodjer je naredio da se svi primjerci Kur'ana iz muslimanskih gradova vrate u Medinu i budu spaljeni.
Napisano je pet primjeraka Kur'ana. Jedan primjerak je ostavljen u Medini, jedan je poslat u Mekku, jedan u Šam, jedan u Kufu i jedan u Basri. Tvrdi se daje osim ovih pet primjeraka po jedan poslat u Jemen i Bahrejn. Ovaj prvi primjerak je poznat pod imenom "Mushaf vodic" i svi kasniji primjerci Kur'ana prepisivani su na osnovu njega.
Izmedju ovih primjeraka i Mushafa koji je zapisan po naredbi prvog halife ne postoje razlike izuzev u jednoj stvari, a to je: u Mushafu prvog halife sura Et-Tewbe nalazila se izmedju sura "sure od stotinu ajeta", a sura "El-Enfai" nalazila se izmedju "medjusobno slicnih sura". U "Mushafu vodicu" sure "El-Enfal i "Et-Tewbe" smještene su na jednom mjestu izmedju sura El-A'raf i "Junus".
 

 

Interesovanje muslimana za Kur'an

Vec smo kazali da su kur'anske sure i ajeti bili rašireni medju muslimanima prije prvog i drugog sakupljanja u Mushaf i pobudjivali su njihovo puno interesovanje. Pored toga Poslanikovi drugovi i sljedbenici, ucaci, izvršili su sakupljanje Kur'ana. Svi su oni kasnije prihvatili Mushaf koji je sacinjen pod njihovim ravnateljstvom i prepisivali ga bez bilo kakvih prigovora i zahtjeva.
Prilikom drugog sakupljanja, u vrijeme halife Osmana, neki su htjeli izostaviti harf, "waw" iz ajeta [56] pa su sprijeceni u tome na taj nacin što im je ashab Ebi ibn Ka'b zaprijetio sabljom ako ne zabiljeze i harf "waw", pa su to i uradili. [57]
Drugi halifa, Omer, [58] svojevremeno je recenicu iz ajeta [59] citao izostavljajuci veznik "we" pa su ga opomenuli i cak obavezali da cita sa veznikom.
Pored toga što je Alija, imam i zapovjednik vjernika, Bog njime bio zadovoljan, bio prvi koji je sakupio Kur'an prema redoslijedu objave, nisu ga ukljucili u prvo i drugo sakupljanje Kur'ana. To nije izazvalo nikakvo razmimoilazenje i opoziciju ni prije pojave Mushafa, a ni kasnije u toku njegove vladavine.
Tako imami Poslanikove porodice a.s., potomci Alijini i njihovi nasljednici, nisu se suprotstavljali po pitanju Mushafa i nisu ništa prigovarali cak ni u krugu najblizih prijatelja, nego su uvijek pozivali poštovanju Mushafa. Šiije naredjuju da se cita Kur'an onako kako ga ljudi citaju i kako je prihvaceno.
Sa sigurnošcu mozemo tvrditi daje Alijina šutnja u pogledu razlika izmedju njegovog Mushafa i sunijskog koji je jako raširen, opravdana, jer povodi objave nemaju znacaja u tumacenju Kur'ana samim Kur'anom, na cemu insistira "Ehl-ul-bejt". U tom obliku tumacenja Kur'ana znacajno je grupiranje ajeta i medjusobno uporedjivanje, jer je Kur'an vjecna knjiga za sve vremena i sve narode i nemoguce je njegove poruke svesti u osobenost jednog vremena, mjesta, dogadjaja i tome slicno.
Spoznajom ovih osobenosti moguce je svakako poluciti odredjene koristi kao što su povijesni razlozi pojave nekih oblika svijesti i pravnih normi koji koincidiraju objavljivanju ajeta, intenzitet napretka islamske misije u toku 23 godine i sl. No, ocuvanje islamskog jedinstva, koje je bilo stalni cilj "Ehli-l-bejta", mnogo je vaznije od ovih parcijalnih koristi.

- Kur'an je zašticen od iskrivljenja

Povijest Kur'ana je sasvim jasna od vremena njegove objave pa do danas. Ajeti i sure su kolali u jeziku muslimana i oni su ih medjusobno razmjenjivali. Svi znamo daje Kur'an, koga danas drzimo u našim rukama, onaj isti Kur'an koji je postepeno objavljivan Poslaniku prije 14 stoljeca.
Dakle, Kur'an ne trazi historijsko utemeljenje i potporu historijskim objašnjenjem, jer se knjiga koja za sebe tvrdi da je Bozanski Govor i kao dokazima se sluzi svojim ajetima, izazivajuci ljude i dzine da donesu nešto slicno njoj, ne moze dokazivati ili osporavati historijskim dokazima i svjedocanstvima i potporama nekih licnosti ili grupa.
Najjasniji dokaz daje Kur'an koga danas drzimo u našim rukama onaj isti Kur'an koji je objavljen casnom Poslaniku, bez bilo kakvih promjena i iskrivljavanja, jeste svakako taj što svojstva i kvalitet koja je sam o sebi iznio, stoje još i danas kao što su stajala i prije.

Kur'an kaze:


- Zaista sam ja svejtlo i uputa i vodim ljude istini i pravom smislu stvari.
- Ja, zaista, razjašnjavam covjeku ono što mu je potrebno i što odgovara njegovoj cistoj prirodi.
- Ja sam zaista, govor Uzvišenog Allaha pa ako ne vjerujete, sakupite ljude i dzine da daju nešto slicno, ili da donesu nešto slicno što je donio nepismeni Muhamed, koji se nije školovao u toku cijelog zivota, a niko im nije govorio kao što Muhamed zboraše. Ili, promotrite Kur'an! "Da li pronalazite protivurijecnosti u mome metodu, mojim spoznajama i sudovima?"
Ove vrijednosti i osobenosti u Casnom Kur'anu su vjecne. Kada je rijec o uputi istini i pravom putu Kur'an ima potpuno objašnjenje za svjetske tajne sa najpreciznijim racionalnim dokazima. On je jedini oslonac za sustav sretnog i miirnog zivota. On na profinjennacin poziva covjeka vjeri zeleci mu opce dobro i lijepo utocište.
U smislu objave onog što je covjeku potrebno u njegovu zivotu Kur'an je svojim svrhovitim nazorima postavio jednoboštvo, monoteizam, kao svoj osnovni temelj. Iz tewhida je izveo sve ostale dogmatske spoznaje i u tome nije zapostavio ni najmanje sitnice. Zatim je iz tawhida izveo idealnu etiku i izlozio je na sasvim jasan nacin. Potom je definirao oblike njegovog licnog i društvenog ponašanja i naveo njegove duznosti koje odgovaraju ljudskoj prirodi upucujuci pri tome podrobno na Poslanikovu tradiciju.
Sastavljanjem Kur'ana i Poslanikove tradicije dobijamo islamsku vjeru u svim njenim dimenzijama. To je vjera ciji je racun, za sve jedinke i sve društvene grupe u svim vremenima, precizan i cvrst, a njeni propisi lišeni parcijalnih i nacelnih protivurjecnosti. Islam je vjera ciji je popis pitanja, bez svake dvojbe, najveci u povijesti svijeta.
Kada je rijc o nadnaravnosti kur'anskog stila u izlaganju treba znati da kur'anski stil svoj korijen ima u arapskom jeziku njegovog zlatnog doba kad su Arapi uzivali u rijecitosti i stilskom izrazavanju. Kur'anski stil je bio baklja koja je zasijala u tom vremenu. Arapi su rjecitost i stilsko izrazavanje izgubili u prvom stoljecu po Hidzri pod uticajem islamskih osvajanja i miješanjem sa strancima kojima je arapski jezik bio tudj. Arapski jezik je postao puka konverzacija kao i ostali jezici koji su izgubili taj sjaj i ljepotu stilskog izrazavanja. Nadnaravnost Kur'ana ne ogleda se samo u stilskoj formalnosti izlaganja, on ljude izaziva i znacenjskim sadrzajima svoga stila.
Oni koji su upuceni u arapski jezik, njegovu poeziju i prozu, ne mogu sumnjati da je jezik Kur'ana sam vrhunac jezicke slasti i rjecitosti u kojem se uskovitla razbor tako da ga je nemoguce opisati. Kur'an nije niti poezija niti proza, nego narocit stil koji zadrzava privlacnost suptilne poezije, a najugledjeniji je govor visoke proze. Ako bi samo jedan od njegovih ajeta, ili neka od recenica, bili umetnuti u neki drugi stilski govor ili na stranice knjige nekog knjizevnika, sigurno bi zasijati kao sjaj svjetiljke u tamnoj zemlji.
Pored formalno-stilske, Kur'an je sacuvao i svoju semanticko-sadrzinsku nadnaravnost. Široki planovi islama što obuhvataju vjerske, moralne i pravne spoznaje, osobne i društvene naravi, a cije osnove i korijene nalazimo u Casnom Kur'anu, prevazilaze ljudske mogucnosti, osobito mogucnosti covjeka i zajednice iz Poslanikova vremena.
Nedostiznost Objave Kur'ana jedinstvenim postupkom medjusobno slicnih dijelova u periodu od 23 godine u razlicitim uvjetima i situacijama, u stanju straha i nemira, bezbjednosti i mira, u stanju rata i sigurnosti, u stanju osame i javnosti, košmara i organiziranog zivota, na putovanjima i mjestima boravka, jeste u tome što je objavljivan sure po sure, ajet po ajet, a da medju njima nema protivurijecnosti, neslaganja i nesuvislosti. Jednom rijecju, sva svojstva koja su bila zastupljena u Kur'anu iz Poslanikova doba nalaze se i u ovom našem Kur'anu bez bilo kakvih promjena, otstupanja ili izmjena. Uz to nas Uzvišeni Allah obavještava da je Kur'an zašticen od svih promjena sljedecim ajetima:


"Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista cemo Mi nad njim bdjeti." (El-Hidzr, 9)
"A on je, zaista, knjiga zašticena, laz joj je strana, bilo s koje strane, ona je Objava od Mudrog i hvale Dostojnoga." (Es-Sedza, 41-42)
Prema ovim ajetima Kur'an je zašticen od svega što bi povrijedilo njegov ugled i njega Bog cuva, posebno zbog toga što je on uputa istini pa zato i treba da bude zašticen. Allah dz.š. je obecao njegovo ocuvanje pa je zato i sacuvan od svih mana i nedostataka uprkos prolasku 14 stoljeca od njegovog objavljivanja i uprkos zavjeri miliona neprijatelja da unize njegov ugled i znacaj. On je jedina Nebeska Knjiga koja je istrajala ovo dugo vrijeme a da ga nije pogodila niti promjena niti izmjena.

- Ucenje, pamcenje i prenošenje Kur'ana

Vec smo kazali daje još za Poslanikova zivota jedna posebna grupa ljudi prakticirala ucenje (recitiranje) Kur'ana i poucavala Kur'anu. Oni su slušali ajete koji su uzastopno objavljivani i ucili ih napamet Ponekad bi recitirali Kur'an pred Poslanikom kako bi ih on slušao. Neki od njih su prednjacili u poucavanju, a to su bili oni od kojih je ucenje Kur'ana prihvaceno putem predaje. Vecina ucaca Kur'ana svoje je znanje stekla posredstvom ucitelja.
Ovaj oblik memoriranja i prenošenja bio je zahtjev vremena jer se tada upotrebljavao kufski oblik arapskog pisma u kojem se jedna rijec mogla citati na nekoliko nacina. Zbog toga je bilo nuzno primanje i ucenje od ucitelja, a zatim memoriranje i prenošenje. S druge strane, vecina stanovništva je bila nepismena i nisu imali drugog puta za ocuvanje i prenošenje Kur'ana. Ostao je jedino ovaj nacin koji je korišten i u kasnijim vremenima.

- Generacije ucaca (recitatora) Kur'ana

Prvu generaciju ucaca Kur'ana predstavljali su Poslanikovi drugovi, suvremenici, koji su radili na ucenju i poucavanju Kur'anu dok je Muhammed a.s. bio ziv. Jedna grupa njih je sakupila cijeli Kur'an, a medju njima je bila i jedna zena po imenu Umm Vereka, kcerka Abdullah bin Harisa [60]
(Ovdje se misli na sakupljanje koje se, prema hadisima, odnosi na cetvoricu, petoricu, šestoricu ili više ensarija - Poslanikovih sljedbenika iz Medine, koji su naucili i memorirali cijeli Kur'an, a ne na zapisivanje sura i ajeta prema redosljedu kako je to u Mushafu, jer u suprotnom nije postojala mogucnost za pisanje Kur'ana po redoslijedu objave nego u vremenu prvog i treceg halife. Iz nekih hadisa primjecujemo da je Poslanik licno odredjivao i ustanovljavao polozaj i mjesto sura i ajeta. Vecina Poslanikovih hadisa ovu stvar porice.)
Prema tvrdjenju nekih ucenjaka jedna grupa iz ove generacije ucaca istakla se u radu na poucavanju recitiranju - ucenju Kur'ana. To su halife Osman i Alija, Bog bio zadovoljan njima, zatim Ubejd ibn Ka'b, Zejd bin Sabit, Abdullah bin Mes'ud i Ebu Musa el-Es'arf [61].

Druga generacija: To su ucenici prve generacije ucaca. Oni su poznati Poslanikovi sljedbenici koji su odrzavali kruzoke za ucenje Kur'ana u Mekki, Medini, Kufi, Basri i Šamu, dakle, u gradovima gdje je poslat "Mushaf vodic" o cemu smo vec govorili.
U Mekki su djelovali Abdullah bin 'Amir, 'Asa bin ebi Rijah, Tawus, Mudzahid, 'Ikrime, Ibn ebi Malika i dr.
U Medini su djelovali: Ibn el-Musib, 'Urwe, Salim, 'Umer bin 'Abdu-l-'Aziz, Sulejman bin Jasir, 'Asa' bin Jasir, Mu'az el-Kari, Abdullah bin el-'Aredz, Ibn Šihab ez-Zehri, Muslim bin Dzendab i Zejd bin Aslam.
U Kufi su djelovali: 'Alkama, El-Esved, Mesruk, 'Ubejda, 'Amr bin Šarhabil, Haris bin El-Kajs, Rebi' bin Hejsem, 'Amr bin Mejmun, Ebu 'Abd Er-Rahman Es-Silmi, Zerr bin Habiš, 'Ubajd bin Nefla, Sa'id bin Dzubejr i Eš-Š'abi.
U Basri su djelovali: Ebu 'Alija, Ebu Redza', Nasr bin El-'Asim, Jahja ibn Ja'mur, Hasan El-Basri, Ibn Sirin i Katada.
U Šamu su djelovali: Mugira bin ebi Šihab, jedan od Osmanovih drugova i Halifa bin Sa'id, jedan od drugova Ebi Ed-Derdja'Es-Sahabi.

Treca generacija: su oni cije djelovanje priblizno odgovara prvoj polovini drugog stoljeca a poznati su po onome što su preuzeli od imama ucaca iz druge generacije.
U Mekki su djelovali: Abdullah ibn Kevser, jedan od ucaca i zagovornika sedam kiraeta ili sedam nacin citanja Kur'ana, Hamid bin Kajs El-'Aredz i Muhammed bin ebi Muhejjsin.
U Medini su djelovali: Ebu Dz'afer Jezid bin El-K'aka'a, Šu'ajba bin En-Nefah, Nafi'a bin Ne'im - jedna od ucaca sedam kiraeta.
U Kufi su djelovali: Jahja bin Vesab, 'Asim bin ebi En-Nudzud, Sulejman El-E'ameš, Hamza i El-Kasa'I. Cetvorica posljednjih su bih ucaci sedam kiraeta.
U Basri su djelovali: Abdullah bin Ebi Ishak, 'Isa bin 'Umer, Amr bin El-'Ala' - jedan od ucaca sedam kiraeta, 'Asim El-Dzuhdari i Ja'kub El-Hadremi.
U Šamu su djelovali: Abdullah bin 'Amir, jedan od ucaca sedam kiraeta, 'Asija bin Kajs El-Kilabi, Isma'il bin Abdullah bin Muhadzir, Jahja bih Haris i Šerih bin Jezid El-Hadremi.

Cetvrta generacija: Oni su ucenici trece generacije a o njima govore 'Ajjaš, Hafz i Halef. O poznatijim medju njima govoricemo u sljedecem poglavlju.

Peta generacija: To je generaccija istrazivaca i pisaca. Tu spadaju autori prvih djela o kiraetima [62] 'Ebu 'Abld Kasim bin Selam, Ahmed bin Dzubejr, El-Kafi, 'Isma'il bin Ishak El-Maliki, jedan od drugova Kalun Er-Rawl-ja, zatim Ebu Dza'far bin Dzerir Et-Taberi i Mudzahid. Nakon njih proces istrazivackog rada se proširio sve do sistematskih i opseznih studija Ed-Danija [63] i Eš-Šatibi-ja,.

- Sedmorica ucaca Kur'ana

Mnogo se raširilo ucenje sedmorice ucaca Kur'ana iz trece generacije koji su postali autoritativnim izvorom znanosti o kiraetima (nacinima recitiranja Kur'ana) i oni su uglavnom zasjenili ostale ucace. Za svakog od sedmorice ucaca poznata su po dvojica prenosilaca - traditora, cime se taj broj ne ogranicava.

Sljedeci ucaci iz "grupe sedmorice" imaju dva tradirana izvora:
1) Ibn Keslr [64] Mekki. O njemu prenosi Kunbul i Bazzi na isti nacin.
2) Nafi'a, iz Medine, [65] o njemu prenose Kalun i Verš.
3) ´Asim Kufi, [66] o njemu prenose Ebu Bekr Š'uba bin' Ajjaš i Hafs, Kur'an koji se danas nalazi medju muslimanima nacinjen je prema Asimovom i Hafsinom kiraetu.
4) Hamza Kufi, [67] njemu prenose Halef i Halad preko posrednika.
5) El-Kisai Kufi, [68] o njemu prenose Devri i Ebu El-Haris
6) Abu 'Amr bin El-'Ala' Basri, [69] o njemu preko posrednika prenose Devri i Susi.
7) Ibn'Amir, [70] o njemu prenosi Hišam [71] i ibn Dakvan preko posrednika.

Pored ovih "sedam kiraeta" po znacaju iza njih dolaze "tri kiraeta" o kojima prenose Ebu Dza'fer, Ja'kub i Halef. [72]
Postoje i drugi manje poznati kiraeti koje navode neki Poslanikovi sljedbenici, suvremenici, kao i odbaceni kiraeti koji se ne koriste. U hadisima koje prenose imami Poslanikove porodice nalaze se razliciti kiraeti, mada oni naredjuju da se slijede samo poznati kiraeti.
Vecina ucenjaka hadisa vjeruje da je "sedam kiraeta" preneseno pouzdanim putem. Neki od njih poslanikov hadis "Kur'an je objavljen na sedam dijalekata" [73], tumace tako da "sedam dijelaketa" poistovjecuju sa "sedam kiraeta". I neki od šiitskih ucenjaka bili su skloni ovoj tvrdnji a neki su dopustili mogucnost da su ovih sedam kiraeta samo uvrijezeni i rašireni, a ne pouzdano preneseni.

Al-Zarkaši u "Burhanu" iznosi sljedece:
Potvrdjeno je daje "sedam kiraeta" pouzdano preneseno od sedam imama. No, što se tice pouzdanog prenosa i vezivanja za Muhammeda a.s., o tome postoje razlicita vidjenja. Osnova za ovih "sedam kiraeta" nalazi se u djelima o kiraetima a ona su nastala na principu prenošenja predaje sa jednog na drugog. [74]

Mekki tvrdi sljedece:
"Pretpostavlja se da su kiraeti ucenjaka kao što su En-Nafi'a i Asim, onih "sedam dijalekata" koje spominje hadis pri cemu je napravljena velika greška. Na osnovu toga se nastoji dokazati da ono što odstupa od kiraeta sedmorice ucenjaka, a ustanovili su ga drugi imami i ono odgovara onome što je u Mushafu, i nije Kur'an. To je velika greška. Prethodni ucenjaci koji su izvršili klasifikaciju kiraeta kao Ebu Abde-l-Kasim bin Salima, Ebu Hatim Es-Sidzistani, Ebu Dza'fer Et-Taberi i Ismai'l El-Kadi, ukazali su na tu slabost. Pocetkom drugog stoljeca po hidzri ljudi su u Basri ucili Kur'an po kiraetu Amra i Ja'kuba, u Kufi su ucili po kiraetu Hamze i Asima, u Samu su ucili po kiraetu Ibn Amira, u Mekki su ucili po kiraetu Ibn Kesira a u Medini po kiraetu Nafia i u tome su ustrajali. Pocetkom treceg stoljeca Ibn Mudzahid je Ovoj petorici dodao imena El-Kisaija i Hafsa Ja'kuba.
Razlog za svodjenje broja kiraeta na sedam bio je taj što su neki od ucaca po svome uticaju bili suviše ograniceni ili su imali više primjera kiraeta nego što je bilo ucaca pa se, na osnovu toga, pojavilo jako mnogo prenosilaca. Pošto su se ambicije postepeno smanjile, ogranicili su se na ono što odgovara tekstu Mushafa, na ono što olakšava njegovo pamcenje i regulira njegovo ucenje. Uzeli su u obzir one kiraete što su se proširili na povjerenju i poštenju prenosilaca, dugotrajnost njihove primjene i saglasnost o njima. Iz svake pokrajine su izdvojili po jednog imama ucaca, a pri tome nisu zanemarili ni one preostale ucace i kiraete po kojima se ucio Kur'an kao što je bio slucaj sa kiraetom Ja'kuba, Ebu Dza'fara, Šejbe i ostalih.
Potom je Ibn Dzubejr El-Makki, slicno Ibn MudzSsidu, napisao djelo o kiraetima. Broj kiraeta je sveo na pet na taj nacin što je iz svake pokrajine izabrao po jednog ucaca predstavnika, a na to se ogranicio jer je halifa Osman r.a. poslao pet mushafa u pet pokrajina. Neki tvrde daje sedam kiraeta nastalo od ovih pet jer je po jedan Mushaf bio poslat u Jemen i Bahrejn. Pošto se o ova dva Mushafa nije ništa znalo, a Ibn Mudzshid i neki drugi su zeljeli uvazavati broj Mushafa, izdvojili su po jednog ucaca iz Bahrejna i Jemena i time upotpunili broj kiraeta na sedam. Saglasnost o broju kiraeta se podudarila sa tvrdnjama onih koji zele da kazu, a ne znaju osnovu ovog pitanja i nemaju zle namjere, daje "sedam dijalekata", ustvari "sedam kiraeta". Osnova na kojoj se temelji ovaj stav jeste pouzdanost i tacnost lanca prenosilaca hadisa usmenim putem, iskrenost osoba i formalna salgasnost. [75]

Skoro isto tvrdi i Šafija:
"Prihvatanje samo "sedam kiraeta" pored ostalih, nema uporišta u tradiciji i Poslanikovu sunnetu. Ono što su sakupili neki potonji sakupljaci pa se to proširilo i navelo na pomisao da tome nije potrebno ništa dodavati, to niko nije tvrdio" [76].

- Broj ajeta

Broj kur'anskih ajeta je zakljucen u vrijeme Poslanika a.s. O tome govore neki hadis! u kojima je spomenut odredjen broj ajeta nekih sura, kao 10 ajeta sure 'Alu Imran. Neki hadisi govore cak i o broju ajeta u nekim surama kao u suri "El-Fatiha" - sedam ajeta [77] i u suri "El-Mulk" - 30 ajeta. [78]
Ucenjaci su se razišli u tvrdnjama o ukupnom broju ajeta na šest grupa koje navodi Ed-Danl:
a) 6000 ajeta
b) 6204 ajeta
c) 6215 ajeta
d) 6219 ajeta
e) 6225 ajeta
f) 6236 ajeta [79]

Dvije od ovih tvrdnji potjecu od stanovnika Medine, a ostale cetiri od stanovnika gradova u koje je bio poslan Osmanov Mushaf, dakle, iz Mekke, Kufe, Basre i Sama. Svaki od zagovornika pomenutih tvrdnji svoj stav temelji na nekom od Poslanikovih sljedbenika, suvremenika i predajama koje se vezu za Poslanika a.s. Na osnovu toga ljudi uvazavaju i prihvacaju broj ajeta i prema tome se odnose kao prema Objavi.
Kao što smo spomenuli Medinjani o broju ajeta imaju dvije tvrdnje. [80] Jednu zagovara Ebu Dza'fer Jezid bin EI-Ka'kaa i Šejba bin Nesah, a drugu Isma'il bin Dza'fer bin Ebi Kesir El-Ensari.
Mekansku tvrdnju o broju ajeta predstavljaju Ibn Kesfr prenoseci od Mudzahida, on od Ibn 'Abbasa a ovaj od Ebi Ka'b-a.
Kufsku tvrdnju o broju ajeta predstavljaju Hamza, El-Kisai' i Halef, a prenose je Hamza od Ibn ebi Lejli-ja, on od Ebi Abdur-Rahmana Es-Silmi-ja a ovaj od Alije r.a.
Basransku tvrdnju o broju ajeta predstavlja Asim bin El-Adzadz Al-Dzuhdari.
Šamsku tvrdnju o broju ajeta predstavljaju Ibn Dekwam i Hišam bin Ammar a vezuju je za Ebu Al-Darda'-a.
Razilazenje o ukupnom broju ajeta proizašlo je iz razilazenja o broju ajeta u pojedinim surama. Takodjer su navedeni brojevi glasova, slova i rijeci u surama Kur'ana i njihov ukupan broj. No, analiza pojedinosti na ovom mjestu nas ne interesira. (Razlika glede broja ajeta uslovljena je razlicitim logickim podjelama kur'anskog teksta. Sam tekst je jedinstven. Nap.pravodioca.)

- Imena sura

Podjela Casnog Kur'ana na sure je kur'anska podjela kao što je to i podjela na ajete. Uzvišeni Allah u Casnom Kur'anu za "temu", "predmet", u arapskom upotrebljava leksicki oblik kao što se vidi iz sljedecih ajeta:


"Objavljujemo sure i njezine propise cinimo obaveznim." ("En-Nur" l)
"A kad je objavljena sura da u Allaha vjerujete..." ("El-Tewbe" 86)
..."Nacinite vi jednu suru slicnu objavljenim njemu" ("El-Bekare"23)
Imenovanje sura vezano je za predmet ili temu koji se u njima spominju ili je o doticnoj suri došlo konkretno ime kao kod sura "El-Bekare", "El-Isra"' i "Et-TevhId". Na drevnim stranicama Kur'ana pisalo je "Sura u kojoj se spominje - krava", "Sura u kojoj se spominje Ali Imran".
Mozda je to bila i neka recenica iz doticne sure kao u surama, i slicnim. Ponekad je sura opisno definirana kao - Pocetak Knjige, [81] Majka Knjige ili - Sura od sedam ajeta, a sve se odnosi na suru "El-Fatiha", ili sura što se odnosi na Boga [82].
Ova imena i atributi su postojali u prvom izdanju (rukopisu) Kur'ana. Imena nekih sura su došla i u Poslanikovim hadisima kao imena sura "El-Bekare", "Ali Imran", "Hud", "El-Vaki'a". Na osnovu toga moze se tvrditi da su mnoga od ovih imena ustanovljena u Poslanikovu vremenu kao rezultat ceste upotrebe a ne fikhsko-pravnom saglasnošcu.

- Kur'ansko pismo i njegove promjene

U Poslanikovom vremenu zapisivali su Kur'an. Prvi i drugi rukopis Kur'ana bio je napisan kufskim pismom. Nejasnoce u velikom broju rijeci kufskog pisma razrješavali su poslanikovi drugovi, ucili nacin citanja Kur'ana i ucili ga napamet. Uz sve ovo, za vecinu su ostale izvjesne sumnje i nejasnoce pa je data prednost onome što je nauceno napamet i predajama samo vjerodostojnih kiraeta. Nije bilo lahko otvoriti Mushaf i uciti ga na pravilan nacin.
Zbog toga je Ebu Esved Ed-Dueli, [83] po nagovoru Alije r.a. postavio osnove znanosti o arapskoj grafiji. Po zapovijedi umevijskog halife 'Abdu-l-Malika bin Marvana kasnije su na slova postavljene tacke.
Tako je smanjena sumnja i otklonjene samo neke nejasnoce jer grafija još nije bila potpuna sve dok El-Halil bin Ahmed El-Farahidi, [84] osnivac gramatike, nije postavio grafijske oblike koji odredjuju nacin formiranja glasova, a to su: duzina vokala, pojacavanje ili dvostrucenje konsonanata, dijakriticki znaci koji su uz konsonante citaju kao kratko e, i, u, znak koji odredjuje samostalnost konsonanata, nunacija koja pokazuje neodredjenost imena i labijalizacija vokala.
Ovim zahvatom su uklonjene sve nedoumice u citanju. Prije El-Farahidijeve intervencije dijakriticki vokali su se odredjivali upotrebom tacaka. Umjesto fethe upotrebljavala se tacka ispred slova, umjesto kesre upotrebljavala se tacka iznad slova a umjesto damme upotrebljavala se tacka iza slova. No, ova metoda je u nekim slucajevima povecavala nejasnoce.

- Napomena o Tabatabaijevom metodu tumacenja Kur'ana

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci (pod brojem 0-12 335) nalazi se veliki tefsir Muhammeda Husejna Tabatabaija. Ovo izdanje ima dvadeset svezaka i štampano je lijepim, gotovo kursivnim arapskim pismom. Njegova opseznost navela bi na pomisao da se radi o klasicnom djelu iz desetog vijeka da nije hidzretskog datuma (1397) kada se ovo trece izdanje pojavilo iz štampe u Teheranu.
Ne pada nam ni na pamet da se ovdje pojavimo kao prikazivaci ovog velikog tefsira. Za takvo nešto potrebno je da se ispune mnogobrojne pretpostavke: cjelovito poznavanje perzijske tefsirske tradicije (na perzijskom i arapskom), potom, temeljito poznavanje imamijsko-šiijskog i ismailijskog tefsira, te, opcenito, šiijske tradicije (hadisa). Ali, ako se ne moze sve postici, sve se ne treba ni da napusti, kaze jedna arapska poslovica. Zato cemo ovom prilikom tek ukratko (na temelju izvjesnog uvida u prvi i jedanaesti tom ovog tefsira) svratiti pozornost na ovo Tabatabaijevo zivotno djelo, njegov magnum opus.
Tabatabaljeva tumacenja Kur'ana teku uvijek kroz razine: bahs rivai (tradicionalno tumacenje), bahs felsefi (filozofsko tumacenje), bahs 'ilmi (znanstveno tumacenje), bahs idztima'i (sociološko tumacenje)... To je, naravno, u skladu sa batinijskim postavkama u tefsiru: sve je u nivoima ili razinama, pa i Kur'an ima svoje razine i dubine (bevatin). Naravno, svaki ajet ne podlijeze interpretacijama koje njedre ljudski umni projekti, ali cijeli Kur'an podlijeze mjestimice jednim a mjestimice drugim interpretacijama ali ih i nadmaša. Tabatabai se najcešce opredjeljuje (sudeci prema onim dijelovima njegovog tefsira koji smo procitali i razumjeli) za bahs rival i bahs felsefi. Autor, takodjer, usprkos svom šiizmu, navodi i ehli-sunnetske autoritete i njihova mišljenja u prilog argumentacije koju provodi.
Tabatabal najcešce tezi za tim da svaki ajet mnogostruko protumaci, ali se, naravno, ne usudjuje da tvrdi kako nudi sva tumacenja i cjelovit spektar intencija (me'anl). Otuda je Tabatabaiju strano ono iskljucivo teologiziranje Kur'ana ili reduciranje mnogostranih intencija Poruke na teološka monolitna znacenja. Prirodno, Tabatabaijev tefsir je i teološki, ali ne samo teološki. Na ravnoj nozi s teologijom ovdje se pojavljuje filozofija, teozofija, sufizam... Po tome je, doista, ovaj komentar moderan a istovremeno klasican, drevan.
Ovdje smo za našeg citaoca odabrali samo dvije stranice Tabatabaijevog tefsira na kojima se razgovijetno uocava sposobnost ovog Perzijanca, velikog Zamahšerijeva baštinika kad je posrijedi istrazivanje mnogosmislenosti (polisemnosti) Kur'ana. Na njima Tabatabal tumaci 102. ajet sure Bekare koji spominje sihr.
Ovdje nismo odabrali predmetni ajet s ciljem da se razriješi tajna sihra, vec samo da ukazemo na Tabatabaijev put interpretacije Kur'ana.
Prakticki, tumacenja se, prema Tabatabaiju, razilaze i 102. ajet protumacen je do krajnjih konsekvenci slozeno. Skoro da i nema ajeta poput ovog da je pretrpio tako mnogo tumacenja, interpretacijskih ekstrapolacija i interpolacija.

Prevod ajeta glasi:


"I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, - šejtani su nevjernici uceci ljude vradzbini i onome što je nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga ucili dok mu ne bi rekli: "Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!" I ljudi su od njih dvojice ucili kako ce muza od zene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Ucili su ono što ce im nauditi i od cega nikakve koristi nece imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada nece nikakve srece na onom svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kad bi samo znali! (El-Bakara 102)
(Korkutov prevod)
Tumacenja se razilaze, da parafraziramo Tabatabaija, oko toga na što se odnose rijeci i povode se. Da li na Jevreje iz doba Sulejmana a.s. ili iz doba Muhammeda a.s. Ili se, pak odnose na sve njih.
Takodjer se razilaze i oko rijeci Što su šejtani kazivali" (tetlu): da li je u znacenju slijediti ili u znacenju postupati ili u znacenju citati..."
Zatim su razlicita tumacenja ko su bili šejtani koji se ovdje spominju: šejtani izmedju dzina, ili izmedju ljudi ili obje vrste njih...
Potom su velike razlike u interpretaciji rijeci Sulejmanova vladavina. Da li je u znacenju: o Sulejmanovoj vladavini, ili je u znacenju za vrijeme Sulejmanove vladavine ili pak protiv Sulejmanove vladavine (jer su šejtani isticali svoju superiornost)...
Zatim su prisutne razlike oko toga šta znaci nevjerovanje koje je ovdje spomenuto u vezi sa šejtanima: da li su uznevjerovali time što su sihr otkrili ljudima, ili što su sihr pripisivali Sulejmanu, ih su sami šejtani cinili caroliju pa se rijecju nevjerovanje figurativno ukazuje na sihr...
I tako redom...
Tabatabai, naravno, zna da se kombinovanjem ovih mnogobrojnih interpretacija moze doci do fantasticno velikog broja tumacenja. Mogucnosti (Ihtimalat) je, doista, mnogo i ako ih sve pomnozimo jedne s drugima dobijamo zacudjujuci broj interpretacija...
Ovakav Tabatabaijev put u interpretiranju Kur'ana prisutan je i istaknut s namjerom da se naznaci "široka stiliziranost" Kur'ana. To je knjiga koja se ne moze nikada dokraja protumaciti.

E.Karic