Dvanaest Poslanikovih nasljednika

Imamet - kao nasljedstvo Poslanika s.a.v.s.

Imamet i Kur'an

Vladavina imama Mehdija

U suri (An Nur, 55) se kaže:

"Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbijednošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati."

Ovo obećanje ne samo da se nalazi u Kur’anu nego i u Zeburu, a objavljeno je i hazreti Isau a.s. Sve vjere se slažu da će se ovo obećanje jednoga dana i ostvariti, i da će Spasilac doći, ali se razilaze oko toga ko će ta osoba biti.

Imam Ali je u Nehdžul Belagi nabrojao karakteristike vladavine imama Mehdija od kojih ćemo neke i spomenuti. Jedna od njih će biti uvođenje pravednog zakona u ljudsku zajednicu te izbavljanja ljudi od slijeđenja strasti u dostizanju ovozemaljskih ciljeva. Kur’an jasno govori da, ukoliko bi se svi poveli za svojim strastima i zapostavili uputu, cijela zajednica bi bila dovedena do propasti. U suri (Al Mu'minun, 71) stoji:

"Da se istina povodi za prohtjevima njihovim, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i na Zemlji i u onom što je na njima..."

Dakle, govori se o tome da je pravda i pravednost upravo ono što održava nebesa i zemlju, a tajna je u tome što je pravda ustvari jedna, dok su ljudske strasti različite i mnogobrojne, ima ih onoliko koliko ima i ljudi. Zato, kada bi se priroda i kosmos upravljali prema njima, zbilja bi došlo do propasti. Zato će i prvi korak koji će imam Mehdi poduzeti biti sprovođenje zakona, i to onog zakona kojeg je Allah (s.w.a.) dao i po kojem je i stvorio sve što postoji.

Jedan društveni sistem može se smatrati zdravim tek kada podloga na kojoj on stoji bude čvrsta i zdrava. Osnova tog zakona mora biti Kur’an, za razliku od prethodnih zakona koje su ljudi pravili po svojim željama i nastojanjima, i prema njima tumačili Kur’an. Razlog za uzimanja Kur’ana kao osnove leži u tome što sam Kur’an poručuje da je on taj koji ljude upućuje na najbolji način. Jasno je da je najbolji onaj put koji ide sredinom, a koji predlaže i sam Kur’an. To znači put koji je daleko od svih pretjerivanja i zastranjivanja.

Ljudska misao i sve tvorevine ljudskog uma vezane za politiku, ekonomiju, ekologiju i sl., biće dovedene na jedan nivo prihvatljiv za sve ljude. Zbog toga imam Ali kaže da način ovog zakonodavca nije od onih načina na koji su ljudi navikli od prije. On će svoje najbliže pitati o pravima od sebe najdaljih, to jest, tražeći razlog zbog kojeg su ona pogažena. Čak i svoje najbliže će kažnjavati zbog loših djela, i biće prirodno da će oni, koji mu nisu bliski, tada izgubiti smjelost da urade nešto loše.

Druga od karakteristika vladavine imama Mehdija je uspostava svjetskog mira. Hazreti Ali je kazao kako će u svijetu neprestano trajati ratovi sve do pojave imama Mehdija. Ovi ratovi imaju tri osobine:

Prva, imaju stalan karakter. Onaj koji druge potčinjava, uskoro biva kažnjen zakonom prirode po kojem je i sam napadan od drugih. Sve što uradimo priroda nam nepogrešivo vraća, poput eha koji se rasprostire planinom (Mewlana Rumi). Onaj koji napada, uskoro sam postaje objektom napada, tvoreći lančanu reakciju koja nikada ne prestaje.

Druga, u ovim ratovima ljudska prava se uopšte ne poštuju, niti je ikom bitno ko će i koliko će ljudi u njima stradati.

Treća, oni su takve prirode da su im počeci slatki, a krajevi veoma gorki. Trajat će toliko dugo da će ljudi postati umorni od njih. Stoga će imam Mehdi uspostaviti ono što će svi željeti a to je mir.

Treća karakteristika Imamove vladavine će biti širenje nauke Svi ljudi će postati jako obrazovani. Biće prosvijetljeni Kur’anom, i biće im davano da čuju njegov istinski tefsir. U njima će se probuditi takva želja za naukom kao što se javlja želja za hranom kod čovjeka koji sprema jutarnju sofru. Prvi koraci u tom općem širenju nauke će biti usmjereni ka spoznavanju Gospodara, svijeta, čovjeka, kao i mjesta svake od ovih stvari u ukupnom životnom uređenju. Ljudska osjećanja dobiće mjesto i značaj koji im pripada.

Ono što će biti važna karakteristika ovog pokreta jeste da će to biti opšti pokret. Osnova objave svjetskog mira će biti uspostava jedinstvene svjetske religije. Jedinstva koja se danas pominju su različitog karaktera. Tako imamo jedinstvo po krvi, jedinstvo po klimi, jedinstvo po jeziku, jedinstvo po snazi... Imam Mehdi ni jedno od ovih jedinstava neće prihvatiti i tražiće da to bude kulturno odnosno religijsko jedinstvo. U suri (Ali 'Imran, 64) se kaže:

"Reci: 'O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!”

Upravo onako kako je Božiji Poslanik (s.a.v.) uspostavio jedinstvo kulture i religije, tako će uraditi i imam Mehdi. Osnova tog jedinstva je dakle kultura i religija u kojoj će se istinske ljudske vrijednosti početi cijeniti. Vrijednosti koje su danas na snazi, kao što su vojna snaga, ekonomija i sl., izgubiće svoj značaj, i značenje onog ajeta u kojem se kaže da je najcjenjeniji najbogobojazniji biće najviše odslikano u praksi upravo u vrijeme imama Mehdija.
 

Neprijatelji Božijeg Poslanika (s.a.v.) su oni koji griješe prema Allahu (s.v.t.) pa makar oni bili u krvnom srodstvu s njim. Imam Ali u Nehdžul Belagi kaže da će Mehdi potrgati sve veze i lance koji su vezali ljudske noge. Svi oni koji su bili robovi prijašnjeg sistema Imamovim dolaskom će biti oslobođeni. Nestaće ljudske titule poput gospodin, aga, beg i sl. Jedini način vrednovanja ljudi će biti njihov takvaluk - bogobojaznost.

Nakon što ovi koraci budu poduzeti i priroda će se u potpunosti dati na raspolaganje takvom sistemu, pa se kaže da će zemlja iz sebe iznjedriti sve što je do tada krila. Sa potpunom skrušenošću, zemlja će dati ključeve svih riznica koje se kriju u njoj. Šta ovo znači? Ovo ne bismo trebali shvatiti bukvalno. U stvari, ovo znači da će zemlja iskusiti da čovjek napokon vlada njom onako kako treba da vlada po Božijem zakonu, pa će mu stoga postati podatna. Mogli bismo to uporediti sa gradnjom aviona, gdje su ljudi prvo otkrili zakone sile gravitacije i tek onda se uspjeli vinuti u nebeske visine. Upravo to je značenje onog ajeta u kojem se kaže kako je Allah (s.v.t.) dao zemlju ljudima na raspolaganje. Međutim, ona će im biti na raspolaganju tek kada se izvrše sve naučne pretrage i otkriju zakoni pomoću kojih će utvrditi šta ona sadrži. Naime, ljudska spoznaja će doći na taj nivo da će čovjek spoznati sve tajne prirode, i to znanje će obilato koristiti. Alame Tabatabai u tefsiru ajeta : "Dali smo vam na raspolaganje i nebesa i zemlju..." kaže da ovaj svijet neće nestati dokle god čovjek ne ovlada svim zakonima prirode.

Sljedeća karakteristika vladavine imama Mehdija je uspostavljanje istinske pravednosti među ljudima. Imam Ali kaže: "Kada čovjeka bude karakterisala moć, spoznaja svih istina, sprovedba ahlaka u praksi i spoznaja zakona stvaranja imaće mogućnost da spozna istinsku pravednost. Kada shvati njeno značenje, moći će i da je sprovodi u praksi. U suprotnom, ako se ne ispune ovi uslovi niko ne može tvrditi da je upoznao niti da je u stanju sprovoditi istinsku pravednost, jer on sam nema sve preduslove za to. Imam Husejn kaže da osjećaj vlastite sposobnosti i vrijednosti iz ljudskih srca uklanja zavist. Jedan od načina da se iz društva otklone svi nedostaci je taj da svi dobiju osjećaj vlastite vrijednosti.

Ako čovjek postane učen, ako sebi odredi visoke ciljeve i u sebi oživi ljubav prema drugim ljudima, on može sebi reći: "Ne želim više biti zavidan, ne želim ogovarati nikoga, od danas ne želim više lagati, biće mi drago gledati uspjehe u životima drugih." Stoga Imam kaže da većina pojava, kao što su zavist, ogovaranje, laž, i sl., postoje, jer čovjeku nedostaje ahlak. Učenici jednog filozofa čuli su da njihov učitelj treba da se razvede od žene. Začudili su se zbog ovoga, pitajući ga za razlog razvoda. On im je rekao da je jedna od najgorih ljudskih osobina ta da loše osobine svojih bliskih objelodanite pred drugima. Nakon što je došlo do razvoda i žena otišla, učenici su se vratili i tražili objašnjenje: "Sada kad vam žena više nije bliska, možete nam reći zbog čega je došlo do razvoda." Njegov odgovor je bio: "Ona je sada jedan član ove zajednice, a meni Allah nije ostavio u dužnost da opisujem osobine Njegovih robova, niti mi to ahlak dopušta." Ovo je jedan dobar primjer kako čovjek, kada postane učen i kada ovlada ahlakom, izbjegava i ne praktikuje loše navike.

Jedna od sljedećih stvari na dnevnom redu Imama biće oživljavanje Kur’ana i tradicije Božijeg Poslanika. Sve što je od Božijih zakona bilo napušteno i zaboravljeno, u vrijeme imama Mehdija biće ponovno oživljeno. Put kojim je hodio Muhammed biće potpuno prohodan i proživljen. Postavlja se pitanje na koji način će to biti ostvareno, da li ratovima ili na neki drugi način? Božiji Poslanik nikada nije prvi započeo rat. Uvijek bi pustio da neprijatelj prvi odapne strijelu. Savjetovao je da se u ratu poštuju žene, starci, djeca i njima nije smjela biti nanesena šteta. Zlostavljanje životinja bilo je strogo zabranjeno. Njegova blagost prema životinjama išla je do te mjere da je svoje ratnike savjetovao da ne dozvole da ih ponese pobjednički žar, pa da svoje jahalice tjeraju više nego što one mogu izdržati. U ratovima koje je on vodio drveće nikad nije bilo sječeno niti su usjevi paljeni. Imeci nisu bili prisvajani. Ako imam Mehdi bude ratovao, poštovaće sve principe koji ih se držao i Božiji Poslanik (s.a.v.). Kur’an će biti osnova društva. Poslanikova žalba upućena Allahu: "Bože, moj ummet je napustio Kur’an." neće više imati značenje. U suri (Al Ma'ida, 65-66) se kaže:

''A da sljedbenici Knjige vjeruju i grijeha se čuvaju, Mi bismo prešli preko ružnih postupaka njihovih i sigurni bismo ih uveli u džennetske bašče uživanja. Da se oni pridržavaju Tevrata i Indžila i onoga što im objavljuje Gospodar njihov, imali bi šta da jedu, i od onoga što je iznad njih i od onoga što je ispod nogu njihovih."

S obzirom da je Kur’an uzvišeniji od ove dvije knjige, kada se on sprovede u praksi, bez sumnje će poteći i Allahov berićet sa svih strana. U suri (Al A'raf, 96) stoji:

"...da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili."

Kada su jednog zapadnog sociologa pitali zašto su muslimani zaostali dok većina kršćana napreduje, odgovorio je: "Oni su njihov Kur’an zapostavili, a i mi smo naš Indžil zapostavili; samo što su oni odbacivanjem Kur’ana počeli nazadovati a mi smo odbacivanjem Indžila počeli napredovati. To je zbog toga što Kur’an od čovjeka traži razmišljanje i nauku, dok je Biblija protiv nauke i napretka. Tako, kada smo napustili Bibliju i otišli za naukom došlo je do našeg napretka, a kada su oni napustili Kur’an i zapostavili nauku neminovno su nazadovali."

Pomenutim ajetima sure Ma'ida i A'raf objašnjava se veza između ljudskog djela i samog čovjeka, s jedne strane, te čovjekovog djela i životne okoline, s druge strane. Npr. ako se čovjek potrudi i postane učenjak, taj njegov trud i znanje će dovesti do očitih rezultata u prirodi. Uzmimo u obzir slučaj Musaove majke koja je tražila od Allaha da učini da joj Firaun ne ubije njeno novorođeno dijete. Nakon toga bio joj je poslan vahj (objava) da dijete stavi u korpu i spusti u rijeku Nil, nakon čega će ga uzeti i njegov i Allahov neprijatelj. Rečeno joj je da se ne brine, jer će joj biti ne samo vraćen nego i učinjen poslanikom. Kako je ovo bilo moguće? Allah je Taj pod čijom je vlašću priroda; ona je Njegov poslušni vojnik. Ista voda, koja je spasila Musaa a.s. i dala mu sigurnost, za Firauna je predstavljala propast i smrt. Ista ona vatra, čija je osobina da spaljuje i prži, za Ibrahima a.s. bila je hladna i ugodna.

Postavlja se pitanje: Da li na sva ova dostignuća, za koje sada znamo da će biti ostvarena u doba dolaska i vladavine imama Mehdija, zaista treba čekati njegov dolazak ili trebamo već početi raditi na njima? Potrebno je vidjeti da li smo ih u mogućnosti dostignuti ili ne. Prvo dostignuće bi bilo da se uvede pravedan zakon u društvo. Postavlja se pitanje da li smo mi u stanju sami uspostaviti ovakav zakon? Odgovor je pozitivan, zato što su svi Božiji poslanici pa i naš Poslanik došli sa zadatkom da čovjeku daju pravedan zakon za život.

Drugo dostignuće imama Mehdija je postavljanje Kur’ana za osnovu života. To možemo i sami učiniti, jer je Kur’an upravo i spušten da bude osnova naših života, i ako on to zaista i postane imaćemo najbolji život. Što se tiče opšteg mira, ako ne možemo uticati na mir u svijetu, barem ga možemo stvoriti u svojoj porodici, mjestu gdje radimo i sl. Mi imamo moć da kontrolišemo svoju srdžbu, jezik, ruke, oči, itd. Što se tiče širenja nauke i znanja, zar mi ne možemo biti od onih za koje je Božiji Poslanik rekao: "Blago onima koji kada gledaju uzimaju pouku, kada govore spominju Allaha, a kada šute razmišljaju."

Što se tiče dostignuća jedinstva u svijetu, postavlja se pitanje: "Zar ne možemo prevazići postojeće grupacije i podjele i uspostaviti kulturu jedinstva i sloge? Ako neko ima dobru osobinu, zar ga ne možemo pohvaliti? Ako neko od nama bliskih ima lošu osobinu zar ga ne možemo upozoriti na to i udaljiti se od onih koji, i pored toga, ostaju loši? Zar se ne možemo zbližiti s dobrim osobama, makar oni živjeli u drugom gradu, u drugoj zemlji?

Sljedeće dostignuće bilo bi razvoj i pribavljanje pravih ljudskih vrijednosti. Ukoliko ove vrijednosti oživimo u sebi, zar se nećemo moći okoristiti s onim što nam priroda pruža? Kur’an kaže da možemo. Jedan od zakona prirode jeste da jedinka uvijek slijedi većinu, pa ako se većina recimo povodi za Kur’anom, rezultat toga biće opći berićet, a ako samo jedinka slijedi Kur’an, onda će samo ona dobiti svoj dio berićeta. Ako postanemo učeni i bogobojazni i ako se upoznamo sa zakonima stvaranja, u najmanju ruku možemo sprovesti pravdu u svojoj porodici. Porodica u kojoj vlada bogobojaznost i pobožnost, ostaviće utisak na komšije, i može se dogoditi da jedna osoba koja ide pravim putem utiče pozitivno na čitavu zajednicu. Kako mali svitac u potpunom mraku osvjetljava okolinu sebi i drugima, tako i čovjek koji se naoruža spomenutim osobinama, može osvijetliti potpuni moralni mrak i biti primjer drugima. Imam Homeini je vezano za ovo govorio: "Nemojte misliti da niste u stanju, jer svako može [u ahlaku] daleko napredovati."

Imam Ali je savjetovao Maliku Aštaru da, kada bude tražio savjetnike, ne uzima one koji se ističu i očekuju da im se dodijeli visoko mjesto. Među običnim narodom mogu se naći oni koji su bogobojazniji, koji više znaju i nemaju velikih očekivanja. Oni koji se busaju u prsa, hvale svojim umijećima i dostignućima, njihovi troškovi života su veći, u ratnim danima prvi će pobjeći i kada treba odriješiti kesu naći će stotinu razloga da to ne učine. Kada čovjek zapadne u krizu, takvi će ga prvi ostaviti i najbrže otići njegovim neprijateljima. Ljudi koji žive u zajednici pročišćenoj lijepim ahlakom i prosvijetljenoj čistom vjerom nemaju ni jednu od ovih osobina, što je pokazatelj da svaki od nas može postati jedna osnova zajedničkog življenja.

Sljedeći korak bi bio oživljavanje Kur’ana i sunneta Božijeg Poslanika. Zar i mi sami nismo u stanju da uradimo dosta toga po ovom pitanju? Samo moramo čvrsto odlučiti da Kur’an i sunnet Božijeg poslanika budu zvijezde vodilje u našim životima.
 

Zašto se Obećani još nije pojavio?

Božiji Poslanik je rekao: ''Zemlja će biti ispunjena nepravdom i korupcijom. U to vrijeme čovjek iz moje porodice će se podići i vladati sedam ili devet godina. Za vrijeme svoje vladavine ispuniće zemlju pravdom i jednakošću.''

Zašto se danas, kada su nepravde, opresija, nevjerstvo i materijalizam postali svuda naširoko rasprostranjeni, ne pojavi obećani Mehdi i ne prekine tragična događanja u svijetu?

Kao odgovor na ovo pitanje može se reći sljedeće: Svaki ustanički ili revolucionarni pokret iziskuje izvjesne pripreme da bi uspješno ostvario cilj zbog kojeg je stvoren. Jedan od važnih preduslova njegove uspješnosti jeste da ga narod odobri i osjeti potrebu za njim, odnosno da bude psihološki pripremljen za njega. Na taj način će biti u stanju da ga u potpunosti podrži i učestvuje u njemu. U suprotnom pokret će doživjeti sigurni poraz. Mehdijeva revolucija takođe nije moguća bez ostvarenja određenih preduslova, odnosno može biti uspješna samo ako se stvore povoljni uslovi za nju. Mehdijev pokret nije običan reformistički pokret u okviru male zajednice. To je sveobuhvatni pokret koji će uključiti cijeli svijet. Njegova misija je globalna i uključiće cijelo ljudsko društvo. Zbog toga je nemoguće sprovesti ovu misiju bez prethodne pripreme.

Da bi shvatili veličinu izazova s kojim će se suočiti Mehdijeva revolucija prisjetimo se da je jedan od njenih ciljeva eliminacija svake vrste diskriminacije: rasne, vjerske, kulturne, jezičke i drugih, koje su ljudska društva kreirala u svojim međusobnim odnosima. Da bi se putem pravičnosti i poštenja oformila globalna zajednica zasnovana na miru i harmoniji, Mehdijev zadatak će biti rješavanje problema iz korjena. Tako će se spriječiti svaki sukob koji bi bio štetan za ljudsko društvo. Ovaj zadatak čak i danas, s postojanjem svjetskog tijela kao što su Ujedinjene Nacije, nije ni najmanje lahko ostvarljiv. Dok se god ljudsko biće ne vrati svojim duhovnim korijenima, i dok se god materijalizam i svi oblici sebičnosti u ime individualizma ne koriguju, nemoguće je zamisliti rađanje društva koje će Bogu dati središnje mjesto u svom postojanju. Takvo društvo može biti uspostavljeno samo na Božanski uređenim zakonima i po Njegovom planu kojeg bi islam sproveo u djelo.

Mehdijeva revolucija će imati za cilj da čovjekovu konfuziju, beznađe, zbunjenost i besciljnost pretvori u usredotočenost ka pravoj vjeri. Ona će htjeti uništiti svako lažno božanstvo koje je stvorio čovjekov um, uključujući geografske granice, rase, nacije, partije, lažne vjere itd. te ih zamijeniti ispravnim razmišljanjem i iskrenim djelom, kao i svim onim vrijednostima koje će doprinijeti duhovnom napretku čovječanstva.

Naravno, razgovarati i pisati o takvim stvarima nije teško, ali realizirati ih putem revolucije zasigurno nije prost zadatak. Za jedan takav svjetski pokret trebaće uložiti ogroman trud u cilju podrobnog pripremanja ljudi da se oni odazovu u adekvatnom broju i na taj način se osigura njegov uspjeh. Religiozna priroda revolucije zahtijeva da ona ponikne iz dubina ljudskih duša. Posebice, budući da su muslimani tī koji trebaju preuzeti odgovornost uloge vođenja revolucije, potrebno je da se dokažu vrijednim na ukazanom povjerenju da preuzmu tu glavnu odgovornost. Kur'an postavlja uslov zaslužnosti i pravičnosti kao preduslov za preuzimanje uloge vođenja poslova čovječanstva. (Kur'an 21:105)

Prema tome, obećani Mehdi se neće pojaviti sve dok čovjek ne postigne stupanj perfekcije i odličnosti neophodan da prihvati vladavinu. Zasigurno, mentalna zrelost se na može doseći preko noći. To je proces koji se postepeno usavršava iskustvom da bi na kraju dostigao savršenost.

Potrebno je da čovjek nastavi sa borbom za ovaj ili onaj komad zemlje dok ne iscrpi svu energiju kako bi istina o neprirodnosti ljudski kreiranih nacionalni granica postala jasna kao dan. Samo tada će prestati plitko razmišljati i sukobiti se oko stvari koje ne zaslužuju krvoproliće i rat. Kada ljudi počnu razmišljati o njihovoj međusobnoj povezanosti, te kada bijelac, crnac ili pak onaj smeđe puti, počnu razmišljati u terminima onog što im je zajedničko a to je ljudskost, tek tada će biti pravo vrijeme za pojavu konačne revolucije.

Također je neophodno da dođe do beznadežne situacije u svim poljima sve dok čovjek ne bude imao drugog izbora nego da se okrene Bogu. Čak i u oblasti zakona, iskustva su pokazala stalnu podložnost ispravkama, kako bi se zakon učinio pravičnijim. Tako su učenjaci iz generacije u generaciju zaokupljeni donošenjem novih zakona i ukidanjem starih, što se odrazilo na promjene u procesu zakonodavstva. Ovaj će se proces nastaviti sve dok ljudi ne shvate da zakoni koje je stvorio čovjek služe interesima onih na vlasti i da je došlo vrijeme da se otkrije nezamjenjivi božanski zakon koji je vijekovima slan putem poslanika, Božijih predstavnika na zemlji.

Čovjek danas još nije spreman da se pokori planu kojeg je Bog uredio za njega. On još vjeruje da je u stanju putem nauke i tehnologije ostvariti vlastitu sreću. Iz tog razloga duhovne i moralne vrijednosti ostavio je po strani i postao privržen bezbožničkom materijalizmu. Za njim će trčati sve dok ne shvati da su ta naučna i tehnološka dostignuća, iako u stanju da ga odvedu do dalekih tačaka u svemiru i osvoje ih za njega, ili pak proizvedu najsmrtonosnije nuklearno oružje za očuvanje njegove vlasti, u stvari bukvalno bespomoćna u rješavanju međunarodnih problema nepravde i uklanjanju tragova imperijalizma i kolonijalizma i uspostavljanju etičkog i pravednog svjetskog društva.

Od vremena ustanovljavanja vladara, upravnika i zapovjednika, i prihvatanja njihovih autoriteta ljudi su također od njih imali izvjesna očekivanja. Uvijek su se nadali da će ovi raditi za dobrobit sviju. Ali njihove nade su se rijetko ostvarivale i njihovo idealno uređenje rijetko bi se uspostavilo. U svakom dobu ljudska vlast se pojavljivala u različitim formama i oblicima, ali bi stalno zapadala u jedan te isti šablon opisan kao neprikladan, neispravan, korumpiran, te bi bila zamijenjena novom formom. Izgleda da je potrebno potpuno iscrpiti sve oblike vlasti da bi čovjek shvatio i rekao ''Što je dosta, dosta je!'', došlo je vrijeme da Božija vlast zasnovana na tewhīdu zauzme pročelje u vođenju društva.

Hišab b. Salim prenosi od imam Sadika: ''Imam Mehdi neće preuzeti vlast dok sve vrste ljudi (imajući na umu sve forme vladavine) ne budu vladale. Razlog tomu je što nakon uspostavljanja njegove vlasti nike više neće moći reći: 'Da smo se domogli moći i mi bismo pravedno vladali.''

U drugom hadisu imam Bakir kaže: ''Naša će vlast biti konačna. Prije toga, svi oni koji su mogli domoći se vlasti nje će se domoći. Tako će se nakon uspostave naše vladavine tvrdnje kao što je 'Da smo se mi domogli vlasti ona bi bila jednaka vlasti Poslanikove porodice!' opovrgle. Ovo je značenje ajeta 'Konačni ishod pripada bogobojaznim (wel 'āqibetu lilmutaqīn)'

Na osnovu gornje rasprave očigledno je da ljudska priroda još nije dovoljno zrela da prihvati vlast zasnovanu na tewhīdu. Ipak, nema razloga za očajavanje, jer ovakvo stanje neće ostati zauvijek i Božija milost i blagonaklonost će obuhvatiti ljudski rod. Bog će obdariti čovjeka potrebnom mudrošću i vjerom kako bi on dostigao cilj svog stvaranja. Niko ne može poreći težnju ljudskog bića prožetu kroz sve generacije od pamtivjeka, da ostvari sreću i uspješan život na zemlji; da u društvu vlada pravda i jednakost, te da sigurnost od unutrašnjih i vanjskih prijetnji njegovom postojanju postane potpuna. Ova težnja je usađena od Boga u prirodu ljudskog bića i zato će On biti njegov vodič i pomagač ka njenom ostvarenju. To će se dogoditi kada sve ljudske ideologije stvorene za postizanje ljudske sreće dožive potpuni poraz i neuspjeh. U tom vremenu nastalog beznađa, ponovo će se probuditi nada u učenje vjerovjesnika i božanski uspostavljene zakone pravde i jednakosti koje su širili nesebični i požrtvovani Božiji poslanici. Zasigurno će biti priznato da su ljudskom društvu, ukoliko želi biti moralno i duhovno zdravo, potrebne dvije stvari: prva, jasno i perfekto Božije uputstvo koje će izložiti program reforme i preporoda, i druga, bezgriješni (m'asūm) vođa, koji će Božije uputstvo sprovesti u djelo bez i jedne greške ili propusta. Bog je svojom mudrošću pripremio imama Mehdija za takvo specifično vrijeme kako bi uspio napraviti istu onakvu reformu kakvu je napravio Poslanik islama u njegovo vrijeme.

Izvor: ''al-Imam al-Mahdī, The just leader of humanity'', Ayatollah Ibrahim Amini
 

Ehlulbejt u časnom Kur'anu

Časni Kur'an, rijec koju je Svemoguci Allah objavio Svom posljednjem i najvaznijem poslaniku Muhammedu s.a.v. je izvor svih bozanskih zakona i on daje covjecanstvu savrsen sistem zivota i kodeks lijepo definisanih etickih vrijednosti. Svaki musliman zna da je obavezan da primjenjuje kur'anska uputstva u svom svakodnevnom zivotu i da se poziva na njih kada mu je potrebna uputa. Brojni ajeti casnog Kur'ana isticu uzviseni polozaj Ehlulbejta, upucujuci i podsticuci muslimane da se drze njihovog puta. U sirem smislu, ti ajeti se mogu klasifikovati na sljedeci nacin:

1. Postoje primjeri direktnog spominjanja njihovih posebnih naziva kao sto su Ehlulbejt u ajetu o cistoci (âjetu-t-tathîr), ili el-Qurbâ u ajetu o ljubavi (âjetu-l-meveddet). Ponekad ih ajeti indirektno spominju, sto je kasnije Boziji Poslanik opsirnije objasnio svojim drugovima.
2. Kur'an je takodje zabiljezio odredjene dogadjaje koji se odnose na Ehlulbejt, naglasavajuci njihove zasluge i vrline, i njihovo rjesavanje problema predvodjenja muslimanske zajednice. Ili ih spominje kolektivno, kao sto je slucaj sa ajetom mubahala, ili osmim ajetom sure ed-Dahr, ili individualno kao sto je slucaj sa ajetom o vilajetu koji cemo sada navesti:
“Vasi zastitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju dok se klanjaju” (5:55).
Sada cemo detaljno prostudirati neke od mnogih ajeta koji poblize opisuju uzvisene zasluge i velicinu najblize porodice Poslanika Muhammeda.

Ajet o cistoci (tathir)
“Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti” (33:33).
Gotovo svi komentatori casnog Kur'ana i Poslanikovih hadisa slazu se da se rijeci ehlulbejt, ili “clanovi Poslanikove kuce” koje je Svemoguci Allah upotrijebio u Kur'anu, odnose samo na sljedece cetiri osobe, a to su Poslanikova kcerka Fatima, njen suprug Alî i njihova dva sina, Hasan i Husejn. Poznati komentator Sujuti u svom cuvenom tefsiru Dur el-Mensur citira hadis od Taberanija koji prenosi od Umm Seleme da je Poslanik jednom prilikom rekao svojoj voljenoj kcerki Fatimi da pozove svoga supruga Alija i njihova dva sina, Hasana i Husejna. Kada su dosli, Poslanik ih je prekrio ogrtacem i stavljajuci ruku na njih rekao: “O Boze! Oni su rod Muhammedov (druga verzija navodi rijec “porodica” ar. ãl), pa obaspi Svojim blagoslovima Muhammedovu porodicu, kao sto si obasuo blagoslovima Ibrahima i njegovu porodicu, Ti si Hvaljen i Slavljen.” Umm Seleme je rekla da je ona podigla ogrtac da bi im se pridruzila, ali ga je Poslanik uzeo iz njene ruke i rekao, “Ti si (takodje) na istini.”1

Jos jedan hadis koji prenosi Umm Seleme navodi da je Poslanik bio u njenoj kuci lezeci na madracu, prekriven ogrtacem iz Hajbera kada je usla njegova voljena kcerka Fatima noseci tanjir u kojemu je bila vrsta hrane el-Hazira. Poslanik joj je rekao da pozove svog muza Alija i njihova dva sina, Hasana i Husejna. Pozvala ih je i dok su zajedno sjeli da jedu, Allah je Poslaniku objavio sljedeci ajet: “Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti” (33:33). Na to ih je Poslanik sve prekrio sa svojim ogrtacem i dizuci ruke prema nebu rekao, “O, Allahu! Ovo je moja porodica i moj najblizi rod, udalji od njih necistocu i ucini ih toliko cistim da cistiji ne mogu biti.” Umm Seleme dodaje da je Poslanik tri puta ponovio ove rijeci a kada je ona podvukla glavu pod ogrtac i upitala, “Da li sam ja sa vama?” Poslanik je uz gest odbijanja rekao dva puta: “(Nisi, ali) ti si medju dobrim (osobama).” (Ovo se navodi u djelu ‘Gajetu-l-Meram' a citira se od Abdullaha ibn Ahmeda ibn Hanbela, preko tri prenosioca citirajuci od Umm Seleme, a takodje su u ‘Tefsiru' El-Sa'lebija, ibn Merdevaja i Hatib citirajuci od Ebi Saida Hidrija prenijeli isto ranije spomenuto znacenje sa nekim jezickim razlikama. Isto se prenosi i u djelu ‘Gajetu-l-meram,' citat od Abdullaha ibn Ahmeda, na osnovu autoriteta njegovog oca koji je citirao od Umm Seleme.2
U mnogim prilikama Poslanik je muslimanima objasnio znacenje ovog ajeta i skrenuo im paznju na njegovu vaznost. Ebu Se'id Hudri prenosi hadis Bozijeg Poslanika koji je rekao: “Ovaj ajet je objavljen radi pet osoba: mene, Alija, Fatime, Hasana i Husejna. Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti” (33:33).3

Hadis koji prenosi Aisa, supruga Bozijeg Poslanika, takodje potvrdjuje pet osoba na koje se misli u ovom ajetu. Ona kaze: “Jednom je Poslanik dosao zavijen u ogrtac od crne vune. Nakon nekog vremena, usao je Hasan i on ga je uzeo pod ogrtac, a zatim je dosao Husejn i pridruzio im se pod ogrtacem. Uskoro je njegova kcerka Fatima dosla i on je i nju uzeo pod ogrtac, a zatim je usao Alî i on je takodje uveden pod ogrtac. Kada se svih petoro skupilo pod ogrtacem, Aisa kaze da je Poslanik proucio (ajet o cistoci) kao daljnju potvrdu o casti Ehlulbejta, jer je vec bio objavljen ajet koji se odnosi na ovih petoro bezgrijesnih: “Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti.”4

Jos jedan poznati hadis koji se odnosi u islamskim djelima, kaze da je Poslanik nakon objavljivanja ovog ajeta, kada bi prolazio pored kuce svoje kcerke Fatime iduci u dzamiju na jutarnju molitvu, pozivao: “Na molitvu, o porodico Poslanikova, na molitvu! Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti!” 5
Eto kako casni Kur'an govori o Poslanikovoj porodici a.s. i jasno istice njihove licne osobine. Zbog toga njihov karakter i ponasanje moraju biti model koji muslimani treba da usvoje. Kur'ansko naglasavanje njihovog casnog statusa i uzvisene pozicije treba da podstakne muslimanske narode da slijede njihove svijetle primjere i da se nakon Poslanika pozivaju na njihovo znanje kada traze informacije i uputstva koja se ticu Bozanskih zakona i njihovih odrednica. Samo prema njima se muslimanski narod okrece u potrazi za prakticnim kriterijima islama i na njih se poziva u stvarima koje se odnose na razlike u idejama, stavovima i misljenjima. Brojni kur'anski ajeti dokazuju ove cinjenice i ne ostavljaju nikoga da sumnja u superiornosti Ehlulbejta nakon Allahovog Poslanika s.a.

Poslanikova svakodnevna jutarnja praksa zaustavljanja kod kuce njegove kcerke Fatime i oslovljavanja njene kuce sa rijecima Ehlulbejt znacila je da je on muslimanima prakticno objasnjavao ajet o cistoci. Poslanik je ukazivao muslimanskom narodu na vaznost njegove porodice, da bi je oni voljeli, slijedili i pokoravali joj se, te da bi tako bili zasticeni od lutanja. Taberani citira sljedece rijeci od Ebi Hamra koji je bio svjedok Poslanikove svakodnevne prakse: “Sest mjeseci sam redovno vidjao Allahovog Poslanika kako prilazeci vratima Alija i Fatime izgovara sljedeci ajet: ‘Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti'.”1

Čuveni ucenjak Fahruddin Razi, u svom poznatom komentaru ‘Et-Tefsir El-Kebir', komentarisuci ajet ‘Naredi celjadi svojoj da obavlja molitvu i istraj u tome...' (20:132), kaze da je nakon njegovog objavljivanja Poslanik uobicavao odlaziti do Alija i Fatime svakog jutra i pozivati ih na molitvu. To je on cinio mjesecima.” Hammad ibn Seleme, citirajuci od Alija ibn Zejda, a uz autoritet Enesa, takodje je prenio identican hadis.2

Odatle je iz navedenih dokaza jasno da Poslanikova svakodnevna praksa da se zaustavi ispred kuce svoje kcerke Fatime i da se obraca njenim ukucanima sa rijecima Ehlulbejt, nije bila bez razloga. U stvari, on je objasnjavao znacenje rijeci Ehlulbejt i prakticno tumacio muslimanima ajet o cistoci i na koje se tacno osobe on odnosi.

Prije nego sto nastavimo dalje, nuzno je da otklonimo bilo kakvu sumnju koja se moze javiti u mislima nasih citalaca, a to je da ovaj ajet moze ukljucivati i supruge Bozijeg Poslanika – kako to neki pogresno tumace. Da to ne moze biti proizilazi iz nase prethodne diskusije gdje smo rekli da se ovaj ajet iskljucivo odnosi na pet osoba koje smo spomenuli, od kojih su cetiri muskarci, izuzimajuci Poslanikovu kcerku Fatimu. Pored toga, onima koji su upoznati sa arapskim jezikom jasno je iz koriscenja muskog roda u ovom ajetu da rijeci ‘ankum' i ‘jutahhirekum' sa znacenjem ‘od vas' i ‘da vas ocisti' koje Kur'an koristi, oslovljavaju osobe od kojih su vecina muskarci. Da se Allah obracao Poslanikovim suprugama, kao sto to neki krivo tumace, onda bi Kur'an, najvece remek-djelo arapskog jezika, sigurno bio upotrijebio zenski rod ‘ankunne' i ‘jutahhirekunne' umjesto muskog roda, jer su one u vecini. Odatle slijedi da ovaj ajet kazuje o pravim ciljevima Allahove Knjige, tj. naglasavajuci cistocu i bezgrijesnost Poslanikovog Ehlulbejta, on nastoji da izgradi zgradu muslimanskog drustva na toj cvrstoj osnovi cistoce i vrline.

2. Ajet o ljubavi (meveddet)
“...Reci (ljudima, o Muhammede): ‘Ne trazim za ovo (prenosenje Objave) nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubavi rodbinske. A umnogostrucicemo nagradu onome ko ucini dobro djelo...” (42:23).
Boziji Poslanik s.a.v. je eksplicitno rekao muslimanima da se ovaj ajet odnosi na njegov Ehlulbejt, odnosno na Alija, Fatimu, Hasana i Husejna, i trazio od njih da im se pokoravaju i nakon njega slijede ove uzorne licnosti. Komentatori, biografi i sakupljaci hadisa tvrde da je Poslanik, objasnjavajuci ovaj ajet, rekao da se rijeci ‘bliski rodjaci' koje su ovdje upotrebljene iskljucivo odnose na njegov Ehlulbejt odnosno Alija, Fatimu, Hasana i Husejna.

Poznati ucenjak Zamahseri, u svom komentaru Kur'ana ‘Kessaf,' kaze: “...prenosi se da su idolopoklonici sazvali skup i rekli jedni drugima: “Hoce li Muhammed traziti od nas da mu damo nagradu zbog toga sto nam propovijeda?” Tada je Allah objavio Poslaniku ovaj ajet kao odgovor.” Zamahseri dodaje: “Takodje se prenosi da je po objavljivanju spomenutog ajeta Allahov Poslanik upitan: Ko je ova bliska rodbina koju moramo voljeti? Odgovorio je: Ali, Fatima i njihova dva sina (Hasan i Husejn).” Allama Bahrani, koji se poziva na djelo ‘Musned' imama Ahmeda ibn Hanbela, koji je kroz lanac prenosilaca i sa autoritetom Sa'ida ibn Dzubejra citirao Ibn Abbasa: “Kada su objavljene Allahove rijeci, “Reci: Ne trazim za ovo nikakvu drugu nagradu osim ljubavi rodbinske...”, Allahov Poslanik je bio upitan ko su ti bliski rodjaci prema kojima je ljubav ucinjena obaveznom za sve muslimane. Poslanik je odgovorio: ‘Ali, Fatima i njihova dva sina (Hasan i Husejn)'.” (Gajetu-l-Maram,' komentar ovoga ajeta.)
Fahruddin Razi u svom djelu et-Tefsir el-Kebir, nakon sto je citirao naprijed navedeni hadis od Zamahserija, kaze: “Svjedocim da ‘ãl' Muhammeda sacinjavaju oni ciji su poslovi potpuno povezani sa poslovima Poslanika... A bez sumnje, niko nije bio blizi Bozijem Poslaniku od Fatime, Alija, Hasana i Husejna. To je dobro poznata cinjenica koju prenose svi lanci prenosilaca, i oni su njegov ‘ãl'.” (Ko god je dobro upoznat sa arapskim jezikom posvjedocice da se rijec “ãl” ne moze interpretirati kao “ummet” ili “nãs” (ljudi), kako su to predlagali neki kasniji dezinformisani pisci.) Dakle, neosporna je cinjenica da se rijeci Ehlulbejt i Ãl Muhammed odnose samo na Poslanikovu najblizu porodicu, na njegovu kcerku Fatimu, zeta Alija, unuke Hasana i Husejna i nikoga vise.

Vec smo spomenuli neke primjere Poslanikove ljubavi prema njegovoj porodici. Nema sumnje da je Poslanik veoma jako volio svoje jedino prezivjelo dijete, Fatimu. Poznate Poslanikove rijeci potvrdjuju ovu cinjenicu: “Fatima je dio mene, i ko god povrijedi Fatimu, povrijedio je mene.” Fatima mu je bila toliko draga da je Poslanik s.a.v. odbio ponude mnogih bogatih Arapa koji su trazili njenu ruku, i na kraju je udao za sopstvenog rodjaka Alija Ibn Ebi Taliba, kojega je licno odgojio. U nekoliko slucajeva je Boziji Poslanik izdvojio Alijevu superiornost kao i visoki polozaj njegovih unuka, Hasana i Husejna. Hadisi takodje potvrdjuju njegovu prirodnu naklonost prema Aliju i njegovim unucima, Hasanu i Husejnu. Odatle je duznost svih onih koji tvrde da pripadaju Poslanikovom ummetu da slijede Poslanikove hadise koje se odnose na njegov Ehlulbejt. Povrh toga, Sam Allah je naredio muslimanima da to cine, kao sto se jasno vidi iz sljedecih ajeta: “Reci (ljudima, o Muhammede): ‘Ako Allaha volite, mene slijedite i vas ce Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!'...” (3:31); “Njega (Poslanika) slijedite da biste na pravom putu bili” (7:158); “Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naredjenju njegovu (Poslanikovu)...” (24:63); “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor...” (33:21).
Pored naprijed navedenih ajeta, jos jedan dokaz superiornosti Ehlulbejta nad ostalim muslimanima je i blagoslov za Poslanika i njegovu porodicu koji vjernik izgovara prilikom tesehhuda u svakom od pet dnevnih namaza: “Allahumme salli ‘ala Muhammedin ve ãli Muhammed - O Allahu, obaspi Svojim blagoslovima Muhammeda i porodicu Muhammedovu.” Imam Safija, velika licnost koja se smatra za osnivaca safijske pravne skole u islamu, u poznatom hvalospjevu koji je posvetio Ehlulbejtu nije samo naglasio da je ljubav prema njima sinonim za vjeru, nego je odlucno prekorio one koji su odricali njihovu superiornost:

O jahacu, stani na kamenitom tlu Mine,
I vikni onima koji su se zaustavili kod Hifa i onima koji se krecu.
Kada hodocasnici u zoru dodju na Minu,
Krecuci se kao talasi Eufrata koji se lome o obalu:
Ako je ljubav prema Muhammedovoj porodici rafd (krivovjerje),
Onda neka dzinni i ljudi posvjedoce da sam ja rafidija (heretik).1

Muhibuddin Tabari u svojoj knjizi ‘Dahairu-l-Ukba fi Menakib Davi-l-Kurba,' citirajuci Ibn Abbasa, Poslanikovog rodjaka i sljedbenika, kaze: “Po objavljivanju ajeta o ljubavi, ljudi su upitali Poslanika ko su bili bliski rodjaci koje je trebalo da vole. Poslanik je odgovorio: ‘Ali, Fatima, Hasan i Husejn'.” Ovo takodje prenosi Ahmed u djelu ‘El-Menakib.' Muhibbuddin Tabari, Daha'iru-l-ukba fi menakib davi-l-kurba,' str. 25. Ibn Munzir, Ibn Ebi Hatam, Ibd Merdevaja i Taberani u djelu ‘Mu'dzem El-Kebir' takoe su citirali iste rijeci od Ibn Abbasa koje se odnose na ovaj ajet. Dzelaluddin Sujuti prenosi da je Poslanikov stariji unuk, imam Hasan ibn Ali rekao u jednom od svojih govora: “Ja sam iz Ehlulbejta, a ljubav prema njima je Allah ucinio obavezom svakog muslimana.” Zatim je proucio ovaj isti ajet, “Reci: Ne trazim za ovo nikakvu drugu nagradu osim ljubavi prema rodbini.”

Treba primijetiti da Kur'an ne govori o obicnim sentimentalnim vezama izmedju muslimanskih zajednica i Poslanikove kuce, nego naglasava duboku i iskrenu ljubav. Pravo iskazivanje ljubavi muslimani najbolje mogu pokazati ukoliko slijede uzvisene primjere koje su postavili clanovi Ehlulbejta, primjenjuju njihovo ucenje i uputstva u svakodnevnim postupcima i priznaju ih kao vodice nakon Bozijeg Poslanika.

Kada je ovaj ajet objavljen i kada je Poslaniku s.a.v. naredjeno da obavijesti muslimane kako on ne zeli nikakvu platu ili nagradu za prenosenje Bozanske poruke, osim ljubavi prema njegovim najblizim rodjacima, kao da je Allah zelio ukazati muslimanima da je lojalnost prema Ehlulbejtu i prihvatanje njihovog vodjstva jedini put prema njihovom napretku i razvoju na ovome svijetu i prema spasenju na buducem. Samo naglasavanje rijeci rodbina od strane Svemoguceg Allaha u casnom Kur'anu i naredba muslimanima koja iz njega slijedi je konkretan dokaz superiornosti Ehlulbejta.

Eto kako nas Kur'an na predivan nacin podstice na zahvalnost zato sto nas je Poslanik s.a.v. prosvijetlio porukom islama. Stoga je jasno iz razlicitih tefsira, rivajeta i hadisa, koje smo preuzeli od ucenjaka koji su pripadali razlicitim doktrinarnim pravcima, da je Poslanik s.a.v. bio veoma otvoren kada je tumacio ovaj blagoslovljeni ajet.

3. Ajet o proklinjanju (Mubahala)
“A onima koji se sa tobom o njemu budu raspravljali, posto si vec pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvacemo sinove nase i sinove vase, i zene nase i zene vase, a doci cemo i mi, pa cemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati'!” (3:61).
Ovaj ajet se odnosi na dogadjaj koji prenose gotovo svi historicari i komentatori; dogadjaj koji je otkrio muslimanima koliko je Poslanikovo potomstvo blisko i drago Uzvisenom Allahu. Taj dogadjaj, koji je jasno oznacio uzviseni status Ehlulbejta, poznat je u analima islamske historije kao Mubahala ili prizivanje Allahovog prokletstva na one koji neistinu govore. Historicari i komentatori su ovaj dogadjaj prenijeli na sljedeci nacin:

Delegacija se sastojala od trojice visokih arapskih hriscanskih vodja, a to su bili Abdul Mesih, politicki vodja; El Ejham, koji je bio zaduzen za agro-pastoralne poslove, te Ebu Hatam ibn Alkama, koji je bio biskup ili visoki svestenik hriscana iz Nedzrana. Boziji Poslanik s.a.v. im je iznio argumente koji pokazuju da je poslanik Isa, sin Merjemin, bio ljudsko bice i Boziji poslanik s.a.v., i da je bogohulno smatrati ga Bozijim sinom, jer je Uzviseni Allah vrlo visoko iznad svih slicnih ljudskih karakteristika. Kada je Poslanik s.a.v. opsirno i uvjerljivo objasnio problem, a hriscani i dalje uporno ostali pri svom uvjerenju da je vjerovjesnik Isa a.s. bozanstvo, Allah je objavio spomenuti ajet. Bio je to izazov hriscanima da se pomole i izazovu Allahovo prokletstvo na one koji insistiraju na neistini. (Ibn Sabag Maliki, ‘El-fusulu-l-muhimma,' predgovor autora.)

Rano sljedeceg jutra, 24. dana mjeseca Zul Hidzdzeta, Poslanik je u skladu sa Allahovom naredbom izasao na mjesto sastanka, noseci Husejna u narucju i vodeci Hasana za ruku (sinove nase), dok ga je pratila njegova voljena kcerka Fatima (zene nase) iza koje je dosao Ali (kur'ansko “mi” je bio Poslanik i on) noseci barjak islama. Vidjevsi da je Poslanik s.a.v. bio okruzen svojom najblizom porodicom i uvjerivsi se da je rekao istinu, jer se inace ne bi usudio da sa sobom dovede najblizu rodbinu, hriscani su se uzdrzali od konfrontacije i proklinjanja i pristali da umjesto toga placaju dzizju.

Zamahseri kaze u svojoj knjizi ‘El-Kessaf': “Kada je ovaj ajet objavljen, Poslanik je trazio od hriscana da izazovu Allahovo prokletstvo na onu stranu koja govori neistinu. Hriscani su se te noci medjusobno dogovarali, i njihov vodja Abdul Mesih iznio sljedeci stav: “Tako mi Boga, o hriscani, vi znate da je Muhammed Boziji Poslanik koji vam je donio posljednju poruku od vaseg Gospodara. Tako mi Boga, nijedan narod se nikada nije usudio da izazove Poslanika na proklinjanje a da ga nije zadesila nesreca. Ne samo da ce sami propasti, nego ce i njihovu djecu dotaci to prokletstvo.” Govoreci kako je bolje da postignu kompromis sa Poslanikom, umjesto da ga izazovu i tako propadnu, Abdul Mesih ih je savjetovao da ne pocinju neprijateljstvo i zadrze svoju vjeru, ali da se pokore Poslanikovim uslovima. “Dakle, ako istrajete (u konfrontaciji), mi cemo svi propasti. Ali, ako zelite da zadrzite svoju vjeru, treba da odbijete (obracun) i ostanete pri svome. Zato sklopite sa covjekom (Poslanikom) primirje i vratite se u svoju zemlju.”
Zamahseri nastavlja: “Sljedeceg dana, noseci Husejna u narucju, vodeci Hasana za ruku i pracen svojom kceri Fatimom iza koje je isao Alî, Poslanik je dosao na dogovoreno mjesto i culo se da je rekao (svom Ehlulbejtu): “Kada pozovem Allaha, vi recite: amin.” Kada je biskup Nedzrana vidio Poslanika i njegov Ehlulbejt, obratio se hriscanima: “O hriscani, ja vidim da su im takva lica da bi Allah (radi njih) pomjerio planine sa svojih mjesta ako bude htio. Ne prihvatajte da se s njima proklinjete, jer ako to ucinite, svi cete propasti i nece ostati hriscana na licu zemlje sve do Sudnjeg Dana.” Prihvatajuci njegov savjet, hriscani su rekli Poslaniku: “O Ebul Kasime, mi smo odlucili da ne ucestvujemo u proklinjanju. Ti zadrzi svoju religiju a mi cemo zadrzati nasu.” Poslanik im je odgovorio: “Ako odbijate (da se odrzi proklinjanje), onda se pokorite (prihvatite islam), i imacete ono sto muslimani imaju, a pridonosicete onako kako muslimani pridonose.”

Kada su hriscani rekli da nisu imali zelju da se bore protiv Arapa, predlozili su sporazum koji ce im dati slobodu da i dalje ispovijedaju svoju vjeru. Zauzvrat su pristali da placaju godisnji porez koji se sastojao od dvije hiljade odijela, od kojih su jednu hiljadu morali davati u mjesecu Saferu, a preostalu hiljadu u Redzebu, pored trideset gvozdenih oklopa. Prihvatajuci prijedlog, Poslanik je primijetio: “Tako mi Onoga koji drzi moju dusu u Svojoj ruci, smrt se bila nadvila nad narod Nedzrana (da su se usudili da prihvate izazov proklinjanja). Bili bi pretvoreni u majmune i svinje, a dolina bi izgorila u plamenu. Allah bi unistio Nedzran i njegov narod ne stedeci ni ptice na vrhovima drveca, i prije nego sto istekne godina, svi bi hriscani bili mrtvi.” Ibn Sabag Maliki, ‘El-fusulu-l-muhimma,' predgovor autora.

Nastavljajuci svoj komentar ajeta o dogadjaju Mubahala, Zamahseri je posebno naglasio polozaj Ehlulbejta prenoseci sljedece rijeci Poslanikove supruge Aise: “On je spomenuo Ehlulbejt prije nego sto je rekao rijeci “i mi” kako bi istakao njihov polozaj i njihovu bliskost (sa Allahom), i kako bi naglasio njihovu prednost nad “nama”... Nema jaceg dokaza od ovoga o zaslugama Ehlu-l-Kisa. Termin Ehl-ul-Kisa oznacava one koji su se okupili sa Poslanikom pod njihovim ogrtacem (el-kisa) kada je objavljen ajet o cistoci. Odnosi se na Alija, Fatimu, Hasana i Husejna, kao sto smo vec ranije objasnili.To je dokaz istinitosti Poslanicke misije, jer niko, koliko god bio pristrasan, nije zabiljezio da su se oni (hriscani) usudili da prihvate izazov.” Zamahseri, ‘Et-tefsiru-l-kessaf,' komentar sure Ali Imran, ajet br. 61. Fahruddin Razi u svom djelu ‘Et-Tefsir el-Kebir' prenosi identicnu izjavu i, nakon sto je prenio Zamahserijeve rijeci, dodaje: “Uzmite u obzir da su svi komentatori (Kur'ana) i prenosioci (Poslanikovih hadisa) jednoglasni u pogledu autenticnosti ovog hadisa.” ‘Et-tefsiru-l-kessaf,' komentar sure Ali Imran. Isto se tvrdi u djelu ‘Tefsir es-Sa'lebi,' gdje se citira od Mudzahida i Kelbija.

Allama Muhammed Husejn Tabataba'i, poznati moderni komentator, u svom monumentalnom tefsiru Kur'ana pod nazivom ‘Tefsir el-Mizan,' kometarisuci ovaj ajet, kaze da osobe u njemu nisu niko drugi do Allahov Poslanik s.a.v., Ali, Fatima, Hasan i Husejn. On dodaje: “...ovaj dogadjaj su prenijeli svi muhaddisi i zabiljezili svi sakupljaci (hadisa) u svojim zbirkama, kao na primjer Muslim u svom ‘Sahihu,' a pored toga su ga potvrdili i historicari. Oduvijek su ga svi komentatori navodili bez ikakve primjedbe ili sumnje, ukljucujuci i tako poznate muhaddise i istoricare kao sto su Tabari, Ebul Fida, Ibn Kesir, Sujuti i drugi.”

Spominjanje Ehlubejta u ovom ajetu, u kojem ih vidimo kao jedine Poslanikove pratioce u susretu s hriscanima, opet je jasan pokazatelj njihovog uzvisenog i posebnog polozaja. ^injenica da je Allah trazio od Svog Poslanika da dovede te licnosti zajedno sa sobom do dogovorenog mjesta za proklinjanje jos je jedan dokaz njihove cistoce. Buduci da je konfrontacija bila izmedju istine i lazi, dvije direktno suprotstavljene struje, situacija je zahtijevala da vjera bude predstavljena onim najboljim, na cemu je pocivala citava gradjevina islama. Niko nije bio vrijedniji da prati Poslanika na mubahalu, od cijeg je rezultata zavisila sudbina islama, od njegovog Ehlulbejta, nosioca baklje upute i vrline. Sam Svemoguci Allah, koji ih je ranije u Kur'anu pocastio ogrtacem cistoce, jos jednom ih je ucinio zvijezdom vodiljom za sve oci dokazujuci kroz njih istinitost islama. Najmudriji je ukazivao muslimanima da se kontinuitet bozanske brige za covjecanstvo nece zavrsiti sa Pecatom vjerovjesnika, nego se nastaviti kroz njegovo bezgrijesno potomstvo. Nijedna od njihovih molitvi nece ostati neuslisena i nijedna njihova rijec nece biti utjerana u laz. ^ak i planine bi se pomjerile pomocu njihovih molitvi, kao sto su to dobro shvatili hriscani.

Sama ova cinjenica je dovoljna da se otklone posljednje preostale sumnje o ovim bezgrijesnim licnostima. Sa razilazenjem magle, polako se pojavljuje sve jasnija slika koja pokazuje da je upravo ono sto smo primili od Ehlulbejta (ucenja, misli, tefsira, hadisa, fikha itd.) onaj cisti i neiskvareni nektar islama, koji je Poslanik oporucio i koji su clanovi njegove kuce iskreno ocuvali i prenijeli muslimanima. Pomocu njih je Kur'an izazvao neprijatelje islama i razjasnio za sva vremena da oni koji im se suprotstave nisu nista drugo do lasci, koji zasluzuju da budu prokleti i kaznjeni. Treba “...Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore izazvati.”
Da nije bilo radi njihove besprijekorne cistoce i nepokolebljive cvrstine, Allah im nikada ne bi ukazao takvu cast, i Kur'an ne bi govorio o njima koristeci takve blistave rijeci.

Postoje neki manji lingvisticki aspekti ovoga ajeta koje bi trebalo spomenuti. Ovih cetvero (Alî, Fatima, Hasan i Husejn) vrse ulogu dodatka predikatu, a Poslanik vrsi radnju kao posesivni clan u genitivnoj vezi, kao sto se moze vidjeti kod rijeci “sinove nase,” “zene nase” i “mi.” Da Poslanik s.a.v. nije poveo Fatimu sa sobom, ljudi bi pomislili da se rijeci “zene nase” odnose na Poslanikove supruge, da se rijeci “sinove nase” odnose na Fatimu, kao Poslanikovo dijete, a da se rijec “mi” odnosi samo na njega samoga. Ali, vodeci sa sobom samo ovo cetvoro i nikoga drugoga, Poslanik s.a.v. je htio da pokaze kako je Fatima najbolji primjer za zene a Hasan i Husejn najbolji primjeri za mladice. Prema rijecima Kur'ana, koji je na pazljiv nacin upotrijebio rijec “mi” za Alija, isticuci time njegovu bliskost sa Poslanikom, rijeseno je pitanje ko je najzasluzniji da naslijedi zadnjeg Bozijeg Poslanika jednom za svagda.

4. Ajet o slanju blagoslova (salavata)
“Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi, i potpuno se pokorite!” (33:56).
Prethodni kur'anski ajeti su nam otkrili koje osobe predstavljaju Poslanikov Ehlulbejt, otkrili nam cistocu njihovog karaktera i pokazali muslimanima zasto zasluzuju da ih se voli i pokorava im se. Ovaj ajet se odnosi na salavat (blagoslov), koji musliman namjenjuje Poslaniku i njegovoj porodici za vrijeme pet dnevnih namaza. Pomocu ovog ajeta vidimo kako je muslimanima naredjeno da uz slanje salavata na Poslanika obavezno salju iste i na njegovu porodicu, Ehlulbejt. Naglasak na Poslanikovoj porodici u blagosiljanju je jos jedan znak njihovog centralnog polozaja nakon Bozijeg Poslanika.

U svom djelu ‘Tefsir el-Kebir,' Fahruddin Razi je komentarisuci gornji ajet prenio sljedeci citat od Bozijeg Poslanika. Kada su ga neki njegovi drugovi pitali kako da ga blagosiljaju, odgovorio je: “Recite: O Allahu, blagoslovi Muhammeda i Muhammedovu porodicu onako kako Si blagoslovio Ibrahima i Ibrahimovu porodicu; posalji milost na Muhammeda i Muhammedovu porodicu onako kako Si poslao milost na Ibrahima i Ibrahimovu porodicu, Ti si Hvaljen i Slavljen!” Prije nego sto je prenio ovaj hadis, Razi je komentarisao ajet i napisao: “Po safijskoj skoli naredba znaci obavezu; dakle, blagosiljanje Poslanika s.a.v. je obavezno, makar za vrijeme tesehhuda (tj. svjedocenja za vrijeme molitve), ako ne u drugim prilikama. (Et-Tefsir El-Kebir, komentar sure Ahzab, ajet br. 56) Razi dalje nastavlja, “Ako Allah i Njegovi meleki blagosiljaju Poslanika, zasto je onda potrebno da ga mi blagosiljamo?” On sam daje odgovor, “Kada ga mi blagosiljamo, ne cinimo to zbog toga sto su blagoslovi njemu potrebni, jer on vec ima Allahove blagoslove, pa mu nisu cak potrebni ni blagoslovi meleka. Ali, kada mi to cinimo, mi time slavimo Allaha jer ti blagoslovi izrazavaju nasu zahvalnost, tako da nam se On smiluje i nagradi nas. Zbog toga je Poslanik rekao, ‘Ko god me jedanput blagoslovi, Allah ce na njega poslati deset blagoslova'.”

Nije naodmet da na ovome mjestu citiramo poznati katren imama Safije koji se odnosi na ovu temu:

“O porodico Allahovog Poslanika,
ljubav prema vama
Duznost je od Allaha, u Kur'anu objavljena.
Dovoljno je, kao najveca cast
Koja vam je ukazana,
Da ne vrijedi molitva onoga koji na vas salavat ne donosi.”

U svom djelu ‘Duru-l-Mensur,' Sujuti citira Abdur Rezzaka, Ibn Ebi Sejba, Ahmeda ibn Hanbela Abda ibn Hamida, Buharija, Muslima, Ebu Davuda, Tirmizija, Nesaija, Ibn Madzea, Ibn Merdevaja koji svi prenose od Ka'ba ibn Udzra kako je jedan covjek rekao Poslaniku da je svima jasno kako njega treba pozdravljati, ali ljudi ne znaju kako ga treba blagosiljati. Poslanik s.a.v. je odgovorio: “Reci: O Allahu, blagoslovi Muhammeda i porodicu Muhammedovu onako kako Si blagoslovio Ibrahima i porodicu Ibrahimovu, Ti Si Hvaljen i Slavljen.” Sujuti je pored ovoga citirao osamnaest razlicitih rivajeta, sa neznatnim varijacijama koje isticu da blagosiljanje Poslanika treba da ukljucuje i njegovu porodicu. Isto su prenijeli i sakupljaci zbirki ‘Sunen' i ‘Dzevami,' a takodje i knjige koje citiraju rijeci jednog broja Poslanikovih drugova, kao sto su Abdullah ibn Abbas, Talha, Ebu Said Hidri, Ebu Hurejre, Ebu Mes'ud Ensari, Burejda, Ibn Mes'ud, Ka'b ibn Amra, i na kraju licno Ali ibn Ebi Talib. Slicno se prenosi od Ahmeda ibn Hanbela i Tirmizija, koji su citirali rijeci imama Hasana ibn Alija koji je prenio od Poslanika sljedeci hadis: “Skrtac je onaj koji me, kada mu se spomene moje ime, ne blagoslovi.” Fahruddin Razi, ‘Et-Tefsir El-Kebir,' komentar ajeta El-Mubahala.

Dakle, svi pravnici se slazu da je obaveza svakog muslimana da blagosilja Muhammeda s.a. i njegovu porodicu za vrijeme tesehhuda (svjedocenja) Muhakkik Hilli, jedan od velikih siitskih pravnika koji je zivio u sedmom vijeku poslije hidzre je rekao o tesehhudu: “Obavezno je izgovoriti ga jedanput u namazu od dva rekata, a dva puta u namazima od tri ili cetiri rekata. Ako bi se jedno od njih namjerno izostavilo, namaz bi se smatrao nevazecim i neprimljenim. U svakom od tih svjedocenja, obavezno je pet stvari: sjedenje za vrijeme tesehhuda, izgovaranje dva svjedocenja, te blagosiljanje Poslanika s.a. i njegove porodice.”prilikom pet dnevnih namaza.

Analizirajuci ovaj ajet, lahko otkrivamo pravi cilj ove naredbe, a to je postovanje Muhammedove ciste porodice, od koje je Allah otklonio svaku nesavrsenost i gresku, i ucinio je cistom da cistija ne moze biti. Poslanikovo insistiranje na njegovom ‘ãlu' je jos jedan znak muslimanima da oni nakon njega zauzimaju centralni polozaj.

Dakle, jasno je da ih Allah nije spomenuo u salavatu bez razloga. Da nije bilo njihove pravicnosti koja je kroz vrijeme uvijek nanovo potvrdjivana i da nije bilo njihovog velikodusnog karaktera kao i sveobuhvatnog znanja, Allah ne bi bio naredio muslimanima da se drze njihovog ispravnog puta i blagosiljaju ih prilikom svake molitve. Sama cinjenica da se ovaj blagoslov treba izgovarati svakoga dana, prilikom svakog namaza koji vjernik obavlja, privlaci paznju muslimana i ukazuje im na vaznost Ehlulbejta, sto bi trebalo da sluzi kao stalni podsjetnik da su upravo oni pravi nasljednici Muhammeda s.a.v. Ili, da to formulisemo jos jasnije, ko god namjerno ili nenamjrno ignorise njihov status, nema nikakvog opravdanja, zavarava samog sebe i zalutao je ne sprovodeci Allahovu naredbu.

5. Ajet o zastitnicima (vilajet)
“Vasi zastitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju dok se u namazu pregibaju. Onaj ko za zastitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova strana ce svakako pobijediti” (5:55-56).
U svom komentaru ‘El-Kessaf,' Zamahseri je napisao sljedece rijeci: “Ovaj ajet je objavljen zbog Alija (neka Allah osvijetli njegovo lice) kada ga je prosjak zamolio (za zekat) dok je bio na pregibu u namazu, pa mu je on dao svoj prsten (dok je bio u istom polozaju). Izgleda da je prsten bio labav na njegovom malom prstu, jer nije bio s naporom skinut, sto bi ostetilo njegov namaz. Ako pitate, ‘Kako moze ajet biti objavljen zbog Alija (neka je Allah zadovoljan s njim), kada je glagol u mnozini?' Ja kazem: glagol je u mnozini, iako je subjekat jedan covjek, jer se tako ljudi ohrabruju da slijede taj primjer i zarade slicnu nagradu, a takodje i da se privuce paznja vjernicima da budu veoma pazljivi i dobrohotni prema siromasnima, toliko da se dobrocinstvo ne odlaze do iza molitve, da se ne odlaze dok se ona ne zavrsi.” ‘Et-Tefsir El-Kessaf,' komentar sure El-Ma'ida, ajet br. 55.
U knjizi ‘Esbabu-n-nuzul,' Vahidi citira od Kelbija hadis koji se tice razloga objavljivanja ovog ajeta i kaze: “Posljednji dio ovog ajeta je u cast Alija ibn Ebi Taliba (neka mu se Allah smiluje) jer je on dao prsten prosjaku dok je bio u pregibu u namazu.” Vahidi: ‘Esbabu-n-nuzul,' sura El-Ma'ida, ajet br. 55.
Pored naprijed spomenutih ucenjaka, mnogi drugi komentatori i sakupljaci Poslanikovih hadisa tvrde da je ovaj ajet objavljen u cast imama Alija.

6. Ajet o prenosenju (tablig)
“O Poslanice, kazuj ono sto ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako to ne ucinis, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah ce te od ljudi stititi...” (5:67).1
Mozda je najjasniji nagovjestaj superiornosti imama Alija nad muslimanima nakon Poslanika gore navedeni ajet. Nakon sto je stvorio ovaj veliki i predivni svijet, Svemoguci je poslao niz poslanika da vode covjecanstvo prema Bozijem blagoslovu. Posljednja i najveca veza u tom vjecnom lancu bio je Muhammed el-Mustafa s.a.v. kojemu je povjeren najrazumljiviji kodeks zakona, koji je u stanju da odgovori na potrebe covjecanstva sve do Sudnjega dana. Vise nije bilo potrebe za bilo kakvim novim poslanikom. Ali, bez obzira na to, Mudri Stvoritelj ne moze ostaviti trud covjecanstva od vise hiljada godina hirovima i kapricima nesavrsenih Arapa, koji su proveli veci dio svog zivota u idolopoklonstvu i grijehu. Zbog toga, kako bi osigurao opstanak islama i muslimana, Allah je objavio ovaj ajet, postavljajuci imama Alija kao Poslanikovog namjesnika. Historicari i prenosioci hadisa su ostavili svjedocanstva o ovom velikom dogadjaju.

Nakon sto je obavljen Oprosni hadz, dok se Pecat vjerovjesnika vracao prema Medini, odjednom se pojavio melek Dzibril, na mjestu gdje su se racvali putevi koji su vodili u razne dijelove Arabije. Primivsi Boziju naredbu, Poslanik je stao na mjestu koje se zove Gadir Hum i naredio onima koji su otisli naprijed i onima koji su zaostali iza njega da pozure do toga mjesta. Kada se na podnevnom suncu skupio veliki broj ashaba, Poslanik je rekao da je imao da im dostavi veoma vaznu poruku. Brzo su skupljena kamilja sjedla kako bi se napravio minber. Penjuci se na njega, Poslanik je odrzao govor trazeci od ljudi da posvjedoce da je on vjerno izvrsio poslanicki zadatak koji mu je povjerio Svemoguci Allah. Skupina je jednoglasno uzviknula: “Svjedocimo, o Allahov Poslanice!” On je upitao, “Zar ja nemam veci autoritet nad vama od vas samih?,” na sta su oni odgovorili da Allah i Njegov Poslanik znaju bolje. Tada je on rekao: “O ljudi, Allah je moj Gospodar (mevla) a ja sam gospodar (mevla) vjernika.” (Hakim Hasakani u djelu ‘Sevahidu-t-tenzil,' I tom, str. 191; Ibn Kesir, V tom, str. 209.)

Tada se Muhammed s.a.v. sagnuo i podigao ruku Alija ibn Ebi Taliba pokazujuci ga velikoj skupini i izgovarajuci cuvene rijeci, koje su garantovale nastavljanje Bozanske upute: “Kome god sam ja gospodar (mevla), ovaj Ali mu je gospodar (mevla)...”1 Tako je on proglasio ove rijeci prije nego sto je sisao sa minbera i osjetio olaksanje sto je ispunio veliki zadatak koji ce zastititi muslimane od skretanja sa pravog puta. Veliki broj muslimana se sjatio oko Alija ibn Ebi Taliba da mu cestita. Prema poznatim ucenjacima kao sto su Zamahseri i Nesai, prvi covjek koji je cestitao imamu Aliju bio je Umar ibn El-Hattab, koji je kasnije postao drugi halifa.

Dzibril je ponovo dosao sa novom objavom, koja je pokazivala da je Svemoguci Allah bio zadovoljan sa Svojim Poslanikom jer je odlicno izvrsio veliku finalnu misiju covjecanstvu: “...Sada Sam vam vjeru vasu usavrsio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan Sam da vam islam bude vjera...” (5:3).

Ovim se osiguralo nastavljanje Bozanskog vodjenja i uputstva. Posto je Poslanike postavljao Sam Allah, to je moralo vaziti i za nasljednike i povjerioce Poslanika, pogotovo u slucaju islama, posljednje Bozije poruke ljudskom rodu. Ucenjaci i historicari su potvrdili da se dogadjaj na mjestu Gadir Hum zaista desio, a pored toga i zbirke hadisa svjedoce da je u mnogim prilikama Poslanik naglasio superiornost svog rodjaka nad svim muslimanima.2

7. Sura Insan (Dahr)
“...Oni su zavjet ispunjavali i plasili se Dana cija ce kob svuda prisutna biti, i hranu su davali – mada su je i sami zeljeli – siromahu i sirocetu i suznju. ‘Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne trazimo! Mi se Gospodara naseg bojimo, onoga Dana kada ce lica smrknuta i namrgodjena biti.' I njih ce Allah strahote toga Dana sacuvati i blazenstvo i radost im darovati...” (76:7-11).

Ovi ajeti casnog Kur'ana govore o Ehlulbejtu, velicajuci njihovu nesebicnost i poboznost. Istorijski dogadjaj na koji se ovi blagoslovljeni ajeti odnose je slucaj kada su Ali, Fatima i njihova dva sina, Hasan i Husejn, neprekidno postili tri dana,a svakoga dana u vrijeme kada je trebalo prekinuti post, neka osoba kojoj je potrebna hrana bi se pojavila, kako to objasnjava osmi ajet, a Poslanikova porodica bi je sa radoscu nahranila, dok su sami nocima ostajali bez hrane. Allah je bio toliko zadovoljan velikodusnoscu Poslanikovih ukucana da je njihova djela pretocio u ajete casnog Kur'ana kako bi posluzili kao uputstvo muslimanima.

Komentarisuci ove ajete u svom djelu ‘Kessaf,' Zamahseri prenosi od Abdullaha ibn Abbasa da su se jednom Hasan i Husejn razboljeli, pa je Poslanik zajedno sa nekim od svojih ashaba posjetio svoje bolesne unuke. On je predlozio da se Ali zavjetuje Allahu za zdravlje svojih sinova. Prihvatajuci Poslanikov prijedlog, Ali, Fatima i njihova sluzavka Fida su se zavjetovali da ce postiti tri dana zaredom ako djecaci ozdrave. Kasnije su se Hasan i Husejn oporavili i zapoceli da poste sa svojim roditeljima i sluzavkom kako bi ispunili zavjet. Hazreti Ali je od Sam'una, Jevreja iz Hajbera, posudio tri mjerice jecma. Fatima je samljela jednu mjericu i od dobijenog brasna ispekla pet vekni hljeba, svakome po jednu, i postavila trpezu prije nego sto je trebalo prekinuti post. U tom trenutku se neki prosjak zaustavio ispred njihovih vrata i rekao: “Es-selamu alejkum, o porodico Muhammeda s.a. Ja sam jedan od najsiromasnijih muslimana, pa me nahranite, nahranio vas Allah hranom iz dzenneta!” Tada su mu oni sa radoscu dali svu hranu i krenuli na pocinak te noci, ne okusivsi nista osim vode. Ponovo su postili sljedeceg dana, a u sumrak, kada su postavili hljeb ispred sebe da prekinu post, neko siroce je pokucalo na vrata trazeci hranu i oni su ga sa radoscu nahranili, ne okusivsi nista vec drugi dan. Treceg dana posta, kada se priblizilo vrijeme iftara i kada je hrana iznesena, odjednom se pojavio (ratni) zarobljenik i ponovila se ista prica, noc bez ijednog komadica hrane. Zamahseri nastavlja da je u cik zore Ali dosao do Poslanikove kuce drzeci Hasana i Husejna za ruke. Kada je Poslanik vidio njihove blijede izraze lica i primijetio da drhte od gladi, izrazio je cudjenje i smjesta ih otpratio do njihove kuce. Kada je u nju usao, bio je sokiran kada je vidio svoju kcerku Fatimu kako sjedi na serdzadi za namaz, upalih ociju i stomaka zalijepljenog za ledja. Tada je melek Dzibril objavio ovu suru uz rijeci: ‘O Muhammede, Allah ti cestita zbog (zrtvovanja) tvojih ukucana.' Tada je izgovorio suru.” (El-Kessaf,' komentar sure El-Insan.' Fahruddin Razi navodi isti hadis u svom djelu ‘Et-Tefsir El-Kebir,' citirajuci iz ‘El-Kessafa.' Vahidi je takodje naveo identican hadis.)

Jos jedan poznati ucenjak, Sejh Fadl ibn Hasan Tabarsi, u svom tefsiru ‘Medzme'u-l-Bejan,' nakon sto je naveo isti hadis, dodaje: “Ali ibn Ibrahim prenosi od svog oca, koji citira imama Dza'fera es-Sadika, uz autoritet Abdullaha ibn Mejmuna, da je Fatima imala (nesto) jecma od kojega je napravljena kasa i postavljena pred njih (da prekinu post). U tom trenutku je dosao prosjak i rekao, ‘ja sam siromasan covjek, neka vam se Allah smiluje.' Hazreti Ali je ustao i dao mu jednu trecinu hrane. Onda je doslo siroce i reklo, ‘ja sam siroce, neka vam se Allah smiluje.' Ali je ustao i dao mu drugu trecinu (hrane). Onda je dosao (ratni) zarobljenik i rekao, ‘neka vam se Allah smiluje.' Ali mu je dao preostalu trecinu, a da oni, Ehlulbejt, nisu nista okusili i ostali su bez hrane. Tada je Uzviseni Allah objavio spomenute ajete. Jasno je da je ova sura objavljena u Medini, a kako svjedoci uvazeni naucnik Ebu Hamza Samali, cijela sura je objavljena u cast Alija i Fatime.”

8. Ostali ajeti iz casnog Kur'ana
Na prethodnim stranicama smo objasnjavali neke ajete casnog Kur'ana koji isticu Ehlulbejt. Pored toga, postoje mnogi drugi ajeti u Allahovoj Knjizi, koji se posebno odnose na imama Alija i na ostale clanove ove blagoslovene skupine. Sjajnoj licnosti Alija ibn Ebi Taliba nije potrebno predstavljanje ni za muslimane ni za one koji imaju makar povrsno znanje o Islamu. Hazreti Ali nije samo bio Poslanikov bliski rodjak, nego ga je Muhammed licno odgojio. Prije pocetka Muhammedovog (s.a.v.) poslanstva, u Meki je vladala velika glada. Posto je Ebu Talib imao veliku porodicu a male izvore prihoda, Poslanik se ponudio da uzme Alija pod svoju zastitu i odgoji ga, kako bi olaksao breme koje je pritiskalo njegovog amidzu. Ali je, dakle, odrastao pod Poslanikovom zastitom, sticuci njegove osobine i ponasanje, iskreno vjerujuci u Bozansku misiju svog rodjaka i zastitnika, cak i kada je imao samo deset godina. Izrastajuci u mladica, Ali je pokazao svoje superiorne sposobnosti kao hrabri ratnik u mnogim bitkama protiv idolopoklonika, i ubrzo mu je povjerena duznost nosenja Poslanikovog barjaka. Hazreti Ali je za islam gotovo potpuno sam dobio bitke na Bedru, Uhudu, Hendeku, Hajberu i Hunejnu. Historija je za buduce generacije sacuvala hvalu kojom je Poslanik obasuo vrijednosti svog mladog rodjaka rijecima koje nastavljaju da krase stranice istorije kao vjecne medalje i inspirisu covjecanstvo sa najvecim primjerima strpljenja i pozrtvovanja. Ali, Poslanik nije bio jedini koji je hvalio Alija, jer je cak i Uzviseni Allah objavio ajete koji isticu Alijeve vrline, velikodusnost i hrabrost, a iznad svega, proglasenjem njegovog hilafeta, Svemoguci je upotpunio vjeru islam. Kur'an govori o Alijevom strpljenju, njegovoj velicini spram neprijatelja, njegovoj hrabrosti itd. Ovdje cemo kao primjere navesti neke od ajeta iz Allahove Knjige.

Svemoguci Allah kaze: “...Tvoje je da opominjes, a svaki narod je imao onoga ko ga je na pravi put upucivao” (13:7). Prenosi se da je Poslanik s.a.v., kada je objavljen ovaj ajet, stavio ruku na svoje grudi i rekao: “Ja sam onaj koji opominje, a svaki narod ima svog vodica.” Onda je, pokazujuci na Imama Alija a.s. rekao: “Ti si vodic, Ali, i uz tvoju pomoc ce vjernici biti upucivani nakon mene.”1

Svemoguci Allah kaze: “Zar je vjernik isto sto i grijesnik? Oni nisu isti)” (32:18). Pouzdane knjige navode da je vjernik u ovom ajetu Ali, a Velid ibn Ukba grijesnik.2

Svemoguci Allah kaze: “Zar onaj ko ima jasan znak od Gospodara njegova, i cita ga svjedok od njega, i prije njega Musaova knjiga, kao vodja i milost … (11:17). Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur,' Fahruddin Razi u djelu ‘Et-Tefsiru-l-Kebir' i Muttaki El-Hindi u djelu ‘Kenzu-l-'ummal,' I tom, str. 251, prenose: “Rijeci ‘onaj ko ima jasan znak' oznacavaju Poslanika Muhammeda s.a.v. dok rijeci ‘svjedok od njega' oznacavaju hazreti Alija.”3

Svemoguci Allah kaze: “...Allah je zastitnik njegov, i Dzibril, i cestiti (covjek) od vjernika...” (66:4). Vodeci ucenjaci se jednoglasno slazu da se rijeci ‘cestiti (covjek) od vjernika' ne odnose ni na koga drugoga do na Alija ibn Ebi Taliba.4

Uzviseni Allah kaze: “...i da to od zaborava sacuva uho koje pamti” (69:12). Nakon sto je izgovorio ovaj ajet, Poslanik s.a.v. se okrenuo prema hazreti Aliju i rekao: “Zamolio sam Allaha da to bude tvoje uho.” Kasnije je hazreti Ali rekao: “Nikada nisam zaboravio nista sto sam cuo od Allahovog Poslanika.” Ovo tvrdi Ibn Dzerir Tabari u svom komentaru ovoga ajeta. Takodje i Zamahseri u djelu ‘Kessaf,' Hejsemi u djelu ‘Medzme',' Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur,' ‘Kenzu-l-'ummal,' VI tom, str. 408, i Vahidi u djelu ‘Esbabu-n-nuzul.'U djelu ‘Esbabu-n-nuzul' (Razlozi objavljivanja), Vahidi citira broj prenosioca i sa autoritetom Burejde kaze o ovom ajetu: “Allahov Poslanik je rekao Aliju: ‘Allah mi je naredio da te priblizim a da te ne udaljavam, i da te poducim tako da ti to ucenje sacuvas, jer je Allah obecao da ce dozvoliti da ga ti sacuvas.' Tada je objavljen ajet, ‘...i da to od zaborava sacuva uho koje pamti'.”

Allah kaze: “One koji su vjerovali i dobra djela cinili, Milostivi ce sigurno voljenim uciniti” (19:96). Jednom je Poslanik s.a.v. rekao Aliju: “O Ali, reci: ‘O Allahu, daj mi Tvoj zavjet i postavi ljubav prema meni u grudi vjernika'.” Onda je receni ajet objavljen u cast Alija.1
ªAllah kaze: “A oni koji vjeruju i cine dobra djela – oni su, zbilja, najbolja stvorenja” (98:7). Kada je objavljen ovaj ajet, Allahov Poslanik s.a. je rekao: “O Ali, to ste ti i tvoji sljedbenici (ar. siiti).” Prenosi Ibn Dzerir Tabari u djelu ‘Tefsir.' Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur' dodaje da, kada god bi Ali dosao kod Poslanikovih drugova, oni bi govorili, “dosao je najbolji od ljudi.”2

Allah kaze: “Zar smatrate da je onaj koji hodocasnike vodom napaja i koji vodi brigu o Svetom hramu ravan onome koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje i koji se na Allahovom putu bori? Nisu oni jednaki pred Allahom. A Allah nece ukazati na pravi put onima koji sami sebi nepravdu cine” (9:19). Vodeci islamski naucnici kao sto su Tabari, Fahruddin Razi, Sujuti, Nejsaburi itd. tvrde u svojim komentarima ovog ajeta da su se jednom Abbas ibn Abdul Muttalib i Talha ibn Sejba ponosno hvalili pred Alijem ibn Ebi Talibom o njihovim duznostima; o opskrbljivanju hodocasnika vodom i cuvanju kljuceva Kabe. Hazreti Ali im je odgovorio da je on obavljao molitvu okrenut prema Kabi sest mjeseci prije nego sto je iko drugi (osim Poslanika) ikad klanjao i da nije nikada prestao da se bori na Allahovom putu. Tada je Poslaniku objavljen ovaj ajet kao dokaz Alijeve superiornosti nad svim ostalim muslimanima.3

Hazreti Fatima

Uvod

 - Fatima je žena stvorena od Allaha kao znak Njegove-čudesne i besprimjerne moći. Uzvišeni Allah je stvorio poslanika-Muhammeda, s.a.v., kao najboljeg među svim poslanicima, dok-je od njega stvorio hazreti Fatimu kao ženu sa savršenim-moralnim osobinama i besprijekornim karakterom.- Ona je osoba bliska Allahu, čija je veličina bila poznata-Nebesima prije nego je ljudska vrsta bila stvorena. Ona je bila ta-o kojoj su Kur'anski ajeti bili objavljivani - ajeti koji će se čitati-noćima i danima sve do Sudnjeg dana. Fatima je plemenita žena-sa čijom ličnošću ljudski rod još treba da se upozna.- Majka Anasa ibn Malika kaže: ''Fatima je bila kao pun-mjesec ili sunce na vedrom nebu. Imala je bijelu kožu sa malo-ružičaste boje na obrazima; njena kosa je bila crna i imala je-predivne crte Allahovog Poslanika, s.a.v.. ''- Jedna od Poslanikovih žena kaže: ''Nisam vidjela nikoga-ko bi bio toliko nalik Poslaniku, s.a.v., kao Fatima. Ona je-podsjećala na njega u izgledu, ponašanju i govoru, kada sjedi ili-stoji. Kada ona uđe, Allahov Poslanik ustane, ljubazno je-pozdravi, poljubi je i uzme je za ruku i zamoli da sjedne nanjegovo mjesto.''- Poslanik Muhammed, s.a.v., je rekao, držeći Fatimu zaruku: ''Onaj ko već zna ono što ću reći, poznaje nju, a onaj koji ne zna neka sada dobro sluša: Ona (Fatima) je dio mene, ona je moje srce i moja duša što je u meni. Zbog toga, ko nju povrijedi,vrijeđa mene.''


Rođenje

Fatimina majka je bila Hatidža. Za nju poslanik Muhammed, s.a.v., kaže: ''Zaista, Allah mi nije dao bolju ženu nego što je ona bila: Kada su ljudi negirali Allahovu poruku, ona je bila prva koja je prihvatala. Kada su ljudi sumnjali, ona je bila prva koja je vjerovala. Kada su me ljudi sprječavali da zaradim za život, ona je bila ta koja mi je davala; i ona je bila jedina žena kroz koju mi je Allah podario djecu.'' Fatima je ođena pet godina poslije prve objave koja je došla njenom ocu, s.a.v.. Dan je bio 20. Džumadul-Ahir, šesti mjesec u mjesečevom kalendaru. O njenom rođenju Hatidža, kaže: ''Kada je došlo vrijeme da je rodim, poslala sam po nekoliko žena Kurejša da dođu. Ali,one odbiše da mi pomognu zbog toga što sam bila-Muhammedova žena. Međutim, kada sam se pošla porađati, četiri su žene, čija ljepota i ljupkost se ne daju opisati, ušle u kuću. Prva je rekla:-''Ja sam tvoja majka, Hava.''-Druga: ''Ja sam Um Kulsum, Musina sestra.''-Treća: ''Ja sam Asija bint Muzahim.''-Četvrta je rekla: ''Ja sam Merjem. Došle smo da ti pomognemo.''- Nazad na vrh


Ime ''Fatima''

Allahov Poslanik, s.a.v., je rekao Aliji, a.s.: ''Znaš li zašto je Fatima dobila baš to ime?'' Kada je Ali je upitao razlog,Poslanik, s.a.v., je odgovorio: ''Zato što su ona i oni koji vole nju zaštićeni od džehennemske vatre.''- Imam Sadik, a.s., kaže: ''Fatima ima devet imena koje je Allah približio Svojim imenima: Fatima, Siddika (iskrena), Mubaraka (blagoslovljena), Tahira (čestita), Zekija (čedna), Radijatul Merzija (ona koja je nagrađena i time zadovoljna), Muhadesa (osoba kojoj se meleci obraćaju) i Zehra (prekrasna).'' Fatimino ime je bilo uvijek drago članovima Ahlulbejta, koji su ga uvijek respektovali kao i one s tim imenom. Na primjer, imam Sadik, a.s., je upitao prijatelja, kome se upravo rodila kćerka, kakvo ime joj je nadio. Čovjek je odgovorio:-''Dao sam joj ime Fatima.''-Onda je Imam rekao: ''Fatima!? Neka je Allahov mir Fatimi.-Sada, pošto si joj dao ime Fatima, uzdrži se od udaranja i grubih riječi i gledaj da joj uvijek ukažeš poštovanje.''- Nazad na vrh


Majka Muhammedovog, s.a.v, potomstva

Jedan nevjernik se podsmijao Poslaniku, s.a.v., kada mu je umrlo muško dijete: ''Muhammede! Sada si bez potomstva. Kada umreš ime će ti nestati sa lica zemlje.'' U vezi s tim sure-'Kavser' je bilo objavljeno:

U ime Allaha, Milostivog, Najmilostivijeg.
Zaista, mi smo ti Kevser (dobro i veliko potomstvo) dali;
Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji;
Onaj ko tebe mrzi, on će sigurno bez potomstva i pomena biti.

Kur'an: Sura 108- Kao da je Muhammedu, s.a.v., bilo rečeno: ''Izgubio si sina, ali smo ti dali Fatimu; ona ti je pravedna i dobra, i preko nje ćemo ti dati mnogo potomstvo.''- Nazad na vrh
 

Dokaz iz Kur'ana

''...Ovaj stari kaže da su Hasan i Husejn Poslanikova djeca. Sada tražim da mi to potvrdi iz Kur'ana. Ako ne učini, ode mu glava sa ramena,'' reče Hudžadž.-Rekoh: ''Neka bude oslobođen okova, jer ako uspije dokazati ono što tvrdi neka ode slobodno. Ako ne uspije, sablja neće moći presjeći te čelične okove koji su mu oko vrata.''-Onda su oslobodili čovjeka, ali su mu ruke ostavili svezane. Bilo mi ga je jako žao, jer je to bio Said ibn Džubejr.-''Kako može naći dokaz o tome u Kur'anu?'', upitao sam.

''Dokaži mi svoju tvrdnju ili ću narediti da ti se smakne glava!'',-naredi mu Hudžadž.-''Sačekajte malo.'', reče Said.-Kada Hudžadž ponovi zahtjev, Said opet zatraži malo vremena da razmisli. Kada ga Hudžadž opomenu treći put, Said poče:-''Kod Allaha tražim zaštitu od prokletog šejtana;-

U ime Allaha Milostivog, Samilosnog;

''Dali smo mu (poslaniku Ibrahimu ) Ishaka, Jakuba; svi su bili od Allah upućeni; i prije njega smo uputili Nuha; a od njegovog potomstva Davuda, Sulejmana, Ejuba, Jusufa, Musu i Haruna; tako mi nagrađujemo one koji čine dobro; i Zakariju i Jahja i Isa...''

Onda zastade i reče Hudžadžu: ''Kako Isa (Isus) paše u zadnjoj rečenici?''-''Kao jedan od Ibrahimovih potomaka'', Hudžadž odgovori.-''Isa nije imao oca''- Said reče - ''ali, opet se smatra Ibrahimovim-potomkom preko njegove kćerke (Merjeme). Na isti način su Hasan i Husejn Poslanikovi potomci, jer su bili bliži poslaniku Muhammedu, s.a.v., nego što je bio Isa poslaniku Ibrahimu a.s..''-Kada Hudžadž ču ovo dade mu deset hiljada dinara (zlatnih kovanica) i pusti ga na slobodu.- Nazad na vrh


Fatimin muž - Ali ibn Abu Talib

Ibn Abbas kaže: ''Sjedio sam s ocem (Abbas ibn Mutalib),i poslanikom Muhammedom, s.a.v., kada je u prostoriju ušao Ali ibn Abu Talib i nazvao selam. Poslanik, s.a.v., je uzvratio selam i podigao se, a na usnama mu je bio osmjeh. Onda ga je zagrlio i poljubio u čelo i zatražio da sjedne do njega.-''Božiji Poslaniče! Da li ti je drag? - upitao je otac.-'' Amidžo!'' - Poslanik, s.a.v. odgovori - '' Allah ga voli više nego ja. Zaista, Allah je učinio da potomstvo svakog od Poslanika bude od njih samih, dok je učinio da moje potomstvo bude od ovog ovdje.''- -Muhammed ibn Usama ibn Zejd prenosi od svog oca da je Allahov Poslanik, s.a.v., rekao: ''Što se tiče Alije, on je moj zet i otac mog potomstva; on je od mene, a ja sam od njega.''- Nazad na vrh



Hasan i Husejn - Fatimina djeca

Poslanik Muhammed, s.a.v. je rekao: ''Hasan i Husejn su moji sinovi i oni su Imami, bilo da ih ljudi priznaju ili ne.''-Usama kaže: ''Jedne noći sam otišao da posjetim poslanika Muhammeda, s.a.v., namjeravajući da ga nešto pitam. Kada sam pokucao na vrata on je izašao noseći nešto ispod ogrtača. Kada sam dobio odgovor, upitao sam: ''Šta vam je to ispod ogrtača?'' Kada ga je otvorio ugledao sam Hasana i Husejna u njegovom naručju. Poslanik mi tada reče:-''Ovo su moja djeca i sinovi moje kćerke;''-Onda je izgovorio ovu dovu: ''O Bože! Ti sigurno znaš koliko su mi dragi, i zato Te molim da ih voliš.'' ''- Nazad na vrh



Bože! Ovo je moja porodica ...

Omer Ibn Abu Salma kaže: ''Kada je ajet ''...Zaista, Allah samo namjerava da vas drži daleko od (svake vrste) nečistoće, O vi, Ahlul Bejt, i da vas potpuno pročisti.'' (Kur'an 33:33), bio objavljen, -poslanik Muhammed, s.a.v., je prekrio Fatimu, Alija, Hasana i Husejna svojim ogrtačem, i rekao: 'Bože! Ovo je moja porodica (Ahlulbejt). -Otkloni svaki nedostatak od njih i učini ih čiste i primjerne.''- -Hazreti Fatima kaže u hadisu Kisa (hadis ispod ogrtača):- '' ... Onda je moj dobri otac uzeo dva kraja ogrtača i podigavši desnu ruku prema nebu rekao: ''Bože! Oni su moj Ahlulbejt. Oni su ti kojim vjerujem i na koje se oslanjam. Njihova tijela su moje tijelo i njihova krv je moja krv. Ko god povrijedi njih, vrijeđa mene. Ko god ljuti njih, ljuti mene. Ko god je u miru s njima, u miru je samnom. Ko god je njihov neprijatelj, neprijatelj je meni.Ko god je njihov prijatelj, prijatelj je meni. To je zato što su dio mene, a ja dio njih. Bože! Podaj Svoj mir, dobrotu, milost,oprost i Zadovoljstvo meni i njima. Čuvaj ih od svake nečistoće i učini ih čistim i primjernim.''-Onda je Gospodar, Svemogući Allah rekao:-'' Moji Meleci! Stanovnici nebesa! Stvorio sam čvrsti nebeski svod, veliku i široku zemlju, svijetli mjesec, sjajno sunce,zvijezde treptave, uzburkana mora, lađe koje plove i sve drugo zbog i za ljubav ovih pet osoba pod ogrtačem.''-Na ovo je melek Džibrail upitao:-''Gospodaru! Ko su oni ?''-''Oni su Ahlulbejt: Fatima, njen otac, njen muž i njeno dvoje djece'', reče Gospodar. ... ''- Nazad na vrh


Fatima je bila ...

Zaid ibn Ali kaže: ''Čuo sam Abu Abdullaha (imama Sadika, a.s.) da kaže: 'Fatima je nazvana Muhadesa, jer su meleci dolazili sa nebesa i zvali je kao što su zvali i Merjemu, Imranovu-kćerku: ''Fatima! Allah te je izabrao među ženama svih naroda.' ''- Imam Sadik, a.s., je rekao Abu Basiru: ''... Također-posjedujemo Fatiminu knjigu, Mushaf. Da su samo znali o-Fatiminoj knjizi! Tri puta je veća od Kur'ana, i tako mi Allaha, u-njoj nema niti jednog slova iz Kur'ana. Ona joj je bila diktirana i-objašnjavana od Allaha ... ''- Husein ibn Abu El-Ala prenosi da je imam Sadik, a.s.,-rekao: '' ... Fatimina knjiga - ja ne tvrdim da je to Kur'an - nego-ona sadrži ono zbog čega nas ljudi trebaju, a nas čini da ne-ovisimo ni o kome. U njoj se pominje čak i (šta je kazna za)-jedan udarac, pola udarca, četvrtinu udarca ... i šta je nadokanada-za jednu ogrebotinu ... ''

Ibn Abaz prenosi da je poslanik Muhammed, s.a.v.,-rekao: Zaista, moja kćerka Fatima je uzor svim ženama, od prve-do posljednje. Ona je dio mene i svjetlost mojih očiju. Ona je-cvijet u mom srcu, ona je moja duša. Fatima je ljudska hurija,-koja, kada god stane za molitvu (namaz) ispred Allaha, uzvišeno-je Njegovo ime, njena svjetlost obasjava nebo za meleke, kao što-zvijezde bacaju svijetlost za ljude na zemlji.- Nazad na vrh


Vrijeme za udaju

''Kada je sunce ljepote zasijalo na nebesima poslanstva i-mjesec savršenosti postade pun na horizontu uzvišenosti, zore-misli stigoše do nje i pogledi izabranih poželješe da posmatraju-njenu ljepotu. Tada su vođe Muhadžira i Ansara tražile da je-ožene, ali poslanik Muhammed, s.a.v., ih sve odbi rekavši:-'Čekam Allahovu komandu vezanu za njenu udaju.' ''- Jedan ashab dođe do imama Alije, neka je Allah-zadovoljan njime, i reče: ''Šta te sprječava da oženiš Fatimu ?''-''Bojim se da mi je on, s.a.v., (Poslanik) neće dati.'', odgovorio je Ali.-''Ako je tebi ne da, onda ko bi je mogao oženiti?'', reče ashab, ''Ti-si mu najbliži od svih Allahovih stvorenja ...''-Kada je, imam Ali, a.s., pitao poslanika Muhammeda, s.a.v., za-Fatiminu ruku, on je rekao: ''Ali, mnogo ljudi je pitalo prije-tebe i ona ih je sve odbila - znakovi negodovanja su bili jasni na-njenom licu. Sačekaj dok ti ne donesem odgovor.''-Fatima nije trebala da pita o Alijevom zanimanju, osobinama,-ponašanju, godinama ... . Ona je znala o izvrsnosti njegovog-karaktera i dugom služenju islamu i njenom ocu. Zbog toga joj je-Poslanik samo rekao: ''Fatima, ti znaš odnos Alija ibn Abu-Taliba prema nama i njegovu predanost islamu. Molio sam-Allaha da ti za muža da najboljeg čovjeka i najdražeg Njemu.-Sada je on (Ali) izjavio da želi da te oženi, šta kažeš na to?''-Fatima ne odgovori, niti pokaza ikakav znak negodovanja, tako-da se Poslanik, s.a.v., podiže i reče: ''Allah je najveći! Njena-šutnja je slaganje.''- -Poslanik, s.a.v., je pitao Alija, a.s.: ''Da li posjeduješ išta što bi-mogao dati kao mehr (miraz) da oženiš Fatimu ?''-''Tako mi Allaha, ni jedna stvar nije kod mene, a da ne znaš o-njoj'' - odgovorio je Ali - ''Ono što posjedujem je sablja, štit i-kamila, koju koristim za navodnjavanje.''-Poslanik, s.a.v., reče: ''Ali, ne možeš biti bez sablje, jer ti treba-da se zaštitiš od Allahovih neprijatelja. Što se tiče kamile, ona ti-treba da navodnjavaš palmina stabla i održavaš porodicu, i trebaš-je za prevoz. Ali, prihvatam štit kao mehr od tebe. Idi, prodaj ga-i donesi novac.''-Amirul Mu'minin je prodao štit za 480 ili 500 dirhama i-donio novac poslaniku Muhammedu, s.a.v..- Nazad na vrh


Uzoran i sretan brak

Piše u El-Biharu uz autoritet Manakiba da je imam Ali,-a.s., rekao: ''Tako mi Allaha, nikad nisam naljutio Fatimu ili je-prisilio da uradi nešto što nije željela, a ni ona me nije nikad-naljutila ili odbila poslušati. U stvari, kada sam je gledao,-potištenost i tuga bi nestajali iz mog srca.''- El-Ajaši u svom tefsiru prenosi da je imam Bakir, a.s.,-rekao: ''Fatima je preuzela na sebe brigu o kućnim poslovima,-spremanju hrane i čišćenju kuće. Za uzvrat, Ali je preuzeo na-sebe da radi sve vanjske poslove, kao što je donošenje drva za-ogrjev i nabavka hrane.''- Imam Ali, a.s., je rekao: ''Jednom je Allahov Poslanik,-s.a.v., došao kod nas kada je Fatima sjedila blizu ognjišta na-kome se kuhao lonac, a ja sam prebirao grah. Kada nas je-ugledao, rekao je:-''Ebul Hasane!''-''Izvoli, Allahov Poslaniče!'' - rekao sam.-''Slušaj me dobro, jer ne kažem ništa nego Božiju riječ: nema-čovjeka na zemlji koji pomaže ženi pri kućnim poslovima, a da-mu se ne upišu godine u kojima bi postio svakog dana i klanjao-čitave noći. Broj takvih godina je jednak broju dlaka na-njegovom tijelu.''- Nazad na vrh


Fatima u ajetu o Rodbinskoj vezi

''Reci: 'Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim-ljubavi rodbinske.''A umnogostručićemo nagradu onome ko učini-dobro djelo, jer Allah zaista mnogo prašta i blagodaran je.'' -Kur'an 42 : 23- Kada je ovaj ajet bio objavljen neko je upitao: ''Allahov-Poslaniče, ko je ta rodbina koju smo obavezni da volimo?''-Poslanik, s.a.v, je odgovorio: ''Fatima, Ali i njenih dvoje-djece.''- Tabari i Ibn Hidžr prenose da je poslanik Muhammed,-s.a.v., rekao: ''Znajte da vam je Allah naredio da volite moju-rodbinu (Ahlulbejt), i za njih ću vas pitati na Sudnjem danu.''- Džabir ibn Abdullah kaže: ''Jedan beduin dođe Poslaniku,-s.a.v., i reče: 'Muhammede, objasni mi islam.'-''Svjedoči da nema boga osim Allaha, kojem se ništa ne može-pridružiti; i da je Muhammed Božiji rob i Njegov Poslanik.'-'Da li tražiš neku nadoknadu od mene?'', upita beduin.-'Nikakvu, osim ljubavi rodbinske'', Poslanik je odgovorio.-'Moje ili tvoje rodbine?', upita beduin.-'Moje.' - odgovori Poslanik, s.a.v..


Fatima u ajetu ''Mubahila'' (kletva)

'Ako se iko bude s tobom o ovome raspravljao, sada, kada ti je-stigla prava istina, reci: 'Hodite! Sastanimo se, sinovi naši i sinovi-vaši, žene naše i žene vaše, mi sami i vi sami, pa se usrdno-pomolimo i izazovimo Allahovu kletvu na one koji laž govore.' '' -Kur'an 3:61- Ovo je objavljeno kada je u Medinu stigla delagacija-hrišćana da ispitaju vijest o novom poslaniku i vjeri koju je-tumačio. Kada su pored svih dokaza odbili da vjeruju, tvrdeći da-su u pravu, dogovorili su se da sljedećeg dana izazovu Allahovu-kletvu na one koji su slijedili pogrešno vjerovanje.-U pratnji poslanika Muhammeda, s.a.v., su bili hazreti Fatima,-Ali, Hasan i Husejn, a.s.. Svi muslimani se slažu da su ''naši-sinovi'' bili Hasan i Husejn, a.s., ''naše žene'' je bila hazreti-Fatima, a.s., a ''mi sami'' je bio Ali, a.s.- U Muslimovom sahihu, prvom dijelu, se kaže: ''Kada je ovaj-ajet bio objavljen, poslanik Muhammed, s.a.v., je pozvao hazreti-Alija, hazreti Fatimu, Hasana i Husejna i pomolio se Allahu-ovako: 'Allahumme! Oni su moj Ahlulbejt.'''- Abdullah ibn Omer nam prenosi da je tada Poslanik, s.a.v.,-rekao: ''Da je neko bio bolji od Alije, Fatime, Hasana i Husejna-Allah bi mi naredio da ga povedem sa sobom. Ali, kako su oni-posebno odabrani među cijelim ljudskim rodom, Allah mi je-ograničio izbor samo na njih.''- Nazad na vrh


Fatima u suri ed-Dahr (Vrijeme) :

'' ... Čestiti će iz pehara piti kamforom začinjeno piće; sa izvora gdje će Allahovi vjernici piti, i koji će kuda hoće bez muke razvoditi; Oni su zavjet ispunjavali i plašili se Dana čija će kob svuda prisutna biti; I hranu su, za Allahovu ljubav, davali- mada su je i sami željeli- siromahu, siročetu i zatvoreniku;''Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas nagradu ni zahvalnost ne očekujemo!; Mi se Gospodara našeg bojimo,
onog dana kada će velika Kazna od Njega stići.'' I njih će Allah strahote toga dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati ...'' Pogledati Kur'an 76 : 5-22-

Ibn Abaz kaže: ''Kada su Hasan i Husejn bili jako bolesni,-poslanik Muhammed, s.a.v., ih je posjetio i predložio Aliji da se-zavjetuje Allahu da, ako povrati djeci zdravlje, Ali će učiniti-dobro djelo. Imam Ali se, zajedno sa hazreti Fatimom i-sluškinjom Fizzom, zavjetovao da će postiti tri dana ako Allah-učini Hasana i Husejna zdravim.-Kada su djeca ozdravila, Ali je nabavio nešto brašna od čega je-Fatima napravila pet pogača. Kada se akšam spustio, siromašni-čovjek je pokucao na vrata i zatražio hranu. Familija je dala-prednost siromašku i provela čitavu noć praznog stomaka. Postili-su drugi dan. Opet, u vrijeme iftara, kada su se spremali da jedu,-siroče pokuca na vrata tražeći hranu. I ovaj put familija je-nahranila siroče i čitavu noć provela gladna. U veče trećeg dana-posta, pojavi se tek oslobođeni zatvorenik i zatraži da jede.-Familija je opet dala svu hranu, ostajući gladna.-Sljedećeg jutra, imam Ali, a.s., je poveo Hasana i Husejna do-poslanika Muhammeda, s.a.v.. Kada je ugledao stanje djece-Poslanik je rekao: ''Jako sam nezadovoljan što vas vidim tako-slabe.'' Onda je pošao s njima kući, želeći da vidi Fatimu. Kada-su stigli, Fatima je bila u mihrabu (dio kuće u kojem se klanjalo)-i njen izgled ga zabrinu.. U tom trenutku Džibrail dođe i reče:-''Muhammede, primi ovo sure (ed-Dahr); Allah ti čestita što imaš-ovakvu porodicu.''


Fatimin ibadet

Al-Hasan al-Basri kaže: ''Nije bilo žene u ovom ummetu-(narodu) koja je bila više pokorna (Allahu) od Fatime. Ona je-znala da klanja sve dok joj noge ne bi otekle.''- U Idat Ad-Da'i stoji: ''Dok je klanjala, Fatima bi ubrzano-disala zbog straha od Allaha. ...Naročito su upečatljive njene-dove (molbe) Allahu, Uzvišenome. Shvatala je duboko značenje-ibadeta i dova, tako da je s uživanjem stajala pred Gospodarom,-klanjala Mu se i obraćala dugim dovama. To sve nije bilo čudno,-jer bi gledala oca kako klanja dugo u noćnim satima ...''-U Da'aimul islam se prenosi od imama Alije, a.s.: ''Jednom je-persijski vladar poklonio Poslaniku, s.a.v., nekoliko robova.-Rekao sam Fatimi da ode do Allahovog Poslanika, s.a.v., i traži-jednog roba da nam bude sluga. Kada je to i učinila, on, s.a.v.,-joj je rekao:-''Fatima, daću ti nešto bolje od sluge i čitavog svijeta i svega u-njemu. Poslije svakog namaza reci: Allahu Ekber, 34 puta,-Elhamdulillah, 33 puta i Subhanallah, 33 puta. Na kraju završi sa-La ilahe illellah. Ovo je bolje od onoga što si pitala i od čitavog-svijeta i svega u njemu.'' Tako Fatima poče da uči ovo poslije svakog -namaza i to postade poznato kao 'Fatimin tespih'. Prijatelju, mi tražimo -od naše djece da se drže 'Fatiminog tespiha' na isti način kao što tražimo -da klanjaju namaz. Zato, uči tespih, jer ko god ga uči neće nikad biti potišten.''- -Fatima, a.s. je naučila Selmana Farsija (neka je Allah zadovoljan-njime) sljedeću dovu i rekla mu: ''Ako želiš da nemaš groznicu-do kraja života u ovom svijetu, uči ove riječi, koje me je otac-naučio i koje proučim svakog jutra i večeri:-U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.-U ime Allaha, Svjetlosti;-U ime Allaha, Svjetlosti od Svjetlosti;-U ime Allaha, Svjetlosti nad Svjetlosti;-U ime Allaha, Koji sve planira;-U ime Allaha, Koji je stvorio svjetlost od svjetlosti;-i otkrio svjetlost nad planinom Tur;-Sa jednim određenjem napisanim;-Na svitak razmotani;-Prema određenju predodređenome;-Učenom Poslaniku;-Hvala pripada Allahu, Koji je poznat po Moći;-Čije je Veličanstvo utvrđeno;-Koji je hvaljen u vremenima blagostanja i nesreće;-I neka Allah podari Svoju milost našem mavli, Muhammedu i-njegovom pročišćenom potomstvu.-Selman kasnije govori: ''Tako mi Allaha, učio sam ovu dovu u-Mekki i Medini za više od hiljadu duša, koji su imali groznicu i-svi do jednog, Allahovom voljom, su bili ozdravljeni.''- Nazad na vrh


Otac i kćerka

Huzejfa kaže: ''Allahov Poslanik, s.a.v., bi uvijek izljubio-Fatimu po čitavom licu svaki put prije spavanja.''- Jedna od Poslanikovih žena prenosi: ''Kad god bi se-Poslanik, s.a.v., vratio sa putovanja, poljubio bi Fatimu u vrat i-rekao: ''Od nje mi dolazi miris iz Dženneta.''- Poslanik Muhammed, s.a.v., je rekao: ''Najbolje žene-Dženneta su: Hatidža bint Huvejlid, Fatima bint Muhammed,-Asija bint Muzahim i Merjem bint Imran.''- I još: ''Fatima, zar te ne čini zadovoljnom što si primjer ženama-svijeta?''- Anas ibn Malik kaže: ''Allahov Poslanik, s.a.v., je upitao:-'Šta je najbolje za žene?' Mi nismo znali odgovor tako da je Ali,-a.s., pitao Fatimu o tome. Fatima je odgovorila: ''Za žene je-najbolje da ne vide muškarce i da ne dopuste muškarcima da vide-njih.''-Ali se vratio i ispričao ovo Poslaniku, s.a.v.. Kada je saslušao-odgovor, rekao je: ''Zaista je rekla istinu; jer, ona je dio mene.''- Ali ibn Husejn, Zejnul Abidin, a.s., je prenio: ''Jednom-je slijepi čovjek tražio dozvolu da uđe u Fatiminu kuću, ali je-ona držala zastor između sebe i njega. Allahov Poslanik, s.a.v., to-primijeti pa je upita: 'Fatima, zašto si stavila zastor između vas-kada te ionako ne može vidjeti?'-Fatima, a.s., je odgovorila: 'Oče, on me ne može vidjeti, ali ja-mogu vidjeti njega i on može mirisati moj miris.'-Na ovo je Poslanik, s.a.v., rekao: 'Zaista, svjedočim da si dio-mene.'- Nazad na vrh


Očeva smrt

Abdullah ibn Abaz je prenio: ''Poslanik Muhammed,-s.a.v., je rekao: 'Kada sam ugledao nju (Fatimu), sjetio sam se šta-će joj se dogoditi poslije moje smrti. Kao da vidim kako-poniženje ulazi u njenu kuću, kako njena nepovrjedivost biva-oskrnavljena, njeno pravo uzurpirano, njeno naslijeđe oteto,-njeno rebro slomljeno i njeno nerođeno dijete pobačeno. Sve to-dok bude zvala, ''Muhammede! Muhammede!''. Ali, neće joj biti-odgovoreno. Tražit će za pomoć, ali joj neće biti pomognuto.-Poslije mene će ostati u bolu, tužna i uplakana, ponekad se-sjećajući prestanka objave u očevoj kući, a ponekad rastanka od-mene. Biće napuštena u noćima koje je provodila slušajući me-kako učim Kur'an. Biće ponižena i uvrijeđena poslije ukazanog-poštovanja u danima svog oca.''- Kako je Fatima mogla objasniti ponašanje Abu Bekra i-Umara? Kako je mogla da razumije Umarove namjere, kada je-zaprijetio da će odsjeći glavu svakome ko kaže da je Poslanik,-s.a.v., mrtav? Kome je bio više drag njegov život: njemu ili njoj?-Kada se Abu Bekr vratio iz obližnjeg mjesta i potvrdio da je-Poslanik stvarno umro, Umar prihvata. Fatima je zatečena i-iznenađena. Jeste, dva velika, dojučerašnja ashaba poslanika-Muhammeda, s.a.v., su imala nešto isplanirano. Poslanikovo-tijelo se nije još ni ohladilo, a oni se sastaju u holu plemena-Sadah da izaberu 'nasljednika'. Bol u njenim grudima je veća,-kada zna šta joj je otac želio; Ali, pognutog pogleda, ali lica-smirena.-'Oče! Iskreni prijatelju!-Snaga je na izmaku;-Izdržljivost pri kraju;-Neprijatelji se raduju zbog moje nesreće;-I, tuga me ubija;- -Oče! Motivi drugih su se promijenili;-Vrata ispred mene zatvorena;- -Oče! Poslije tebe smo postali potlačeni;-Oče! Ljudi nas izbjegavaju poslije tebe;-A poštovali su nas dok si bio među nama....- Nazad na vrh


Problemi počinju

Za halifat je bilo neophodno priznanje hazreti Alija, zbog-njegove bliskosti s poslanikom Muhammedu, s.a.v.. On mu je-bio amidžić, zet, blizak saradnik, hrabar borac, vješt govornik,-veliki poznavalac Kur'ana i islama ...- Grupa pod oružjem, predvođena Umarovim slugom-Kunfudom, dođe do Fatimine kuće i ztraži od Alije, a.s., da uđu.-Kada su bili odbijeni, vratiše se i obavjestiše Umara o tome.- ''Vratite se nazad i ako vam bude rečeno da ne možete ući,-provalite unutra'', Umar neredi.-Kada je grupa ponovo došla pred Fatiminu kuću i kada su-zatražili da uđu, Fatima, a.s., im je rekla: ''Zabranjeno vam je ući-u kuću bez moje dozvole!''-Kada su čuli ovo, ponovo su se vratili nazad, osim Kunfuda, i-obavjestili Umara, koje je na to ljutito rekao:-''Šta to žene imaju sa ovim!?'',-Ovaj put i Umar pođe s njima. Naređuje slugi da se kuća zapali.-''Ali, Fatima je unutra!'' - sluga uzvikuje.- ''Pa šta i ako je!'' - Umar dočekuje.-Provaljuje se u kuću; Fatima je povrijeđena; njeno rebro-slomljeno, udarac u stomak uzrokuje pobačaj, tako da za-nekoliko sati Fatima rađa mrtvo dijete. Fatima - ponižena,-povrijeđena, uvrijeđena ...-Ali i njegovi prijatelji su prisiljeni da izađu napolje i krenu ka-džamiji. Čuje se Fatima kako plačnim glasom govori:-''Oče! Allahov Poslaniče! Kako brzo iza tebe se nesreće počeše-sljevati u našu kuću od ruka Hatabovog sina (Umara) i Abu-Kuhafovog sina (Abu Bekra). Kako su brzo zaboravili tvoje-riječi sa el-Khuma da ti je Ali bio kao što je Harun bio-poslaniku Musi.''- ''Ljudi! Ostavili ste nam Poslanikovo mrtvo tijelo i otišli se-grabiti za halifat, zaboravljajući naše pravo.''- - Hazreti Ali, u pratnji Abaza i Zubejra, priđe Umarovoj-grupi i reče:- ''Muhadžiri! Tvrdite da vam pripada više prava da nasljedite-Allahovog Poslanika nad Ansarima (onima koji su primili islam-u Medini) zbog toga što ste prvi prihvatili islam, što pripadate-plemenu Kurejš i što ste s njim (Poslanikom) u rodu. Sada ja-iznosim pred vas iste razloge u svoju korist: Zar nisam vjerovao-Muhammedu prije i jednog od vas? I, zar mu nisam bliži u rodu-nego i jedan od vas? Bojte se Allaha, ako iskreno vjerujete, i ne-grabite autoritet iz Poslanikove kuće u svoju vlastitu!''-Čuvši Fatimin plač, raziđe se većina ljudi iz Umarove grupe.-Ali je bio doveden pred Abu Bekra i bi zatraženo da mu položi-zakletvu .-''Šta ako odbijem?'', Ali upita.-''Tako nam Allaha, ubićemo te ako ne učiniš ono što su i drugi-učinili,'' - odgovoriše.-Kada ču ovo Ali, a.s., uzviknu:-''Šta!? Zar ćete ubiti Allahovog slugu i brata Njegovog-Poslanika?''-Kada je čuo ovo Umar je rekao:-'' Mi te ne priznamo za brata Allahovog Poslanika.''-Abu Bekr odluči da ne traži od Alije da položi zakletvu sve dok-je Muhammedova kćerka živa.-Poslije ovog Ali ode do Poslanikovog kabura i žalosnim-glasom reče: ''Brate moj! Tvoj narod me sada gleda s mržnjom i-želi me smaknuti.''


Fadak

Fatima, jedino živo dijete poslanika Muhammeda, s.a.v.,-je tražila nazad svoju imovinu, koja se sastojala od plodnog-komada zemlje na kome su bili voćnjaci. Fadak je bilo ime tome-kraju, koji je bio osvojen bez primjene sile i koji je poslanik-Muhammed, s.a.v., prema Allahovoj komandi, dodijelio Fatimi-za izdržavanje. To je bio kraj naseljen jevrejima koji su se borili-protiv muslimana. Na kraju, kada su vidjeli da islam postaje sve-jači i jači, ponudiše mir poslaniku Muhammedu, s.a.v., dajući mu-vlasništvo nad Fadakom. Ovo potvrđuje Allahova odredba u-Kur'anu:

''Ono što je Allah darovao Svom Poslaniku (i uzeo) od njih - za šta niste trebali organizovati konjicu niti koristiti kamile; nego, Allah daje moć Svome Poslaniku nad onima nad kojim On hoće; i Allah sve može. Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi , i siromasima, i putnicima namjernicima ...'' Kur'an 59 : 6-7-Prije smrti Poslanik, s.a.v., je dodijelio Fadak hazreti Fatimi.-Ali, Abu Bekr ospori Fatimi vlasništvo nad Fadakom-riječima:- ''Čuo sam Poslanika, s.a.v., da je rekao: 'Mi, Poslanici, ne-nasljeđujemo nikog, niti iko nas nasljeđuje. Sve što ostavimo-pripada sirotinji.' ''-Tako nastade spor između Fatime, a.s., i Abu Bekra.-Fatima je tražila Fadak, tvrdeći da ga je dobila od oca, a Abu-Bekr ga joj je odbijao vratiti, ne želeći da joj vjeruje.- - Hazreti Ali, a.s., piše u jednom svom pismu Osmanu-ibn Hunejfi: ''Jeste! Fadak je bila jedina zemlja pod nebeskim-svodom u našim rukama, ali određenih ljudi su za njom čeznuli-... ''- -Poslije svega - da li je Fatima, a.s., bila istinoljubiva žena?-''Da li je Fatima opravdano podnosila zahtjev za Fadakom?'' --pitao sam.-''Jeste.'' - bio je njegov odgovor.-''Da li je Abu Bekr znao da je ona bila istinoljubiva žena?'' --upitao sam.-''Jeste.'' - bio je ponovo njegov odgovor.-''Onda, zašto joj halifa nije vratio ono što je tvrdila da joj-pripada?'' - rekao sam.-U tom trenutku se učitelj nasmijao i rekao s dostojanstvom:-''Ako bi prihvatio istinitost njenih riječi toga dana i vratio joj-Fadak samo na račun toga, ne tražeći od nje svjedoke, ona bi to-mogla izkoristiti sljedećeg dana i reći: ''Moj čovjek, Ali, je bio-određen za halifu'. Onda bi halifa (Abu Bekr) bio prisiljen-predati halifat Aliji, jer je već priznao da je Fatima bila-istinoljubiva žena. Da bi to spriječio, morao je odbiti njen-zahtjev i prikazati je kao nekoga kome se nije moglo vjerovati!''- Nazad na vrh


Fatima govori

Fatima, a.s., je bila pogođena Abu Bekrovim postupkom. U-pratnji grupe žena dođe do džamije i održi ovu hutbu (govor):- -''Hvaljen neka je Allah za ono što nam je dao ...-Svjedočim da nema boga osim Allaha, Kome se ništa ne može-pridružiti ...-On, Koji se ne može vidjeti okom, niti biti opisan jezikom, niti-biti zamišljen maštom ...-''On je stvorio stvari, ali ne od nečega što je već bilo prije, i-napravio sve bez nečega po primjeru sličnog. On je sve stvorio-svojom Moći i sve rasporedio prema Svojoj volji; ne zbog-potrebe, niti za Svoju korist, nego da bi postala očigledna-Njegova mudrost ...-''Svjedočim, također, da je moj otac, Muhammed, Njegov rob i-Poslanik, kojeg je On prvo odabrao i imenovao prije nego što ga-je poslao ...-''... Allah je osvijetlio njihovu tminu mojim ocem, s.a.v.,-odagnao smutnju iz njihovih srca i rastjerao oblake ispred-njihovih očiju ...-''Ljudi! Znajte da sam ja Fatima i da je Muhammed, s.a.v., moj-otac. Ponavljam to i podsjećam vas neprestano; Ne kažem ono-što kažem greškom, niti uradim ono što uradim bezciljno ...-''Među vama je bio Poslanik, jedan od vas, koji se brinuo i plašio-da ne budete uništeni. Prema vjernicima je bio ljubazan i-milostiv;-''Ako ga se još uvjek sjećate, shvatite da je on moj otac, a ne otac-ni jedne od vaših žena; brat moga rođaka (Alije), a ne ni jednog-od vaših ljudi ...-''Allah vas je spasio pomoću mog oca, nakon što su mu se- suprotstavljali moćni ljudi, arapske zvjeri i šejtani od ljudi sa-Knjigom ...-''... I, kad god bi se pojavio šejtanov rog, ili se otvorila usta-mnogobošca u izazov, on, s.a.v., bi odmah uzvratio sa bratom-(Alijom, a.s.), koji se nije vratio ukoliko nije uništio smutnju i-ugasio plamen razdora.-''(Ali je) marljiv na Allahovoj putu, blizak Njegovom-Poslaniku, vođa Allahovih vjernika, brz u obavljanju posla,-iskren pri davanju savjeta i ozbiljan; on uvijek daje sve od sebe u-službi islamu ...-''Allahova knjiga je još uvjek među vama; u njoj su stvari-očigledne; njena pravila poznata; njeni znakovi blistajući; njene-zabrane vidljive i njene komande jasne. Pa opet ste je bacili iza-leđa !! Šta!? Zar vam je sad odvratna!? Ili, želite nešto drugo-čega bi ste se držali?-''... Počeli ste podmuklo kovati zavjere protiv njegove rodbine i-djece. Ali, mi smo strpljivi sa vama. (Znajte da nam je to) kao da-nas sječete noževim i bodete kopljima u stomake. I sad, tvrdite-da nam nema nasljedstva.-... Zar ne znate? Ali, jasno vam je da sam ja njegova kćerka.-Muslimani! Da li će to moje nasljedstvo biti uzurpirano? Sine-Abu Kuhafe!! Gdje to stoji u Allahovoj knjizi da ti možeš-nasljediti svog oca, a je ne mogu svog?-''... Da li to namjerno napuštate Allahovu knjigu i bacate je iza-leđa? Da li ste čitali u njoj kada se kaže: ''Sulejman je naslijedio-Davuda''? I kada govori o Zekeriji koji kaže: ''Pa, podaj mi-nasljednika da me naslijedi, i naslijedi Jakubove potomke'', i na-drugom mjestu: ''... rodbina po krvi ima prvenstvo ... ''; i još:-''Allah vas upućuje vezano za vaše djece (nasljedstvo): sinu-pripada toliko koliko dvjema ćerkama.'' I još: ''... Ako ostavi-neko dobro, neka ga odredi u nasljedstvo roditeljima i bliskoj-rodbini'', ...-''Sada tvrdite da meni nema dijela i da ne mogu naslijediti-vlastitog oca! Šta!? Da li je to Allah objavio samo za vas, a-izuzeo moga oca? Ili, kažete: 'Oni pripadaju različitim vjerama,-pa ne mogu naslijediti jedno drugoga!' Zar, ja i moj otac, ne-pripadamo jednoj vjeri? ...-''Ljudi od razuma! Zar će mi biti oteto očevo nasljedstvo dok me-čujete i vidite?; dok sjedite okupljeni oko mene?; dok vas molim,-za pomoć i dok ste uključeni u stvar? ...-''Zaista, sve ovo vam govorim, mada sam uvjerena da me želite-napustiti i znajući za izdaju koja se uselila u vaša srca. Ali, to je-stanje duše, izljev gnijeva, ispražnjeno ono što je bilo u grudima-i predstavljen dokaz ...-''Allah je svjedok nad onim što činite, i uskoro će zulumćari-prepoznati zlo u vlastitim životima!! I, ja sam kćerka onoga koji-vas je upozoravao o teškoj kazni. Pa, vi radite po vašem, a mi-ćemo po našem, i čekajte i mi ćemo čekati.''- -Poslije ovog govora, Abu Bekr je napisao dokument u kome je-vratio Fatimi vlasništvo nad Fadakom. Ali, kada je kretala kući,-Umar se pojavio i upitao šta joj je to napisao.-''Odredba u kojoj je Fatimi vraćeno pravo nad Fadakom i onim-što joj je otac ostavio.'' - odgovorio je Abu Bekr.-''Odakle će ti dolaziti prihodi ako Arapi odluče da se bore protiv-tebe?'' - Umar je upitao.-Onda je uzeo papir i ispred nje ga poderao u komade.-Abu Bekr nikad nije napisao drugi, ostajući vjeran savjetu koji je-dobio od Umara.- Nazad na vrh


Smrt hazreti Fatime

Fatima je bila povrijeđena i uvrijeđena. Kada je rekla što-je imala, ostalo joj je samo da ćuti i plače. Svaki dan bi odlazila-na očev kabur i žalila mu se za nepravdu koja joj je bila nanešena-od dojučerašnjih prijatelja, dok su joj se suze slijevale niz nekad-rumene obraze.-''Ebul Hasane! Fatima plače dan i noć tako da niko od nas ne-može mirno da spava ...'', - dolazile su žalbe hazreti Aliji, koji je-joj je na kraju izgradio sobu u kojoj je plakala svakog dana i-noći. Ujutro bi dovodila sa sobom Hasana i Husejna, koje je otac-odvodio kući kad bi se spustila noć.-Od tuge i velike žalosti Fatima se razbolje. Sjetila se poniženja u-vlastitoj kući u koju je bilo provaljeno, u kojoj je bila udarena i-ponižena. Sjetila se odlaska u džamiju da odbrani svoje pravo,-gdje je bila ulaškana i optužena. Sjetila se muža kako je bio-svezan i odveden i kako mu je zaprijećeno da će biti ubijen;-sjetila se djece, Hasana, Husejna, Zejnebe i Ume Kulsum, i-mrtvog novorođenčeta.-O svemu je govorila ocu, koji ju je pazio i ukazivao poštovanje,-uvjek i pred drugima; koji je tražio od muslimana da mu paze-djecu i porodicu, kao što im to i Allah u Kur'anu naređuje.- ''Čovjekova vrijednost se potvrđuje poštivanjem njegove djece-poslije njegove smrti'', su bile riječi njenog oca. Kakav respekt je-njima, Muhammedovoj djeci, bio ukazan? Njihovo pravo je bilo-oduzeto, njihova imovina oteta, njihovo dostojanstvo pogaženo,-njihovi životi ugroženi, njihovi kvaliteti osporeni, njihove riječi-ulaškane ...- - Jednog jutra su je našli onesvješćenu pokraj očevog-kabura. Donijeli su je kući i položili u krevet. Vijest o Fatiminioj-nesreći se proširi Medinom, tako da žene Muhadžira i Ansara-počeše dolaziti da je posjete.- Fatima im je rekla o njihovim ljudima i njihovom-podržavanju Abu Bekra i Umara protiv njenog muža, hazreti-Alije.- ''... Počela sam, tako mi Allaha, osjećati srdžbu za ovaj-vaš svijet i odvratnost prema vašim ljudima; Odbacila sam ih-nakon što sam ih testirala, zamrzila nakon što sam ih ispitala ...- ''Zlo je ono što su im duše poslale napred i zbog čega ih-čeka Allahova kazna i velika patnja.- ''Zaista njihov je postupak za njih veliki gubitak. Zašto su-se okrenuli protiv Ebul Hasana (Alije)? Tako mi Allaha, sada mu-se svete zbog nepristrasne sablje i što nije mario za smrt; zbog-smrtonosnih napada; zbog surovih bitaka i zbog njegove ljutnje-jedino u ime Allaha, Uzvišenog.- ''Tako mi Allaha, samo da su se uzdržali od preotimanja-vlasti koju je Allahov Poslanik, s.a.v., dodijelio njemu, on (Ali,-a.s.) bi je držao i vodio ih glatko. Ne bi ih povrijedio niti-uvrijedio ni trunka, niti bi njegov sljedbenik drhtao (od straha).-Sigurno bi ih odveo do čistog izvora, obilatog vodom i žuborom,-čija se voda prelijeva preko obala i opet, čije strane nisu-blatnjave. On bi ih sigurno doveo nazad zadovoljne i savjetovao-bi ih javno i tajno, bez traženja ičega za sebe ...- '' '... Samo da su ljudi ovog grada vjerovali i bojali se-Allaha, Mi bi smo im sigurno otvorili vrata svakog dobra,-zemljinog i nebeskog; Ali, oni su odbili (istinu), pa smo ih doveli-da odgovaraju za nedjela. I one, koji su počinili zlo iz ove-generacije, ubrzo će ih zlo i snaći; i nikad neće moći poremetiti-naš plan!' (Kur'an)- ''Sigurno ćete vidjeti! Ma koliko dugo živjeli, vrijeme će-vam donijeti mnoga iznenađenja.- ''Želim da sam znala kakva su opravdanja imali za ono-što su učinili? Na kakvoj osnovi stoje? Čega li se drže?- ''Na čije su to potomstvo nasrnuli i protiv koga su se to-okrenuli? ...- ''Oni su izmjenili hrabrog za kukavicu, sposobnog za-nesposobnog i poštenog za spletkaroša. Izgubljeni su ljudi koji-(pogrešno) vjeruju da čine dobro sebi. Smo koliko li štete sebi,-ali to ne primjećuju. Kako li su nesrećni! Da li je onaj koji vodi-ka istini više vrijedan da se slijedi od onog koji ne zna ukoliko-mu se ne pokaže? Šta se to dešava sa vama? ...- ''Pripremite srca za nesreće, a tijela oštrim sabljama. Sada-čekajte napade neprijatelja, bezglave jurnjave i okrutnosti-agresora koji će učiniti vaše vrjednosti ništavnim i vašu sjetvu-nepožnjevenom. Kakva šteta! Kako ćete biti tretirani!? Ali, zaista-je to bilo sakriveno pred vašim očima ?- ''Zar bi smo vas mi natjerali na nešto što vam je mrsko?''- -Poslije ovoga, žene obavjestiše ljude o Fatiminim riječima, pa-grupa od njih dođe do nje i reče: ''O najbolja među ženama! Da-nam je Ebul Hasan rekao prije nego smo položili zakletvu, onda-ga (imama Alija, a.s.) sigurno ne bi zamjenili ni za koga.''-Na ovo je Fatima odgovorila: ''Ostavite me sada! Nema vam-izgovora nakon što sam vam govorila.''- Nazad na vrh


Oporuka

Kada se smrtni čas približio, Fatima je pozvala hazreti-Alija, a.s., i rekla mu:-''... Tražim da ne dopustiš ni jednom od onih koji su mi nanijeli-nepravdu da prisustvuju mojoj dženazi. Zaista su oni i njihovi-sljedbenici moji neprijatelji i neprijatelji Allahovog Poslanika.-Ne pruži im šansu da klanjaju nad mojim mrtvim tijelom.-Zakopaj me po noći kada se pogled odmara i oči puštaju da-zaspu.''- U noći 3. Džemadu Ahira 11.p.Hidžre, dva mjeseca-poslije očeve smrti oca, Fatimina džanaza kreće ka Bakijetu,-haremu u Medini. U mrkloj noći dženazu prate Ali, Hasan,-Husejn, Zejneba i Umul Kulsum ..., i Abu Zar, Amar, Mikdad i-Selman.-''Gdje su hiljade onih koji su nastanjivali Medinu?!'' - neko bi-upitao, a odgovor bi bio: ''Fatima, a.s., nije željela da prisustvuju-njenoj dženazi.''- -Ujutro se vijest o Fatiminoj smrti proširila gradom. Narod se-počeo okupljati ispred kuće, čekajući da čuju vijesti o dženazi.-Ali, bilo im je rečeno da je Fatima bila ukopana već prošle noći.-Tišina ogrnuta pokajanjem se osjećala u vazduhu. Sa Bakijeta-dolazi vijest da se tamo nalaze četiri svježa kabura, tako da ne-znaju koji je hazreti Fatimin.- ''Naš Poslanik, s.a.v., je ostavio samo jednu kćerku. Od-tuge za njim umrla je mlada. Zašto je ukopana, a dženaza nije s-nama klanjana? Sada nam je sakriveno i mjesto njenog kabura.'' --čuju se glasovi iz gomile.- Plašeći se revolta, koji je mogao proisteći iz emocija-izazvanih Fatiminom smrću, vladajuća partija odlučuje:-''Odaberite grupu žena i recite im da iskopaju te kabure tako da-pronađemo Fatimu i klanjamo joj džanazu.''- - Poslije Poslanikove smrti imam Ali, a.s., se nije borio-za svoje pravo, jer je imao na umu jedinstvo Muslimana i opšti-interest. Ali, to nije značilo da bi im dopustio da počine još jedan-zločin protiv Fatime. Poslanik Muhammed, s.a.v., je tražio od-Alije, a.s., da bude strpljiv poslije njegove smrti, ali i to je imalo-granice. Kada je Ali primio vjest da žele da iskopaju Fatimino-tijelo, uzeo je sablju i uputio se ka haremu.-''Ako iko pomjeri i jedan kamen sa ovih kabura, udariću i ova-sablja će progovoriti svojim jezikom.'' - Imam Ali, a.s., je-zaprijetio.-Ljudi ustuknuše shvatajući ozbiljnost njegovih prijetnji. Vođa-grupe mu priđe i reče:-''U čemu je stvar, Ebu Hasane?! Želimo iskopati njeno tijelo-samo da bi joj klanjali dženazu.''-Ali ga uhvati za odjeću, protrese i baci na tlo.-''Sine Savadov! Odrekao sam se svoga prava da bi spriječio ljude-da napuste vjeru. Što se tiče Fatiminog kabura, tako mi Onoga u-čijim rukama mi je duša, ako učinite bilo šta, natopiću ovu-zemlju vašom krvlju!! ... '' - rekao je Ali.-Poslije toga su se razišli, ostavljajući ljude da se pitaju u kojem-kaburu je ležala hazreti Fatima kćerka posljednjeg-Allahovog Poslanika, s.a.v..


Fatima na Sudnjem danu

Imam Ali prenosi: ''Čuo sam poslanika Muhammeda, s.a.v., -kada je rekao: 'Na Sudnjem danu, glas će se čuti iza zavjese:-''Okupljeni narode! Spusti pogled da Fatima, Muhammedova kćerka, prođe.''- ''... Poziv će biti: 'Gdje je Fatima bint Muhammed?' Ona, a.s.,-će se podići ... Allah , Uzvišeni, će reći: 'Okupljeni narode!-Pognite glave, spustite poglede, jer ovo Fatima kreće ka-Džennetu.' Džibrail će tada za nju dovesti iz Dženneta okićenu-kamilu, čije mamuze će biti ukrašene biserima, a sedlo šarenim-koralima ... Allah će poslati 100 000 meleka da je prate s desne-strane i 100 000 meleka s lijeve strane ... Kada bude blizu ulaza u-Džennet, pogledaće u stranu, a Allah, Uzvišeni, će reći:-'Kćerko mog voljenog poslanika, zašto si pogledala u stranu-nakon što sam ti dozvolio da uđeš u Džennet?'-Fatima, a.s., će reći: 'Gospodaru, željela sam da moj položaj bude-obznanjen svima ovog Dana.'-Allah će reći: 'Kćerko Mog poslanika! Vrati se i potraži svakog u-čijem srcu je bila ljubav za tebe ili bilo kog iz tvog potomstva;-uzmi ih za ruke i uvedi u Džennet.'-Abu Džafer (imam Bakir, a.s.) je rekao Džabiru: ''Tako mi-Allaha, Džabire, ona će izabrati svoje šije (poštovaoce i-sljedbenike) baš onako kako ptica odabire sjemenke među-kamenčićima u pijesku. Tako, kada oni budu blizu ulaza u-Džennet, Allah će ih nadahnuti da pogledaju u stranu. Kada to i-učinu, Allah, Uzvišeni, će reći:-''Moji voljeni, zašto ste pogledali u stranu kada se Fatima, kćerka-moga voljenog Poslanika, zauzela za vas?''-''Gospodaru! Nadali smo se da će naš položaj biti obznanjen ovog-Dana.'' - oni će reći.-''Dragi moji! Vratitie se nazad i potražite svakog ko vas je volio-za Fatiminu ljubav, ko vas je hranio za Fatiminu ljubav, ko vas je-pojio za Fatiminu ljubav, ko vas je oblačio za Fatiminu ljubav,-ko vas je branio za Fatiminu ljubav ...-Uzmite ih za ruke i uvedite u Džennet ... ''

Poslanikov Sunnet i Ehlulbejt

Poslanik Muhammed s.a.v. je rekao: “Neka Allah usreci onoga ko cuje moju izreku, zapamti je, razumije je i preprica je onako kako ju je cuo. Prenosilac znanja ne mora biti ucenjak, ali on moze prenijeti znanje ucevnoj osobi.” Poslanikovi hadisi ili sunnet, pored Allahove Knjige, sluze kao izvor zakonodavstva na koji se muslimani oslanjaju kako bi pronasli presude, zakone i uputstva. Sunnet je kljuc za interpretaciju Kur’ana i pomocu njega se daje praktican oblik kur’anskim pravnim, ideoloskim i obrazovnim konceptima i sadrzaju. Svaka rijec u kur’anskom tekstu je vjecni dragulj koji sadrzi mudrosti i Bozanske zakone koje sunnet treba da objasni i protumaci. Poslanik s.a.v., kao primalac Bozije objave, znao je tacno znacenje i svrhu Bozije poruke i njene uzvisene ciljeve. Zbog toga smatramo da je Poslanikov sunnet vjecno proljece koje nikad ne presusuje i vjecna istina kojoj laz ne moze prici ni sa koje strane. On je prakticna manifestacija zakona zivota i nacrt za srecu covjecanstva. Vrijednost sunneta je vjecna kao i vrijednost Kur’ana. Ovo je izrazeno u sljedecim ajetima: “Ono sto vam Poslanik da uzmite, a ono sto vam zabrani, ostavite...” (59:7); “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu...” (33:21); “A ako se u necemu ne slazete, obratite se Allahu i Poslaniku...” (4:59).
Ehlulbejt se cvrsto pridrzavao ovih Bozanskih naredbi, kao i oni koji su slijedili njihov blistavi put tefsira, hadisa, zakonodavstva, i akaida. Imami Ehlulbejta su se borili, podnosili mucenje, zatvor, progonstvo pa cak i mucenicku smrt radi cuvanja poruke Svemoguceg Allaha i cistog sunneta Bozijeg Poslanika, pokazujuci muslimanima njihovu prakticnu primjenu u svakodnevnom zivotu. Njihov put nije bio lezaj od ruza, i kao sto je to uvijek bio slucaj sa pravednicima, morali su da se suoce sa dvolicnjacima i varalicama, cija su srca bila ispunjena osvetnickim zarom protiv islama. Ti opsjenjivaci, koji su se predstavljali kao muslimani kako bi iskrivili i unistili Poslanikov sunnet, nikada nisu propustali priliku da zavedu prostodusne ljude tako sto su pogresno tumacili Boziju objavu i pripisivali joj kriva znacenja. Oni su cak izmisljali lazne hadise kako bi poduprli svoje zlokobne namjere.
Uzimajuci u obzir ovakve intrige, uloga Ehlulbejta u cuvanju Poslanikovog cistog sunneta bila je jos vaznija. Njihov posao je bio jedinstven – da dobro sacuvaju i vjerno prenesu hadise Poslanika islama u njihovom pravom obliku. Kao rezultat, oni su se borili protiv novotarija u vjeri i protiv svih vrsta iskrivljavanja. Oni su zagovarali iskreno pridrzavanje Allahove Knjige i Poslanikovog sunneta, podsticuci muslimane da koriste Kur’an kao kriterijum za prosudjivanje autenticnosti hadisa, buduci da je casni Kur’an imun od bilo kakvog falsifikovanja i cudesno je sacuvan onakav kakav je i bio kada ga je melek Dzibril prenio Poslaniku Muhammedu s.a.v.. “Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista cemo Mi nad njim bdjeti!” (15:9).
Jasno je da je Allah preuzeo na Sebe da sacuva Svoje objavljene rijeci od bilo kakvih izmjena i odrzi ih cistim od iskrivljavanja, intriga i krivotvorenja. U tom pogledu, Zapovijednik vjernika, imam Ali je rekao: “Osnove pojavljivanja zala su prohtijevi koji se slijede i pravila koja su novostvorena. Ovo je protiv Allahove Knjige. Ljudi saradjuju jedni sa drugima u tim stvarima cak i ako je to protiv Allahove vjere. Allahov Poslanik s.a.v. je rekao: “Svaka novotarija (bid’a) je zabluda, a svaka zabluda vodi u vatru.” Abdullah ibn Ebi Ja’fur kaze da je jednom upitao imama Sadika o razlikama u hadisima od nekih pouzdanih kao i sumnjivih osoba. Imam je odgovorio: “Ako naidjes na hadis koji se slaze sa Allahovom Knjigom, ili drugim utemeljenim, dobro poznatim Poslanikovim hadisima, uzmi ga” Ejjub ibn Hur kaze: “Cuo sam Ebu Abdullaha (imama Sadika) kad kaze: ‘Sve se mora vratiti na Allahovu Knjigu i sunnet, a svaki “hadis” koji se ne slaze sa Allahovom Knjigom nije nista drugo do izmisljen’.” Ejjub ibn Rasid takodje citira da je imam Sadik rekao: “Svaki hadis koji se ne slaze sa Kur’anom je izmisljen.” Imam Sadik kaze da je Boziji Poslanik s.a.v. rekao: “Ko god se bude drzao mog sunneta onda kada se budu pojavile razlike u mom Ummetu, imace nagradu stotinu sehida.”
Jednom je neka osoba dosla kod Imama Alija a.s. i upitala ga o znacenju rijeci “sunnet”, “novotarija”, “zajednica” i “sekta”. Imam Ali je odgovorio: “Sunnet je ono sto je radio Allahov Poslanik, novotarija je ono sto je izmisljeno nakon njega, zajednicu sacinjavaju pravednici pa makar (bili) u manjini, a sektu sacinjavaju oni na krivom putu pa makar (bili) u vecini.” Jos jedna izreka imama Alija glasi: “Postoje dvije vrste sunneta: obavezni sunnet, cije je slijedjenje uputa, a zapostavljanje grijeh, i dobrovoljni sunnet, cije je slijedjenje vrlina, a izostavljanje nije grijeh.”
Imam Sadik citirajuci imama Alija kaze: “Nad svakom istinom postoji realnost, a nad svakim ispravnim nacinom postoji svjetlost. Sta god se slaze sa Allahovom Knjigom uzmite, a sta god joj se suprotstavlja ostavite.” On je takodjer rekao: “Neka se Allah smiluje na svakoga ko prenese rijeci Bozijeg Poslanika bez izmjene, cak i ako ga ljudi napadaju.” Zapovijednik vjernika, imam Ali kaze da je cuo Allahovog Poslanika da je rekao: “Ako do vas dospije hadis sa nelogicnostima, ciji dijelovi su suprotstavljeni jedan drugom, on ne moze biti od mene i ja to nisam rekao, cak i ako kazu da sam rekao. Ako do vas dospije hadis ciji dijelovi nisu medjusobno suprotstavljeni, on je od mene i ja sam ga izrekao. Ko god me je vidio mrtvog, to je kao da me je vidio u zivotu, a ko god me je posjetio, bicu mu svjedok na Dan prozivljenja.” Takodjer se prenosi da je on s.a.v. rekao Muhammedu ibn Muslimu: “O Muhammede, kad god do tebe dospije neki hadis, bilo preko poboznog ili bilo preko gresnika, a slaze se sa Kur’anom, uzmi ga; a kada god do tebe dospije hadis, bilo preko poboznog ili bilo preko gresnika, a ne slaze se sa Kur’anom, ne uzimaj ga.”
Navedeni hadisi i izreke kazuju nam sljedece: sta je sunnet po skoli Ehlulbejta, koji se metod koristi za njegovu provjeru i kakav je odnos Poslanikovog sunneta sa Allahovom Knjigom. Tako mozemo zakljuciti:
Bilo kakva rijec, djelo ili ucenje pripisano Poslaniku mora se provjeriti u Allahovoj Knjizi kako bi se vidjelo da li je ispravno ili ne. Ako se slaze sa Kur’anom, onda ono pripada sunnetu, ali ako se suprotstavlja Bozanskom tekstu, onda ono ne pripada sunnetu.
Kur’an i sunnet su dva izvora zakonodavstva, prava, morala i nacina zivota za svakog muslimana. Svi principi vjere ili ideoloski koncepti moraju biti u skladu sa Kur’anom i sunnetom. Kao takvi, treba da budu prihvatljivi i smatrani kao dio Bozanskih zakona. U drugu ruku, svi koncepti ili pravila koji se suprotstavljaju Kur’anu i sunnetu, predstavljaju novotarije, zablude i neistine, i zato trebaju biti odbaceni.
Postoji utvrdjen i opste prihvacen sunnet koji bez sumnje pripada Poslaniku i koji se slaze sa Kur’anom. Takav sunnet se mora uzeti kao vaga ili sredstvo za ispitivanje i odredjivanje hadisa i rivajeta cija se istinitost dovodi u pitanje. Tako, sta god se utvrdi kao kontradiktornono tome sunnetu mora biti odbaceno.

Klasifikacija sunneta
Ulema klasifikuje sunnet na sljedeci nacin:
Izreke: one se sastoje od Poslanikovih hadisa, predavanja, ucenja i pisama.
Djela: Sva Poslanikova djela i radnje u njegovom ophodjenju sa ljudima ili izvrsavanju vjerskih obreda.
Precutno odobrenje: Djela i radnje cinjene u Poslanikovom prisustvu koja je on, time sto ih nije rijecju ili djelom sprijecio, precutno odobrio.
Posto nije bilo moguce da Poslanik s.a.v. ucini ikad i jednu gresku, njegov svaki postupak i svaka rijec nose pecat slijedjenja i autoriteta. Pomocu Poslanikova sunneta sva djela i radnje mogu se podijeliti na obavezne (vadzib), zabranjene (haram), preporucive (mustehab), nepreporucive (mekruh) i dozvoljene (mubah). U obavezna spadaju pet dnevnih namaza, obavljanje hadza, post u mjesecu ramazanu, sprijecavanje zla i podstivcanje na dobro, i druge. Njihovim obavljanjem musliman zaradjuje sebi Allahovu nagradu a neobavljanjem zasluzuje Njegovu kaznu. U zabranjena djela spadaju ubistvo, uzimanje kamate, pijenje alkohola, preljuba, i druge. Njihovim cinjenjem musliman cini grijeh i zasluzuje Allahovu kaznu, dok uzdrzavanjem od tih djela zasluzuje Allahovu nagradu. U preporucive radnje spada klanjanje namaza cim vrijeme za njih pocne, jedenje s abdestom, prvi nazivati selam, i druge. Njihovim pridrzavanjem musliman zasluzuje nagradu a nepridrzavanjem ne zasluzuje kaznu. U nepreporucive radnje spada klanjati u tjesnoj ili prljavoj odjeci, puhati u vrucu hranu, mesti kucu po noci, i druge. Izbjegavanjem ovih radnji musliman zasluzuje nagradu, dok njihovim cinjenjem ne zasluzuje kaznu. U dozvoljene radnje spadaju one za koje nema niti nagrade niti kazne. To su, na primjer, spavanje, hodanje, hranjenje , i druge.

Metode u istrazivanju i dokazivanju ispravnosti sunneta
Imami Ehlulbejta su definisali metode ispitivanja i dokazivanja sunneta Bozijeg Poslanika na osnovu kojih su pravnici skole Ehlulbejta uspostavili “kriticki metod” u istrazivanju Poslanikovog sunneta. Kao prvo, oni ne smatraju da je ijedan dio sunneta vrijedan da se prihvati bez prethodne istrage o njegovoj autenticnosti. Oni ispitivaju autenticnosti nekog navodnog Poslanikovog postupka ili hadisa kako bi potvrdili da li je to Poslanik zaista rekao ili ucinio. Istraga obuhvata sve aspekte navedene predaje i, ukoliko se ona pokaze kao tacna, prihvate je kao dio sunneta.
Kao rezultat, oni ne smatraju da je ijedna zbirka hadisa apsolutno ispravna, nego svaka treba da se kriticki istrazi i ispita. Postoje cetiri najvaznije zbirke hadisa koje se sastoje od hadisa prenesenih od Ehlulbejta, a to su:
‘El-Kâfi,’ koju je sastavio Sejh Muhammed ibn Ja’kub Kulejni (umro 329. godine po hidzri);
‘Men lâ jahdaruhu el-fakîh,’ koju je sastavio Sejh Muhammed ibn Ali, poznat kao Ibn Babavejh Saduk (umro 381. godine po hidzri);
‘El-Istibsâr,’ koju je sastavio Sejh Muhammed ibn Hasan Tusi (umro 460. godine po hidzri);
‘Et-Tehzîb,’ ciji je sastavljac takodje Sejh Tusi.
Uz navedena cetiri djela, sljedece zbirke, koje su sastavljene na pocetku drugog milenijuma po hidzri, takodjer su visoko cijenjene:
‘Vasa’ilu-s-si’a,’ ciji je sastavljac Sejh Hur Amili;
‘Biharu-l-envar,’ ciji je sastavljac Allama Muhammed Bakir Medzlisi;

Cak i spomenute cetiri najvaznije knjige, koje predstavljaju osnovu imamijskog ili dza’ferijskog prava, ucenjaci Ehlulbejta kriticki ocjenjuju i podvrgavaju unakrsnom ispitivanju i tumacenju. Svaki hadis u ovim zbirkama je istrazen i vracen sve do svog izvora, sa detaljnim diskusijama o lancu njegovih prenosilaca i njihovoj povjerljivosti. Postoje slucajevi odbacivanja nekih hadisa koji su se nasli u tim zbirkama zbog slabog izvora prenosilaca, zbog nevjestih prepisivaca ili zbog raznih drugih okolnosti.
Siitski naucnici su podvrgli istoj metodi objektivnog kriticizma poznate sunitske zbirke hadisa kao sto su ‘Sahih el-Buhari,’ ‘Sahih Muslim,’ ‘Sunen Ebi Davud,’ ‘Sunen Nesa’i,’ ‘Sunen ibn Madze,’ ‘Kenzu-l-’ummal’ i ostale hadiske zbirke, odmjeravajuci ih na naucnoj i prakticnoj vagi prihvatajuci hadise koji se zasnivaju na casnom Kur’anu i cistom, neiskvarenom sunnetu Bozijeg Poslanika.

Uobicajeni metod koji se koristi za potvrdjivanje ispravnosti nekog hadisa se zasniva na:
A. Ispitivanju “potkrijepljujuceg dokaza” odnosno lanca prenosilaca. Naucnici moraju da se dosta potrude u ispitivanju zagovaraca nekog hadisa, da bi se uvjerili u vjerodostojnost prenosilaca, pozivajuci se na specijalne knjige Ridzal (“Ko je ko medju prenosiocima hadisa?”) koje daju podatke o licnosti prenosilaca i govore o njihovoj vjerodostojnosti ili pak nevjerodostojnosti. Oni ne smiju dozvoliti da na njih uticu mezhebske pripadnosti prenosilaca. Ako se pokaze da je prenosilac pouzdan i istinoljubiv, hadis koji je prenio bit ce prihvacen bez obzira iz kojeg bio mezheba.
B. Ispitivanju teksta hadisa: oni istrazuju kontekst hadisa i njegovo znacenje, kako bi utvrdili da se ne suprotstavlja ni Allahovoj Knjizi ni vjerodostojnom sunnetu, ni uspostavljenim pozitivnim racionalnim cinjenicama.
Ukoliko se pokaze da su ‘potpora’ i ‘tekst’ ispravni, naucnici prihvataju hadis. U protivnom, oni ce ga odbaciti, bez obzira na status njegovog prenosioca. Prema tome, stav koji su zauzeli ucenjaci skole Ehlulbejta sastoji se iz dva gledista: prvog, da ne treba smatrati neku hadisku zbirku kao apsolutno vjerodostojnu ili apsolutno pogresnu, i drugog, da treba prihvatati hadis samo na osnovu njegove vjerodostojnosti i istinitosti, bez obzira na vjerski pravac ili skolu misljenja kojoj je pripadao njegov prenosilac.
Ko god se bude pozvao na knjige o principima pravnih nauka jasno ce prepoznati ovu cinjenicu. Na taj nacin naucni i kriticki metod pomaze da se zastiti originalnost i cistoca vjere, i u isto vrijeme promovise muslimansku solidarnost, izbjegavajuci pri tome fanatizam, neznanje i licemjerje. Zapravo, u naucnom i kritickom metodu istrazivanja nema mjesta fanatizmu i slijepom vjerovanju jer on mora biti iskreno sproveden i objektivan.

Ko su dvanaestorica Poslanikovih nasljednika?

Prenosi Dzabir ibn Samura: “Cuo sam Poslanika s.a.v. da je rekao: ‘Bice dvanaest zapovjednika….’ Dalje nisam cuo. Otac mi je kasnije rekao da je Poslanik bio dodao, ‘Svi oni ce biti iz plemena Kurejs.’
1. Sahih el-Bukhari (engleski prijevod), hadis broj 9.329, odjeljak pod naslovom Kitabul Ahkam
2. Sahih el-Bukhari (na arapskom), hadis broj 4:165, Kitabul Ahkam

Poslanik s.a.v. je rekao: “Vjera (islam) ce trajati sve do Casa (Dana sudnjeg); u njoj cete imati dvanaest halifa, i svi oni ce biti iz plemena Kurejs.”
1. Sahih Muslim, (engleski prijevod), odjeljak DCCLIV, dio 3, str.1010, hadis br. 4483;
2. Sahih Muslim (na arapskom), Kitab el-Imaara, 1980 Saudijsko Arabijsko izdanje, dio 3, str. 1453, hadis br.10

Sta sunijska ulema kaze.
Ibn el-’Arabi: “Nabrojali smo dvanaest emira (vodja) poslije Poslanika s.a.v.. To su bili: Ebu Bekr, ‘Umar, ‘Uthman, ‘Ali, Hasan, Muavija, Jezid, Muavija ibn Jezid, Marvan, ‘Abd el-Malik ibn Marwan, Jezid bin Abd el-Malik, Marvan ibn Muhammed ibn Marvan , Es-Saffah … Poslije ovih bilo je dvadest i sedam Abasidskih halifa. Sada, ako uzmemo u obzir samo dvanaest od njih doci cemo samo do Sulejmana. Ako uzmemo doslovno znacenje imamo samo pet njih, i njima dodamo cetiri Pravedne halife, i ‘Umara bin ‘Abd el-’Aziza … Ne mogu da razumijem znacenje ovog hadisa!”
1. Ibn el-’Arabi, Sharh Sunan Tirmidhi, 9:68-69

Qadi ‘Iyad el-Yahsubi: “Broj halifa je veci od toga. Ograniciti njihov broj na dvanaest je pogrjesno. Casni Poslanik s.a.v. nije rekao da ce biti samo dvanaest i da nece biti mogucnosti za vise. Zbog toga je moguce da ih moze biti vise.”
1. El-Nawawi, Sharh Sahih Muslim, 12:201-202;
2. Ibn Hajar el-’Asqalani, Fath el-Bari, 16:339


Jala el-Din el-Suyuti: (Od Poslanikove smrti pa) do Sudnjeg dana moze biti samo dvanaest halifa. I oni ce nastaviti djelovati po istini cak i da njihovi dolasci nisu odmah jedan iza drugog. Vidimo da od tih dvanaest, cetiri su Pravedne halife, onda Hasan, pa Muavija, pa Ibn Zubejr, i napokon ‘Umar bin ‘Abd el-’Aziz. To je osam. Preostaju cetiri. Moguce da Mehdi, Abasidski halifa, bude ukljucen, jer je on medju njima bio kao i ‘Umar bin ‘Abd el-’Aziz medju Umejadima. I Tahir ‘Abasi ce biti ukljucen jer je bio pravedan vladar. Tako su samo dvojica preostala da dodju. Jedan od njih je Mehdi jer je on iz Ehlulbejta.”
1. El-Suyuti, Tarikh el-Khulafa, str.12;
2. Ibn Hajar el-Haytami, El-Sawa’iq el-Muhriqa, str. 19

Ibn Hajar el-’Asqalani: “Niko nema puno znanja o ovom hadisu iz Sahih Buharija. Nije ispravno reci da ce ti imami biti prisutni samo u jednom vremenu.”

Ibn el-Jawzi: “Prvi halifa plemena Umeja bio je Jezid bin Muavija i zadnji Marvan el-Himar. Njihov ukupan broj bio je trinaest. Uthman, Muavija i Ibn Zubejr nisu brojani jer su oni bili Poslanikovi ashabi. Ako iskljucimo Marvana bin el-Hakama, zbog toga sto se ne zna da li je on bio ashab ili ne, ili sto je bio na vlasti i pored toga sto je Abdullah ibn Zubejr imao podrsku naroda. Tada mozemo doci na broj dvanaest. … Kada je halifat izasao iz ruku Umejada nastao je veliki nemir, sve dok se Abbasidi nisu ucvrstili na vlasti. Od tada se prvobitno stanje potpuno promijenilo.”
1. Ibn el-Jawzi, Kashf el-Mushkil, navedeno u Ibn Hajar el-’Askalani, Fath el-Bari 16:340 od Sibta ibn el-Jawzi

El-Nawawi: “To moze takodjer znaciti da ce dvanaest Imama biti na vlasti za vrijeme nadmocnosti vjere islama, vremena kada ce islam biti dominantna vjera. Ove halife ce za vrijeme svoje vladavine proslaviti vjeru islam.”
1. El-Nawawi, Sharh Sahih Muslim, 12:202-203

El-Bayhaqi: “Broj dvanaest se moze izbrojati do perioda Walida ibn ‘Abd el-Malika. Poslije toga nastao je haos i nemir. Onda je dosla Abasidska dinastija. Ovo je povecalo broj imama.”
1. Ibn Kathir, Ta’rikh, 6:249; El-Suyuti, Tarikh el-Khulafa, str. 111

Ibn Kathir: “Svako ko slijedi el-Bayhaqi-ja i slaze se s njegovom tvrdnjom da Dzema’a (tj. Zajednica) uzima za dvanaest halifa one koje su dosle prije Walida ibn ‘Abd el-Malika, prijestupnika, spada u onu grupu koja je kritikovana u hadisima koje smo naveli. Ako prihvatimo halifat Ibn Zubejra prije ‘Abd el-Malika ukupan broj bit ce sesnaest, a ne dvanaest kako bi trebao biti u periodu prije ‘Umara ibn ‘Abd el-Aziza. Na ovaj nacin Jezid ibn Muawiya bi bio ukljucen a ne i ‘Umar ibn ‘Abd el-’Aziz. U svakom slucaju, dobro je poznato da vecina uleme prihvata ‘Umara ibn ‘Abd el-’Aziza kao istinskog i pravednog halifu.”
1. Ibn Kathir, Ta’rikh, 6:249-250

Zbunjeni?
Sada ce nam drugi sunijski ucenjaci pojasniti ko su zaista ta dvanaestorica Poslanikovih nasljednika, halifa, emira ili imama: Cuveni el-Dhahabi pise u svojoj knjizi Tadhkirat el-Huffaz, dio 4, str. 298, kao i cuveni ucenjak Ibn el-Hadzar el-’Asqalani u svojoj knjizi el-Durar el-Kaminah, dio 1, str. 67 da je Sadruddin Ibrahim bin Muhammad bin el-Hamawayh el-Juwayni el-Shafi’i (ili samo el-Juwayni) bio veliki ucenjak u nauci o hadisima. Ovaj isti el-Juwayni prenosi od Abdullaha ibn Abbasa (r) da je Poslanik s.a.v. rekao: “Ja sam prvak svih poslanika a Ali ibn Ebu Talib je prvak svih nasljednika poslanika, i nakon mene broj mojih nasljednika bice dvanaest, prvi od njih je Ali ibn Ebu Talib a posljednji Mehdi.”

El-Juwayni takodjer prenosi od Ibn ‘Abbasa (r), a on od Poslanika s.a.v.: “Zaista je broj mojih halifa, mojih nasljednika i Allahovih dokaza Njegovim stvorenjima dvanaest. Prvi od njih je moj brat a posljednji od njih je moj sin.” Upitali su ga: “O Allahov Poslanice, ko je tvoj brat?” Poslanik s.a.v. je odgovorio: “Ali ibn Ebu Talib.” A kada je bio upitan o sinu, Poslanik s.a.v. je rekao: “To je el-Mehdi, onaj koji ce ispuniti zemlju pravdom i pravicnoscu nakon sto bude ispunjena nepravdom i tiranijom. I, tako mi Onoga koji mi je naredio da upozorim i da obradujem, cak da ostane samo jedan dan prije Sudnjeg dana, Svemoguci Allah ce produziti taj dan sve dok el-Mehdi ne bude poslan; onda ce narediti da Isa, sin Merjemin, takodjer, dodje i klanja iza njega. Zemlja ce biti osvijetljena njegovom svjetloscu, a njegova moc protezat ce se od istoka do zapada.”

El-Juwayni, takodjer prenosi da je Poslanik s.a.v. obavijestio: “Ja, Ali, Hasan, Husejn i devet Husejnovih potomaka smo (od Allaha) ocisceni i bezgrijesni.”
1. El-Juwayni, Fara’id el-Simtayu, Mu’assassat el-Mahmudi li-Taba’ah, Beirut 1978, str. 160

Treci zakljucak:
Od svih islamskih skola, samo siijska dvanaesto imamska skola vjeruje da su ovih dvanaest osoba jedini pravi Poslanikovi nasljednici i ova skola slijedi samo njihova islamska ucenja.
 

Ali, Ali, zašto samo Ali?

Zašto od svih Poslanikovih ashaba ističete samo hazreti Aliju, zašto mu dajete previše prednost i zar ne pretjerujete?” Kritičar


Kada govorimo o drugim poštovanim ashabima ne stavljamo ih na nivo Alija, a kada govorimo o njemu ne spuštamo ga na nivo drugih ashaba. To je dio naše vjere islama. Pretjerujemo li u tome? Ne! Evo zašto: Činjenica da je Božiji Poslanik s.a.v. bio optuživan za isti “grijeh”. Mnogima nije bilo pravo kada im je Poslanik s.a.v. naredio da zatvore izlaze iz svojih kuće u džamiju, pa su to prokomentarisali kako Poslanik s.a.v. daje bezrazložno previše prednosti tom mladiću. On se morao braniti i reći im da je to bilo Allahovo a ne njegovo naređenje. (“Naređenje da se vrata zatvore nisam izdao svojevoljno. To je Allah naredio, a meni nije preostalo ništa drugo nego da ga prenesem." )

Posebnost odnosa između Muhammeda s.a.v. i Alija a.s. pokazala se one iste godine kada je Poslaniku s.a.v. bilo naređeno: “Opominji rodbinu svoju najbližu!” (K. 26:214) Sakupio je familiju Hašim i zatražio od njih da mu povjeruju. Niko mu se ne odazva osim trinaestogodišnjeg Alija. “Ovaj dječak je moj brat, pomoćnik i nasljednik među vama. Slušajte ga i slijedite ga!” Stariji su se između sobom pogledavali: “Slušati dijete!? Šta se dešava s Muhammedom (s.a.v.)?” Zvučalo im je nevjerovatno i uvrijedljivo. “Eto, Ebu Talibe, Muhammed ti naređuje da slijediš i slušaš vlastitog sina!”, podsmješljivo su komentarisali. Takav odnos tj. podmijeh, dvoumica i negodovanje svaki put kada bi Poslanik s.a.v. istakao hazreti Alija i tražio od drugih da se prema njemu odnose kao što se on sam odnosio.

Posmatrajući Poslanikov odnos prema Aliju mnogi su mislili da je to čisto ljudska strana Poslanikove ličnosti i da je Ali, na neki način, bio njegova slabost. Vjerovali su da njegova velika privrženosti i pokazana pažnja prema tom mladiću nemaju ništa sa vjerom. On ga je othranio i odgojio, i kako nije imao sina, bilo je sasvim normalno da Ali zauzme posebeno mjesto u Muhammedovom srcu. Iznosili su primjedbe i prigovarali za pokazanu “slabost” koja nije pristajala nije pristajalo “Božijem poslaniku da bude preosjećajan, i da priklanja pažnju i daje prednost nekim osobama, pa makar to bili njegovi najbliži.” Ovo su mu prigovarali oni koji su prihvatali njegovo poslanstvo, i sve što je donio, trpili su, morali su da se savladaju i trpe. Kada je Poslanik s..a.v. otišao njihove namjere su se pokazala, izašle da vidjelo.

Nekoliko primjera potvrđenih časnim Kuranom:

“O božiji Poslaniče! griješiš u pretjeranoj ljubavi prema Aliju.” “dobronamjerno” su mu prigovarali. Branio ga je sam Kuran:

“Tako mi zvijezde kada zalazi, vaš drug (Poslanik s.a.v.) nije pogriješio i nije zalutao! On ne govori po hiru svome – to je samo objava koja mu se obznanjuje.” (K.53:1-4)

(Zbog toga vjerujemo da je sve ono što je Poslanik s.a.v. govorio o Aliju došlo od Allaha.)

“On je zaluđen tim mladićem! Ne vidi nikog drugog osim njega,” između sebe su govorili. Opet ga je branio Kuran:

“Tako mi kalema i onoga što oni pišu, ti nisi, milošću Gospodara svoga, lud. Ti ćeš sigurno nagradu neprekidnu dobiti, jer ti si zaista, najljepše ćudi i ti ćeš vidjeti, a i oni će vidjeti, ko je od vas lud.” (K. 68: 1-2)

Od svih ashaba Poslanik s.a.v. je imao najviše povjerenje u hazreti Alija[1]. Slušao je njegove savjete i oslanjao se na njegovo mišljenje toliko da su ga optužili da je “uho” koje sve prihvata što čuje od njega. O tome bi objavljeno:

“Ima ih koji vrijeđaju Poslanika govoreći: On je “uho” (vjeruje sve što od njega čuje)! Reci: On je “uho” za ono što je dobro. On vjeruje u Allaha i ima vjeru u vjernike…” (K. 9:61)

Poslanik s.a.v. se s njima lijepo ophodio, nije ih proganjao niti ih je poimenice javno prozivao. Govorio im je da ako žele da imaju pravu vjeru neka se ugledaju na Alija i njegove drugove. O tome bi objavljeno:

“Kada im se kaže: Vjerujte kao što pravi ljudi vjeruju! – oni odgovoraju: Zar da vjerujemo kao što budale vjeruju? – A uistinu, oni su budale, samo ne znaju.” (K. 2:13)

Bila je činjenica da oni Alija nisu cijenili i ružnim imenima su ga nazivali. Gledali su da ga ismiju i ponize. “]elavi[2] i prijatelji njegovi su zalutali!”, govorili su namigujući jedni drugima. O tome bi objavljeno:

“Grešnici se smiju onima koji vjeruju. Kada pored njih prolaze, jedni drugima namiguju, a kada se porodicima svojim vraćaju, šale zbijajući vraćaju se. Kada ih vide, onda govore: Ovi su doista zalutali.” (K.83:29-32)

Ali, najveći šok doživješe kada im bi dato do znanja da tog istog Alija, kojeg su ismijavali i kojem nisu pridavali važnost, Poslanik s.a.v. želi postaviti za njihovog vladara poslije njega s.a.v.. O tome bi objavljeno:

“Pitaju te: Da li je to istina? Reci: Jest, Gospodara mi moga, zaista je istina i vi to nećete moći spriječiti.” (K. 10:53)

Poslanik s.a.v. primjetiviši ogromni otpor i vidjeviši odbijanje i nevjericu na njihovim licima, nije previše naglašavo niti ih je nagonio da prihvate jer “U vjeri nema prisile (K.2:256) Samo određenim ljudima je o tome govorio i nije krio od onih za koje je znao to ne prihvataju.

Među njegovim najbližim ashabima postojali su oni koji su mislili da znaju ko je podesniji za vladara muslimana. Oni su bili uvjereni da Poslanik s.a.v. neće silom nametnuti svoj izbor. To su bili oni koji su prihvatili vjerovanje u Allaha, Muhammedovo poslanstvo, Sudnji dan, koji su prihvatili klanjanje, post, hadž i davanje zekata i stekli visok ugled svojom druženjem s Božijim Poslanikom. Mislili su da Alijev hilafet neće biti potvrđen objavom, ali kao grom iz vedra neba im dođe.

“O Poslaniče, kazuj ono što ti se od objavljuje od Gospodara tvoga. Ako to ne učiniš kao da nisi ni dostavio poslanicu Njegovu, a Allah će te od ljudi štiti. Allah zaista neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje.” (K.5:57)

I Poslanik s.a.v. kaza: “Onome kome sam ja bio gospodar, ovaj Ali će mu biti gospodar... Proklet, proklet, proklet je onaj koji me u ovom ne posluša.”

Mada će mnogima će zvučati nevjerovatno, većina ashaba ga nije poslušala u ovome. Da li su oni zaista bili takvi? Muavija b. Ebu Sufijan i njegova klika su radili svim snagama da uvjere muslimane da su svi ashabi bili idealni i bez grešaka, i da čak proglase sve one koji ne vjeruju u to nevjernicima.

Ali, činjenica je bila da većina ashaba nije slušala ni neke kuranske naredbe. Evo dokaza: Kada je bilo objavljeno: “O vjernici, kad hoćete da se s Poslanikom posavjetujete, prije savjetovanja milostinju udjelite. To je za vas bolje i čistije.“ (K.58:12) Da li je ovo kuransko naređenje bilo poslušano? Na naše zaprepaštenje nije, čak i ako je ono bilo “bolje i čistije”. Niko osim hazreti Alija nije poslušao ovo naređenje. On je bio razmijenio dinar za deset dirhema koje je davao u milostinju prije dolaska Poslaniku s.a.v. na razgovor. Ostali su bili kritikovani riječima: “Zar vas je strah da prije savjetovanja svoga milostinju udjelite? Pa kako to niste uradili, neka vam Allah oprosti, (nastavite) obavljajte molitvu i zekat dajite, i budite poslušni Allahu i Njegovom Poslaniku! Allah je obaviješten o onome što radite.” (K. 57:13)

“To ne može biti od Allaha, to govori iz njegove prevelike vezanosti za tog mladića”, govorili su. Jedan dođe i reče: “O Muhammede, naredio si nam da klanjamo, i mi smo klanjali; naredio si nam da postimo, i mi smo postili; naredio si nam da zekjat dajemo i mi ga dajemo. Sada hoćeš da nam za vladara postaviš sina svog amidže. Reci, da li je to od Allaha ili je to od tebe?”

“Tako mi Allaha, i to je od Njega”, Poslanik s.a.v. mu odgovori.

Onda ovaj podignu ruke u dovu i reče: “Bože, ako je to istina onda spusti s neba kamenje na mene!” O tome bi objavljeno:

“A kada rekoše: Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti spusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!” (K.8:32)

Tražitelj je dobio ono što je tražio. Kamen mu pade tačno na glavu i ubi ga na mjestu. O tome bi objavljeno:

“Tražitelj je zatražio kaznu padajuću, … “ (K.70:1)


--------------------------

[1] Protivnici su željeli sakriti ovu činjenicu time što su u hadisima vezanim za ovaj predmet Alija zamjenjivali sa Ebu Bekrom

[2] Hazreti Ali nije imao kose na tjemenu.

Politička uloga Imama Ehlulbejta

Osvrt na političku historiju islama otkriva da je Poslanikova primjerna porodica uvijek bila na vrhu piramide reformi i otpora tiraniji i neislamskim običajima. Velika je katastrofa da su administraciju poslova ummeta poslije smrti Imama Alija uzurpirali Omajadi sa svojom tendencijom ka despotizmu, što je ometalo primjenu religijskih principa i čak dovelo do novotarija. Takvo igranje sa religijom i interesima muslimanske zajednice dovelo je do revolta, ustanaka i međusobnog ratovanja. Pored krvoprolića, s vremena na vrijeme, pojavljivale su se opasne nesuglasice, krivovjerja i teorije koje su opravdavale tiraniju i despotizam vladara i pozivale na servilnost i pokornost. Dvorski naučnici su prodavali svoje duše za bezvrijedna zadovoljstva ovozemaljskog života. Da bi zadovoljili svoje despotske mentore, izmišljali su apsurdne hadise zabranjujući bilo kakvu opoziciju protiv vlasti osobe koja se proglasila halifom, bez obzira koliko ona bila opravdana. Suprotno naredbama časnog Kur’ana, izokrećući njegove ajete, učinili su da poslušnost čak i najočiglednije griješnom vladaru bude obaveza. Uspješno gušeći zdravu kritiku, državna propagandna mašinerija je s vremena na vrijeme pokušavala da oživi izopačene običaje iz dana neznanja, odobravajući ono što je islam zabranio.

Na nesreću muslimana, politički oportunisti su veoma brzo unovčili te “državne zablude.” Tu i tamo su se pojavljivale heretičke grupe, kao što su Haridžije, koji su čak zagovarali anarhiju, nered i krvoproliće, optužujući pobožne muslimane za nevjerovanje. Zavladao je haos u kojem je običan čovjek bio ukliješten između samozvane halifske vlasti Omajada ili Abasida, i otpadništva pobunjenika. Sa političkim krahovima i građanskim ratovima koji su često izbijali, bilo je na imamima Ehlulbejta da podsjete muslimanski narod na učenja njihovog veličanstvenog pretka, poslanika Muhammeda s.a.v.. U tim kritičnim momentima, Imami i njihovi učenici su iznijeli tu odgovornost na način vrijedan divljenja. Ovdje ćemo ukratko komentarisati političku misiju Ehlulbejta:

Poučavanje muslimana da mrze nepravdu

Koncentrišući se na princip pravde u objašnjavanju principa islamske vlasti, Imami su razvijali političku svijest protiv despotske stege nepravednih vladara i tirana. Njihove izreke obiluju objašnjenjima o dužnostima muslimanskog vladara, pravima naroda te odbacivanjem tiranije i nepravde.

Neki čovjek, koji je služio kao namjesnik u ime poznatog tiranina Hadždžadža ibn Jusufa, došao je kod imama Bakira i upitao ga da li će Allah prihvatiti njegovo pokajanje. On kaže da Imam prvo nije odgovorio, a kada je ponovio pitanje, dobio je ovaj odgovor: “Neće, osim ako ne vratiš sva prava njihovim vlasnicima.”[1] Ebu Hamza Sumali prenosi da je imam Bakir rekao: “Kada mi je otac (četvrti Imam, Zejnu-l-‘Abidin) bio u posljednjim momentima života, zagrlio me je i rekao: ‘Sine, savjetujem te onako kako je moj otac savjetovao mene kada mu se približio kraj, i onako kako je njega savjetovao njegov otac: O sine, čuvaj se činjenja zla onome ko protiv tebe nema drugog pomoćnika osim Allaha’.”[2] Imam Sadik je rekao: “Nijedna nepravda nije veća od one čija žrtva ne može naći nikakvog pomoćnika da mu pomogne osim Uzvišenog i Svemoćnog Allaha.”[3] On takođe prenosi da je njegov časni djed, Poslanik Muhammed s.a. rekao: “Čuvajte se nepravde, jer je ona mrak na Sudnjem Danu.”[4]

Imam Sadik je rekao: “Uzvišeni i Svemogući Allah je naredio jednom od Svojih poslanika koji je živio u zemlji u kojoj je na vlasti bio neki nasilnik: ‘Idi tome nasilniku i reci mu da mu nisam dao autoritet da bi prolivao krv i skupljao bogatstvo. Dao sam mu ga da bi utješio plač onih kojima je učinjena nepravda i da ne zanemaruje njihovo loše stanje čak i ako su nevjernici’.”[1] Isti Imam također kaže: “Onaj koji čini nepravdu, onaj koji mu pomaže i onaj koji to odobrava, sva trojica su saučesnici u njoj.” [2] i još: “Ko god pokuša da nađe izgovor za nasilje nasilnika, Allah će navesti nekoga da njemu učini nasilje, neće odgovoriti na njegove molbe i neće mu nadoknaditi za pretrpljeno zlo.”[3] Ebu Basir kaže: “Jednom su dva čovjeka pozvala Imama es-Sadika zbog jednog dogovora među njima. Nakon što je čuo obojicu, Imam je rekao: ‘Zaista, niko neće dobiti ništa dobro od činjenja nepravde. Zaista, potlačeni će uzeti od vjere nasilnika više nego što su nasilnici uzeli od imanja potlačenih.’ Onda je dodao: ‘Onaj koji čini zlo ljudima ne smije se žaliti ukoliko se njemu (zauzvrat) učini nepravda. Zaista, sin Adema neće požnjeti ništa drugo osim ono što je posijao.Zaista, niko neće požnjeti slatko od gorkog, niti gorko od slatkog.’ Dva čovjeka su se pomirila prije nego što su napustila to mjesto.”[4] Također, prenosi se od članova Ehlulbejta da je Allahov Poslanik s.a.v. rekao: “Ko god ode da traži pomoć od nasilnika, znajući da se radi o nasilniku, izašao je iz okrilja islama.”[5]

Sljedeći hadisi Božijeg Poslanika s.a.v. opisuju nagrade za pravednost i kazne za njeno ignorisanje: “Biti pravedan jedan sat jednako je ibadetu od sedamdeset godina u kojima su noći provedene u molitvama a dani u postu. Provesti jedan sat pod tiranskom vlašću Allah smatra gore nego činiti grijeh šezdeset godina.”[6] Džabir ibn Abdillah Ansari citira da je Božiji Poslanik s.a. rekao: “Ko god je zadovoljio vladara tako što je Allaha učinio nezadovoljnim, napustio je Allahovu vjeru.” [7] i još: “Ko god je nepravedno vladao nad deset ljudi, biće proživljen na Sudnjem Danu sa svojim rukama, nogama i glavom u šupljini sjekire.”[8], i još: “Kada god čovjek dobije vlast u nekom društvu, pa onda zatvori pred [običnim] ljudima svoja vrata, biće izložen Allahovoj mržnji i prokletstvu sve dok ponovo ne otvori svoja vrata i primi one koji imaju potrebe i one koji se žale na nepravdu.”[9]


Nepriznavanje tlačitelja

Drugi metod političkog učenja koji je sprovodio Ehlulbejt kada god bi despotizam i pokvarenost preovladali u društvu, bio je nepriznavanje tlačitelja i nesluženje njima. U djelu ‘Biharu-l-envar,’ Medžlisi prenosi hadis: “Na Sudnjem Danu, pozivač će pozivati: Gdje su nasilnici i njihovi pomagači – oni koji su im pripremali njihove mastionice, ili im punili torbe, ili im zarezali olovku? Skupite ih sve zajedno sa nasilnicima!”[10]

Primjer toga je i stav Ehlulbejta prema omajadskim i abasidskim vladarima. Članovi Ehlulbejta su izbjegavali društvo omajadskih i abasidskih tiranskih vladara. Abasidski halifa Ebu Dža‘fer Mensur bio je poznat po svojoj okrutnosti, ubijanju i zlostavljanju potomaka Alija ibn Ebi Taliba. Historičari kažu da je Mensur poslao pismo imamu Sadiku tražeći da mu pravi društvo na njegovom dvoru. Imam je, bez obzira na opasnost po život, odbio Mensurov zahtjev i odlučno mu odgovorio: “Mi nemamo ništa zbog čega bismo te se morali bojati, niti ti imaš išta na onome svijetu (da bismo se mi) tebi obratili, niti si ti u stanju blagoslova da bismo ti mogli čestitati, niti mi vidimo neku nesreću za koju bismo te tješili...” Takav je bio stav i odgovor vladaru koji nije primjenjivao vjerske propise i koji se nije držao njenih principa.

Upravo su ovaj metod – metod nepriznavanja nepravednih vladara – primjenjivali i učenjaci škole Ehlulbejta. Slijedeći Imame, oni su učili da je zabranjeno pomoći nasilniku ili prihvatiti od njega položaj na vlasti. Ova uputstva su u svojim knjigama imali svi učenjaci. Na primijer, u poglavlju pod naslovom ‘Zabranjena zarada,’ šehid Muhammed ibn Džemal el-Mekki el-Amili,[1] neka mu se Allah smiluje, koji je poznat kao “prvi šehid”, kaže: “‘...i [zabranjeno je] pomaganje nepravednim (vladarima) u njihovoj nepravdi.” Komentator je to objasnio sljedećim riječima: “To se odnosi na čuvanje njihovih knjiga ili privođenje njihovih podanika nad kojima je učinjena nepravda, i slično.”

Ulema je zabranila prihvatanje poslova kod nepravednih vladara na bilo kakvoj funkciji, osim u slučaju da se time služi islamu i spriječava nepravda.


Revolucija i podrška revolucionarnim snagama

Borba protiv nepravde i zla islamski je princip koji se naziva ‘el-emr bi-l-ma‘ruf ve-n-nehj ‘ani-l-munker’ (naređivanje dobra i zabranjivanje zla). To je obavezna dužnost koja je propisana svim muslimanima. Božiji Poslanik s.a.v. je rekao: “Najveći od šehida je bio Hamza, jer je ustao protiv despotskog vladara, naredio mu da čini dobro i zabranio mu da čini zlo, i bio ubijen zbog toga.”

Članovi Ehlulbejta su odbili prihvatiti despotsku vlast koju su muslimanima nametnuli Mu‘avija ibn Ebi Sufjan i njegov sin Jezid. Kada je Jezid zauzeo vlast, imam Husejn ibn Ali nije imao nikakvog drugog izbora nego da se pobuni i u bici na Kerbeli doživi šehidsku smrt. Bila je to polazna tačka njegove revolucije. Prolivanje krvi imama Husejna potreslo je savjest muslimana. Smrt imama Husejna i njegovih sljedbenika bila je prva revolucija u historiji islama protiv despotskog vladara koji je od muslimana pokušao da iznudi pokornost za svoju nezakonitu vlast. Bila je to revolucija protiv poziva na gušenje javnog mišljenja promovisanog od strane dvorskih učenjaka i zagovornika slogana “budi lojalan vladaru, bez obzira šta on čini.” To je očigledno suprotstavljeno Poslanikovom hadisu koji glasi: “Ni jedna prisega na vjernost (ne daje se) grešniku.”; također, “Nikome se ne smije pokoravati u kršenju Allahovih naredbi.” Svemogući Allah kaže, “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži”. (11:113)

Imam Husejn je tako razbio u paramparčad sve te zabludjele slogane i teorije. Glas krvi i mučeništva pobijedio je glas pohlepe i servilnosti, i do dan danas nastavio da inspiriše generacije muslimana protiv nepravde i tiranije. Imam Husejn je muslimanima definisao svoje motive i tok svoje revolucije sljedećim riječima: “...Ja se nisam pobunio kao mrzitelj istine, uobraženi smutljivac ili griješnik, nego sam se pobunio želeći reformaciju među ummetom moga djeda, Allahovog Poslanika s.a, želeći da naređujem dobro a zabranjujem zlo i da slijedim put svog djeda i oca.” [3] Hazreti Husejn je opisao imama ili lidera koji bi trebalo da predvodi muslimane, i dao razloge za podizanje pobune protiv vladara koji napusti Božije principe. U jednom pismu upućenom ljudima Kufe on piše: “Zaista, Imam je samo onaj vođa koji postupa pravedno, vjeruje u pravu vjeru i posveti se Allahu.”[4] Vodećim ljudima iz Basre je napisao: “...Pozivam vas Allahovoj Knjizi i hadisima Njegovog Poslanika s.a.v., jer je sunnet odbačen i započelo je krivovjerje. Ako ste me čuli i pokorili mi se, ja ću vas odvesti na pravi put. Neka je nad vama mir i milost Allahova.”

U biografiji Ehlulbejta. čitamo o njihovoj podršci revolucijama koje su, nakon Husejnove pogibije, trajale više od dva vijeka i proširile se velikim prostranstvima islamskih zemalja. Revolucija Zejda, sina mama Zejnu-l-‘Abidina, desila se 121. godine poslije hidžre, za vrijeme imama es-Sadika, koji ju je podržao i oplakao Zejdovu šehidsku smrt.[1] U tom pogledu, Fudajl ibn Rassan je rekao: “Obratio sam se Ebu Abdillahu (imamu es-Sadiku) nakon što je ubijen Zejd ibn Ali. Bio sam uveden u jednu sobu unutar druge sobe. On je upitao: ‘O Fudajle, da li je moj amidža Zejd ubijen?’ Odgovorio sam, ‘Neka mu se Allah smiluje, [jeste].’ On je rekao: ‘Bio je vjeran, znalac, učen i istinoljubiv. Da je pobijedio, on bi bio održao svoje obećanje. Zaista, da je on došao do vlasti, znao bi gdje da je stavi.’”

Još jedan lijep primjer takvih političkih aktivnosti je stav imama el-Kazima prema Husejnu koji je predvodio revoluciju pod imenom ‘el-Fah’ u Medini, 169. godine po hidžri. Historijski dokumenti i svjedočanstva potvrđuju Imamovo odobravanje principa pobune protiv nasilnika i sljedstveno tome njegovu podršku revolucionarima, bez obzira na to da je on predvidio neuspjeh te pobune. Vidjevši lidera revolucije koji je bio riješen da je sprovede, rekao je: “Ti ćeš biti ubijen, i zato se strastveno bori, jer su oni korumpirani. Oni iskrivljuju vjeru i skrivaju dvoličnjaštvo i nevjerovanje. Mi pripadamo Allahu i Njemu se vraćamo...” [3] Nakon toga, kada su Husejn i njegovi drugovi bili ubijeni a njihove glave donesene halifi, i kada su Imama upitali da li je to bila Husejnova glava, on je rekao: “Da, pripadamo Allahu i Allahu se vraćamo. On je, tako mi Allaha, umro kao dobar musliman, čovjek koji posti, i koji naređuje dobro i zabranjuje zlo. Nije bilo nikoga poput njega među članovima njegove porodice.”[4] Bilo je jasno da je taj revolucionar bio podržan od imama Musa el-Kazima i on se najvjerovatnije borio u njegovo ime. Tako je i Zejd pokušao da postavi stvari na svoje mjesto, što znači da je namjeravao da preda hilafet imamu Dža‘feru Sadiku.

Abasidski halifa je znao za podršku imama el-Kazima za Husejnovu revoluciju, koja je nosila ime ‘el-Fah Revolucija.’[5] Allama Medžlisi opisuje kako je halifa dočekao vijesti o njoj. Odmah je počeo je da vrijeđa Talibije (potomke Alija ibn Ebi Taliba) i kada je imam el-Kazim bio spomenut, on ga je počeo vrijeđati i rekao: ‘Tako mi Allaha, Husejn se ne bi pobunio da mu on nije naredio, i nije to uradio ni zbog čega nego zbog ljubav prema njemu (tj. Imamu), jer je on taj na kome počiva volja članova njegove porodice. Neka me Allah ubije ako ga poštedim.’”[6] Imam Dževad je rekao o Fah revoluciji: “Nakon bitke ‘Taf’ (tj. one na Kerbeli), nismo imali većeg progona od bitke Fah.’”


Politički otpor

Svaki Imam je preuzimao ulogu političkog vođe svoga vremena i bio simbol otpora, kako za običan narod tako i za njegove vođe i zagovarače reformacije. Postojanje Imama bilo je obnavljajući faktor opozicije i davao joj legitimnost. Omajadske i abasidske halife su znale položaj imama Ehlulbejta i njihovo mjesto u srcima i umovima muslimana. Zbog toga su pokušali da se otarase Imama i da od njih odvoje narod, u tu svrhu koristeći različite metode kao što su terorizam, podmićivanje, ubistva, bacanje u tamnicu i čak nuđenje visokih položaja u vladi.

U ovom svjetlu se može sagledati Muavijina borba protiv Alija, pa onda i imama Hasana, dvojice legitimnih halifa muslimana. Nakon toga je uslijedila tragična pogibija imama Husejna u Kerbeli po naredbi Jezida ibn Mu‘avije. Nakon imama Husejna, muslimani su smatrali njegovog sina, Alija, za predvodnika Ehlulbejta. Kao rezultat toga, revolucionari su uvijek tražili njegovu dozvolu za svoje ustanke. Njegov stav prema Jezidu ibn Mu‘aviji, Mervanu ibn Hakamu, Abdul Meliku ibn Mervanu i ostalim omajadskim vladarima bio je tihi otpor i neobjavljena podrška revolucionara. On je od Allaha tražio milost za Muhtara, koji se osvetio ubicama imama Husejna, i pozdravio njegovu revoluciju. Njegove molitve Svemogućem Allahu jasno izražavaju njegov politički i ideološki otpor protiv vladara njegovog vremena.

Imam el-Bakir je nastavio ulogu svog oca i mnogo toga pretrpio od ruka Omajada, pogotovo Hišama ibn Abdul Melika koji je pokazao veliko neprijateljstvo i mržnju prema Poslanikovoj kući. Za vrijeme Hišamove vladavine javio se pokret u kojemu je najistaknutija figura bio Zejd ibn Ali ibn el-Husejn, brat imama el-Bakira. Omajadski halifa je dobro znao da su izvor političke svjesnosti i pokreta bili imam el-Bakir i njegov sin Dža‘fer es-Sadik. On ih je obojicu pozvao iz Medine u svoju prijestonicu u Damasku. Ulazeći u halifinu palatu, Imam je pozdravio prisutne pokretom ruke. Nije pozdravio halifu uobičajenim pozdravom. Sjeo je prije nego što je sačekao halifinu dozvolu. To je još više naljutilo Hišama. Obraćajući se Imamu, rekao je: “O Muhammede ibn Ali, nijedan od vas ne prestaje da se buni, poziva (sebi) ljude i tvrdi da je Imam usljed svoje gluposti i manjka znanja.” Nastavio je da ga grdi. Kada je prestao, ostali su takođe počeli da ga kore, prema Hišamovom planu. Kada ih je čuo, Imam je ustao i rekao: “O ljudi, gdje ste se to zaputili? Gdje vas to odvode? Kroz nas Allah vas je poveo na početku, i kroz nas će vas On dovesti do kraja. Svemogući Allah kaže: “...a kraj će pripasti onima koji izbjegavaju zlo.” Hišam je tada naredio da ga bace u tamnicu.

Imam je iskoristio vrijeme u tamnici za naučavanje, propovijedanje i političko obrazovanje zatvorenika. Zatvorski čuvar je otišao Hišamu i obavijestio ga o Imamovom utjecaju, te kako je on uzrokuje nemire u zatvoru. Plašeći se njihovog ishoda, Hišam je izdao naredbu da se imam el-Bakir i njegovi drugovi vrate u Medinu uz državnu pratnju.[3] Historičar Ibn Džerir Tabari kaže da je razlog za slanje Imama natrag u Medinu bio širenje njegovog intelektualnog uticaja na narod Sirije, nakon jednog dijaloga koji je održan između Imama i poglavara hrišćana.

U raspravi sa Zejdom, Hišam je rekao: “Rečeno mi je da ti spominješ hilafet i želiš ga, a nisi za njega podoban jer si sin robinje.” Zejd je odgovorio da je Božiji Poslanik Ismail a.s. bio sin robinje, ali da ga je Allah počastio poslanstvom. Hišam je onda počeo da vrijeđa imama el-Bakira i upitao Zejda: “A tvoj brat el-Bakara?”[5] Zejd je odgovorio: “Allahov Poslanik ga je nazvao imenom ‘el-Bakir’ (tj. rasjecatelj znanja)[6] a ti ga nazivaš ‘el-bakara’ (tj. krava)! Koliko li se samo ti razlikuješ od njega (Poslanika)! Ti ćeš se od njega razlikovati na onome svijetu onako kako si se razlikovao od njega i na ovome – on će ići u džennet, dok ćeš ti ići u džehennem!”

Šesti imam, Dža‘fer ibn Muhammed es-Sadik, prećutno je provodio politički otpor, uprkos njegovom prividnom uzdržavanju od otvorenog miješanja sa vlastima. Revolucionari su se konsultovali sa njim i tražili od njega da preuzme vođstvo, kao što je to učinio Ebu Muslim Horasani koji je ponudio da mu položi prisegu na vjernost. Imam je odbio, jer je znao da su pokretu nedostajali potrebni uslovi. Halifa Ebul Abbas Saffah je znao za Imamovu ulogu i nekoliko puta pokušao da ga ubije. Ebu Dža‘fer el-Mensur, koji je naslijedio Saffaha, nije se nimalo manje plašio Imama. On ga je premještao iz Medine u Irak nekoliko puta, a političku snagu Imamove ličnosti i njegov uticaj u krugovima opozicije opisao je sljedećim riječima: “...ova tuga koja potresa misli halife ne može se ni izgnati niti suzbiti ... Čuo sam da nas on (tj. Imam) oštro osuđuje i o nama govori loše.”

Zatim je došao red na imama Musa el-Kazima koji se odlučno suprotstavio abasidskim vladarima. Zbog toga je bio stavljen pod stalnu prismotru za vrijeme el-Mensurove vladavine, koji je otišao veoma daleko u nepravednom postupanju prema potomcima ‘Alija b. Ebi Taliba, konfiskujući njihovu imovinu, zidajući ih žive unutar stubova na palatama i mostovima i mučeći ih u svojim tamnicama. Muhammed Mahdi, sljedeći abasidski halifa, prebacio je imama el-Kazima iz Medine u Bagdad i bacio ga u tamnicu. Jednoga dana, halifa je u snu vidio Alija ibn Ebi Taliba koji ga je ukorio kur’anskim ajetom: “Zar biste vi, kad biste se vlasti dočepali, nered na zemlji činili i rodbinske veze kidali?” (47:22). On se od straha probudio i naredio da se Imam pusti iz zatvora. Za vrijeme abasidskog halife Hadija, situacija za Ehlulbejt je bila veoma nepovoljna. Isto tako i za vrijeme sljedećeg halife, Haruna er-Rašida, koji je bio započeo novu fazu tiranije protiv Ehlulbejta, naročito protiv imama el-Kazima. Zatvorio ga je i mučio tako što ga je okovao u teške lance i premiještao iz tamnice u tamnicu tokom mnogih godina. Na kraju je Imam mučki ubijen tako što ga je po halifinoj naredbi otrovao Sindi ibn Šahak, šef policijskih snaga Haruna er-Rašida, 25. redžeba 183. godine po hidžri.

Onda je imam er-Reza naslijedio svog ubijenog oca, i ubrzo se među muslimanima počeo osjećati njegov politički i vjerski utjecaj. Halifa Ma’mun, s namjerom da ga politički iskoristi, odredio je imama Rezu za svog nasljednika i prisili ga da to prihvati. Imam je to prihvatio pod uslovom da ga u tome trenutku ne miješaju u državne poslove, a da se hilafet preda u njegove ruke nakon Ma’munove smrti. Ali, sve je to bio dio halifine strategije, i kada je vidio da Imamov uticaj među muslimanima raste, otrovao ga je 203. godine po hidžri.

Sljedeći lider Ehlulbejta bio je imam Muhammed el-Dževad, kojega je Ma’mun želio pridobiti tako što je za njega udao svoju kćerku Umm Fadl. Time je mislio također uljuljkati muslimanski narod i opoziciju. Međutim, on nije uspio izmijeniti nijedan od Imamovih stavova u svoju korist. Imam je napustio Bagdad i vratio se u Medinu. Nakon Ma’munove smrti, njegov sin Mu’tasim je naslijedio hilafet. Osjetio je da mu od Imamovog boravka u Medini prijeti opasnost i nagnao ga je da se vrati u Bagdad. Istoričari navode da je ovaj halifa kasnije i otrovao devetog Imama 225. godine po hidžri. Sahranjen je pored svog djeda Musa el-Kazima a.s. u Bagdadu.

Halifa Mutevekkil, koji je poznat po svom raspusnom ponašanju i neprijateljstvu spram Ehlulbejta, bio je uplašen zbog rastuće popularnosti sljedećeg Imama, Alija el-Hadija. Zato ga je premjestio iz Medine u Samaru, svoju novu prijestonicu u Iraku. Stavio je Imama u kućni pritvor kako on ne bi nastavio svoju političku ulogu među muslimanima i privlačio njihovu pažnju. Historičari navode i druge razloge koji su bili iza ovog Mutevekkilovog čina. Sibt ibn Dževzi kaže: “Biografi kažu da je Mutevekkilov cilj u izdavanjanju naredbe da on (imam el-Hadi) bude doveden iz grada Allahovog Poslanika s.a. u Bagdad bila mržnja koju je gajio prema Aliju ibn Ebi Talibu i njegovim potomcima. Bio je obaviješten o visokom položaju Alija el-Hadija i o naklonosti koju je narod imao prema njemu. To ga je najviše plašilo...”

Nakon šehidske smrti imama el-Hadija u Samari, 254. godine po hidžri, imamet je preuzeo njegov sin, Hasan el-Askeri. On je takođe, poput svojih očeva, mnogo propatio od ruka vladara toga vremena. U Samari ga je zlostavljao i zatvarao el-Muhtedi, sin halife Vasika. On je prepuštao Imama svojoj surovoj turskoj gardi, ali su njeni pripadnici, kada bi došli u dodir sa Imamovom bezgriješnom ličnošću, potpadali pod njegov utjecaj i postajali drugi ljudi.

Prenosi se da je jednoga dana halifa zatražio da se Imam el-Hasan el-Askeri a.s. dovede iz zatvora kako bi riješio problem koji se javio sa nekim hrišćanskim monasima u vezi sa nekim slučajem navodnjavanja. Imam a.s. ga je riješio i kao rezultat toga pušten iz tamnice, a povrh toga, na njegovu naredbu je još nekoliko njegovih zatvorenih drugova takođe pušteno. Ali, ubrzo nakon toga, abasidski halifa je još jednom zatvorio jedanaestog Imama u kućni pritvor u Samari, a 260. godine po hidžri ga i otrovao. Taj tragični događaj je doveo do duge skrivenosti dvanaestog Imama.

Bio je to kratak izvještaj iz istorije Ehlulbejta o njihovoj političkoj borbi protiv njihovih tiranskih savremenika. Veoma je važno da se pažljivo razmotre životi članova Ehlulbejta, i to kako je svaki od Imama bio vođa i bezgriješna ličnost svog vremena. To će nam pomoći da priznamo njihov uzvišeni položaj i njihovu ideološku i političku ulogu u oblikovanju muslimanske zajednice.