HAZRETI IMAM ALI, ZAPOVJEDNIK VJERNIH

Detinjstvo uz Poslanika



Kada je imao 30 godina, Poslanikovom amidži, Abu Talibu rodio se četvrti sin, Ali. Abu Talib je na čelu klana Bani HaŠim zamijenio svog oca, Abdul Metaliba kada je ovaj umro. Među­tim, sa manje dostojanstva i ugleda od svojeg prethodnika. Abu Talib nije bio imućan starješina, a sa druge strane je kao poglavar velike po­rodice bio opterećen neimaštinom i oskudicom. To je vrlo dobro znao Muhammed - nek Bog blagoslovi njega i potomstvo njegovo - koji je u njegovoj kući proveo mnoge godine.

Jednog dana Poslanik je sreo drugog amidžu, Abasa, koji je bio čovek od ugleda i reče mu: „Dragi moj adžo, tvoj brat, Abu Talib je gla­va porodice i u ovim teškim vremenima on se s mukom bori da sačuva svoj ugled; hajde da sva­ki od nas uzmemo i podignemo jedno njegovo dijete." Abbas se složio. Uzeo je Džafera, a Mu­hammed - Bog blagoslovio njega i čeljad njego­vu - je uzeo Alija. Ali je rastao uz Poslanika, pri­majući njegovo uzorno vaspitanje. Sam Ali ovako pripovijeda o svom djetinjstvu provedenom u Poslanikovoj blizini:

„Kad bijah dijete, uzeo ine je u okrilje svoje. Običavao me je privijati uz grudi svoje i stavljati me pored sebe u postelji svojoj, primicati tijelo svo­je blizu moga, te mi omogućavati da mirišem mi­omiris njegov. Nikada nije našao laž u govorenju mome, niti slabost u bilo kojem postupku mo­me... Od vremena njegova - mir i blagoslovi Božiji neka su na njega i potomstvo njegovo - odbijanja od sise, Allah je u uz njega postavio najvećeg od meleka Svojih da ga vodi i danju i noću putem dobrote i lijepog ponašanja ljudi.

A ja sam ga sledio poput devčeta koje sledi trag majke svoje...

Svaki dan mi je pokazivao, u obliku znamenja, neke od osobina svojih i naređivao mi ih da ih sle­dim. Svake godine odlazio je u osamu na Hiru gde sam ga gledao a gde ga niko drugi gledao nije....



Rođenje

Prenosi se: „Sjedio sam u društvu Abbasa sina Abdul Mutalibovog i nekoliko drugih ljudi pored Kabe, Božije Kuće. Odatle je naišla Fatima kćer Asadova. Kad se približila Kabi, stala je i rekla: „O Bože, svjedočim svoju veru u Tebe, Tvoje Vjerovijesnike i Knjige koje su donijeli; i da je istinu govorio Ibrahim, moj predak - neka mu je mir - koji po Tvojoj zapovijedi podiže ovo zdanje - ja sam uvjerena... Bože moj, zaklinjem te Ibrahimom i onim što je u mojoj utrobi da mi olakšaš porođaj..."

U tom trenutku na naše zaprepašćenje otvori se zid Kabe, i mi vidjesmo kako ova dobra žena nestaje unutra, a onda se zid vrati na svoje rnesto...

Pojurismo da otvorimo vrata hrama, ali su ona ostala zatvorena. Znadosmo da u tome što se zbi Božija mudrost imaše udjela...

Prošlo je četiri dana kad ova časna žena držeći u naručju novorođenče izađe iz Božije Kuće. Reče: 'Rečeno mi je da ga nazovem Ali', a glas joj bese ispunjen ponosom."

Ovo se desilo u petak, 13. dana mjeseca Redžaba, trideset godina posle „Godine Slona" (23 godine prije hidžre).



Tada islam nije bio prisutan ni u jednoj ku­ći do u kući Poslanika Božijeg - mir i blagoslovi Božiji nek su na njega i na porodicu njegovu - i Hatidže. Bio sam treći posle njih dvoje. Gledao sam svjetlost Objave i Poruke i udisao sam mi­ris vjerovijesništva."[1]Poslanik je prve tri godine misije tajno djelovao i tako pozivao u veru. Za to vreme, islam je prih­vatio, manji broj ljudi, od kojih je prvi bio Ali.'2[2]' Treće godine Poslaniku je bilo objavljeno: ,,I opominji rodbinu svoju najbližu![3] Poslanik je zadužio Alija da mu pomogne u spremanju gozbe, na koju je pozvao četrdeset članova uže porodice. Došli su ljudi kao Hamza Abbas, Abu Leheb i drugi pripadnici hašimit-skog klana, a hrane je bilo tako malo da jedva ugosti čak i jednu osobu. Međutim, Božijom vo­ljom svi su se zasitili, a da se hrana uopšte ne umanji. Kad Poslanik htjede da ih pozove u is­lam, Abu Leheb ustade i reče: „Muhammed -nek se Bog smiluje njemu i njegovoj čeljadi - vas je to opčinio!"

Skup je na taj način prekinut, a Poslanik je morao da svoju gozbu priredi i narednog dana. Po­služena je hrana, Poslanik se obratio zvanicama.

,,O djeco Abdul Mutaliba, ne poznajem ni­jednog Arapa koji bi vam mogao donijeti ono što vam ja donosim,- darujem vas dobrom ovog i drugog sveta. Jedini Bog mi nalaže da vas pozo­vem Njemu. Onaj ko mi pomogne na tom putu biće mi brat, zamjenik i nasljednik."

Tri put je Poslanik islama ponovio svoj po­ziv, a od prisutnih samo Ali sva tri puta iskora­či i ponudi se. Onda Poslanik Božiji reče:

„Ovaj Ali je moj brat, zamjenik i nasljednik, pa ga slušajte i pokoravajte mu se."'[4]

Ali, Poslanikov nasljednik

Alijeva istaknutost u borbi na Božijem pu­tu, vrlinama i učenosti učinila ga je Poslaniku najbližim od svih ljudi, i najdostojnijim da Muhammedu - neka su Božiji blagoslovi i mir na njega i njegovu porodicu - olakša njegov posla­nički zadatak i postane njegovim nasljednikom.



Bog je Poslaniku zapovjedio da ljudima predsta­vi svog nasljednika i da, zapravo, potvrdi ono što je učinio već nekoliko puta ranije.

Napadom na islamsku teritoriju Vizantinci su ugrozili njene sjeverne granice, i Poslanik po­vede vojnu ka mjestu zvanom Tabuk, a Alija u svojstvu zamjenika ostavi u Medini da nadgleda i pazi na moguće spletke licemjera. Njima u sva­kom slučaju nije odgovarao Alijev ostanak u Medini, i zato počeše da šire kojekakve glasine uperene protiv Aiija. Tada Poslanik pred ljudi­ma reče Aliju:

,,O Ali, ti si prema meni kao što je Harun bio prema Musa-u, s tim što posle mene neće biti Poslanika."

Božiji Poslanik je i u drugim prilikama pominjao Alije kao svog nasljednika, a zadnji put ga je i proglasio svojim nasljednikom, na mjestu zvanom „Gadir Hum»

Desete godine od iseljenja, Poslanik se upu­tio na svoj posljednji hadždž, da bi zadnji put muslimane naučio njegovim pravilima. U prat­nji Miljenika Božijeg beše oko sto dvadeset hi­ljada vjernika. Na Gadir Hum stigli su sedam­naestog dana zil-hidže. Podne je. Proučen je ezan. Iza Poslanika klanja sto dvadeset hiljada hadžija. Zatim je od sedala napravljen minber. Zahvalio se Bogu, onda se obraća prisutnim; ,,I vi i ja ćemo biti pitani, šta kažete?

- Svjedočimo da si nas upućivao na najbolji način, nimalo se ne štedeći - rekoše oni.

- Priznajete li da je Bog Jedan, da je Muhammed - Božiji blagoslovi i mir neke su s njim i porodicom njegovom - Poslanik njegov i rob Njegov, i da su džennet, džehennem, oživljenje i život posle smrti istina? - upita.

- Svjedočimo, zaista. - odgovoriše oni.

- Poslanik podiže glavu ka nebu i reče:" Bože moj, budi svjedok."

Zatim se okrenu prema svjetini i reče:

- O Ljudi! Mi ćemo se još jednom sresti kod džennetskog vrela Kevsera, zato pazite kako se odnosite prema dvije dragocjenosti koje ostavljam sa vama.

Gomila jednoglasno upita:

- O Poslanice Božiji, koje su to dvije dragocje­nosti?

- To su Božija Knjiga i moja porodica - reče on. - Bog me obavještava da se ovo dvoje neće razdvojiti dok mi se ne pridruže kod Kevsera.

Pazite! Ne idite ispred njih, jer ćete propasti, ni­ti zaostajite iza njih da ne biste zalutali.

Poslanik tada podiže Alijevu ruku tako da ga svi vide i prepoznaju i reče:

- O ljudi! Znate li ko ima više prava nad vjernicima od njih samih i ko je njihov čuvar i zaštitnik?

- Allah i Njegov Poslanik znaju - rekoše.

- Allah je moj čuvar i zaštitnik, a ja sam vaš. Ja imam viša prava nad vjernicima od njih nad sobom; svakom onom kome sam ja čuvar i zaštitnik, i Ali je njegov čuvar i zaštitnik. O Bože! budi prijatelj Alijevim prijateljima i nep­rijatelj njegovim neprijateljima! Pomogni onog ko ga pomogne, a kazni onog ko mu se suprot­stavi! Pazite! Neka svako ko je ovo čuo, isto pre­nese odsutnima!

Njegov govor je zapečatila objava: „Danas sam vam veru vašu usavršio, i za­dovoljan sam da vam islam bude vjera."[5]

Ali kao Poslanikov povjerenik

Zbog svojeg poznatog poštenja koje je posjedovao, ljudi su polagali njihove vrijedne stvari Poslaniku na čuvanje. U noći svojeg bega za Medinu Poslanik je ovu dužnost amaneta povjerenih stvari prenio na Alija, da ih on vrati nji­hovim vlasnicima. Ali je, osim toga, sredio os­tale Poslanikove poslove, i na kraju je trebalo da iz Mekke izvede tri Fatime.

Ali je obavio ove važne poslove i štiteći Fatimu ćerku Božijeg Poslanika - nek Allah bla­goslovi njega i njegove - Fatimu bint Asad svo­ju majku i Fatimu kćer Hamzinu, on se uputi ka Medini. Na putu ih presrete grupa od osam poricatelja Boga i Njegovog Poslanika. Ali se upušta u borbu i primorava ih na bjekstvo...

Stigavši u Medinu u susret mu izlazi Allahov Poslanik i vodi u svoju kuću.



Ali kao borac na Božijem putu


Islam je vjera koja uspostavlja život i mir, a osuđuje uništavanje i ubijanje. Ubiti vjernika je po islamu težak grijeh za šta slijedi vječna kazna. Međutim, ima ljudi koji su za svog boga uzeli ličnu korist i koji ne čuju pozive da se obožava Jedan Bog i pronađe mir. Oni se zato odlučuju na rat. Na rat protiv onog koji poziva na mir.

U takvom slučaju, islam kao univerzalna religija propisuje borbu ali svetu, tj. đžihad, bor­bu na Božijem putu. On postaje obaveza za vjernike onda kad ih napadnu sljedbenici neistine i poricatelji Boga, kao sredstvo odbrane i zaštite.

Poslanik je uglavnom vodio odbrambene ra­tove. U svima je učestvovao Ali i bojeći se samo svog Gospodara odvažno i hrabro nosio barjak is­lama. Iza njega su kao iza pustošeće oluje ostaja­la beživotna tijela idolopoklonika i poricatelja.

Ali nikad nije napuštao bojno polje, niti ok­retao leda neprijatelju. Zna se da njegov oklop pozadi nije bio zaštićen. Udari njegovog mača bih su neodbranjivi. I to samo po jedan, bez pot­rebe za drugim.

Na danu Bedra bio je jedan od zapovjednika muslimanskih snaga koji su prvi izašli na pop­rište i ubio nekoliko kurejšijskih protivnika.

Na Uhudu, skoro sigurnu pobjedu muslima­ni stekoše njegovim učinkom. Onda obilje ratnog plijena kod nekih probudi gramzivost, i oni napustiše svoje položaje, a skoro poraženi nepri­jatelj iskoristi priliku da obnovi dejstva. Mnogi poznati ashabi se dadoše u bjekstvo. Nekolicina osta uz Alija, te napraviše obruč oko Poslanika i tako spasiše njegov blagoslovljeni život. Po pov­ratku iz boja, na Alijevom tijelu biva izbrojeno se­damdesetak zadobijenih rana.

Isto se desilo sa Jevrejima nastanjenim po­red Medine koji su potajno spletkarili protiv muslimana i sarađivali sa bezbožnicima; i ipak nisu našli utočište od Alijeve osvete, te mahom bjehu pobijem ili protjerani.

Četvrte godine po hidžri neprijatelji islama, odlučni da završe s vjerom Poslanika, sklopiše sa­vez. Salman Farsi dade prijedlog da se oko gradskih zidina iskopa kanal, što Poslanik prihvati.

Dvije vojske se sučeliše.

Na suprotnoj strani, iz nevjerničkog tabora izašao je Amr ibn Abdi Vad, slavni arapski ju­nak. Sepureći se, on je provokantski pozvao se­bi ravnog na megdan. U redovima vjernika je nastao tajac, onda je istupio Ali. Amr uzviknu:

- Vraćaj se, o momče! Ne želim da te ubijem!

- Zar nisi ti onaj koji je obećao da ćeš svakom

ko te zamoli za dvoje, jedno od toga ispuniti? -upita Ali.

- Tačno je - reče Amr - šta ti hoćeš?

- Da priznaš Boga i Njegovog Poslanika i prihvatiš islam, reče Ali.

- To zaista neću! - odgovori on.

- Onda se spremi za ono što ti nije drago, -Ali reče.

- Stani malo! Rekoh da ne želim da te ubijem - poznavao sam ti oca.

- Kunem se Jedinim Bogom, meni je drago da ubijem onog ko se udaljio od istine, - reče Ali.

Amr sjaha sa konja i sabljom krenu ka Aliju; on ga dočeka štitom koji odbi sablju. Tada Ali uz­vrati napad, i jednim potezom sruši i ubi Amra.

Ovo je deklasiralo neprijatelja koji se zapre-pašćen dade u bekstvo, a Ali se vrati kao pobjednik. Dočeka ga Poslanik, i reče mu:

„Bravo Ali! Tvoja borba je vrednija od ibadeta svih džinna i ljudi; danas nema nijednog kafirskog mjesta koje nije poniženo i oslabljeno, i nijednog muslimanskog mjesta koje nije počastvovano i uveličano."[6]

Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma „Hudejbije" sedme godine po hidžri, Poslanik je krenuo na jevrejsko utvrđenje Hajber. Ali je upaljenih očiju bio prikovan za postelju. Posla­nik je pozvao Ebu Bela'a i predavši mu zastavu poslao ga u borbu. On povede grupu iseljenika ali se bez nekog učinka ubrzo vratiše. Narednog dana akciju je predvodio Omer, međutim, i on se poražen vratio u logor. Situacija je postala zabrinjavajuća, a muslimani uplašeni. Tad Pos­lanik reče:

- Pozovite Alija!

- Poslanice Božiji, Alija bole oči, eto ga gde leži, - rekoše.

- Dovedite ga - naredi Poslanik. On je čovek koga vole Bog i Njegov Poslanik i koji vole Boga i Njegovog Poslanika. U borbi on je kao lav lju­ti koji napada i nikad ne uzmiče."

Dovedoše Alija. - Sta te muči, o Ali? - upita Poslanik.

- Oči me bole, o Poslanice Božiji. - odgovori on.

Poslanik učini dovu za njega, a onda svo­jom čistom pljuvačkom dotače Alijeve oči, i on ozdravi. Onda mu Poslanik reče: „Uz tebe je Džibril i pobjeda. Bog je u njihova srca ubacio

strah; znaj da u knjigama koje imaju stoji zapi­sano da je Ali (Elija) ime čovjeka koji će ih potu­ći. Kad im se primakneš, reci da se zoveš Ali, neprijatelj će Božijom voljom biti ponižen." Ali odjuri na bojno polje. Prvo sa Merhabom, jevrejskim prvakom izmenja nekoliko re­ći, a onda ga sruši na zemlju. Jevreji se skloniše u utvrđenje i zatvoriše kapiju. Masivna vrata, koja su otvarala dvadesetorica Ali je otvorio sam. On ih je odvalio i postavio preko kanala, što muslimanima posluži kao most, i oni uđo­še u utvrđenje i potukoše Jevreje.



Alijeva učenost


Ibn Abbas prenosi od Poslanika: „Ali je najučeniji u mom narodu i najspo­sobniji u suđenju."

Poslanik je takođe rekao u vezi Alija: Ja sam grad znanja, a Ali je kapija (grada). Svako ko je željan znanja treba da ude kroz ka­piju."

Veliki Poslanikov drug ibn Masud prepričava: „Allahov Poslanik - nek Bog blagoslovi nje­ga i porodicu njegovu je pozvao Alija, i kad je on došao dugo su ostali nasamo. Kad se Ali vratio, upitali smo ga, - O čemu ste toliko pričali? - Ali reče, Poslanik mi je otvorio hiljadu vrata zna­nja, od kojih svaka otvaraju još hiljadu drugih."

Kad je postao halifa, Ali je održao govor:

,,O ljudi! Pitajte me prije nego što me izgubi­te. Pitajte me jer imam znanje onih koji su prošli i onih koji će doći. Kunem se Bogom ko­ji je Jedan, kad bi postavili mjesto za suđenje, Jevrejima bi sudio prema Tevratu, hrišćanima prema Indžilu, ljudima Zebura po njihovoj knjizi, a narodu Allahove Knjige prema Kur­anu. Tako mi Boga, ja sam od svih ostalih upu­ćeniji u Kur-an i njegovo tumačenje."

Hazreti Ali je jednom rekao: „Pitajte me pre nego što me izgubite. Pitate li me za bilo koji kur-anski ajet dobićete odgovor o vremenu njegovog objavljivanja, i u vezi koga je objavljen, o tome je li ajet naših (ajet koji opoziva) ili mansuh (opozvani ajet), da li je poseban ili opšti, jasan ili dvosmislen, da li je objavljen u Mekki ili Medini..."[7]



Ali u noći hidžre


Otprilike u vrijeme kad je Božiji Poslanik svi­ma izložio svoju veru pozvavši ih da je slede, kurejšijski prvaci, i to om koji su u Muhammedu - Allahovi blagoslovi i mir nek su na njega i na porodicu njegovu -i njegovoj veri vidjeli opas­nost po svoje interese i ciljeve, skovali su plan o likvidaciji Miljenika Božijeg. Dogovoreno je da Poslanika na spavanju iznenadi grupa ljudi, za šta je svako pleme trebalo da mobiliše po jednog čovjeka.

Uzvišeni Bog je Svojem Poslaniku blagovre­meno otkrio plan bezbožnika, naredivši mu da još te noći krene u iseljenje.

Poslanik je ovo ispričao Aliju i zamolio ga da umjesto njega zanoći u njegovom ležaju, ka­ko bi on sam napustio Mekku.[8]

Pada noć, na Mekku pada tama. Poslanikovu kuću okružuju sjenke smrti. On neopaženo prolazi pored spletkaroša učeći ajete sure Ja-Sin i napušta svoj dom i zaštićen Božijom milošću izlazi iz grada. Pred zoru bezbožnici provaljuju u kuću. Na krevetu je - umesto Poslanika - budan Ali; zateče­ni provalnici uzvikuju, „Gdje je Muhammed? - Božiji blagoslovi i mir neka su na njega i njegovu po­rodicu - a Ali odgovara, „Zar sam ja njegov čuvar?"

Osujećene kurejšije vode Alija u Mesdžid ul-Haram gdje neko vjerne ostaje zatočen, a on­da ga puštaju.[9] Hazreti Ali se žrtvovao za svog voljenog Poslanika i na sebe preuzeo krajnje ri­zičan zadatak, što je spasilo Poslanikov blagos­lovljeni život, i omogućilo mu da napusti Mekku. Tim povodom sišao je ajet:

„Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili, a Allah je milostiv robovima svojim[10]

Ali se, dakle, nesebično angažovao na planu zaštite i čuvanja ugleda islama i njegovih vrijednosti putem upućivanja svojih prethodnika do te mjere da je drugi Halifa stalno ponavljao, „Da nije Alija, Omer bi propao.[11]

Alijevo je upućivanje u pitanjima vere i po­litike zbunilo i same halife, te priznadoše njego­vu plemenitost i učenost.



Slede neki zapisi ovog upućivanja.

A) ZA VREME PRVOG HALIFE

U vrijeme Ebu Bekrovog halifata u Medinu je

stigla delegacija jevrejskih učenjaka, oni dođoše

Kalifi i upitaše ga:

- Kod nas u Tevratu piše da su nasljednici Poslanika najučeniji ljudi na Zemlji; budući da si ti nasljednik vašeg Poslanika, molim te reci nam gdje se nalazi Bog: na nebu ili na zemlji?

Ebu Bela reče:

- Bog je na nebu, tj. na aršu.-Onda rabi reče:

- To onda znači da se ne nalazi i na zemlji, a to dalje znači da na jednom mjestu nije a na drugom jeste!

Halifa se naljuti i reče:

- Tako govore nevjernici, ako se ne udaljite daću naređenje da vas ubiju!

Jevreji su se udaljili i putem su ismijavali islam. Tada sretoše Zapovjednika vernih, ima­ma Alija, te zapodjenuše razgovor.

- Znam šta ste pitali i kakav ste odgovor do­bili, - reče Ali. Hoćete li da čujete kakvo je naše vjerovanje u vezi toga? Islam uči da je Bog taj ko­ji je stvorio prostor i da prema tome sam ne za uzima nikakvo mjesto. On je iznad toga da bi Ga prostor ili mjesto sadržavali. On je svuda, ali nije dodirljiv, niti je blizu. Sve stvari obuhvata Svojini znanjem...

Ove reci su zadivile rabija, i on prihvati is­lam. Ti si dostojan zvanja „Poslanikov nasljednik" - rekao je.[12]

B) U VREME DRUGOG HALIFE U danima Omerovog halifata ćovek po imenu Kudama je uhvaćen da pije vino. Doveli su ga ha-lifi, i on je odredio kaznu koja za ovaj prekršaj iz­nosi 80 šiba. Kudama, koji je osjetio opasnost, dosjeti se i reče: „Nije pravo da me kaznite; zar Allah u Njegovoj Knjizi nije rekao, - Onima koji vjeruju i dobra djela čine nema nikakva grijeha u onome što oni pojedu ili popiju kad se klone onoga što je zab­ranjeno i kad vjeruju i dobra djela čine..[13]

Omer je ovo prihvatio i Kudama se izvukao. Vest o ovom događaju stigla je do Alija. On ode Omeru te mu reče:

- Zašto nisi izvršio Božiji zakon? Omer je kao razlog naveo isti ajet koji je Kudama citirao, Ali na to reče:

- Kudama nije obuhvaćen ovim ajetom, jer oni koji vjeruju i čine dobra dela ne smatraju dozvolje­nim ono što je Bog zabranio. Pozovi Kudamu i traži da se pokaje, i ako se pokaje odredi mu kaznu, a ako ne htjedne, onda treba da se pogubi jer je pori­canjem zabrane pijenja vina izašao iz islama.

Kudama je to čuo, pa je otišao Omeru i ob­javio svoje kajanje.

- Osamdeset - objasni Ali,[14] misleći na broj šiba.

C) U VREME OSMANOVOG HALIFATA

Neka žena je rodila dijete šest mjeseci nakon

što se udala; misleći da se radi o bludu i da je ova

žena ostala trudna od strane drugog muškarca pre

vjenčanja, Osman je naredio da se ona kamenuje.

Ovaj slučaj je stigao do Alija, koji ode Os-

manu i reče mu:

- Sto se tiče ovog slučaja, želim da se razriješi pomoću Allahove Knjige. Bog u Kur'anu kaže „...nosi ga i doji trideset mjeseci..."[15] a na dru­gom mjestu," majke neka doje djecu svoju pune dvije godine..."[16]

Dakle, ako je period dojenja i trudnoće ukupno trideset mjeseci, i samo vrijeme dojenja dvadeset četiri mjeseca, onda će period trudnoće u najmanju ruku biti šest meseci. Prema tome, ova žena što se tiče Časnog Kur'ana nije počini­la nikakav prekršaj.

Osman je naredio da se žena oslobodi.'[17] Na osnovu ova dva ajeta islamski pravnici su utvrdili da minimum trudnoće iznosi šest mjeseci.

Alijeve vrline i ponašanje

Kad je Ali postao halifa, ovako se obratio narodu:

„Kunem se Bogom Jedinim, da ništa neću uzeti iz državne blagajne sve dok je u Medini čak i samo jedna palma; ispravno razmislite o tome mogu li da vam udjelim iz blagajne kad odatle ni sam ništa ne uzimam?" Ustao je Akil, Alijev brat i upitao: - Zar mene izjednačavaš sa crncima kojih ima u Medini?

- Bolje je da sjedneš, brate. Pa zar osim tebe ovdje nema nikog drugog da priča. Nisi vredniji od tog crnca ukoliko tvoj iman i pobožnost ni­su veći od njegovog. - odgovori Ali.[18]

Neke Alijeve pristaše rekoše:

- O Zapovedniče vjernih, zar ne bi bilo bolje da iz državne blagajne više podeliš velikašima i prvacima, jer će tako halifat biti čvršći? Onda bi lakše uspostavio pravdu u ćelom halifatu.

Ali odgovori:

- Teško vama! Tražite li da stubove vlasti ojačam nepravdom i tlačenjem naroda?! Ne, ta­ko mi Boga, tako nešto nikad neću uraditi. Čak i da je vlasništvo svih muslimana moje, opet bi prema njima postupao jednako, a kamoli kad je imetak vlasništvo njihovo.[19]

Jednog dana posle Alijevog šehadeta, Mu-aviji je došla Suda, Ammarova ćerka. On je podsetio na njenu podršku Aliju u ratu na Sifinu, zatim joj se podsmjehnuo. - Zbog čega si došla? - upita je.

Ova hrabra žena odgovori:

- O Muavija, znaj, za nasilje koje vršiš nad nama sigurno ćeš odgovarati pred Bogom. Tvo­ji plaćenici nam otimaju naše imetke zlostavlja­jući nas, a sad si nam za vladara postavio Busra koji nas globi i ubija. Da nismo pristali uz cen­tralnu vlast sada bi bili bogati i ugledni, i bolje je da ga smijeniš, jer ćemo se u suprotnom dići na pobunu...

Muavija se začudio, te reče:

- Zar me plašiš svojim plemenom? Poslaću te tom Busru pa nek radi sa tobom šta mu je volja.

Suda je kratko oćutala, izgledalo je da prebi-ra po prošlosti i prijatnim uspomenama. Onda je zapjevala:

- Nek je mir onome sa čijom smrću nestala je pravda, glasniku istine, koji pravdu s ničim drugim mešao nije, i u kome istina i vjera sjedi­njene su bile.

- A ko je taj? - upita Muavija.

- Hazreti Ali ibn Abu Talib - odgovori ona i nastavi - sjećam se slavnih dana njegovog halifata,

otišla sam da mu se požalim na sakupljače pore­za, a on me je primio velikodušno i ljubazno, i zbog mene čak odloži svoj namaz. - Imaš li kak­vu potrebu?- upitao je, a ja rekoh zbog čega sam došla i iznesoh svoju žalbu, a on je ćutao i na mjstu gdje je htio da klanja zaplaka i reče: O Bože, budi mi svjedok da tom poreznika nikad ne zapovjedih da čini nepravdu Tvojim robovima.

Onda je uzeo parče kože, vidjela sam kako ispisuje Božije ime i kur'anski ajet, a posle pis­mo upućeno činovniku:

„Čim pročitaš moje pismo pokupi se ova­mo, poslaću ti nekog da mu predaš sredstva."

Dao mi je pismo, kunem se Bogom da ga nije ni zapečatio; ja sam ga predala činovniku koji je otpušten.

Postiđen ovim što je čuo Muavija je bio pri­nuđen da ispuni njenu molbu.[20]

Abu-1 Asvad Duali je bio Alijev učenik i saborac na Siffinu. Važio je za razboritog i učenog čovjeka. Pod Alijevim nadzorom on je sastavio gramatiku arapskog jezika i kur-ansko pismo označio ha-rekjatima.

Jednom je od strane Zapovjednika vjernih bio postavljen na mjesto sudije, i prije nego što je proces završen Ali ga je smijenio.

Abu-1 Asvad je rekao:

- O Abu-1 Hasane, zašto si me smijenio kad ni­sam uradio nikakvo zlo, niti sam prekršio Zakon?

Ali odgovori:

- Video sam da u sudnici dižeš glas na svog suparnika.

Ali nije dozvoljavao da se prilikom vođenja sudskog procesa oštrim, odnosno blagim gla­som utiče na ishod spora.[21]

Abu Raf' je pripadao generaciji slavnih Poslanikovih drugova i bio je čuvar državne blaga­jne. U dubokoj starosti borio se na Alijevoj stra­ni na Siffinu. U Kufi mu je takode bilo povjereno čuvanje državnog trezora. Njegova zasluga je u tome što je skupio knjigu o pravu i pravnim propisima.



Njega je na mjestu rizničara zamijenio Ali ibn Abu Raf, njegov sin. On prenosi:

- U trezoru je, pored ostalog čuvana skupocena ogrlica od bisera, čija cijena nije bila utvrđe­na. Na Kurban-Bajram je došla ćerka Zapovjed­nika vjernih i tražila da pozajmi ogrlicu za vrijeme praznika, i mi smo joj to učinili.

Na dan bajrama Ali je primjetio ogrlicu na svojoj ćerki i upitao je:

- Odakle ti je ta ogrlica?

- Pozajmila sam je iz državne riznice - odgo­vorila je ona.

Istoga dana pozvao me je Zapovjednik vjer­nih i rekao mi:

- O sine Abu Rafdž-a, zar si pronevjerio muslimanski imetak?

- Utečem se Uzvišenom Bogu od pronevjere - rekoh.

- Pa kako si iz trezora izdao ogrlicu?

- Ništa nije pronevjereno, ogrlicu sam poza­jmio tvojoj ćerki i za to preuzeo odgovornost -odgovorio sam.

- Još danas da se ogrlica vrati u trezor a ti ne dopusti da ti se šta slično ponovi - rekao je Ali i dodao - a da moja ćerka tu ogrlicu nije uzela na amanet, bila bi prva žena iz Bani Hašima nad kojom bih dao da se izvrši šerijatska kazna. Prijekor je stigao do Alijeve ćerke, na šta ona reče:

- To nisam uradila iz neznanja/ niti je iko bio oštećen; zar ćerka halife nema pravo da za Bajram pozajmi ogrlicu?

- Pravda se ne srne napustiti ni zbog jednog bezazlenog zadovoljstva, draga ćerko. Ni žene muhadžira nemaju ogrlice pa se zbog toga ne stide - Ali je odgovorio.

Ogrlica je istog sata vraćena u trezor.[22]

Naslonjen na iskrivljeni zid, Zapovijednik vjernih je izricao presude. Rekoše mu:

- O Ali, ne sjedi ispod tog zida koji samo što nije pao!

On odgovori:

- Prispjeli rok krivi i prav zid, dok neprispjeli rok održava i krivi zid. Znajte da nećete oku­siti slast vjerovanja sve dok ne budete znali da čovek ne može izbjeći ono što mu je određeno, niti ga može zadesiti ono što mu nije bilo određeno.[23]

Said ibn Kajs prenosi:

- Jednom sam ugledao lako odjevenog čovjeka bez oklopa i kacige kako tumara poprištem; potjerao sam konja ka njemu i prepoznao Alija Zapovjednika vjernih, - Kuda tako odjeven, o Abu-1 Hasane? - upitah ga, a on reče, - Znam, o Saide, svakom je povjeren po čuvar koji je uz čovjeka onoliko koliko Bog hoće, ali kada se rok primakne, onda su oklop i kaciga beskorisni.

U hadisu-kudsi se kaže, „Čudim se onome ko vjeruje u sudbinu a ipak jadikuje."[24]

Kanbar, sluga Alijev, bio je veoma privržen Zapovjedniku vjernih i nikad ga nije ostavljao sa­mog; svaki put kad bi Ali napuštao kuću, sa mačem u ruci Kanbar bi išao iza njega. Jednom su se njih dvojica srela na ulici.

- Kuda ideš o Kanbere?

- O Abu-1 Hasane, - reče on - samo te ona­ko pratim, ne zna se šta se u ovako mračnoj no­ći može desiti na ovako pustom mjestu.

- Čuvaš li me to od stanovnika nebesa ilj stanovnika zemlje? - upita Ali.

- Nisam kadar da zaustavim odredbu s ne­ba, ali jesam da spriječim zlo sa Zemlje - reče Kanbar.

- Vrati se kući - reče Ali - nema nevolje na Zemlji dok ne stigne odredba s neba. Kanbar posluša i vrati se kući.[25]

Jednom usred borbi, ratnik iz neprijate­ljskog tabora reče Aliju:

- O Ali, sviđa mi se taj tvoj mač! eh, kad bi mi ga poklonio!

Ali mu baci mač i reče:

- Tvoj je.

Nevjernik se začudi. - Zar u ovakvoj situaci­ji neprijatelju poklanjaš svoj mač?!



- Zamolio si me - reče Ali - a odbijanje ne spada u plemenitost. Ovaj čovek se baci Aliju pred noge i reče:

- Prihvatam tvoju uzvišenu veru koja te je učinila tako plemenitim i ljubim ti noge[26]

Prošle su godine od rata na Siffinu i šehade-ta nazreti Alija. Muavija je preuzeo vlast nad cijelim halifatom; jednog dana posjetio ga je Adi ibn Hatim Tai, odani Alijev saborac. Njegovo pleme bilo je lojalno Zapovjedniku vjernih, a njegova tri sina - Taraf, Tarif i Taref postali su šehidi bore­ći se uz Alija u ratu na Siffinu.

Muavija je htio da dirne u njegove rane i da mu predoči kako je slijeđenje Alija bilo pogubno po njega, pa ga lukavo upita: Šta ti je sa sinovima?

- Dostigli su šehadet na Siffinu na strani

Alija - odgovori.

- Ali znači nije bio pravedan prema tebi -

zaključi Muavija,

- Zašto? - upita Adi.



- Tvoju djecu je poslao u smrt, a svoju je sa­čuvao - reče Muavija.

- Ja prema Aliju nisam bio pravedan - od­vrati on.

- Kako to? - Muavija upita.

- Zato što je Ali poginuo, a ja sam preživjo - reče Adi - trebalo je da mu se žrtvujem dok je još bio živ.

Skrivajući poraz, Muavija je počeo da se ras­pituje o Aliju. Adi je odbijao, ali pošto je Muavi­ja bio uporan, Adi progovori:

- Tako mi Boga, Ali je bio veoma jak i dalekovidan čovek, govorio je pravedno, sudio je od­lučno. Iz njega je izbijala mudrost i znanje, pre­zirao je ovaj svet i njegove užitke, a uživao je u osami. Mnogo je razmišljao i često plakao. Na­samo bi svodio račun o sebi i kajao se zbog proš­log. Volio je prostu odjeću i oskudan život, bio je u stvari kao jedan od nas. Davao je ono što bi mu tražili i nije se držao na rastojanju od onih koji bi mu došli u posjetu. Uz svu veličinu koju je imao, nikako nismo mogli da mu se načudi­mo. Kad se smijao vidjeli su mu se beli zubi po­put bisera. Cijenio je skromnost i pobožnost, a prema bespomoćnim je pokazivao blagost. Od

njega se nije plašio ni moćnik ni slabić, a ne­moćni nisu bili razočarani u njegovu praved­nost. Boga mi, jedne noći sam ga video svojim očima u mihrabu kako čini ibadet, lice i brada behu mu zaliveni suzama, plakao je plaćom nesrećnog i drhtao kao da ga je ujela zmija; kao da još uvijek čujem njegov glas:

- O Svete! O svete! Odlazi od mene! Dola­ziš li mi ili čezneš za mnom? Nećeš imati prili­ke da me dojmiš! Zavaravaj nekog drugog! Ne zanimaš me! Razveo sam se od tebe tri puta, posle čega nema povratka u stanje prijašnje. Život tvoj je kratak, vrijednost tvoja je mala, i nada tvoja je bezvrijedna. Ah! Kako je opskrba mala, put dug, putovanje daleko, a odredište teško da bi bilo dosegnuto!?

Adi je ispričao ovo, a Muavija je lio suze; onda rukavom obrisa suze i reče:

- Neka se Bog smiluje Abu-1 Hasanu, uisti­nu, takav je bio. Sad mi reci kako si podnio ras­tanak od njega?

- Ali, to je slično stanju majke čije je dijete obezglavljeno u njenom krilu. - odgovori Adi.

- Hoćeš li ga ikad zaboraviti? - upita Mu­avija.

- Hoće li mi vrijeme dozvoliti da ga zabora­vim - reče Adi.[27]

Prenosi Suid:

- Jednom sam u vrijeme iftara otišao Aliju, on je sjedio a ispred njega je bila posuda sa mlijekom; u ruci je imao komad hljeba, na kome sam video korubu od ječma. Sa teškoćom je sitnio suhi hljeb i prosipao ga u sud. Pojavila se Faze, Fatimina sluga - nek je mir sa njom - rekoh joj sasvim tiho:

- Teško tebi, što se ne pridržavaš Alijevih običaja. Zašto nisi uzela korubu od ječma?

- Zašto me grdiš? On je to naredio - reče ona. Ali me je pogledao i nasmijavši se upitao:

- O čemu pričate? - ja sam objasnio, a on reče:

- I oca i majku bih žrtvovao za čovjeka koji nikad nije jeo hljeb sa kojeg su odstranjene me-kinje i koji po tri dana uzastopno nije jeo pše­nični hljeb. (Ali je imao na umu Allahovog Pos­lanika - mir i blagoslovi Božiji nek su s njim i porodicom njegovom).[28]



Prenosi Ali sin Abu RaP:

- Obišao sam Zapovjednika vjernih u vrijeme bajrama; opazio sam jednu solju i krčag za vo­du pored njega. Onda je on zatražio solju, i ka­da su je doneli, video sam kako je čvrsto zatva­ra i obilježava.

Kad je sud otvoren unutra se vidjelo malo suvog hljeba. On ga je ovlažio vodom i pojeo, i mene ponudio. Nisam mogao da izdržim, te re­koh:

- O Zapovjedniče vjernih, mučiš li se ovako i u Iraku? Ovdje ima dosta blagodati.

- To nipošto nije prinudno ~ reče Ali - ali sam spokojniji što je hrana prostija, plašim se da ova dva moja sina ne otvore krčag i u njega stave nešto ukusnije.[29]

Jednom neki Arap dođe u Kufu u posetu Hasanu ibn Aliju, pošto je u grad stigao u vrije­me magreb namaza, on prvo ode u mesdžid da obavi svoj namaz. Ispred ugleda čovjeka poodmakle dobi koji jede iftar od samo malo ječmenog hljeba. On pozva došljaka i ponudi ga hljebom. Ovaj primi ponudu, ali kao da se nije osjećao prijatno. Onda se uputi Hasanovoj kući. Na sofri je postavljena ukusna hrana. Sjetio se onoga što je video ispred džamije, i reče:

- Vidio sam starca koji iftari sa malo ječmenog hljeba. Dozvolite da mu ponesem od ove kuhane hrane.

Imam Hasan upita za njegov izgled, pa poš­to je shvatio, objasni:

- To je moj otac, muslimanski halifa i Zapovjednik vjernih; zbog državnih poslova kući dolazi kasnije i zbog toga iftari ondje gdje je to moguće. I kad je kući jede samo ono što sam odabere[30]

Jednom je hazreti Ali u pratnji Kanbara po­šao na bazar gdje je kupio dvije košulje, jednu je platio 3 a drugu 2 dirhema. Košulju od 3 dirhe­ma je poklonio Kanbaru, a za sebe zadržao onu jeftiniju. Kanbar na to reče:

- O Zapovjedniče vjernih, vama bolje prista­je ova košulja, jer vi se penjete na minber i držite hutbe.

Ali odgovori:

- Ti si mlađi od mene i više ti je ostalo od živo­ta, osim toga, stid me je da sebe stavim ispred tebe, jer sam čuo šta voljeni Poslanik kaže o slugama, „va­ša odjeća i hrana ne srne da bude bolja od njihove."[31]

Imam Džadžfer Sadik prenosi:

- Jednom je Zapovjednik vjernih u pratnji ne­koliko učenika otišao u Rahbu, gde jedan od njih Aliju prinese neko ukusno jelo. On reče:

- Vi uživajte, ja se sjetih Poslanika Božijeg, koji to nikad nije jeo, pa ni ja neću jesti.

Prenosi Habbe Arani:

- Hazreti Ali je bio poslužen nekom đakonijom, i pošto ju je pogledao i zahvativši prstom oku­sio, reče: „Ono što je hala ne može biti haram; ali ja ne volim da se naviknem na nešto za čim ne­mam naviku, zato je sklonite od mene."[32]

Ibn Abbas je preneo:

- Kad se Zapovjednik vjernih zaputio iz Medine ka Basri, stali smo kod Rabaze. Stigla je grupa



hadžija i stiskajući se čekala da ponešto pitaju Zapovjednika vjernih. On je bio sam u svom Šatoru, ja pođohi da ga obavijestim da narod čeka i zatekoh ga kako krpi sandalu svoju. Kad mu rekoh da sad imamo važnija posla od toga, on reče:

- Kolika je vrijednost sandale ove?

- Nema vrijednost nikakvu - odgovorili. Potom on reče:

- Boga mi, ona mi je draža nego upravljanje va­ma, osim kada promičem pravdu i odvraćam krivdu!

Kada mu je u Medini položena prisega, Ali je naredio da se otvori trezor i odatle narodu podjele sredstva, a potom je na istom mjestu klanjao dva rekjata namaza i zaputio se van grada gdje je radio zemljoradničke poslove.[33]

Jednom se dva čovjeka sretoše na putu ka Kufi. Jedan je bio musliman, a drugi kitabija (nemusliman, jevrej ili hrišćanin). Ovaj nemusliman je živio pored Kufe, a musliman je bio na povratku kući u Kufu. Dogovoriše se da zajednički dio puta provedu skupa, kako bi se pomogli i ponešto popričali.

.

Stigli su do raskršća, ali musliman ne skre­nu prema Kufi, već nastavi u pravcu svojeg sa-putnika.

- Prijatelju, zar ne ideš u Kufu? - upita ga ovaj.

- Naravno da idem - odgovori musliman.

- Ali zašto nisi skrenuo pravcem koji vodi tamo, ovaj put ne vodi u Kufu. - reče.

- Znam da ne vodi - reče musliman - ali sam htio da te malo ispratim. Čuo sam da naš Posla­nik kaže da dvojica koji jedan dio puta provedu zajedno imaju obavezu jedan prema drugom. Ti si mi pružio društvo na mojem putovanju i na meni je dužnost da te malo otpratim, a posle, na­ravno, idem svojim putem u Kufu.

- Sad mi je postalo jasno šta je uzrok širenja vaše vere - to je plemeniti moral vašeg Poslanika - prijatno iznenađen reče ovaj sa oduševljenjem.

Njegovo čuđenje je dostiglo vrhunac kada je saznao da je njegov saputnik muslimanski halifa, Ali ibn Abu Talib. Nije prošlo mnogo, a ovaj čovek postade musliman i imamov odan sljedbenik i prijatelj.[34]



Po završetku rata „Kamile" Zapovjednik vjernih je stigao u Basni gdje je otišao da se raspita o zdravlju svojeg druga, Ala ibn Zijada koji je živio u velikoj i prostranoj kući. Kad je Ali vi­deo prostranost njegove kuće, rekao je:

- Sta ćeš činiti s prostranom kućom tom na svetu ovom, kada ti ona više treba na svetu bu­dućem? Ako želiš njome zadobiti svet budući, primaj u nju goste, pazi na rodbinu i ispunjavaj sve obaveze prema propisima njihovim. Tako ćeš njome zadobiti svet budući.

Onda mu Ala reče:

- O Zapovjedniče vjernih, htio bih ti se po­tužiti na brata svoga Asima.

On upita: Sta je s njim? Ali reče:

- Ogrnuo je haljetak vuneni i odrekao se sveta ovoga!

Zapovjednik vjernih na to reče:

- Dovedite mi ga!

I kada on dođe, Zapovjednik vernih kaza:

- O neprijateljčiću sebe! Zar ne osjećaš sa­milost nikakvu prema ženi svojoj i djeci svojoj? Zar misliš da te Allah neće voljeti ako se služiš

onim što ti je On dozvolio? Ti si tako neznatan za Boga da bi to činio. On odgovori:

- O Zapovjedniče vjernih, i ti si obukao odjeću grubu i jedeš hranu oporu!

A onda on reče:

- Teško tebi! Doista, ja nisam kao ti. Allah Uz­višeni je, zaista, naložio predvodnicima pravde da zadrže sebe na razini ljudi najnemoćnijih, tako da siromaha ne bi savladalo siromaštvo njegovo.[35]

Jednom u vrijeme Alijevog halifata njemu u Kuru dođe Akil, njegov brat. Pošto se smjestio, Ali naredi da mu se da čista odjeća, te mu donesoše jednu košulju i ogrtač. Onda su izašli na krov da porazgovaraju, i kad je došlo vrijeme da se posluži večera, Akil, koji je očekivao bogatu trpezu bese razočaran kad ugleda običnu, siroti­njsku sofru. Jako začuđen, on zapita:

- Zar je to sve za jelo?

- Zar i to nije Božija blagodat?- odgovori Ali,- Njemu hvala na ovome.

Akil reče;

- Dobro, da onda objasnim zašto sam došao, pa da polako idem. U nevolji sam, brate, nad gla­vom mi je dug, pa sam mislio da ti se zamolim da, mi, ako je moguće pomogneš da ga otplatim. Kad bi naredio da mi se isplati iz državne kase bio bih ti zahvalan, i više vam ne bih bio na smetnji, pa da se što prije vratim kući.

- A koliko si dužan?- upita Ali.

- Sto hiljada dirhema - reče Akil.

- Dragi brate - reče Ali - toliko ni sam ne­mam, a ti se strpi, mogao bih ti skupiti što kad bude raspodjela, a da nije opskrbe za čeljad i po­rodicu, dao bih ti još i vise.

Akil se usprotivi:

- A zašto da čekani?! - reče on - kad si čuvar državne svojine i možeš da uzmeš koliko ti se prohte; pa i kad bi mi dao ćelu tvoju zaradu to se ne bi moglo otplatiti.

Na to Ali odgovori:

- A Šta imamo ja i ti sa svojinom držav­nom? Prava naša u tome nisu veća od prava os­talih muslimana. Mogu ti pomoći od onoga što je moje, a ne od onog što je svojina drugih.

Akil je, međutim, bio nepopustljiv; tad Ali reče:

- Ako ne odustaješ od svoje potražnje, predložiću ti nešto drugo. Idi na bazar, i obij kase u kojima se čuva trgovački promet i uzmi koliko ti treba, time bi otplatio čitav dug, a nešto bi ti i ostalo!

- Ali to je imetak trgovaca i zanatlija - reče Akil žustro - i to mi savjetuješ, da hladnokrvno pokupim ono što su ljudi mukotrpno sticali?!

Zapovjednik vjernih onda reče:

- A zašto ti od mene tražiš da ti otvorim državnu blagajnu gdje je imetak svih muslima­na? Zar je to ničije? Zašto onda ne pođeš u na­selje gdje žive trgovci i imućni ljudi i presretneš jednog od njih i opljačkaš ga? - upita Ali.

Akil je pobjesnio:

- Ali ja nisam došao da bih pljačkao! Daj mi iz kase koja ti stoji na raspolaganju!

Ali reče:

- Zar nije lakše opljačkati jednog nego sto­tine muslimana? Pokrali jednog ili sve - ista je stvar, krađa ima više oblika, a ovaj koji pred-lažeš je najgori.[36]



Kao i obično, Ali je izašao iz kuće i pošao prema pustinji gde je obrađivao neplodna pod­ručja. Na ramenu je nosio potežu vreću; prolaz­nik koji ga srete, upita:

- O Ali šta to nosiš sa sobom?

- Hurmine palme, ako Bog da. - odgovori on.

Čovek se začudio, pomislio je da Ali u vre­ći nosi sjeme hurme. Ali je na golim mejstima zasađivao plodonosne palme, potom ih uzgajao i navodnjavao. Ubrzo to mjesto postade velika i raskošna plantaža hurmi, a svako zrno je izras­lo u veliko stablo.[37]

Starica je teturajući polako išla kući; na ra­menu je s mukom nosila potežu mješinu s vo­dom; odnekud se pojavi neznanac i od nje uzeo mješinu, i krenu sa njom.

Dječica su očiju prikovanih za vrata nestrplji­vo čekala majčin povratak. Vrata se otvoriše, na njima se pojaviše majka u pratnji neznanca. Uđo­še u sobu, stranac se osvrnu oko sebe, i spuštaju­ći balon na zemlju obrati se starici;



- Vidim da si bez muža i da sama donosiš vodu.

Žena prvo uzdahnu, a onda reče:

- Muž mi je bio vojnik, Ali ga je poslao na granicu gdje je poginuo. Od tada sam sama sa ovom djecom.

Stranac više nije progovorio; pognute glave se pozdravio i otišao. Ubrzo se vratio. U ruci je imao torbu u kojoj je donio meso, hurme i brašno.

- Donio sam nešto hrane za djecu - reče poš­to je ušao.

- Bog ti se smilovao - reče žena - i nek izme­đu nas i Alija Bog Uzvišeni presudi.

- Htio sam da pomognem, mogao bih ispe­ći hljeb ili pripaziti na decu - reče on.

- U redu - reče žena. - Ja ću lakše umijesiti hljeb, a ti za to vrijeme ostani sa djecom.

Žena je mijesila hljeb a došljak je spremio je­lo sa mesom i njime hranio decu. Posle svakog zalogaja koji im je stavljao u usta, govorio je: „Dječice moja, halalite Aliju ako je prema vama bio nepažljiv/'

Tjesto je naraslo, a žena reče:

- Spremi vatru, Božiji robe!



Stranac je podložio pećnicu. Zapucketaše vatreni plamičci. On se primače vatri i reče:

- Kušaj vrelinu plamena! To je kazna za one koji su zakinuli prava siročadima i udovicama!

Na vratima se pojavila žena iz susjedstva i kad je prepoznala stranca, reče:

- Teško tebi! Zar ne znaš ko je tvoj poma­gač? Zapovjednik vjernih, Ali ibn Abu Talib!

Žena odgovori:

- Sram da me bude, zaista se sramim!

- Ni slučajno! - reče Ali - ja sam taj koji vama treba da se izvini, ja sam prema vama omanuo.

Zapovjednik vernih je nastavio da obilazi i pomaže ovu porodicu.[38]

Pred polazak u boj protiv haridžita Aliju pri­đe jedan čovek i reče:

- O Ali, ovaj zvejzdoznanac ima nešto da ti saopšti.

Dovedoše ga Aliju i on reče:

- O Abul Hasane, bolje je da polazak malo odložiš.



- A zašto?- Ali upita.

Ako kreneš sada, bojim se da nećeš uspjeti i da ćete pretrpjeti poraz od neprijatelja ti i tvoji drugovi, i da ćete pretrpjeti velike gubitke, s ob­zirom na položaj zvijezda, reče - krenete li za ne­koliko sati, vi ćete pobjediti.

Zapovjednik vjernih na to reče:

- Ova moja životinja je noseća,- reci mi šta je u njenoj utrobi?

- Rekao bih ti kad bih sio i izračunao - od­govori on.

- Lažeš! - reče Ali - jer Kur'an veli „samo Allah zna ono što je skriveno, On zna šta u materici stva­ra" - a ni Muhammed - nek Bog blagoslovi njega i potomstvo njegovo - nikad šta slično nije tvrdio,- a ti tvrdiš da ti je poznato ono što se zbiva i da znaš ko­jeg sata stiže dobro a kojeg zlo; stoga, onom ko povjeruje u takvo znanje tvoje Bog više nije potreban.

Potom je rekao:

- O ljudi, čuvajte se naučavanja zvjezdoznanstva, ono spada u gatanje, gatar je kao ča­robnjak, čarobnjak je kao poricatelj istine a poricatelju istine je mjesto u džehennemu.

Onda je izdao naređenje za pokret, i tad re­kao zvjezdoznancu: - Uradićemo suprotno tvom savjetu i krenu­ti istog trena.

Ovaj rat je završen blistavom pobjedom Ali­ja i njegovih drugova nad neprijateljem.[39]

Jednom imamu Aliju u posjetu dođoše otac i sin. Imam ih toplo dočeka i udobno smesti. Prijateljski su razgovarali, a onda je došlo vrijeme za jelo. Posle objeda, Kanbar, sluga Alijev, done­se posudu sa vodom i peškir, a Ali uze od njega posudu i htjede svom gostu da opere ruke, na šta se ovaj usprotivi.

- Ne može biti da mene starješina služi - reče. Na to Ali reče:

- Tvoj brat u veri želi da ti učini uslugu i ti­me stekne Allahovo zadovoljstvo, zar ga treba spriječiti u tome?

Gost se, međutim, i dalje dvoumio. Tad mu Ali reče:

- Kao tvoj imam, zahtjevam da mi dopustiš da te služim.

Gost se napokon složio, i Ali kaza:

- Dobro operi ruke, nemoj da žuriš misleći da me što prije trebaš osloboditi ove dužnosti.

Kada je došao red na sina, Ali predade posu­du svom srnu Muhamedu Hanefiji i reče:

- Ja sam oprao ruke ocu, a ti operi sinu. Da mi je u goste došao sam, lično bih mu oprao ru­ke, ali kada su prisutni i otac i sin Allah voli da vidi da otac uživa privilegiju i prvenstvo.

„Ovakav treba da bude pravi šija", dodao je imam Hasan Askeri ispričavši ovaj događaj.[40]

Neki čovek je došao imamu Aliju u goste i kod njega ostao nekoliko dana. Jednog dana on reče Aliju:

- Ja sam u sporu sa tim i tim čovjekom, i želi­mo da nam ti presudiš i posreduješ; njega još ne­ma, a kad stigne izložićemo ti naš problem.

Zapovjednik vjernih na to reče:

- To znači da si ti jedna od strana u tom sporu?

- Jesam, o Ali - on odgovori. Tada imam Ali reče:



- Žao mi je, ali ja ti više ne mogu biti domaćin, jer sam čuo da Poslanik kaže, „Kada je neko odre­đen da bude sudija u jednom sporu, nema pravo da ugosti jednu stranu, osim ako su pozvane obe."[41]

Ležeći u dvorištu utvrđenja Dar-ul Amar u Kufi, Hab i Nauf, Alijevi drugovi bili su svjedoci neobičnog prizora: naime, iza ponoći su primetili Zapovjednika vjernih kako im se približava idući prema dvorištu u veoma čudnom stanju: izgledao je prestrašeno, i sa naporom je održavao ravno­težu, išao je sasvim polako i teturajući se oslanjao na zid i učio posljednje ajete sure Ali Imran: ,,U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju: „Gos­podaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio, hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!

- Gospodaru naš, onoga koga Ti budeš u vatru ubacio Ti si već osramotio, a nevjernicima neće niko u pomoć priteći.



- Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u veru: „Vjerujte u Gospodara vašeg!" - i mi smo mu se odazvali.

- Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko rđavih postupaka naših i učini da posle smrti budemo s onima dobrima.

- Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po Poslanicima svojim i na sudnjem Da­nu nas ne osramoti! Ti ćeš, doista, obećanje Svoje ispuniti!"1

Skoro bez svesti Ali je učio ove ajete iz po­četka, stalno ih ponavljajući.

Dvojica njegovih drugova ležeći su posmatrali ovu čudnu scenu,- Hab je preneraženo zurio, dok Nauf nije mogao da se uzdrži: plakao je kao malo dijete.

Hazreti Ali priđe Habu i upita ga;

- Spavaš li ili si budan?

- Budan sam, o Zapovjedniče vjernih, - reče on - teško nama jadnicima kad se ti toliko bojiš.

Imam Ali obori glavu i teško zaplaka, po­tom reče:

- O Habe, svi ćemo se, uistinu, naći pred Bogom, kome ništa nije skriveno o nama. Znaj da nam je On bliži od žile kucavice i da nas niš­ta ne može zakloniti od Njega. Onda upita Naufa:

- Spavaš li?

- Ne spavam, Zapovjedniče vjernih, ima već neko vrijeme kako plačem odgovori on.

- O Naufe, ako danas plačeš plašeći se Boga, sutra će ti oči blistati; svaka kap prolivena u strahu od Boga ugasiće okean vatre.

- O Naufe, niko nije višeg položaja od ono­ga ko u strahu od Boga plače i ko voli samo u Njegovo ime.

- O Naufe, onaj ko voli radi Boga, i sve što voli to je u ime Božije, Njemu ne pretpostavlja ništa drugo. Dok onaj ko mrzi Boga radi, ta će mu mržnja donijeti samo dobro. Uspete li doći na ovaj stupanj, upotpunili ste vaš iman.

Onda ih je još melo savjetovao, i na kraju reče:

- Upozoravam vas da se plašite Boga!

Posle se udaljio i utonuo u moljenje i šaptanje.

„Bože moj, kad bih sam znao da li me os­tavljaš ili me i dalje paziš u stanjima moje ne­marnosti prema Tebi! Kad bih samo znao kakav je položaj moj kod Tebe prilikom duge uspava-nosti moje i manjkavosti u zahvaljivanju?

Dvojica drugova koji su sve ovo posmatrali rekoše:

- Tako nam Boga, u istom stanju Zapovjednik vjernih je ostao sve do zore.[42]

Skrhani čovek, hršćanin, pognuto je stajao na vrhu ulice i prosio. Poneko bi iz sažaljenja prema njegovim godinama i očajnom stanju udjelio šta, i produžio.

Jednom je tuda prošao Zapovjednik vejrnih, pa kada vide ovog nemoćnog starca požele da se bliže raspita o njemu i sazna šta ga je to zadesi­lo. Rekoše mu da je ovaj hrišćanin bio vrijedan radnik u mladosti kada je radio kod nekog gaz­de, i da je potom izgubio vid i ostao bez posla. Budući da nije uspeo da sakupi sredstva za sta­re dane i da je potpuno sam i bez staratelja, pri­nuđen je da zarađuje prošeci.

- Kakva sramota! - reče Ali - dok je bio spo­soban, bio je od koristi zajednici, a sad su ga ot­pustili! Zar da ga ostavimo na ulici? Njegovo izdržavanje treba da bude briga društva.

Posle toga Ali je naredio da se iz državne bla­gajne izdvoji novac za njegovo doživotno izdrža­vanje.[43]

Poslije vjenčanja i početka zajedničkog života, hazreti Ali i Fatima Zahra su otišli Božijem Pos­laniku - neka mir i blagoslovi Boziji budu s njim i Porodicom njegovom - i rekli mu:

- O Poslanice Božiji, želimo da nas posavjetuješ oko podjele poslova u kući.

Poslanik je Aliju dodijelio poslove izvan kuće a Fatimi vođenje domaćinstva. Oboje su bili za­dovoljni - bili su sretni što su lični život preure­dili prema savjetu Božijeg Poslanika. Fatima, ko­ja je izuzeta poslova van kuće ushićeno je govorila: „Postala sam sretna kad me je dragi Poslanik oslobodio kontakta sa ljudima."

Ali je donosio vodu, nabavljao namirnice i os­tale potrepštine, a Zahra je mljela pšenicu i ječam, pelda hljeb i održavala kućnu higijenu. Kad je bilo potrebno, Ali joj je pomagao i završavao njene poslove. Jednom ih Poslanik zateče kako zajedno rade u kući. Htio je da im pomogne, pa upita:

50.

- Ko je umorniji? Želim da ga odmjenim.

- Zahra je umornija, o Poslanice Božiji - re­če Ali.

Onda je Poslanik preuzeo njen dio posla, a njoj rekao da se odmori.

Ali je često odsustvovao, borio se na Boži­jem putu ili bio zauzet drugim islamskim pos­lovima. Tada je hazreti Fatima - nek je mir s njom - završavala njegove dužnosti.[44]

Period Alijeve vladavine

Trideset i druge godine posle iseljenja, zbog sveopšte nepravde koja je zahvatila islamsko društvo i zbog rodbinskih veza koje su pokreta­le točkove halifata, narod se digao na ustanak i opkolivši njegove prijestolnicu, ubio trećeg musli­manskog halifu, Osmana ibn Affana.

Narednog dana po dobijanju prisege, Ali se zahvalivši Bogu popeo na minber i rekao:

- O ljudi! Kada je voljeni Poslanik napustio ovaj svet, skupina medu vama je za halifu odabrala Ebu Bekra, a on je iza sebe ostavio Omera. On je pred svoju smrt sazvao veće koje je dužnost halife prenijelo na Osmana. Potom je Osman, postupajući ona­ko kako je postupao izazvao vašu srdžbu, pa je, poš­to je bio opkoljen u svojoj kući, ubijen. Onda ste došli meni i vaše zadovoljstvo mnome iskazali da­jući mi prisegu. Znajte da sam kao jedan od vas -ono što je za vas i za mene je, vaša obaveza je i mo­ja obaveza. Između vas i naroda Kible Bog je otvorio ova vrata i na nas je pala smutnja nalik mračnoj no­ći. Breme halifata je takvo da ga može ponijeti samo onaj ko je kadar i strpljiv i za to sposoban. Jedina moja politika jeste da vas vratim sunnetu Allahovog Poslanika. Ispuniću sve što obećam, ako i vi budete postojani i nepokolebljivi, a pomoć je od Boga. Zna­jte da sam isti kakav bijah u vrijeme Poslanika.

- Od vas tražim pokornost i da postupate onako kako vam naložim. Ako vam se šta učini neobičnim i neprihvatljivim, ne žurite u porica­nju toga. Uzdržaću se od svega za šta uvidim da nemam dužnost i opravdanje kog Boga. On nas, zaista vidi, i zna sve što radimo.

- Znajte da mi je do halifata najmanje sta­lo... ali kad ste mi već došli i jednodušno izrazi­li lojalnost, za mene više nema pravdanja.

Potom je pogledavši na lijevo i desno u svijetinju pred sobom rekao:

- O ljudi! Zaista vam kažem: svi oni koji su gomilanjem plemenitih konja i robinja zloupotrijebili državnu blagajnu i tako potonuli u slasti ovoga sveta, i sve što su stekli tim putem natjeraću da vrate, sem onoga što je njihovo, nek ne kažu: „Ali nas je odveo na stranputicu". Danas jasno kažem: sve povlastice će biti ukinute.

- Svako ko je u prošlim vremenima pleme­nitom blizinom Poslanika stekao zadovoljstvo i čast služeći islamu, njegova nagrada je kod Bo­ga... vi ste Božiji robovi, imetak pripada Njemu i treba da se podjeli ravnopravno... sutra budite prisutni, dođite na raspodjelu imetka.

Narednog dana je izvršena raspodjela imet­ka iz državne blagajne i svakom je pripalo po tri dirhema. Jedan od prisutnih je rekao: ,,O Ali! Tri dirhema i meni i mom sluzi, koji je do ne­davno bio rob?! Ali odgovori: „Upravo tako!"[45]

Jedna grupa nije uzela svoje sledovanje i odmah je napustila džamiju. U njoj su bili ljudi kojima su prošla vremena donijela privilegije i povlastice.

Oni su Aliju posle nekoliko dana poslali svog čovjeka, Valida ibn Ukbu, koji je Zapovjedniku vjernih prenio uslove pod kojima je ova grupa bila spremna da da svoju prisegu i obavijestio da će se, ako se ne udovolji njihovim uslovi-ma, pridružiti Muaviji u Siriji.

Prvi uslov je bio to da se AJi ne mesa u nji­hovu prošlost i da im ostavi njihovo nezakoni­to stečeno bogatstvo.

Drugi uslov je podrazumijevao da im Ali iz­ruči Osmanovog ubicu, kako bi ga kaznili.

Ali je odbacio oba ova uslova, oni se okre­nuše na podbadanje naroda, krenuše u Basni gdje spremiše vojsku protiv Alija.

Došlo je do okršaja; Ali i njegovi drugovi su protivnicima nanijeli težak poraz, u borbama po-ginuše Talha i Zubejr, a Aiša, Majka Vernika be­se zarobljena. No, i pored svega, Ali je veliko­dušno oslobodi i posla u Medinu.

Ovaj je rat u istoriji poznat kao „Rat oko Deve", a Alijevi protivnici su dobili naziv „prek­ršitelji zakletve".

Sljedeće godine Ali je pošao u rat protiv Muavije koji je oko šesnaest godina upravljao nad Sirijom. Na to ga je mjesto postavio drugi hali-fa, a za vrijeme Osmanovo on se još više uč­vrstio. Muavija je imao u planu osnivanje dinastije, i za to se polako pripremao. On je u tu svrhu lukavo iskoristio ubistvo trećeg halife i pod izgovorom traženja osvete za Osmanovu krv, podigao se protiv Alija. Međutim, u vrijeme kada je Osman, zadnjih dana svog života, opko­ljen u kući slao Muaviji pozive za pomoć, on mu je sasvim hladnokrvno okrenuo leda i oglu­šio se na njih. Dolaskom na mjesto halife Ali ga je smijenio sa položaja namjesnika Sirije. Muavi­ja se na to nije obazirao i neprestano je slao svo­je ljude u pogranične oblasti sa Irakom koji su terorisali tamošnje stanovništvo.

Dvije vojske su se ulogorile kod obale Eufrata, na mjestu zvanom „Siffm". Zapovednik Alijevih snaga bio je Malik Aštar, a Muavijine sledbenike je predvodio Abu-1 Amr. On je na kukavički način zaposeo obalu Eufrata. Nepristupačne obale odak­le su uzima voda bila je odsečena, i Alijevi ljudi su ostali bez vode. Muavija je smatrao da je bitka skoro dobijena. Jedino Muavijin savenik Amr Aas to nije smatrao mudrim potezom. Onda je Ali poslao pismo koje je Muaviji odnio njegov drug, Sa sa. Pismo je glasilo:

„Došli smo ovdje, ali ne da bi ratovali i da bi se braća ubijala. Prevladajmo razlike pregovorima... međutim, presijekli ste nam prilaz vodi. Zato naredi da se tvoje snage povuku odatle, kako bi započeli pregovore. Ako je, pak, rat ono što te raduje, onda znaj da se toga ne plašim."

Muavija je odgovorio negativno. Zapovjednik vjernih je svojim drugovima održao govor; rekao je:

- Oni su započeli nasilje i odškrinuli vrata neprijateljstva. Poput izgladnjelog koji je u pot­razi za hranom, oni traže krvoproliće i rat. Zab­ranili su nam vodu. Pred vama su samo dva pu­ta: ili da ostanete u sramoti i na položaju najnižem, ili da sablje svoje namočite krvlju nji­hovom, i vodom ugasite žeđ svoju. Smrt je žive-ti u potčinjenosti, dok je život umrijeti kao pobjednik.

Islamski borci su napali neprijatelja i nanijeli mu težak poraz i uspeli da se dokopaju riječne obale. I oni htjedoše da postupe kao Muavija, međutim, Ali to nije dozvolio, rekao je, „Neću postupati na način neznalica."

Došlo je do velikih okršaja i obje strane su pretrpjele značajne gubitke. Međutim, borci na Allahovom putu uspeli su da dvoličnjacima za­daju odlučujući udarac; pobjeda je bila nadohvat ruku Malika Stara kad se, vidjevši siguran poraz,

neprijatelj poslužio trikom: Amr Aas se dosjeti da na koplja zabode listove Kur ana i da time objavi: zašto da ratujemo kad smo muslimani, nek između nas presudi Allahova Knjiga...

Na strani Zapovjednika vjernih borila se ne­kolicina naivnih i površnih ljudi kojima se ovaj prijedlog svidio i koji od Alija zatražiše da obus­tavi napade. Hazreti Ali ima objasni da se radi o običnom triku kojim poraženi neprijatelj ku­puje vrijeme, ali ovi ljudi rekoše: „Od sada pa nadalje, naš jedini rat s njima jeste rat sa Kur'anom, i ako smjesta ne objaviš primirje, bićeš isječen na komade!"

Po Alijevom naređenju Malik Aštar se povu­kao. Potom je ugovorena arbitraža i obje strane su odredile pregovarače. Muavija je poslao preprede­nog Ami-u Aasa, a kad Ali htede da odredi Malka Aštara ili ibn Abbasa, ponovo se usprotivi ona is­ta grupa koja je kasnije postala poznata pod ime­nom „haridžije" i rekoše:"Pregovarač ne srne da bude opredeljen, a Malik Aštar je Alijev istomiš­ljenik, a ibn Abbas mu je rođak."

Na kraju, dosledni svojoj tvrdoglavosti, ha­ridžije su odabrale Abu Musu Ašarija, koji je bio lakomislen čovek i Alijev potajni neprijatelj.

Amr-u Aas je tokom pregovora lako nad­mudrio lakomislenog Abu Musu, poslužeći se novim lukavstvom. Reče mu: „Hajde da sa mjesta halife uklonimo obojicu - i Alija i Muaviju, i neka se ova bolna priča jednom završi."

Abu Musa je prihvatio i Alija razriješio dužnosti halife, a Amr-u Aas je smesta na taj položaj postavio Muaviju.

Kad su haridžiti shvatili njihovu grešku, rekoše Aliju:

- Mi smo pogriješili, i za to smo se pokajali. I ti isto tako treba da priznaš svoj grijeh i za nje­ga se pokaješ.

Imam Ali reče da je greška bila njihova i da su prema tome, sami krivi. Haridžiti se tim po­vodom odvojiše od ostalih muslimana, a Alija optužiše za otpadništvo.

Haridžiti nisu stvarali smetnje imamu Aliju sve dok su bili zadovoljni time da sami ispoljava­ju njihovo vjerovanje i njihovo sljedovanje iz držav­ne blagajne nije im bilo uskraćeno, takode im je bilo dozvoljeno da slobodno ispoljavaju svoje vje­rovanje i da vode rasprave. Međutim, čim su se pod izgovorom „naređivanja dobra i odvraćanje od zla" i zvanično pobunili, Ali je protiv njih poveo trupe i potukao na mjestu „Nehrevan", gdje ih je preživjelo samo devetorica.

Haridžiti su u Istoriji ostali upamćeni pod imenom „Otpadnici" tj. oni koji su otpali ili izašli iz vere, dok su sljedbenici Muavije zabilježeni pod imenom „Tlačitelji".

Sljedeće godine Zapovijednik vjernih htjede pono­vo da krene u boj s Muavijom, ali ga u tome spriječi najveća počast - mučeništvo na putu Istine.[46]



Sehadet


Četrdesete godine od iseljenja grupa haridžita je u Mekki skovala plan o likvidaciji Alija, Muavi­je i Amr-u Aasa. Ubistva su, prema tom planu tre­bala da se izvrše devetnaeste noći mjeseca Ramaza­na i na tri različita mjesta - Kufi, Siriji i Egiptu.

Abdurahman ibn Muljdžini je u Alijevu prijestonicu, Kufu ušao sam, noseći u svojoj izopačenoj maš­ti ovaj zlokobni plan.[47] U kući nekog haridžije sreo je Kutam, privlačnu zavodljivicu i još istog dana ugo­vorio vjenčanje s njom. Nakon prosidbe, ova žena re­če: „Za vejnčani poklon tražim tri hiljade dirhema, jednog roba, sluškinju i glavu Ali ibn Abu Taliba."

Kutam je u ratu kod Nehrevana izgubila oca i brata. U stvari, ova dvojica haridžija pala su od strane Alijeve ruke. Od tada, u njenoj glavi vrz­mala se samo jedna misao - osveta.

Ibn Muljdžam je njoj ubrzo objelodanio svoju namjeru, rekavši kako je to jedini razlog dolaska u Kufu, i njegova riješenost da oženi Ku­tam postala je još čvršće.

I najzad, određeni rok se primakao.

Uveče devetnaestog dana mjeseca Ramazana, sa još nekoliko pratilaca, ibn Muljdžam je ušao u mesdžid u Kufi, gdje je Ali predvodio skupni namaz.

Tridesetak godina prije nego što će doći ova noć, Božiji Poslanik je obavijestio Alija o njegovoj smrti u mjesecu Ramazanu. Sam Ali o tome kazuje:

„Kada je Poslanik održao ovu slavnu hutbu o mesecu Ramazanu, ja ustadoh te ga upitah:

- O Poslanice Božiji, koje je najbolje djelo u ovom mesecu?

A on reče:

- Uzdržavanje od grijeha.

Onda je Poslanik Božiji gorko zaplakao i oba­vijestio me o mom šehadetu u ovom mesecu."[48]

Alijevi govori, i uopšte, njegovo ponašanje nedvosmisleno ukazuje na to da je znao da će u mjesecu Ramazanu dostići šehadet, a iste godi­ne kada se to obistinilo, rekao je:

- Ove godine me neće biti na hadždžu sa vama. Kada je bio upitan o oskudnom iftaru tog dana. Ali je rekao:

- Želim da praznog stomaka sretnem svog Gospodara [49]

Prenosi se da te noći Ali nije spavao i da je ponavljao:

- Tako mi Boga, mi ne lažemo, i ja isto tako nisam slagan. Noćašnja noć je ona obećana.[50] I najzad, imam Ali pred svitanje ode u džamiju da obavi svoj namaz i u stanju robovanja Bogu zadobi udarac zatrovanog mača.

Dva dana kasnije, dvadeset i prvog dana bla­goslovljenog mjeseca, četrdesete godine od iselje­nja, njegov plemeniti život dođe svom kraju .[51] Ukopan je na svetom tlu mjesta zvanog Nedžef u Iraku, koje je postalo odredište srca onih koji traže istinu.



Na Boga Ali nije zaboravio ni ranjen dok je čekao odlazak, kao što uostalom nije zaborav­ljao nikad u životu.

Kad je ibn Muljdžam mačem zasijekao iznad njegovog čela. Ali je uskliknuo: „Gospodara mi Kabe, spašen sam!"

Onda su ga okupanog u sopstvenoj krvi odne-li kući. Sljedeća dva dana Ali je preležao i čak u tim trenucima mislio na dobro i blagostanje mus­limana i svih ljudi, i svoj imamat prenjo na sina Hasana odnosno Husejna, a preko njega na po­tomke Husejnove do poslednjeg, dvanaestog ima­ma, na taj način finalizirajući ono što su Allahov Poslanik i on ranije govorili, i to posljednji put saopštio muslimanima.[52]

Abdurahman ibn Muljdžam je svezanih ru­ku doveden u džamiju i kada ga ugledaše, ljudi htedoše da ga rastrgnu. Ali pozva po njega i ka­da mu ga dovedoše, upita ga:

- Bijah li dobar prema tebi?

- Da - reče on.

Onda je malo razgovarao s njim, i potom se obratio rodbini okupljenoj oko njegovog ležaja:

- O sinovi Abdul Mutaliba! Doista vas ne želim vidjeti kako grubo gazite u krvi muslima­na vičući „Ubijen je Zapovjednik vjernih!" Onda reče imamu Hasanu:

- Sine moj! Ako umrem od ovog udarca njegovog, udarite ga. Udarac za udarac I ne unakazujete čovjeka, jer sam čuo Poslanika Božijeg - Mir i blagoslovi Božiji nek su s njim i njegovim - da kaže:" Čuvajte se unakazivanja, makar se radilo o psu bijesnom!"

Zadnje reci

Okružen sinovima, rođacima i drugovima, Ali je sa samrtne postelje ostavio ovakvu oporu­ku svim muslimanima:

- Oporučujem vam da budete svjesni Boga i da ne čeznete za svetom ovim, makar on tražio vas. Ne žalite ni za čim što vam je uskraćeno od njega. Govorite istinu i radite za nagradu. Budite protiv­nici tlačitelju a pomagači tlačenom.

- Oporučujem vama i svoj djeci mojoj i člano­vima porodice moje i svakome do koga dospije ova pisana oporuka moja da budete svjesni Boga, da va­ljano uredujete poslove svoje i otklanjate nesugla­sice između sebe, jer čuo sam djeda vašeg - mir i blagoslovi Božiji neka su s njim i njegovim! - kako kaže: „Popravljanje odnosa međusobnih bolje je od namaza neobaveznog i posta neobaveznog."

- Bojte se Boga i, opet, bojte se Boga u pogledu susjeda vaših, jer su oni oporuka Vjerovesnika! Toli­ko je oporučivao ophođenje lijepo s njima da smo pomišljali da će učiniti da jedan dragog nasljeduju.

- Bojte se Boga i, opet, bojte se Boga u pog­ledu namaza, jer je on stup vere vaše!

- Bojte se Boga i, opet, bojte se Boga u pog­ledu Kuće Gospodara vašeg! Ne napuštajte je dok ste živi, jer ako ona bude napuštena, ni vi nećete biti oni na koje se ugleda.

- Bojte se Boga i, opet, bojte se Boga u pog­ledu džihada imecima vašim, životima i recima na putu Božijem!

Ustrajte u prijateljstvu međusobnom i žrtvo­vanju jednih za druge. I čuvajte se svađanja i na­puštanja međusobnog. Ne odustajte od pozivanja na dobro i odvraćanje od zla, pa da zli medu vama upravljaju nad vama, kad ćete moliti, ali vam to neće prihvaćeno biti.[53] Bože! Smiluj se i pošalji Tvoje blagoslove i mir, i mir Tvojih odabranih i plemenitih robova na ovog velikog imama koji u svakom pogledu bese čudesan: čudesno se ro­dio, čudesno je živio i čudesno je otišao.



--------------------------------------------------------------------------------

[1] Nehddžul Belage (Staza ReČistosti - govori, pisma i izreke imama Ali ibn Abi TaMba), odlomci Govora 191.

[2] Sire ibn Hišam - vol. I, str. 245-, Al Gaciir - vol 3. str. 220-240; takode i veliki broj sunitskih hadisa koji su ovo preneli.

[3] Sura Pesnici, ajet 214.

[4] Taban, Istorija - vol 3. str. 1171-1174, takođe Mađmadžul Bajan, vol. 7. str. 206, Taban, Istorija, vol 2, str. 41-43-, Mus-nad, Ahmed, Vol. 1, str. 111.

[5] Trpeza, 3 (prema prenosu iz EI-Gadira, vol. I, str. 9-11)

[6] Alema Muhamed, Bakir Medžlisi, Bihar-ul Anvar (okean svetlosti), vol. 20, str. 205.1

[7] Šejh Mufid, Knjiga Upute, str. 15-16.

[8] Sireibn Hišam - vol I, str. 480-483.

[9] Taban, Istorija, vol 3. str. 1232-1234.

[10] Sura Krava, ajet 207,

[11] Alome Medžlisi - Bihardžul Anvar, vol. 40, str. 149.

[12] Tabarsi, Dokazi, novo izdanje, vol. 1, str, 312.

[13] Sura Trpeza, 93 ajet.

[14] Šejh Mufid, Iršad, str. 97.

[15] SuraAhkaf, 15 ajet.

[16]Sura Krava, 233 ajet.

[17] Ibn Šahrašub - Vrline - vol. 2, str. 192, nedžefsko izdanje.

[18] Šejh HurAmeli - Vasaildžu Šidže, vol. II, str. 79.

[19] Ibid, vol. U, str. 80.

[20] šefa Abbas Qommi, Safinatul Bihar, vol. I, str. 671-672.

[21] Islam u Srcu Zajednice, str. 175.

[22] Uputa Istorije, vol. I, str. 173.

[23] Kafi, vol 3, str. 96..

[24] Međžlisi, Eindžul Hajat, str. 581

[25] Kafi, vol. 3, str. 96.

[26] Šejh Abbas Qommi Safinatdžul Bihar, vol. I, str. 413.

[27] Sejh Abbas Qommi.

[28] Šejh Abbas Qommi - Safinatdžul Bihar, vol. I, str. 570.

[29] Persijski prevod uvoda Šarha ibn Abidžl Hadid, džepno izdanje, Teheran.

[30] Mahdi Azarjazdi - Dobre Priče za Dobru Decu, vol. 8, str. 88.

[31] Islam u Srcu Zajednice, str. 68.

[32] Šejh Abbas Qommi - Safinatdžul Bihar, vol. I, str. 580

[33] Ibid, str. 580

[34] Usul-e Kafi, vol. 2, str. 670.

[35] Ibn Abil Hadid - Komentar Nehdžu! Belage, vol. 3, str. 19; ta-kode Nehdžul Belage, Govor 207.

[36] Mome Medžhsi - Biliardžul Anvar, vol. 9, str. 413, staro izdanje.

[37], Ibid, str. 599.

[38] Ibid, vol. 7, poglavlje 103, str. 597.

[39] Šejh HurAmeli - Vasaiildžu Šidže, vol. 2, str. 181.

[40] A lome Medžhsi - BUiardžul Anvar, vol. 9, str. 598, staro izdanje.

[41] Šejh HurAjneli - Vasaildžu Šiđže, vol. 3, str. 395.

[42] Alome Medžlisi - Bihardžul Anvar, vol 10, str. 24-25, staro izdanje.

[43] Šejh HurAmeli - Vdsaildža Šidže, vol 2, str. 425.

[44] AJome Medžlisi - Bihaidžul Anvar, vol. 10, str 24-25, staro izdanje.

[45] Ibn Abidžl Hadid - Šarh Nehđdžul Belage, vol. 2, str. 271-273.

[46] Preneto iz Dastandže Rastan, vol. 2, str. 166-192.

[47] Šejh Mufid - Iršad, str. 9.

[48] Šejh Saduk, Ejun Alibare Reza, vol I, str. 297.

[49] Šejh Mufid, Iršad, str. 151.

[50] Šejh Mufid, Iršad, str. 151.

[51] Ibid, str. 5, takođe Biliardžui Anvar, vol. 42, str. 281.

[52] Kafi, vol. I, str. 298.

[53] Nehdžul Belage, Pismo 47 (Oporuka).