JEDAN BOG

U srži islama počiva realnost Boga, Jednoga, Apsolutnoga i Neograničenoga, Beskrajnoga Dobra i Svemilosnoga, Onoga Koji je ujedno i transcendentan i imanentan, većega od svega što možemo zamisliti ili predočiti, a Koji je ipak, kako Kur'an, sveta knjiga islama, tvrdi, bliži nama od vratne žile kucavice. Jedan Bog, poznat po svome arapskom imenu Allah) jeste središnja istina islama u svim njegovim stranama, a potvrda ove jedinosti Božije, koja se naziva tawhid) jeste osovina oko koje se kreće sve što je islamsko. Allah je ponad sve dvojnosti ili relativnosti, On je ponad razlika spola i iznad svih osobina koje razlikuju bića jedna od drugih na ovom svijetu. Ipak, On je izvor sve egzistencije i svih kosmičkih i ljudskih osobina, također On je i Cilj ka Kojemu se sve stvari vraćaju.
Svjedočenje ove jedinosti Božije počiva u srži islamskoga kreda, a formula koja izražava ovu jedinost, La ilahe illa llah "Nema božanstva osim Boga", jeste prvo od dva svjedočenja (šahadah) kojima osoba posvjedočuje da je musliman, drugi dio svjedočenja glasi Muhammadun rasul Allah) "Muhammed je Božiji poslanik". Jedinost Božija za muslimane nije samo srž njihove vjere već je to i srž svake autentične religije. To je ponovna potvrda Božije objave jevrejskim poslanicima i Kristu, koga muslimani također smatraju svojim poslanikom, objava istine da "Gospod je jedan", reafirmiranje one beskraj ne istine koja je također izjavljena u katoličkom kredu "Credo in unum Deum" što znači "Ja vjerujem u jednoga Boga!" Kako Kur'an tvrdi:
Prije tebe nismo Mi nijednoga poslanika poslali a da mu nismo objavili: "Doista, nema boga osim Mene, zato Meni robujte! (21:25)

Poput nebrojeno mnogo muslimana, kad čitam imena drevnih poslanika u Kur'anu ili u tradicionalnim namazima i molitvama, ja ih iskušavam kao žive realitete u islamskom univerzumu, istovremeno u potpunosti svjestan činjenice da su ti poslanici duboko poštovane ličnosti u judaizmu i kršćanstvu. Također sam u potpunosti svjestan da oni svi govore o istome Bogu Koji je Jedan i ne govore o nekom drugom božanstvu.
Jedan Bog, ili Allah, nije ni muško ni žensko. Međutim u unutarnjim učenjima islama na Njegovu se Esenciju ukazuje u ženskoj (gramatičkoj) formi, a to Božanstvo često se spominje kao Voljena, dok se na Lice koje On okreće svijetu kao Stvoritelj i Održavatelj ukazuje u muškoj (gramatičkoj) formi. I žensko i muško stvorio je On, i korijen ženskog i muškog nalazi se u Božijoj Naravi, koja nadilazi dvojnost među spolovima. Nadalje, Božija Svojstva, koja se odražavaju kroz stvaranje, jesu ženske kao i muške naravi, a tradicionalno islamsko razumijevanje Božanstva nije uopće svedeno, kako to neki misle, na čisto patrijarhalnu predstavu.
Kur'an, koji je doslovna Riječ Božija za muslimane, i treba ga uspoređivati sa samim Kristom u kršćanstvu, ne otkriva samo Višnje Ime Božije, ime Allah već također spominje druga "lijepa Imena" Božija, tradicionalni izvori smatraju da ih brojem ima devedeset i devet, što su Imena koja raskrivaju različite aspekte Božanstva. Kur'an tvrdi:
A Allah najljepša imena (al-asma'u l-husna) ima) zovite Ga njima! (7:180)

Ova su Imena podijeljena na ona Savršenstva (Kamal) Veličanstva (Džalal) i Ljepote (Džamal). Imena savršenstva odnose se na Jedinost Boga samoga, ponad sve polarizacije, a imena Veličanstva i Ljepote ukazuju na muške i ženske dimenzije stvarnosti in divinis(u Božanskom Poretku). Imena Veličanstva uključuju Pravednog, Višnjeg, Onoga Koji Sviđa Račun, Podaritelja Smrti, Pobjednika, Svemoćnoga, dok su imena Ljepote, između ostalih, sljedeća: Svemilosni, Oprostitelj, Saosjećajni, Plemeniti, Lijepi i Onaj Koji Voli. Za muslimane cijeli univerzum sadrži refleksiju Božijih Imena u različitim kombinacijama, a ljudski život koji je življen usred polarizacija i napetosti, kao i harmonija cijeloga kosmosa i ljudske osobine izvedeni su iz Božijih Imena. Bog će nam ujedno suditi prema Svojoj Pravdi i oprostiti nam prema Svojoj Milosti. On je iznad našeg dosega, pa ipak, On opstoji usred srca vjernikova. On kažnjava zle, ali On isto tako voli Svoja stvorenja i prašta im.
Učenje o Jednome Bogu, kako je saopćeno u Kur'anu, ne naglašava samo krajnju transcendenciju, premda postoje snažni izrazi ove istine kao što je Allahu akbar, što se obično prevodi riječima" Bog je velik", već naglašava smisao da je Bog veći od bilo čega što o Njemu možemo zamisliti, što također potvrđuje i apofatička teologija katoličke i pravoslavne crkve, kao i tradicionalni judaizam. Kur'an također naznačava Božiju blizinu spram nas, to jest On je bliži nama negoli smo mi sebi, i On je prisutan svagdje, kako se i kaže:
Gdje god da se vi okrenete, tamo Allahovo Lice je! (2:115)

Tradicionalni religijski život muslimana zasnovan je na ritmičkom kretanju između polova transcendencije i imanencije, strogosti i saosjećajnosti, pravde i praštanja, straha od kazne i nade u milost zasnovane na Božijoj ljubavi prema nama. Ali galaksija Božijih Imena i mnoštvo Božijih Svojstava koja se odražavaju u kosmosu i unutar bića ljudi i žena ni za trenutak ne zbunjuju muslimana spram jedinosti Božije, spram Sunca ispred čije svjetlosti nestaje sva mnoštvenost. Težiti za shvatanjem i ostvarenjem ovog jedinstva, ili tawhida jeste u srži islamskog života, a mjera uspješnog religijskog života jeste stupanj do kojeg je neko u stanju shvatiti tawhid, koji ne znači samo jedinost već također i ujedinjavanje, integriranje mnoštva u Jedinstvo.
Štaviše, budući da ne postoji službeni svećenički autoritet u islamu poput magisteriuma u Rimskom katoličkom kršćanstvu, autentičnost nečije vjere u islam uglavnom se određuje potvrdom tawhida dok je stupanj unutarnjeg shvatanja ove istine stvar koja se prepušta Bogu na odluku, i nije predmet vanjskih autoriteta. Ovo je bila opća norma u islamskoj povijesti, ali tu također postoje izuzeci i postoje povijesni primjeri kada je neka posebna grupacija ili politički autoritet preuzeo na sebe da određuje autentičnost ili nepostojanje vjere u tawhid neke posebne osobe ili škole. Ali u islamu nikada nije postojala inkvizicija, i uvijek je postojalo veće područje u prihvatanju ideja, napose onih mističkih i ezoteričkih, negoli je to slučaj u većini povijesnih perioda zapadnog kršćanstva prije prodiranja modernizma u samu kršćansku teologiju.
Dakle, premda je islam utemeljen na stvarnosti Božijoj, na Jednome u Njegovoj Apsolutnosti i Takovosti, islam također oslovljava i čovječanstvo u njegovoj esencijalnoj stvarnosti, u njegovoj takovosti. Čovjek, čijem terminu u njegovom tradicionalnom značenju odgovara termin insan u arapskom i homo u grčkom, i ne misli se samo na muškarca, u islamu ne samo da se ne smatra grješnim bićem kojem se šalje sa Neba poruka da iscjeljuje rane prvotnoga grijeha, već se smatra bićem koje još uvijek nosi primordijalnu/pradavnu prirodu (alfitrah) u sebi, mada je čovjek zaboravio da je njegova pradavna priroda sada pokopana duboko ispod slojeva nehajnosti. Kur'an tvrdi:

Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu (ahsan al-taqwim). (95:4)

sa inteligencijom sposobnom da spoznaje Jednoga. Poruka islama upućena je ovoj pradavnoj/primordijalnoj prirodi čovjeka. Islam je poziv na sjećanje, zov za podsjećanje na znanje utisnuto u samu supstancu našega bića čak i prije našeg dolaska na ovaj svijet. U poznatom stavku koji određuje odnos između ljudskih bića i Boga Kur'an, ukazujući na prijekosmičku egzistenciju čovjeka, tvrdi (da je Bog pitao ljudske duše):
"Nisam li ja Gospodar vaš?" A oni (ljudi) odgovoriše: "Jesi! Mi svjedočimo." (7:172)

Ovo "oni" ukazuje na svu djecu Ademovu, mušku i žensku, a ovo "jesi" potkrjepljuje potvrdu Božije Jedinosti s naše strane u našoj predvječnoj ontološkoj stvarnosti.
Muškarci i žene još uvijek nose odjek ovoga "jesi" duboko unutar svojih duša, a zov islama usmjeren je upravo ovoj pradavnoj prirodi koja je izgovorila "jesi" čak i prije negoli su stvoreni nebesa i zemlja. Zov islama, prema tome, odnosi se iznad svega na to da se čovjeka podsjeti na znanje duboko pohranjeno u našem biću, na potvrdu znanja koje spašava, odatle soteriološka (spasonosna) funkcija znanja u islamu. Islam oslovljava ljudsko biće ne primarno kao volju, već kao inteligenciju (znanje). Ako je neposluh u kršćanstvu veliki grijeh koji je iskrivio volju, u islamu je zaboraviti Boga veliki grijeh i to ima za posljedicu nesposobnost inteligencije da funkcionira na način na koji ju je Bog stvorio kao sredstvo spoznaje Jednoga. Eto, stoga je širk ili prihvatanje takmaca/ partnera uz Boga najveći grijeh koji Bog neće oprostiti, širk i znači negiranje jedinosti Božije ili tawhida.
Ovo izravno oslovljavanje od Boga, Jednoga Jedinoga, upućeno čovječanstvu u njegovom pradavnom stanju, zahtijeva potpunu predanost Veličanstvu Apsoluta pred kojim u krajnjemu ništa zapravo ne može egzistirati. U uobičajenom
smislu to znači predanost nas Bogu, a u uzvišenom smislu to znači svijest o našoj ništavnosti pred Njim, jer, kako Kur'an izjavljuje:
Sve što je na Zemlji - prolazno je, a Lice Gospodara Tvoga, Veličanstvenoga i Plemenitoga, ostaje! (55:26-27)

I samo ime ove religije, islam, proizlazi iz ove stvarnosti, jer arapska riječ al-islam znači "predanost", "pokornost", kao i mir koji proizlazi iz naše predanosti Bogu. Zapravo je islam jedina velika religija zajedno sa budizmom (ako uzmemo da ime ove religije dolazi od riječi Budd Božanski Intelekt, a ne od Buddha), čije ime nije vezano za osobu ili etničku grupu, već za središnju ideju vjere. Štaviše, islam drži da su sve autentične religije utemeljene na ovoj predanosti, tako da riječ al-islam ne znači samo religiju otkrivenu kroz Kur'an poslaniku Muhammedu već označava sve autentične religije kao takve. Eto zašto se u Kur'anu poslanik Ibrahim također naziva muslim (musliman), to jest onaj koji je u stanju predanosti Bogu, u stanju (zvanom) al-islam.
Istinsko se pokoravanje Bogu, istinska predanost, ne tiče, međutim, samo naše volje. Ono mora uključiti cijelo naše biće. Plitko razumijevanje predanosti Bogu može dovesti do bilo pasivnog pristupa, u kojem se čovjek ne trudi za svoj život kako bi trebao činiti prema propisima religije, ili brka svoje nesavršeno razumijevanje islama sa istinom i vrši akte koji su protivni Božijim učenjima, tvrdeći pritom da postupa u pokornosti Bogu. Islam tvrdi da ličnost mora biti savršeni rob tabd Božiji u značenju slijeđenja Njegovih zapovijedi. Ali, budući da nam je Bog dao mnoge sposobnosti, uključujući slobodnu volju i inteligenciju, naša predanost mora biti potpuna i sveukupna, a ne ograničena na samo neke sposobnosti. Predanost mora uključiti cijelo naše biće. Inače, skrivene se misli i emocije, kao i lažne ideje, mogu kombinirati sa varljivim osjećanjem vanjske predanosti čovjekove volje Bogu s ciljem proizvođenja djela u ime religije koja mogu imati zlokobne posljedice.
Takva su se djela javljala s vremena na vrijeme u povijesti, a posebno se mogu vidjeti u ovom vremenu i dobu, ali su ta djela prije devijacija negoli norma. Norma po kojoj je većina muslimana živjela vijekovima značila je predanost Bogu cijelim svojim bićem, slijedeći Božiji Zakon i etička učenja islama do moguće mjere, radeći za život prema vjerskim učenjima u skladu sa čovjekovim mogućnostima, te mireći se sa posljedicama koje nakon toga svega uslijede i prihvatajući ono što sudbina pred nas stavi. Upravo se u ovom smislu mora shvatiti opća arapska izreka maktub ("Tako je propisano!", "Tako je određeno!"), koja obilježava znak prepuštanja nekom posebnom događaju ili posljedicama svojih djela. Ova predanost Bogu zasigurno ne znači ni fatalizam, niti individualističko tumačenje Božanskih normi u ime predanosti. Naprotiv, istinska predanost dovodi do nutarnjeg i vanjskog napora, kombiniranog sa mirnoćom koja karakterizira tradicionalne obrasce islamskog života, za razliku od modernističkih i mnogih takozvanih fundamentalističkih tokova koji se nalaze u islamskom svijetu danas.

STVARANJE SVIJETA I LJUDSKIH BIĆA

Budući da je Bog Jedini Beskrajan i Apsolutan, a isto je tako On i Beskrajno Dobro, On ne može da ne stvara. Njegova beskrajnost implicira to da On sadrži u sebi sve mogućnosti, uključujući i mogućnost negiranja Sebe, a ova se mogućnost treba shvatiti u formi stvaranja. Štaviše, kako je i Sveti Avgustin također izjavio, u prirodi je dobra da podaruje od sebe, a Sveopće Dobro mora isijavati tu stvarnost koja sačinjava svijet i, zapravo, svjetove. Ali, stvaranje ili isijavanje podrazumijeva razdvajanje (separiranje), i upravo je ovo ontološko razdvajanje od Izvora svega dobra ono što konstituira zlo. Moglo bi se kazati da zlo nije ništa drugo doli razdvajanje od Dobra i nedostajanje, premda je ono (zlo) realno/stvarno na svojoj vlastitoj razini; u stanovitom smislu ono je realno/stvarno kao i naša vlastita egzistencijalna razina na kojoj se nalazimo. Pa ipak, Dobro pripada polu bića, a zlo polu nebića.
Tokom povijesti islama bilo je mnogo dubokih metafizičkih i teoloških rasprava o pitanju zla, kao što ih je bilo i u drugim religijama, napose kršćanstvu. Ali za razliku od modernog Zapada, u kojem su se ljudi okrenuli od Boga i vjere zato što ne mogu shvatiti kako je Bog, Koji je dobar, stvorio svijet u kojem postoji zlo, u islamskom svijetu ovo pitanje teodiceje skoro nikada nije mučilo religijsku svijest čak ni onih najinteligentnijih ljudi, niti ih je to pitanje odvratilo od Boga. Naglašavanje Kur'ana na stvarnosti zla na moralnom planu, spojeno sa sapijentalnim i teološkim objašnjenjima ovog problema, sačuvalo je muškarce i žene da se suoče sa ovim problemom na području vjere. Strogi naglasak u islamu na Božijoj Volji također je odigrao ulogu u mirenju muslimana sa prisustvom zla u svijetu (zla koje oni, ipak, moraju suzbijati do moguće mjere), čak i kada ne mogu shvatiti uzroke koji su umiješani.
U svakom slučaju, Bog je stvorio svijet u kome postoje nesavršenstva i zla, ali svijet sam u Kur'anu se smatra dobrim, što je gledanje koje korespondira gledanju koje se nalazi u biblijskoj knjizi Postanak. I stvaranje ima svrhu, jer, kako Kur'an kaže:

Gospodaru naš! Ovo nisi zaludu stvorio Ti! Slavljen nek' Si! (3:191)

Najdublja svrha stvaranja objašnjena je u poznatom hadisi qudsiju (svetoj Poslanikovoj izreci, koja nije dio Kur'ana, u kojoj govori Bog u prvom licu kroz Poslanikova usta): "Bijah skrivena riznica! Pa uzvolih da budem spoznat, te sam tako stvorio stvorenja da bih bio spoznat." Svrha stvaranja, dakle, jeste Božija ljubav za spoznanjem Njega samoga, spoznanjem koje se ima ostvariti posredstvom Božijeg središnjeg posrednika na zemlji, čovječanstva. Za ljudsko biće spoznati Boga znači ispuniti svrhu stvaranja. Štaviše, Bog voli da bude spoznat. Otuda ljubav Božija i od Boga prožima cijeli univerzum, i mnogi islamski misticij sufije vijekovima su govorili o toj ljubavi na koju Dante ukazuje na kraju Božanstvene komedije (Divine Comedy) kad govori o "ljubavi koja pokreće Sunce i zvijezde".
Ovaj sveti hadis (hadith qudsi) također govori o Božijem biću kao "skrivenoj riznici", što simbolizira istinu da sve u univerzumu ima svoje porijeklo u Božanskoj StVarnosti i da je sve manifestacija te Stvarnosti. Sve je u sveukupnom kosmosu, kako vidljivo tako i nevidljivo, teofanija, ili manifestiranje, Božijih Imena i Svojstava i potječe iz "riznice" Božije. Mudrost Božija tako prožima univerzum i muslimani, ustvari, gledaju kosmos kao Božiju primordijalnu objavu. Sve., što je u univerzumu, odražavajući Božiju Mudrost, također slavi i hvali Boga, jer, kako Kur'an kaže:
Ništa ne postoji a da Ga ne hvali! (17:44)

Zapravo, sama egzistencija bića nije ništa drugo negoli njihovo prizivanje Božijih Imena, a univerzum sam nije ništa drugo doli posljedica pirenja daha na arhetipske realitete svih bića u Božanskom Intelektu Daha Svemilosnog (nafas alRahman). Posredstvom Božijeg Imena al-Rahman, koje znači Beskrajno Dobro i također Samilosni, univerzum je i stupio u postojanje. Značajno je podsjetiti da je glavnina Kur'ana posvećena kosmosu i svijetu prirode, koji igraju integralnu ulogu u tradicionalnom životu muslimana. Svi islamski obredi usklađeni su sa prirodnim fenomenima, a muslimani općenito gledaju na svijet stvaranja kao na prvu Božiju objavu, prije negoli su Tora, Evanđelje, Kur'an i druge svete knjige bili objavljeni. Tu je razlog zašto je u islamu, kao i u srednjovjekovnom judaizmu i kršćanstvu, kosmos smatran knjigom u kojoj se "znakovi Božiji", vestigia Dei kršćanskih autora, trebaju čitati.
Islamsko razumijevanje antropogeneze, stvaranja ljudskih bića, umnogome nalikuje antropogenezama judaizma i kršćanstva, ali se također i razlikuje u nekim značajnim pitanjima. Zapravo, postoje također važne razlike između judaizma i kršćanstva kada je posrijedi pitanje prvotnog grijeha. Što se tiče Ademovog prvotnog stvaranja, Kur'an govori o Bogu Koji Adema stvara od gline i udahnjuje Svoj Duh u njega,
I kad ga oblikujem i u njega život (Svoga Duha) udahnem. (15:29)

Kur'an nastavlja:

I kada Gospodar tvoj reče melekima: Na Zemlji ću, doista, Ja postaviti namjesnika!" - oni upitaše: "Zar ćeš na njoj postaviti onoga ko će na njoj nered činiti i krv prolijevati?! A mi te slavimo) zahvaljujući Ti, i, kako Tebi dolikuje, veličamo!" on odgovori: "Ja znam ono što ne znate vi!" I pouči On Adema imenima stvari svih a potom ih melekima predoči i zapovjedi: "Kažite Mi imena njihova, ako istinu govorite!" "Slavljen nek' si!" - povikaše meleki. Nemamo drugoga znanja osim onog kome si nas poučio Ti! Ti si, zbilja, znalac i mudar!" (2:30 - 32).
Od meleka ( anđela) se potom tražilo da ničice padnu pred Ademom, svi su to učinili osim Iblisa, to jest Đavla ili Šejtana, koji je to odbio zbog oholosti. Bog je Adema i njegovu ženu nastanio u raju i dopustio im da jedu tamošnje plodove, osim ploda sa zabranjenog drveta. Ali Šejtan ih je "naveo da "pokliznu" i uslijedio je Pad. Međutim Objava je poslana Ademu. On se pokajao i postao prvi Božiji poslanik kao i otac čovječanstva.
Kur'anski navodi sadrže sve glavne crte svete antropologije islama i njeno gledanje na prirodu muškaraca i žena. Prije svega, Bog je odabrao ljudsko biće kao Svoga namjesnika (khalifah) na zemlji, što znači da je On ljudskim bićima dao moć da vladaju zemljom, ali pod uvjetom da ostanu pokorni Bogu, to jest da budu Božiji robovi ili (abd Allah. Postoje brojna kur'anska ukazivanja na ovu istinu. Dvije primarne crte ljudskog bića su robovanje Bogu i namjesništvo na zemlji. Biti pasivan prema Nebu u pokornosti/predanosti Božijoj Volji, s jedne strane, i biti aktivan kao Božiji namjesnik i provoditi Njegovu Volju u svijetu, s druge strane. Štaviše, Adem je podučen svim imenima, što znači da je Bog pohranio u ljudsku prirodu jedno znanje koje je središnje i koje je sredstvo pomoću koga čovjek može saznati sve stvari. To također znači da su ljudska bića sama također jedna teofanija, ili vidljiva manifestacija, svih Božijih Imena. U principu ne postoji granica ljudskom znanju u spoznavanju naravi stvari (pitanje spoznaje Božanske Esencije je nešto sasvim drugo), osim ukoliko ne postoji neka smetnja koja sprečava ljudsko znanje da ispravno funkcionira. Tu je razlog zašto muslimani vjeruju da će bilo koje normalno i zdravo znanje biti dovedeno do potvrde Božije Jedinosti, te ne mogu shvatiti kada racionalistički skeptici sa Zapada odbacuju prihvatiti pojam Jednoga (većina muslimana nije svjesna zapreka u duši takvih skeptika koji reduciraju znanje na analitički razum i koji onemogućuju znanje da funkcionira u svoj svojoj punini). Adem, prototip čovječanstva, ima prednost nad melekima/ anđelima zahvaljujući svome znanju imena svih stvari, kao i zbog toga što je on refleksija Božijih Imena i Svojstava.
Kad je posrijedi Iblis, njegova je pobuna uslijedila iz oholosti, smatrajući svoju prirodu, koja je stvorena od vatre, nadmoćnom u odnosu na prirodu Adema, koji je stvoren od gline. Iblis je odbio pasti ničice pred Ademom, zato što je vatra prdinjeniji element od zemlje ili gline. Iblis nije mogao shvatiti djelovanje/utjecaj Duha koga je Bog udahnuo u Adema. Šejtan je, dakle, bio prvi koji je pogrešno koristio analogiju, pokušavajući da zamijeni inteligenciju sa običnim logičkim razmišljanjem. Pad Iblisa je, tako, bio povezan sa domenom znanja. Pomanjkanje cjelovitog znanja na njegovoj je strani stvorilo osjećanje oholosti, koja je u islamu, kao i u kršćanstvu, izvor svih drugih poroka.
Kur'an spominje Ademovu ženu, ali ne po imenu. Hadiski izvori, međutim, potvrđuju da je njeno ime bilo Hawwa, ili Eva. Ustvari, islamska imena za praroditelje čovječanstva, Adem i Hawwa, ista su kao u judaizmu i kršćanstvu. Kur'an, međutim, ne spominje na koji je način Hawwa stvorena. Neki tradicionalni komentatori ponavljaju biblijski navod o tome da je Hawwa stvorena od Ademovog rebra, dok drugi autoriteti spominju da je ona bila stvorena od iste gline od koje je Bog stvorio Adema. Važno je znati, kad se radi o islamskom shvatanju ženstvenosti i uloge žena u vjerskom i društvenom životu, da, za razliku od biblijske priče, Eva nije navela Adema da jede zabranjene plodove. Bolje kazati, oboje njih Iblis je naveo da jedu zabranjene plodove, te, prema tome, Eva nije prouzročila Ademov izgon iz raja. Adem je također odgovoran. Njih su dvoje sudjelovali u činjenju toga djela koje je dovelo do njihovog pada, i, prema tome, i muškarci i žene suočeni su jednako sa posljedicama pada. Kad je posrijedi zabranjeni plod Kur'an ga, pak, ne spominje eksplicitno, ali prema tradicionalnim komentarima nije to bila jabuka, kako vjeruju kršćani i jevreji, već pšenica.
Stvaranje ljudskih bića upotpunilo je stvaranje kosmosa i pridodalo stvorenom poretku jedno središnje biće koje je Božiji namjesnik, sposoban da spoznaje stvari, da upravlja zemljom, kome je data moć da čini dobro, ali također i da učini štetu i, zapravo, da kvari zemlju. Prema poznatom hadisu) "Bog je stvorio čovjeka na Svoju priliku", premda ovdje riječ "prilika" ne znači fizički lik, nego prije refleksija Božijih Imena i Svojstava. Ali, ljudima je također data sloboda da se pobune protiv Boga, i Iblis može vršiti vlast nad njima. Ljudsko biće sadrži, zapravo, sve mogućnosti u sebi, kako muškarci tako i žene. Sama duša je široko područje na kome su manifestirani znakovi Božiji. Kako jedan kur'anski stavak izjavljuje:
Pokazivat ćemo im Mi Znake (ajat) Naše u prostranstvima svemirskim) i u njima samim) sve dok im jasno ne bude da je Kur' an Istina. (41:53)

Dakle, u nekom smislu, ljudsko biće samo je objava poput makrokosmosa.
Moglo bi se kazati da su, sa islamskog stanovišta, stvaranje i Objava neodvojivi, i da, ustvari, postoje tri velike objave: a) kosmos, b) ljudsko stanje i c) religije - na ovo sve troje islam gleda kao na "knjige". Postoji, prije svega, kosmička knjiga koju treba čitati i dešifrirati. Potom postoji unutarnja knjiga duše, koju nosimo u sebi. I, napokon, postoje svete knjige, koje su od Boga došle, Njegovom Milošću, da vode čovječanstvo kroz vrijeme i koje su temelji različitih religija i ključevi za čitanje drugih dviju knjiga, knjige kosmosa i knjige duše.

MNOGE OBJAVE, MNOGI POSLANICI

U islamskom svjetopogledu, jedinost Božija nema za svoju posljedicu jedinstvenost poslanstva, već njegovu mnoštvenost, budući da je Bog kao Beskonačni stvorio svijet u kojem postoji mnoštvenost a ona uključuje, dakako, i ljudski poredak. Za islam objava i poslanstvo su nužni i univerzalni. Čovječanstvo je, prema Kur'anu, stvoreno od jedne duše/jednog čovjeka, ali se potom razgranalo u rase i plemena, jer, kako Kur'an tvrdi,

On vas od jednoga čovjeka/jedne duše stvara... (39:6 )

Jedno porijeklo čovječanstva podrazumijeva duboko jedinstvo unutar različitosti ljudske naravi, te, prema tome, religija utemeljena na poruci o Božijoj Jedinosti ne može važiti ili biti raspoloživa samo jednom segmentu čovječanstva. Mnoštvo rasa, naroda i plemena zahtijeva nužno različitost objava. Prema tome, Kur'an, s jedne strane, tvrdi da

Svaki narod imao je poslanika. (10:47)

a, s druge strane, Kur'an veli:
I Mi smo, da svi vi zakon i pravac imate, odredili! A da je Allah htio, On bi vas sve jedne vjere stvorio, ali je On htio da vas iskuša, u onom što vam je objavio. Zato, u dobru se natječite, Allahu ćete se svi vratiti i On će vas o svemu onom obavijestiti o čemu se razilaziste. (5:48 )

Prema ovim i drugim stavcima Kur'ana, ne samo da je mnoštvenost religija nužna, nego je ona također refleksija bogatstva Božije Prirode i Bog je tu mnoštvenost htio.
Religija (din), Objava (wahy) i poslanstvo (nubuwwah) imaju jasno značenje u kontekstu islamskog pogleda na svijet i, prema tome, trebaju se pažljivo definirati u modernom kontekstu, gdje su svi ovi termini postali nejasni u običnom diskursu. Najbliža riječ engleskoj riječi "religion" u arapskom je din, za koju mnogi kažu da je izvedena iz korijena koji znači "potčiniti se", "predati se", "biti skroman pred Bogom".
Al-din znači religija u najširem smislu kao sveta norma po kojoj se cijeli život treba oblikovati. To je cjelokupni načini put života, utemeljen na učenjima koja su došla od Boga. Ova su učenja došla čovječanstvu kroz Objavu, a Objava znači izravno prenošenje Nebeske poruke (objavu ili revelaciju treba razumjeti odvojeno od psiholoških zavrzlama koje su prihvaćene u glavnini modernog zapadnog religijskog mišljenja). Objava se, štaviše, ne treba brkati ni sa inspiracijom (ilham), koja je moguća svim ljudskim bićima.

Islam ne gleda na Objavu kao na inkarnaciju u hinduističkom ili kršćanskom smislu, već objavu vidi kao dolaženje Riječi Božije u formi svete knjige poslaniku. Zapravo, Kur'an koristi termin "Knjiga" (kitab) ne samo za Kur'an već također za sve svete knjige i sveukupnost objava. Kur'an smatra da su sve objave sadržane u toj "arhetipskoj knjizi" ili Umm al-kitabu (doslovno, "Majka Knjiga", "Glavna Knjiga") i smatra da su svete knjige povezane time što prenose istu temeljnu poruku pradavne/primordijalne religije

o jedinosti Božijoj u različitim jezicima i kontekstima. Kako Kur'an tvrdi,
Mi nismo poslali nijednoga poslanika a da nije zborio jezikom svoga naroda. (14:4)

Čak i kada Kur'an izjavljuje da

religija u Boga jeste al-islam (3:19)

ili kad tvrdi slično, al-islam se odnosi na tu univerzalnu predanost Jednome i na primordijalnu religiju sadržanu u jezgru svih nebeski nadahnutih religija, i ne misli se samo na islam li njegovom više pojedinačnom značenju. Postoji, štaviše, kriterij istine i laži kad su religije posrijedi, a kur'anska potvrda univerzalnosti Objave ne znači da je autentično sve ono što bilo je religija jučer ili što je religija danas. Kroz povijest je bilo lažnih poslanika i religija, na koje je Krist također ukazao, kao i religija koje su propale i odmetnule se od svoje izvorne forme.
Islam sebe smatra nasljednikom ovog dugog lanca poslanika koji seže unazad do Adema i vjeruje u sve poslanike - prema jednoj tradiciji smatra se da ih je bilo 124 000 (stotinu i dvadeset četiri hiljade) - i smatra ih također svojima. Međutim islam ne vjeruje da je naslijedio njihova učenja kroz vremensku ili povijesnu transmisiju, jer jedan Božiji poslanik nikome ništa ne duguje i sve prima sa Neba, ali islam vjeruje da njegova poruka nosi završni pečat. Islam sebe vidi ujedno kao primordijalnu religiju, povratak izvornoj religiji o jedinosti Božijoj, i kao konačnu religiju. Sam Kur'an naziva Poslanika islama (Muhammeda) "Pečatom poslanika". I, zapravo, četrnaest potonjih stoljeća povijesti čovječanstva potvrdilo je ovu tvrdnju islama, jer tokom sveg ovog vremena nije bilo nijednog drugog potpunog manifestiranja Istine nalik onim manifestiranjima koja su dovela do pojave budizma i kršćanstva, da ne govorimo o ranijim velikim religijama. Ove dvije karakteristike pradavnosti (primordijaliteta) i konačnosti (finaliteta) dodijelile su islamu njegovu crtu univerzalnosti i dale mu sposobnost da apsorbira intelektualno i kulturno glavninu onoga što je bilo prije. Islam je također učinio duhovno živim poslaničko prisustvo koje mu je prethodilo, tako da, naprimjer, ličnosti kao što je Abraham (Ibrahim), Mojsije (Musa) i Krist (Isa Mesih) igraju uveliko veću ulogu u duhovnom univerzumu islama negoli je slučaj sa Abrahamom i Mojsijem u kršćanskom univerzumu.
Dok govorimo o konačnosti islamske objave u ovom ciklusu ljudske povijesti, koji će potrajati do eshatoloških događaja na kraju povijesnog vremena, nešto se mora reći, sa islamskog stanovišta, o "poretku" i "ekonomiji" objave.
Muslimani vjeruju da se svaka objava zbiva Božijom Voljom, ali također na temelju duhovne ekonomije i nije nipošto ad hoc (slučajna). Naprimjer, oko šestog do petog stoljeća prije Isaa, a.s., koji također označava prijelaz sa mitološkog vremena u povijesno vrijeme, došlo je do kvalitativne promjene u toku vremena, koje po islamu, kao i po hinduizmu, nije naprosto linearno/pravolinijsko. Ovo je doba kada odstupaju Homerovi i Hesiodovi mitovi, budući da grčka povijest cvjeta, a priče mitskih perzijskih dinastija bivaju zapostavljene kako se Perzijsko carstvo oblikovalo. Sa ljudskog stajališta, ova kvalitativna promjena u ovozemaljskom životu čovječanstva zahtijevala je nove dispenzacije/proviđenja sa Neba, asa metafizičkog stanovišta, ova nova proviđenja i sama su označila novo poglavlje koje je započelo u ljudskoj povijesti.
Ovaj period, koji su filozofi, kao što je Karl Jaspers, nazvali Osnim Dobom, posvjedočio je pojavu Konfučija i Lao Cea u Kini i novo kristaliziranje prvotne kineske tradicije u konfučijanizmu i taoizmu, i pojavu šintoizma u Japanu i početak zemaljskog života solarnih imperatora, koji su označili početak povijesne japanske civilizacije. Ovo Osno Doba također je bilo svjedokom života Bude, čije se učenje proširilo diljem Indije i Tibeta i ubrzo preobrazilo religijski život istočne i jugoistočne Azije. Nekako u isto vrijeme vidimo pojavu Zoroastra, koji je ustanovio zoroastrijanizam u Persiji i čija su učenja uveliko utjecala na kasniji religijski život u zapadnoj Aziji. Napokon, oko ovog istog vremena imamo pojavu Pitagore i pitagorejstva, koje je bilo od središnjeg značaja za duhovni život drevne Grčke i iz kojeg se rodio platonizam. Ovaj značajan grozd ličnosti, koji također uključuje neke od jevrejskih poslanika, ličnosti koje će muslimani nazivati poslanicima, preobrazili su religijski život čovječanstva, premda su još uvijek žive i održive religije ranijeg perioda, kao što je judaizam i hinduizam, preživjele. Štaviše, ovaj popis ličnosti ne iscrpljuje sve znamenite mudrace i poslanike Osnog Doba.
Pomislilo bi se da se ciklus objave trebao završiti u Osnom Dobu. Ali, propadanje grčkih i rimskih religija oko Mediteranskog bazena i slabljenje sjevernoevropskih religija stvorilo je vakuum koji je samo nova religija mogla popuniti. Tako je Bog objavio kršćanstvo. Premda prvobitno semitska religija, voljom providnosti ono je uskoro postalo, do izvjesne mjere, helenizirano, a Krist je transformiran u gotovo jednog "arijevskog" solarnog herija za Evropljane, koji su bili sudbinski predodređeni da nađu put spasenja kroz ovu novu dispenzaciju (djelo providnosti) sa Neba. Zasigurno nije slučajno da je u Evropi kršćanstvo ostalo jako i ujedinjena, dok je u istočnom Mediteranu i Sjevernoj Mrici kršćanstvo bilo predodređeno da postane dio budućeg zavičaja islama, te se rasulo u brojne male denominacije, zavađene međusobno, a također, i u zavadi sa Bizantom.
Ovo potonje stanje pridonijelo je unutrašnjem slabljenju zoroastrijanizma u Perzijskom carstvu i nekim drugim religijama u drugim krajevima, te stvorilo jedan drugi vakuum koji je trebalo ispuniti ovaj put sa novom semitskom religijom islamom. Islam, slično judaizmu, ostao je vjeran svome semitskom porijeklu, ali, slično kršćanstvu, nije bio ograničen na posebnu etničku grupaciju. Islam je tako došao da iznova potvrdi puno učenje o Jedinosti Božijoj na univerzalnoj skali nakon Osnoga Doba i pojave kršćanstva, smještajući u izvjesnom smislu posljednju zlatnu ciglu u taj zlatni zid koji je objava. Sa islamom je struktura toga zida postala cjelovita i, što se muslimana tiče, premda se tu i tamo mogu događati mali religijski pokreti, nakon islama, prema Božanskoj Pozornosti i duhovnoj ekonomiji Božijih planova za današnje čovječanstvo, neće više biti cjelovite objave. Kada ih pitaju kako znaju za takvu istinu, muslimani ukazuju na sam Kur'an i činjenicu da nijedna prijašnja objava nije nikada tvrdila da je posljednja! Budući je konačna religija ovog ciklusa, islam nije samo blisko povezan sa svojim posestrimskim monoteizmima, judaizmom i kršćanstvom, već također posjeduje jednu nutarnju vezu sa religijama Osnog Doba kao i sa hinduizmom. Ova je veza učinila da je islamu lakše negoli kršćanstvu da inkorporira u svoju sapijentalnu perspektivu toliko mnogo mudrosti hinduizma i religija Osnog Doba, od budizma i pitagorejstva do zoroastrijanizma i čak, kasnije, konfučijanizma.
Posebno je paradoksalno da je insistiranje islama na Bogu kao Jednom i Apsolutu imalo kao svoju prateću stvar prihvatanje mnoštva poslanika i objava, i nema nijedne svete knjige koja je univerzalnija u svome razumijevanju religije više negoli Kur'an, čije se gledanje na univerzalnost objave može nazvati "vertikalnim trijumfalizmom". Nasuprot tome, u kršćanstvu, usljed naglašavanja na Trojedinom Bogu, Jedan je Bog više sagledan u terminima odnosa tri Hipostaze, što bi se moglo nazvati "Božanskom Relativnošću". Ova vizija manifestiranja Božanskog potom je postala ograničena na jedinoga Sina i Inkarnaciju, u kome je apsorbirano svjetlo svih prethodnih poslanika. U kršćanstvu vizija je o Trojedinom Bogu i jednoj poruci spasenja i spasitelja - odatle slijedi extra ecclesiam nulla salus (nema spasenja izvan crkve) - dok u islamu postoji Jedan Bog i mnogo poslanika. Ovdje se nalazi glavna razlika između toga kako su muslimani gledali na jevreje i kršćane tokom vijekova i kako su kršćani gledali na jevreje i muslimane, kao i na sljedbenike drugih religija. Za muslimane, Kur'an dopunjava i dovršava poruku prethodnih svetih tekstova, a da ni na koji način ne umanjuje njihov značaj. Zapravo se Tora i Evanđelje spominju poimenice kao svete knjige zajedno sa Kur'anom u tekstu Kur'ana. Slično tome, premda poslanik Muhammed dovršava dugi lanac poslanstva, raniji poslanici ne gube ništa od svoga duhovnog značenja. Bolje reći, oni se pomaljaju na islamskome svodu kao zvijezde, dok je poslanik Muhammed poput mjeseca na islamskom nebu.

KUR' AN

Svetu knjigu islama, poznatu u arapskom po mnogim imenima od kojih je najpoznatije al-Kur'an ("čitanje", "recitiranje"), svi muslimani, bez obzira kojoj teološkoj! pravnoj školi pripadali, smatraju doslovnom objavom Božije Riječi, dostavljenom u srce, dušu i um Poslanika islama posredstvom velikoga meleka/anđela Gabriela, ili Džibrila u arapskom. Oboje, i riječi i značenje teksta Kur'ana smatraju se svetim, kao i sve što je u vezi s Kur'anom, kao što je sveto izgovaranje njegovih stavaka ili kaligrafija, krasnopis njegovih izreka. Muslimani se rađaju sa stavci ma ove Knjige koju muslimani nazivaju "Časni Kur'an", "Plemeniti Kur'an". Ova im se knjiga čita na uši pri rođenju, muslimani žive svoj život slušajući njegove stavke, a također ponavljaju neke od kratkih poglavlja Kur'ana tokom svojih dnevnih molitvi, žene se i udaju u okrilju kur'anskih recitiranja, i umiru slušajući kako se pokraj njih Kur'an uči.
Kur'an (također poznat kao Karan na engleskom) je središnja teofanija islama, fundamentalni izvor islamske metafizike, kosmologije, teologije, prava, etike, svete povijesti i općeg pogleda na svijet. Na neki je način duša tradicionalnog muslimana nalik mozaiku sačinjenom od fraza Kur'ana, koje se ponavljaju cijeloga života, kao što je basmalah (Bismillahir-Rahmani-r-Rahim) što znači: "U ime Boga, Svemilosnog, Samilosnog", i sa ovom frazom započinju i posvećuju se sva legitimna djela. Sa frazom al-hamdu li llah što znači "hvala Bogu", završava se neko djelo ili događaj u zahvalnom držanju (prema Bogu), dok fraza insha'a'llah) "ako Bog da", prati svaku izjavu koja se odnosi na budućnost, jer budućnost je u Božijim rukama i sve se s Njegovom voljom događa. Čak i svakodnevni pozdrav muslimana, as-salamu 'alaykum) "Mir neka je vama", za koji je poslanik Muhammed učio svoje drugove da je pozdrav ljudi u raju, dolazi iz Kur'ana. Kako su neki zapadni učenjaci islama primijetili, ne postoji možda nijedna pojedinačna knjiga koja je u bilo kojoj religiji tako utjecajna kao što je Kur'an u islamu.
Da bi se u potpunosti shvatilo značenje Kur'ana, zapadnjak s kršćanskim zaleđem treba shvatiti da Kur'an, premda se u određenom smislu može usporediti sa Starim i Novim zavjetom, dublja mora upoređivati sa samim Kristom. U kršćanstvu su i duh i tijelo Kristovo sveti, Krist se smatra Riječju Božijom. Kur'an je isto tako za muslimane Riječ Božija (kalimat Allah) i oboje, njegovo unutarnje značenje ili duh, i njegovo tijelo ili vanjska forma, tekst u arapskom jeziku na kojem je objavljen, jesu sveti za muslimane. Arapski je sveti jezik islama i kur'anski arapski igra ulogu u islamu analognu ulozi tijela u kršćanstvu. Štaviše, kako god kršćani konzumiraju hljeb i vino kao simbole tijela i krvi Kristove, tako i muslimani izgovaraju Riječ Božiju u svakodnevnim namazima i molitvama, upotrebljavajući isti organ tijela, to jest usta. Racionalističke i agnostičke metode više kritike, primijenjene se ponavljaju cijeloga života, kao što je basmalah (Bismillahir-Rahmani-r-Rahim), što znači: "U ime Boga, Svemilosnog, Samilosnog", i sa ovom frazom započinju i posvećuju se sva legitimna djela. Sa frazom al-hamdu li'llah, što znači "hvala Bogu", završava se neko djelo ili događaj u zahvalnom držanju (prema Bogu), dok fraza insha'a'llah "ako Bog da", prati svaku izjavu koja se odnosi na budućnost, jer budućnost je u Božijim rukama i sve se s Njegovom voljom događa. Čak i svakodnevni pozdrav muslimana, as-salamu 'alaykum, "Mir neka je vama", za koji je poslanik Muhammed učio svoje drugove da je pozdrav ljudi u raju, dolazi iz Kur'ana. Kako su neki zapadni učenjaci islama primijetili, ne postoji možda nijedna pojedinačna knjiga koja je u bilo kojoj religiji tako utjecajna kao što je Kur'an u islamu.
Da bi se u potpunosti shvatilo značenje Kur'ana, zapadnjak s kršćanskim zaleđem treba shvatiti da Kur'an, premda se u određenom smislu može usporediti sa Starim i Novim zavjetom, dublja mora upoređivati sa samim Kristom. U kršćanstvu su i duh i tijelo Kristovo sveti, Krist se smatra Riječju Božijom. Kur'an je isto tako za muslimane Riječ Božija (kalimat Allah) i oboje, njegovo unutarnje značenje ili duh, i njegovo tijelo ili vanjska forma, tekst u arapskom jeziku na kojem je objavljen, jesu sveti za muslimane. Arapski je sveti jezik islama i kur'anski arapski igra ulogu u islamu analognu ulozi tijela u kršćanstvu. Štaviše, kako god kršćani konzumiraju hljeb i vino kao simbole tijela i krvi Kristove, tako i muslimani izgovaraju Riječ Božiju u svakodnevnim namazima i molitvama, upotrebljavajući isti organ tijela, to jest usta. Racionalističke i agnostičke metode više kritike, primijenjene od nekih zapadnih naučnika na tekst Kur'ana, čiji tekst nije bio kompiliran tokom dugog perioda kao što je sakupljan Stari i Novi zavjet, jesu jednako tako bolne i uveliko blasfemija za muslimane u mjeri u kojoj bi bilo blasfemično za vjerujuće kršćane ako bi neki muslimanski arheolozi tvrdili da su otkrili neke fizičke ostatke Krista i upotrijebili DNA analizu da ustanove da li je rođen čudotvorstvom ili je bio Josipov sin!
Bilo kako bilo, za same muslimane, sunije i šiije podjednako, postoji samo jedan tekst Kur'ana koji se sastoji od 114 poglavlja i obuhvata preko 6000 stavaka/ajeta objavljenih Poslaniku islama u Meki i Medini tokom dvadeset tri godine njegove poslaničke misije. Kako su stavci primani i potom s njegove strane izgovarani, bili su pamćeni od njegovih Drugova koji su bili Arapi sa čudesnom memorijom. Stavci su također bili zapisani od strane pisara. Ustrojstvo poglavlja Kur'ana dao je, također, Poslanik posredovanjem Božanske naredbe. Za vrijeme halifata trećeg halife Osmana, nekih dvadeset godina nakon Poslanikove smrti, kako su mnogi koji su znali Kur'an napamet ginuli u različitim bitkama, cijeli je tekst Kur'ana bio prepisan u nekoliko rukopisa i odaslan na četiri strane islamskog svijeta. Kasniji prijepisi Kur'ana utemeljeni su na ovoj ranoj konačnoj zbirci.
U islamu se kaže da Bog daje svakom poslaniku jedno čudo koje odgovara onome što je značajno u njegovom vremenu. Budući je magija bila toliko značajna u Egiptu, Bog je Musau (Mojsiju) dao moć da preinačuje svoj štap uzmiju. Budući da je medicina bila toliko značajno umijeće u vrijeme Krista, Bog mu je dao čudo oživljavanja mrtvih. A budući da je poetska elokvencija bila nešto što se od svih umijeća najviše cijenilo u vrijeme predislamskih Arapa, Bog je Poslaniku objavio ono što je bilo najelokventnije od svih arapskih djela. Zapravo, tvrdi se da je elokvencija/rječitost Kur'ana najveće čudo islama. Elokventnost Kur'ana ne samo da je pokrenula srce i dušu tadašnjih Arapa iz sedmog stoljeća, koji su prvo Kur'an slušali, već također navodi muslimanske vjernike diljem muslimanskog svijeta danas da briznu u plač, čak i one kojima maternji jezik nije arapski, premda arapski jeste jezik svakodnevnih namazajmolitvi u svih muslimana, Arapa i nearapa podjednako. Blagodat ili barakah (riječ barakah i po svojoj etimologiji i po svome značenju odgovara hebrejskoj riječi barak) kur'anskog teksta transcendira njegovu mentalnu poruku i pokreće duše ka Bogu uveliko na isti način kako je i slušanje gregorijanskog pojanja na latinskom stoljećima na Zapadu imalo duboki utjecaj čak i na one ljude koji nisu shvaćali latinske riječi. Naravno, isto se može kazati i za samu latinsku misu, čija je zadivna liturgija bila od najdubljeg značaja nekih hiljadu i po godina čak i za one katolike koji nisu znali latinski.
Kur'an ima mnoga imena, svako ime otkriva neki aspekt njegove istine. On je al-Kur'an ili "recitiranje", "učenje", a riječ al-Kur'an također znači "sakupljanje" ili "koncentriranje" . Kur'an je i al-Furqan ili "razlučivanje", zato što on priskrbljuje kriterij za razlučivanje istine i laži, dobra i zla, lijepog i ružnog. Kur'an je i Umm al-Kitab arhetipska knjiga koja sadrži korijen cjelokupnoga znanja, on je i al-Ruda uputa i vodič za putovanje muškaraca i žena ka Bogu. Za muslimane Kur'an je izvor sveg znanja, kako unutarnjeg tako i vanjskog, temelj Zakona, konačni vodič za etičko ponašanje i mreža kojom Božanski Ribar hvata ljudsku dušu i vraća je natrag Jedinstvu.
Kur'an sadrži nekoliko glavnih tema. Prije svega, on se bavi prirodom stvarnosti, Božanskom Stvarnošću i njenim odnosom sa područjem relativiteta. Drugo, Kur'an mnogo govori o prirodnom svijetu, i u stanovitom smislu islamski sektor kosmosa učestvuje u kur'anskoj objavi. Potom Kur'an sadrži mnoge stranice o svetoj povijesti, ali su epizode ove povijesti saopćene više zbog svoga značenja pouke i lekcije za unutarnji život duše, negoli kao povijesne tvrdnje o prošlim stoljećima. Sveta povijest u Kur'anu sadrži, iznad svega, moralne i duhovne pouke za nas ovdje i sada.
Kur'an se također bavi propisima/odredbama za pojedinca i društVo i najznačajniji je izvor islamskoga prava ili Sharijah. Nadalje, Kur'an se stalno i iznova vraća pitanju etike, dobra i zla, te značaja življenja čednoga života. Napokon, Kur'an jednim zadivljujućim, veličanstvenim jezikom, govori, posebno u svojim potonjim poglavljima, o eshatološkim događajima, o kraju ovoga svijeta, o Danu sudnjem, raju, čistilištu i paklu. Jezik Kur'ana, napose kad se bavi eshatološkim stvarnostima, jeste konkretan i simboličan, a ne apstraktan ili deskriptivan u uobičajenom smislu, kojeg ne bi bilo ni u kom slučaju moguće shvatiti kada bi se bavio realitetima naših ovozemnih imaginacija na način koji je nerazumljiv. Ova crta navela je mnoge da kritiziraju Kur'an zbog njegovih osjećajnih opisa rajskih užitaka, kao da su ti užici prosti nadomjestak zemaljskih ugoda i uživanja. Zapravo, svaki užitak i ugoda ovdje na zemlji, posebno seksualnost, koja je sveta za islam, jeste refleksija rajskog prototipa, a ne obrnuto.
Prema Poslaniku i mnogim ranim autoritetima kao što su Alija i Dža'far al-Sadiq, Kur'an ima mnoge razine značenja, od kojih je ona najviša poznata samo Bogu jedinorne. Na isti način na koji je Bog Vanjski (al-Zahir) i Unutarnji (al-Batin), i Njegova Knjiga također posjeduje vanjsku i unutarnju dimenziju ili, pak, nekoliko razina unutarnjeg značenja. Tokom islamske povijesti, kur'anski su komentari pisani sa oba stanovišta, vanjskog i unutarnjeg. Prvi se komentari nazivaju tafsir, a drugi ta'wil. Djela obje kategorije jesu od sržne važnosti za razumijevanje teksta Kur'ana, svaka riječ i slovo Kur'ana jesu živo biće sa mnogo razina značenja, uključujući numerički simbolizam, koji je proučavan u nauci zvanoj džafr, koja odgovara jevrejskoj i kršćanskoj Kabbali.
Poglavlja (surah) i ajeti/stavci (ayat) Kur'ana jesu kako put tako i putokazna postaja u ovozemaljskom životnom putovanju muslimana. Korijen svega islamskog, od metafizike i teologije do prava, etike, nauke i umjetnosti naći će se u Kur'anu. Svaki pokret koji je počeo u islamskoj povijesti, bilo vjerski, intelektualni, socijalni ili politički, tražio je legitimizaciju u Kur'anu, a i stalni tok svakodnevnog života tradicionalnog muslimana, na koga nisu utjecali takvi pokreti, također je obilježen u najdubljem smislu prisustvom Kur'ana. Pravnici su nastojali protumačiti njegove pravne stavke a sufije njegovo unutarnje značenje. Filozofi su crpili iz njegovih filozofskih izraza a teolozi raspravljali o njegovim tvrdnjama o prirodi Božijih Svojstava i odnosu Boga i svijeta. Danas jednako kao i kad je objavljen, Kur'an ostaje biti središnja stvarnost islama i bit muslimanskog života kako u pojedinačnim tako i u društvenim aspektima.

Ljudska pravda i njezini modusi

Naravno, obična ljudska bića nisu poput 'Alija, koji je posjedovao vodstvo Kur'ana i Poslanika u svojemu srcu i umu u svakom trenutku. Za običnog muškarca i ženu uvijek se pojavljuje pitanje o tome kako biti pravedan u različitim konkretnim situacijama, kako uvidjeti ono što dolikuje svim bićima i kako ih prema tome tretirati. Prva vođstva koja je Bog dao muslimanima o tome kako da pravedno postupaju su Kur'an, Sunnet i Šerijat, koji su, budući da su Božija Riječ, učenje Poslanika i Njegov Zakon, nužni središnji načini razumijevanja pravde i pravednog djelovanja. Živjeti i djelovati sukladno Šerijatu jeste djelovati pravedno prema Bogu i Njegovom stvorenju.



Međutim što je sa onim djelima za koja ne postoje izričiti Božanski nalozi, Poslanikovo vodstvo, niti šerijatske instrukcije? U takvim slučajevima moramo upotrebljavati inteligenciju koju nam je Bog podario i osloniti se na unutarnji osjećaj pravde koju je Bog zapisao na našim dušama. A što je sa situacijom u životu kada iskušavamo tlačenje umjesto pravde? Bog zahtijeva od nas da budemo pravedni sve vrijeme, a ne samo povremeno, te da odbijemo da prihvatimo ugnjetavanje: “O vjernici! Odlučni za Allahovu istinu budite, i pravedno svjedočite...” (Kur’an, 5:8)



Muslimani se konstantno podsjećaju da: “Moj Gospodar pravdu naređuje.” (Kur’an, 7:29),



te: «... da dobročinstvo činite i pravedni budete onima koji se protiv vas zbog vjere ne bore, niti vas iz staništa vaših izgone!” (Kur’an, 60:8)



Kur'an zapovijeda muslimanima ne samo da postupaju pravedno već da govore po pravdi: “...I kad govorite – pravedno govorite, makar bilo i protiv vaše rodbine...” (Kur’an, 6:152)



I iznad svega, muslimani uvijek moraju nastojati da sude pravedno, budući da Kur'an zapovijeda: “I kada svijetu sudite, po pravdi sudite!” (Kur’an, 4:58)



Krist je rekao: "Nemoj osuđivati, da ne bi bio osuđen." (Matej, 5:44). Međutim u praktičnom životu nije uvijek moguće slijediti ovo uzvišeno učenje. lako muslimani znaju da je vrhovni sudija Bog i da su konačno samo Njegove presude, uvijek postoje prigode u životu kada je sud neminovan. U takvim slučajevima oni moraju djelovati po pravdi i istini.



U svjetlu ove suštinske potrebe, sudovi su bili uspostavljeni na temelju šerijatskih učenja, a svi su se slučajevi jednako presuđivali u takvim sudovima. U principu su svi muslimani jednaki pred islamskim Zakonom, a presude se daju na toj osnovi. Dovoljno čudno, dok je na Zapadu neovisno sudstvo oznaka modernog razdoblja, u islamskom svijetu sudovi ostaju u rukama religijskih učenjaka i bili su neovisni u velikoj mjeri od političkih vlasti sve do modernog razdoblja. Samo tokom devetnaestog stoljeća, kada je država počela da dominira sudstvom u mnogim islamskim zemljama, toliko je toga od ranije sudske neovisnosti bilo izgubljeno, a administrativni sudovi su bili kompromitirani političkim obzirima. Ostaje još uvijek pitanje o tome kako djelovati pravedno u konkretnim situacijama kada ne postoje jasna šerijatska ukazivanja. Općeniti principi iskazani u Kur'anu i hadisu priskrbljuju odgovor na ovo neugodno pitanje. Pored specifičnih šerijatskih izričitih naloga, postoje općenita učenja o činjenju dobra, o tome da se bude korektan, sagledavanju gledišta druge strane, postavljanje istine iznad načela korisnosti, o tome da se bude objektivan a ne usredsređen na samog sebe te slični moralni i duhovni principi koji su zajednički islamu i drugim autentičnim religijama. Ovi principi moraju biti zaživljeni u praksi, a glasovi naše savjesti moraju uvijek biti uzeti u obzir.



Borba protiv nepravde, tlačenja te činjenja zla je sama po sebi pravedna i predstavlja načine uspostave pravde. Riječ za nepravdu, tiraniju i činjenje zla u arapskom (zulm) koristi se kao sasvim suprotna pravdi i u svojim različitim oblicima je jedan od najčeščih termina korištenih u Kur'anu, koji kaže: “... a Allah nepravdu svjetovima ne želi!” (Kur’an, 3:108)



Oni koji su nepravedni i koji tlače raskidaju svoj ugovor sa Bogom, jer “...Obećanje Moje neće dostići zločinitelje!” (Kur’an, 2:124), a: “A koji idu preko granica Allahovih, takvi su zločinitelji!” (Kur’an, 2:229)



Na više mjesta u Kur'anu je iskazano da: “... Allah ne voli zločinitelje.” (npr. Kur’an, 3:57),



i zapravo se zaziva Njegov gnjev na njih: “I nek' prokletstvo Allahovo silnike pogodi.” (Kur’an, 11:18)



Štoviše, Kur'an i hadis čine jasnim da su oni koji su nepravedni i koji čine zlo nepravedni prema samima sebi, a da Bog nije taj koji čini zlo ljudskim bićima.



Tad bi se moglo kazati da, uz slijeđenje Šerijata i djelovanje sukladno principima Kur'ana i hadisa koji su spomenuti iznad, živjeti i djelovati pravedno znači boriti se protiv tlačenja, činjenja zla i nepravde. Sam Kur'an iznosi na vidjelo herojsku bitku između pravde i nepravde na individualnom, kao i društvenom planu. Življenje pod nepravednim ljudskim zakonima, ili nepravednim primjenama pravednih zakona, ili pod tiranijom i ugnjetavanjem sa potcjenjivanjem prava, obavezuje muslimane da se bore protiv nepravde koja im je naturena. Čak se kaže da je prihvatanje ugnjetavanja bez djelovanja da se uspostavi pravda gore od izvornog ugnjetavanja i nepravde.



Naravno, nisu sva ljudska bića ista, niti su se svi muslimani uvijek dizali protiv ugnjetavanja i nepravde, međutim ideal je uistinu središnji za islamski koncept pravde i pravednog društva. Štoviše, prisustvo ovog ideala je s vremena na vrijeme vodilo nastojanju i na individualnoj i na kolektivnoj razini da se iznova uspostavi pravda. Naravno, ova unutarnja želja za pravdom nije jedino svojstvena islamu, niti je pokretna sila kojom bi se prevladala nepravda. Historija Zapada je također puna epizoda o individualnom ili kolektivnom djelovanju da se prevlada ugnjetavanje i nepravda. Kada su neki ljudi napali Islam zbog poticanja borbe u ime pravde, oni zaboravljaju Boston Tea Party i Američku revoluciju, a da ne govorimo o mnogim drugim glavnim političkim i društvenim pokretima utemeljenim na shvatljivom pojmu ispravljanja pogrešaka nepravde i ugnjetavanja. Ono gdje se slučaj islama razlikuje od modernog zapadnjačkog fenomena ove naravi jeste taj zahtjev da se ustanovljenje pravde još uvijek posmatra od strane muslimana u islamskim terminima a ne onim sekularnim, humanističkim. Ova uspostava pravde povlači za sobom borbu koja nas dovodi glavnom pitanju primjene i nastojanja na Božijem putu, ili jihād.

Džihād (jihād)

Možda u modernom razdoblju na Zapadu ne postoji riječ u rječniku o islamskoj religiji koja je bila tako izobličena, oklevetena, pogrešno razumljena i ocrnjena kao što je to riječ džihād (jihād), zahvaljujući ne samo zapadnjačkim medijima koji tragaju za demonizirajućim epitetima i stereotipima već jcdnako tako i onim ekstremnim muslimanima koji su ih rapidno opskrbili sa primjerima da opravdaju svoje propagiranje izobličene predodžbe ovog pojma. Međutim stvari su pogoršane na temelju činjenice da je riječ džihād zadobila komercijalnu dopadljivost u Evropi i Americi; stanovit broj autora, koji nastoje da privuku širu publiku i učine svoje knjige komercijalno uspješnima, uporno nastoji da koristi pojam u svojim naslovima na svaki mogući način. Neki su čak promijenili značenje džihāda u to da implicira bilo kakav lokalni otpor i "plemensku organizaciju društva" (tribalizam) protiv procesa globalizacije, dok se, zapravo, u samoj islamskoj historiji, naročito tokom ranih stoljeća, džihād počesto vodio protiv "tribalizma" i svih centripetalnih sila koje su ugrožavale jedinstvo islamske zajednice. A da bismo objasnili autentično značenje džihāda nužno je razjašnjenje liste skoro svih prevalirajućih nerazumijevanja, koja, nažalost, nastavljaju da se ovjekovječuju na zapadnjačkim medijima i većem dijelu zapadnjačke literature koja se bavi islamom.



U arapskom jeziku se pojam džihād izvodi iz korijena j-h­-d, što znači "boriti se" ili "uložiti napor", a u kontekstu islama ova borba i nastojanje se podrazumijevaju da su na Božijem putu. Osoba koja vrši takvu zadaću naziva se mudžāhid (mujāhid), uobičajeno prevodeno sa "sveti ratnik" u zapadnjačkim medijima, pošto se džihād konvencionalno prevodi kao "sveti rat". Trebamo se samo prisjetiti da se, u sufijskoj kontemplaciji, stanje suzbijanja onog što onemogućuje koncentraciju duše također naziva mujāhidah kako bismo shvatili koliko je limitirajućc takovrsno prevođenje.
No, da bismo razumjeli značaj džihāda u islamu i njegovoj civilizaciji, moramo prije svega jasno napravitt razliku između općenitog, popularnog značenja pojma i teološkog i juridičkog smisla same riječi. U prvom smislu, ona se koristi da označi bilo kakav napor koji se smatra primjerenim, otprilike kao "križarski rat" u svojemu općenitom smislu u engleskom jeziku, a ne kao pojedinačno ukazivanje na religijske ratove koje je zapadno kršćanstvo vodilo protiv muslimana i jevreja u Palestini u medijavalnom razdoblju. Na isti način kao što u engleskom kažemo da takva i takva organizacija provodi križarski rat da iskorijeni neimaštinu i bolesti, a u islamskim jezicima da ta grupa ili vladina agencija provodi džihād, recimo, gradeći kuće za siromašne. Zapravo, danas u Iranu postoji pokret i organizacija koja se naziva jihād-i sāzaniagi (to jest džihād za "izgradnju"), čija je zadaća da ulaže napore na izgradnji kuća za siromašne i da provodi slične projekte. Jednako tako, na isti način kao što su vođeni određeni ratovi kroz zapadnjačku historiju u ime i u duhu križarskog rata, ali bez blagoslova pape, koji je naređivao srednjovjekovne križarske vojne pohode, u islamu su neki ljudi vodili bitke koje su proglasili džihādom, iako ove bitke nisu bile, tehnički govoreći, jihād sukladno islamskom Zakonu, niti su odobrene od strane `ulamā, ili religijskih učenjaka. Blago rečeno, Zapad ne posjeduje manje križarskog duha nego što islam posjeduje onog džihādskog, ukoliko se oba termina upotrebljavaju u svojemu popularnom smislu. Zapravo, tokom prošlog milenijuma Zapad je vodio mnoge ratove u stranim zemljama kao križarske pohode iz svih mogućih razloga - kao što su širenje kršćanstva, "civilizirajuće misije" (la mission civilisatrice na francuskom) te širenje modernih ideologija od komunizma do kapitalizma - više nego što je islam vodio džihād.



Međutim na isti način na koji moramo praviti jasnu razliku između srednjovjekovnih križarskih pohoda, koje je zapravo ispričavala i vodila Crkva i ove općenite upotrebe "križarskog pohoda" u evropskim jezicima, jednako tako ne smijemo pobrkati općenitu društvenu i kulturnu upotrebu pojma džihād sa njegovim striktno teološkim i juridičkim smislom u islamu. Iznad ove dihotomije, važno je da razmotrimo ono što džihād označava u islamskom kontekstu i praksama njegovih sljedbenika. Kako bismo razumjeli ovo egzaktnije i relevantnije značenje, nužno je da se vratimo korijenskom značenju pojma kao "napora i borbe na Božijem putu". Na ovoj osnovnoj razini moglo bi se kazati da cjelokupan život, sukladno islamu, jeste džihād, jer je on borba da se živi sukladno Božijoj Volji, da uložimo napor da se čini dobro i da se suprotstavimo zlu. Mi smo bačeni u svijet u kojemu postoji nesklad i nered izvanjskog karaktera i unutar naših duša. Da bismo uredili uravnotežen život utemeljen na podlaganju Bogu i slijeđenju Njegovih izričitih naloga koji uključuju konstantni džihād, na isti način kao što mornar na olujnom moru treba ulagati konstantan napor da bi primjereno držao čamac na vodi da se ne prevrne i da bi nastavio prema izabranom odredištu.



Ustajanje ujutro sa Imenom Božijim na našim usnama, obavljanje namaza, čestito i ispravao življenje tokom dana, ljubaznost i pažljivost prema ljudima te čak životinjama i biljkama koje nas okružuju tokom dana, dobro obavljanje posla te briga o našoj porodici i svom vlastitom zdravlju i blagostanju, sve zahtijeva džihād na ovoj elementarnoj razini. Budući da islam ne pravi razliku između sekularnog i religijskog područja, cjelokupan životni krug muslimana uključuje džihād, tako da je svaka njegova sastavnica i aspekt sačinjen da se prilagodi Božanskim normama. Džihād nije jedan od stupova islama (arkān), kao što su propisani namazi ili post. Međutim izvršavanje svih djela bogoštovlja (`ibādāt) svakako uključuje džihād. Klanjati redovno pet puta dnevno tokom našeg života jamačno nije moguće bez velikog napora, ili džihāda, sa naše strane, koji čuva bogougodnike, koji su uvijek u molitvi i u osjećaju da moraju da provode džihād da bi sebe silom rastavili od molitve kako bi obavljali svakidašnje poslove. Jednako tako, za običnog vjernika je post od zore do sutona jamačno džihād i on traži veliki napor od strane ljudske volje u ime Boga. Isto je tačno za druge bogoštovne radnje, ili `ibādāt.



Međutim džihād se također zahtijeva na području transakcija, ili mu'āmalāt, ukoliko namjeravamo da živimo pošten i ispravan život. Ne samo da bogoštovne radnje, koje se izravno tiču našeg odnosa prema Bogu, već jednako tako i druga ljudska djela utječu na dušu te moraju biti etički i pravedno obavljena. No, duša nije uvijek predana dobru i pravdi. Prema tome, da bismo bili čestiti i da bismo izvršavali svakidašnje poslove u suglasnosti sa Božanskim Zakonom i islamskim etičkim normama moramo provoditi konstantni džihād. Postoji puno običnih ljudi u islamskom svijetu koji nastoje čestito živjeti pod teškim okolnostima, a koji smatraju svoj svakodnevni posao džihādom. Čuo sam od tolikog broja vozača taksija u Perziji i arapskim zemljama kako kažu da su morali izdržavati višečlanu porodicu i raditi četrnaest sati dnevno da bi u tome uspjeli, dodajući da je svaki dan za njih bio džihād. Uravnotežen život u haotičnom svijetu i moralno uspravan život u društvu u kojemu se podliježe mnogim iskušenjima i participira u korupciji, jeste provođenje džihāda. Također, pokušati prevladati neznanje i zadobiti spoznaju, od koje je najviša vrsta spoznaja Boga, jeste glavni oblik džihāda i zapravo njezin najviši oblik. U svojemu najširem smislu, dakle, mogli bismo kazati da je za muslimana sami život džihād i da je mir koji tražimo rezultat uravnoteženosti stvorene kroz džihād u njegovom osnovnom smislu naprezanja na Božijem putu i borbe da se djeluje sukladno Njegovoj Volji. Poslanikov iskaz da "džihad ostaje validnim sve do Sudnjeg dana" mora biti razumljen u ovom univerzalnom smislu džihāda koji je inherentan u općoj ljudskoj uvjetovanosti na ovom manjkavom svijetu.



Iznad ovog općenitog razumijevanja džihāda, koje obujmljuje sam život, islamski autoriteti su stoljećima pravili razliku između manjeg i većeg džihāda na temelju poznatog Poslanikovog iskaza nakon velike Bitke na Bedru, koja je bila odsudna za tek nastalu islamsku zajednicu. Usprkos velikom značaju ove bitke, u kojoj su još uvijek mekanski idolopoklonici nastojali da poraze i razore novonastalu islamsku zajednicu u Medini, Poslanik, nakon što je izvojevao pobjedu je rekao: "Vratili smo se iz manjeg džihāda u veći džihād (akbar)." Kada su ga drugovi upitali koji je veći džihād, rekao je: "To je džihād protiv vaših strastvenih duša."



Veći, a mogli bismo također da kažemo najveći (u arapskom jeziku riječ akbar označava i "veći" i "najveći") džihād, koji je unutarnja bitka da se pročisti duša od svojih manjkavosti, da se isprazni duhovna posuda od ustajale vode zaboravljivosti, nehaja, sklonosti prema zlu i da se pripremi za prihvat Božanskog Eliksira Sjećanja, Svjetlosti i Spoznaje. Najveći džihād poduzimaju samo oni duhovni ratnici koji žele da prinesu kao žrtvu svoj ego pred Prijestoljem Jednoga. Na isti se način taj izvanjski džihād, kao bitka ili rat, ne zahtijeva od svakog muslimana, već jedino od onih koji su fizički i mentalno kvalificirani, kao što se ni duhovni džihād jednako tako ne zahtijeva od svakog muslimana, već jedino od onih koji su duhovno i mentalno sposobni - a u isto vrijeme sa duhovnim oni de slijediti Božiju stazu u ovom životu, ostajući doličnima. U svjetlu značenja al-jihād al-akbar, ili većeg džihāda, možemo kazati da su najveći "duhovni borci" u islamu bogougodnici, međutim njihov instrument u bici nije mač, već namaz i tespih. Sufizam se općenito bavi ovim većim džihādom, koji je sličan "duhovnom ratovanju" naširoko poznatom u pravoslavlju, a koji također spominju određeni zapadnjački kršćanski mistici te u duhovnim naporima hinduističkih i budističkih mudraca, u čijim riječima i djelima mogu biti pronađene mnoge usporedbe.



Što se tiče manjeg džihāda, u smislu izvanjske borbe i bitke, značenja džihāda onako kako ga zapadnjački mediji upotrebljavaju, mora se prije svega napraviti jasna razlika između borbe i bitke koja se odvijala u Arabiji protiv idolatrije u osvit islama i događaja u kasnijoj islamskoj historiji. U Arabiji je idolopoklonicima dat izbor prihvatanja islama ili borbe protiv muslimana, budući da, sukladno islamskom vjerovanju, Bog nije želio da takav krajnji oblik idolatrije preživi. Ovo je bilo slično argumentima koje je ponudilo kršćanstvo kada je silom iskorijenilo ono što je ostalo od dekadentnih grčko-rimskih i sjevernoevropskih religija, jednom kad je zadobilo dostatnu moć. Međutim čak ni u Arabiji džihād nije vođen protiv jevreja i kršćana da bi ih se prisililo da prijeđu na islam, niti je ova politika kasnije provođena protiv jevreja i kršćana izvan Arabije, niti protiv zoroastrijanaca ili hindusa, kao što je to ranije prispomenuto. Tokom islamske historije neki su vladari izvršili invaziju na nemuslimanske zemlje i čak pričali o džihādu, međutim rijetko da je kad izdat juridički edikt koji je davala `ulamā' da su takve bitke bile džihād kako bi ljudi prešli na islam. Stajališta zapadnjačkih orijentalista i višestoljetne kršćanske polemike u pogledu ovog pitanja naprosto nisu korektne. Princip: “U vjeru nema prisile...” (Kur’an, 2:256), ne dopušta džihād izvan Arabije tokom života Poslanika kako ne bi uključio prisilno religijsko preobraćenje "Ljudi Knjige". Jednako tako, zabranjeno je voditi džihād protiv drugih muslimana kako bismo im naturili naša najvlastitija uvjerenja.



Zapravo, ši'itski i većina sunnitskih pravnika, naročito u moderna vremena, vjeruje da je džihād legitiman samo kao odbrana (difā'i) i da ne može biti započet kao agresija (ibtidā'i). Što se tiče duodecimalnog ši'izma, stoljećima pa čak i danas, svi su eminentni autoriteti ustvrdili da je džihād, izuzev u slučaju odbrane, harām, ili zabranjen od strane islamskog Zakona u odsustvu ma'sūma, to jest, "nepogrešivog" (ili onog ko je besprijekoran u etimološkom smislu ovog pojma), što u ši'itskom kontekstu označava Poslanika i imame. U sunnijskom islamu, historijski su neki pravnici naređivali džihād na odbramben način utemeljen na argumentu koji bismo mogli nazvati "najbolja odbrana je napad", međutim od 1950-ih sa proglasom šejha Al-Azhara tog vremena, Mahmūda Shaltūta, koji je zauzimao mjesto onog što je najutjecajnija i najznačajnija religijska pozicija u sunnijskom svijetu, glavna tendencija sunnijske pozicije je bila poput one ši'itske. Ugledni religijski učenjaci sunnijskog svijeta se slažu da je jedino dopustiv džihād onaj odbrambenog karaktera, koji je obaveza po islamsku zajednicu kao cjelinu samo kad je njezino postojanje ugroženo. Međutim ovo ne znači da bilo koja ekstremna grupa može provoditi nasilje pozivajući se na potrebu odbrane islama, jer se u svakom slučaju autorizacija džihāda zahtijeva od strane poglavara islamske države i autoritativnih religijskih učenjaka, `ulamā'. Kur'anski ajet:
“I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se protiv vas bore, ali vi boj ne započinjite! Allah ne voli one koji započinju boj! (Kur’an, 2:190), priskrbio je kur'ansku osnovu i princip za prosuđivanje i legitimitet džihāda. Moramo se prisjetiti da su, tokom proteklih stotinu i pedeset godina, svi oni koji su se borili protiv stranih zavojevača ili okupatora, bilo da su bili u Zapadnoj Africi, Alžiru, Bosni, Kosovu, Palestini, Kašmiru, ili Filipinima, a koji su govorili o džihādu, radili tako u odbrambenom smislu. Tamo nije bilo muslimanskog džihāda u nemuslimanskim zemljama. Oni koji provode teror na Zapadu, ili bilo kamo drugdje u ime džihāda, ocrnjuju izvorni sveti termin, a njihovi napori neće biti prihvaćeni od strane ustanovljene i glavne struje religijskih autoriteta kao džihād u juridičkom i teološkom smislu ovog pojma. Deklaracije šejha Al-Azhara, najautoritativnijeg glasa u sunnijskom islamu, koji osuđuje u nepokolebljivim terminima terorističke napade od 11. septembra 2001. godine u Americi, jasan je primjer.



Ovo nas prirodno vodi važnom pitanju o tome ko može proglasiti džihād. Prema klasičnoj sunnijskoj teoriji koja se temelji na postojanju islamske države, suveren je bio taj koji je u konsultacijama sa religijskim učenjacima (`ulamā') mogao objaviti džihād u juridičkom i teološkom smislu. A bez postojanja autentične islamske države, to su vodeći religijski autoriteti, `ulamā , a još preciznije muftije, koji posjeduju takvu prerogativu. Iako svaki musliman stoji izravno pred Bogom, a u islamu ne postoji svećenstvo, niko ne može jednostavno proglasiti džihād na temelju toga što je nominalno musliman i što posjeduje neku političku ili vojnu moć. Razlika između proglašenja džihāda u islamskom smislu i svakodnevnog proglašenja od strane različitih ekstremističkih grupacija tu i tamo je kao razlika između objave o križarskom ratu protiv ovog ili onog zla od strane zapadnjačkih političkih ili društvenih lidera i proglašenja križarskog rata od strane pape Urbana II, 1095. godine.
Kada se džihād vodi legitimno, on ne smije biti utemeljen na gnjevu i mržnji koji će nas zaslijepiti da budemo pravedni. Kur'an upozorava muslimane nepokolebljivim terminima kada kaže: “...Neka vas mržnja koju osjećate prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni budete...” (Kur’an, 5:8)



Tugovanje se može preokrenuti u gnjev i mržnja, ali ovo ne može biti osnova slijepe osvete. Džihād se ne može voditi protiv nevinih, a čak i neprijatelj mora biti tretiran pravedno i isto tako susretljivo. Trebali bismo razmišljati u smislu kur'anskog ajeta: “...Ti na zlo dobrim uzvrati, pa će onaj što je neprijateljstvo između njega i tebe odjednom tebi prijatelj prisni postati! (Kur’an, 41:34)



A iznad svega džihād mora biti vođen za istinu i samo istinu, a ne na osnovu gnjeva, mržnje ili osvete. Tradicionalno je čak i izvanjski džihād bio združen u muslimanskim umovima sa velikodušnošću, plemenitošću te objektivnošću, svim vrlinama koje su povezane sa viteštvom.



Pripovijest u Knjizi I Rumijeve Mesnevije o `Aliju ibn Abi Tālibu, princu koji vodi džihād samo za Boga, jeste samo otkrovenje u pogledu islamskog razumijevanja džihāda. U bici jedan po jedan sa velikim islamskim neprijateljem koji je bio sposoban ratnik, `Ali je smogao snage da svlada svog protivnika i da ga baci na zemlju. Kao posljednji čin mržnje neprijateljski ratnik je pljunuo `Alija u lice, nakon čega je `Ali odmah ustao sa neprijateljevih grudi i stavio u korice svoj mač. Ratnik je bio iznenađen i upitao je `Alija zašto je to učinio. `Ali je odgovorio da se borio za Istinu (al-Haqq), ali da je čim je bio pljunut u lice postao srdit; uvidjevši ovo, odustao je od borbe, jer nije želio da se bori na temelju osobnog bijesa i gnjeva. Kao što Rūmi ovo opisuje:

On je pljunuo na `Alijevo lice
Ponos svakog poslanika i bogougodnika...
A 'Ali je odgovorio,
Rekavši: "Upotrebljavao sam mač u ime Istine,
Ja sam sluga Istine, kojim ne komanduje moje tijelo.
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti,
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji."



Čin ovog prototipa svih autentičnih islamskih mudžāhida (mujāhidūn), koji je preokrenuo srce u njegovom neprijatelju, treba da posluži kao korisna ispravka za, prvo, one koji u islama provode akcije utemeljene na gnjevu, ali ih nazivaju džihādom i, drugo, one na Zapadu koji nastavljaju da govore o svetom ili sakralnom gnjevu među muslimanima, koji na temelju pravde nastoje da zaštite svoj dom i religiju. Kad pogledamo iznad sadašnjih odstupanja tzv. džihāda koji provode određeni ekstremisti prema dugoj historiji islama, vidjećemo brojne primjere viteške vrste dokazane primjerima u njegovom najvišem obliku pomoću `Alija, u takvim ratnicima herojima kao što je Saladin, čije je viteštvo bilo

poslovično čak među njegovim zapadnjačkim neprijateljima te u vremenski bližim likovima kao što su: Amir `Abd al-Qādir, `Abd al-Karim i `Umar al-Mukhtār u Sjevernoj Africi; Imam Shamil u Kavkaziji; Brelvis u sjeverozapadnoj indijskoj provinciji; te Ahmad Shāh Mas'ūd, koji je učestvovao u afganistanskom ratu protiv Sovjetskog saveza i koji je ubijen nešto prije tragičnih događaja od 11. septembra 2001. Sve takve figure nisu bile samo pobožne i hrabre već su bile povezane sa unutarnjom dimenzijom islama, a neki su bili bogougodnici. Nijedna nije bila proizvod uske, doslovne i ekskluzivističke interpretacije svoje vjere.

BOŽANSKA I LJUDSKA PRAVDA

Mir i pitanje rata

”O vjernici! Odlučni za Allahovu istinu budite, i pravedno svjedočite!” (Kur'an, 5:8)



“A ako im budeš sudio, sudi im po pravdi , Allah doista pravedne voli!” (Kur'an, 5:42)



"Hoćete li da vas obavijestim o djelu koje je bolje od posta, milostinje i namaza? Pravite mir jedni među drugima: neprijateljstvo i zlonamjernost iskidaju nebeske nagrade iz korijena." (Poslanikov hadis)



"Svjedočim da je On Pravedan i da su Njegova djela ispravna." 'Ali Ibn Abi Talib, Nahj al-balaghah

Unutarnji ljudski osjećaj pravde i potraga za pravdom



Poput osjećaja mira i nostalgije za mirom, osjećaj pravde i potraga za njezinom realizacijom čini se da je bila oblikovana u samoj supstanci iz koje je čovječanstvo stvoreno. Nije važno kako je dvosmisleno i nejasno filozofsko, teološko te čak pravno značenje pravde koje može biti u našem razumu, naše duše posjeduju u svojoj dubini osjećaj pravde koji svijetli unutar naše savjesti, a vatra plamti u nama nukajući nas da živimo pravedno, da krojimo pravdu te da štitimo ono što zapažamo da je ispravno. Poslanici, apostoli i mudraci - od jevrejskih poslanika, Zoroastera i Konfučija preko Sokrata, Platona i Aristotela do Krista, Poslanika islama te nebrojeno mnogo kasnijih religijskih mislitelja, uključujući muslimane - izgovorili su mnoge izreke i napisali mnoge tekstove u pogledu ovog predmeta. Sveti tekstovi od Upanišada, Biblije i Kur'ana sadržavaju mnogo poučnih pasaža o središnjosti pravde u pogledu morala i duhovnog života. Svi ljudi i nacije govore o pravdi čak i kada je nepravde u izobilju na ovom svijetu, a čini se da ljudski duh nije u stanju da živi bez pravde, kao što ne može bez ljepote, mira, ljubavi i samilosti.



K tome još, kada dolazimo do razumijevanja zbiljskog značenja pravde, na formalnom se planu pojam razlikuje u različitim religijama i filozofijama morala te čak unutar pojedinačnog religijskog univerzuma. Slučaj sa islamom nije izuzetak. Tema pravde prožima cjelokupni islamski život i Božanski Zakon, cilj čije implementacije jeste uspostava pravde. Kur'an je prožet sa ukazivanjima na predmet pravde i on poistovjećuje dobro društvo upravo sa onim pravednim. Ova vrlina je toliko središnja unutar islama da, sukladno iskazu Poslanika: "carstvo može preživjeti u nevjerovanju, ali ne može preživjeti u nepravdi i nepravednosti".



Međutim za muslimane, kao i za jevreje, koji se oslovljavaju tako često u Tori u pogledu pitanja koja se odnose na pravdu, te kršćane, čijih je toliko najvećih religijskih mislitelja bilo primarno pozabavljeno ovim pitanjem, uostalom kao i za sljedbenike drugih religija, neka od glavnih pitanja su kao što slijedi: "Što znači kazati da je Bog pravedan i što znači pravda u ovom kontekstu?", "Kako Bog prosuđuje i kako mi možemo suditi po pravdi?", "Što je značenje pravde na ljudskom planu i zašto, usprkos svim religijskim učenjima o pravdi, postoji toliko puno nepravde na ovom svijetu?"



Jedna istina, očigledna i prihvaćena od strane muslimana, jeste da je Bog pravedan i da je pravda povezana sa Njim i istine koje je On objavio preko Svojih poslanika. Međutim unutar ovog općenitog okvira stoljećima su postojale mnogobrojne interpretacije različitih islamskih škola mišljenja o ovom središnjem pitanju, uostalom kao što su postojale kod kršćana i jevreja. Bespotrebno je da kažemo da se ovdje ne možemo baviti ovim teološkim i filozofskim razlikama, ali se možemo okrenuti određenim temeljnim učenjima koje su muslimani univerzalno prihvatili i nastoje da razumiju u islamskom kontekstu neke suštinske značajke središnje zbiljnosti pravde i ispravnih načina življenja i djelovanja, s jedne, te suprotstavljanja nepravdi i nepravičnosti, s druge strane.

Božanska pravda

Na isti način na koji su Samilost i Ljubav, Mir i Ljepota Imena Božija, i Pravda je jednako tako Ime Božije. Bog je al­-'Ādil, al-Muqsit i al-Hakam, što označava Pravednog, kao i Samu Pravdu, Nepristrasnog te Donositelja Pravde. Kao što ova Imena pokazuju, mogli bismo kazati u islamskotn kontekstu da nije samo Bog pravedan već da je On Sama Pravda u najvišem smislu ovog pojma.



Onda, što je islamsko razumijevanje pravde u njojzi samoj i kada se ona priinjenjuje na Boga? U jednoj od svojih mudrih izreka 'Ali Ibn Abi Tālib je rekao: "Pravda smješta svaku stvar na njezino mjesto". Pravda je povezana sa ravnotežom, davanjern svakoj stvari onog što joj pripada (haqq) tako da svaka postojeća stvar bude na svojemu mjestu sukladno njezinoj naravi te u suglasnosti sa onim što je Platon rekao u svojemu djelu Država, da svaka osoba izvršava svoju dužnost u društvu u suglasnosti sa njegovom ili njezinom prirodom. No, Bog je al-Haqq, Istina i Zbiljnost, iz koje dolazi riječ za koju je svaka stvar primjerena te jednako tako riječ za zakon i prava, kojima ćemo se vratiti u narednom poglavlju. Bivajući apsolutna Istina i Zbiljnost, te konačno jedina Zbiljnost, bez bilo kakve podjele ili omeđivanja u Svojoj Suštini, Bog je Sama Pravda, jer je On sve On Sam i ništa drugo izuzev Njega Samog. Ne postoji mogućnost neuravnoteženosti ili nereda, otuda ni nepravde unutar Njega, budući da ne postoji druga zbiljnost unutar Njega čak da omogući uvođenje takve stvari negdje tu u blizini. Metafizički i teološki govoreći, samo je Bog zaparavo savršen i beskrajno pravedan, kao i savršeni djelitelj pravde.



Tokom stoljeća, muslimanski teolozi su raspravljali o tome da li je sve što je Bog uradio bilo samo na temelju toga što je to Njegovo djelo, ili da li bi Bog bio u stanju, time što je Bog, da djeluje osim pravedno, a njegovo postojanje nam je bilo jedino shvatljivo sukladno moći opažanja naše inteligencije koju nam je On podario. Aš'ariti, koji su dominirali sunnijskom teologijom nekih hiljadu godina, zauzeli su prvu poziciju, a sunnijski mu'teziliti, kao i oni ši'itski, zauzeli su drugu poziciju. Međutim čisti rezultat, što se tiče islamskog svjetopogleda, bio je isti, to jest Bog je savršeno pravedan i savršeni upravitelj pravdom kroz sve Svoje stvaranje. Kur'an dokazuje:
“Savršene su Riječi Gospodara tvoga i po Istini, i po Pravdi! Nema toga ko će Allahove riječi promije­niti, On sve čuje, On sve zna.” (Kur’an, 6:115),
također:
“Allah svjedoči da osim Njega drugi bog ne postoji, i meleki, i ljudi učeni, svjedoče isto, i da pravedno postupa! Nema boga osim Njega, Silnoga, Mudroga!” (Kur’an, 3:18)



Bog je sve stvari stvorio sukladno pravdi i želi od čovjeka i žene, kojima je On dao slobodnu volju, da budu pravedni. Tri puta se u Kur'anu potvrđuje da Bog voli pravdu.



Na temelju ove kozmičke te također ljudske pravde Bog prosuđuje ljudska bića. Kur'an potvrđuje središnji značaj uloge Boga kao sudije, kao što je to ranije objavljeno u Tori. Zapravo, izričito izjavljuje:
“A mi smo sinovima Israilovim Knjigu, i Vlast, i Vjerovjesništvo dali...” (Kur’an, 45:16),

te:
“Mi smo doista Tevrat objavili, u njemu je Uputa i Svjetlost...”(Kur’an, 5:44)
Pobožni među muslimanima, kada su suočeni sa neprijateljstvom i nevoljom, dijele osjećaje tako snažno iskazane u Psalmima: "Ustani, Jahve, u svom gnjevu, digni se na bijest tlačitelja mojih. Probudi se! Sud mi sazovi." (Psalm 7:6)
U kur'anskoj perspektivi Bog je također vrhovni sudija.
“...Ti ćeš suditi međ Svojim robovima o onome u čemu su se razilazili.” (Kur’an, 39:46),
te: «A On je Sudac najbolji.” (Kur’an, 12:80)
Štoviše, Kur'an retorički postavlja pitanje: “Zar nije Allah najpravedniji sudija?!” (Kur’an, 95:8)
Božiji sud je konačan, jer: “...A Allah sudi! Nema toga ko će presudu Njegovu preinačiti! On brzo račun sviđa!” (Kur’an, 13:41), iako je doseg Božije Milosti poznat samo Njemu. Konačno, Bog je zapravo jedini sudija, budući da: “...sva vlast u Allaha je, On istinu zbori, On je sudac najbolji!” (Kur’an, 6:57),
te: “...Njemu Presuda pripada...” (Kur’an, 28:88)
Premda, naravno, ljudski sudovi postoje na ovom svijetu, za muslimane, kao i za predane jevreje i kršćane, koji se hiljadama godina pouzdaju u Božiji sud i Njegovu pravdu iznad svih ljudskih posredovanja, krajnje pribježište počiva u Božanskoj Pravdi i Božijem sudu ljudskih djela. Samo On zna sve stvari i samo On može prosuđivati ljudska djela ne samo izvanjski nego sukladno nakani u srcu, nakani koja određuje vrijednost djela prema poznatom izričaju Poslanika: "Djela se prosuđuju prema njihovim namjerama."
Tokom svog života, muslimani, kad god se pozovu na ljudski sud, oni se sjete ajeta: “Zar da mimo Allaha drugog sudiju tražim... ?» (Kur’an, 6:114), iako ovo duhovno stajalište ni na koji način ne negira njihovu odgovornost pred Božanskim Zakonom, ili čak ljudskim zakonima, ili 'urfom i ljudskim posredništvima koja su ustanovljena da sude čovjeku i ženi na ovom svijetu sukladno donesenim zakonima. Međutim konačni sudija je Bog i konačni sud, događaji Sudnjeg dana, jedini su sud koji je konačno važan.


Vaga




Prije okretanja eshatološkim zbiljnostima (svršetku vremena) i Sudnjem danu prema islamskim učenjima, moramo nešto kazati o ključnom kur'anskom simbolu koji je povezan sa pravdom i Božijim konačnim suđenjem nama. Taj simbol je vaga (al-mizan), spomenut nekoliko puta u Kur'anu i ponavljan u mnoglln kontekstima u različitim klasičnim tekstovima koji se bave etikom i drugim pitanjima. Bog je stvorio sve stvari u pravilnoj proporciji i harmoniji, a svijetom vlada ova jedinstvena harmonija, koja je trag jedinstva na području multipliciteta. Kur'an kaže:
“I Zemlju smo rasprostrli, brda na njoj usadili, i učinili da po njoj sve sa ravnomjerjem raste.” (Kur’an, 15:19)
Ravnoteža se primjenjuje na svaku razinu zbiljnosti, od fizič­ke do alhemijske, psihološke i duhovne. Postoji ravnoteža ele­menata unutar zdravog tijela i naše psihe, jer ako je tijelo zdravo, ono je uravnoteženo. A za duhovnost dobro izobraženog muslimana postoji ravnoteža izmedu duha, duše i tijela te zado­voljenja njihovih pojedinih zahtjeva. Da bismo dali svakoj stvari njeno pravo (haqq) u skladu sa njenom naravi kako ju je Bog stvorio moramo živjeti u ravnoteži i shvatiti ravnotežu stvari te prema tome moramo živjeti u pravednosti. Ravnoteža također uključuje ljudsko djelovanje. Kur'anski izričiti nalog: “...I pravedno na litru i na kantaru mjerite...” (Kur’an, 6:152), primjenjuje se na poštenu prodaju stvari na pijaci, kao i pravedno djelovanje na svakom životnom primjeru. Naša se djela zapravo općenito "važu" od strane Boga na "vagi" i bit ćemo suđeni prema tome na Danu obračuna, jer:
“I vagu pravde Mi ćemo na Danu sudnjem postaviti...” (Kur’an, 21:47)
Ravnoteža kao vidljiv simbol pravde, kao harmonija i ekvi­librij u kozmosu jeste toliko značajna da Kur'an tvrdi:
“A mi smo Naše poslanike s jasnim dokazima slali, i s njima smo Knjige slali i Mjerilo, da bi svijet postupao po pravdi...” (Kur’an, 57:25)
Držati se ravnoteže u svim stvarima jeste živjeti po pravdi. U tradicionaloj islamskoj umjetnosti nema skulpture, međutim zapadnjačku statuu figure zavezanih očiju koja drži vagu, prona­lazimo na toliko puno trgova i dvorana pravde i ona je ovdje od pomoći. Mogli bismo kazati da ravnoteža simbolizira islamsku ideju pravde, a da figura zavezanih očiju odražava jednakost pred Božanskim Zakonom. Muslimani se čak podsjećaju onog: “i pravo mjeru napunite i na teraziji ne zakidajte.” (Kur’an, 55:9), budući da će se jednog dana suočiti sa vrhovnom vagom pred Sucem, Čija je pravda beskrajna a presuda savršena, premda su Njegova Milost i Samilost jednako tako neizmjerni.


Islamska eshatološka učenja

Svi muslimani, svih pravnih škola, vjeruju u zagrobni život, raj i pakao, Sudnji dan te ostale eshatološke zbiljnosti, koje su u mnogim slučajevima slične tradicionalnim kršćanskim vjerovanjima. Vjerovanje u ma'ād, doslovce "povratak" Bogu, ili ono što je teološki poznato kao eshatologija, jeste dio islamskog vjerovanja. O njemu se radije ovdje raspravlja nego ranije, budući da je nužnost prihvatanja zbiljnosti zagrobnog života toliko blisko povezana sa ostvarenjem Božanse pravde. Ljudi žive u svijetu prepunom nepravde te ukoliko neko prihvata Božansku Pravdu, otuda postaje također nužno da prihvati i zbiljnost drugih svjetova i posthumnih stanja za ljudsku dušu u kojima se pronalazi krajnja pravda. Čak se i Immanuel Kant, koji je bio metafizički "agnostik", okrenuo Bogu u svojoj moralnoj i praktičnoj filozofiji upravo u pogledu pitanja pravde. U svakom slučaju, zbiljnost zagrobnog života je u tolikoj mjeri intenzivna za muslimane, čak i danas, da se moralna dilema o pravednom Bogu koji stvara nepravedni svijet, a o kojoj je toliko raspravljano na Zapadu, uopće ne pojavljuje za njih. Oni su ostali svjesni da se naš sud o bilo kojemu životu na zemlji temelji jedino na malom segmentu sveukupnog životnog luka čiju potpunost ne možemo sagledati.

Znanstvena filozofija koja je proizašla iz moderne znanosti lišila je većinu dobro obrazovanih klasa na Zapadu, a napose u Evropi, ozbiljnog vjerovanja u zagrobni život, a odnedavno, na temelju ovog skepticizma, mnogi su pokušali da se narugaju islamskoj koncepciji o zagrobnom životu utemeljenoj na Kur'anu i hadisu. Dovoljno interesantno, isti skeptici malo govore o hinduističkoj i budističkoj eshatologiji, niti oni haju da se prisjete teksta najvećeg djela zapadnjačke krščanske književnosti, Danteove Božanske komedije. Otuda postaje nužno da kažemo nekoliko riječi o kompliciranom predmetu islamske eshatologije, koja je jedna od glavnih tema Kur'ana i kojoj su posvećeni mnogi Poslanikovi hadisi. Muslimani razumijevaju eshatologiju u dva smisla: jedno se tiče individualne, a drugo ljudske historije. Kada se bave drugim smislom, muslimani, poput kršćana, vjeruju da postoji kraj ljudske historije i da će ovaj kraj biti označen Božijom intervencijom u vremenskom poretku sa dolaskom Mahdija i njegove vladavine, popraćen Drugim Kristovim došašćem - a ne poslanika - u Jerusalem, destrukcijom svijeta, ponovnim oživljavanjem te konačnim sudom pred Bogom. Nekolicina na Zapadu shvaća središnju ulogu koju Krist igra u islamskoj eshatologiji, baš kao što je igra u kršćanskom razumijevanju posljednjih dana. Što se tiče onog individualnog, eshatološke doktrine nas uče da se u trenutku smrti pojavljuje melek da uzme od osobe dušu, nakon čega ta osoba ulazi u različita rajska, čistilišna, ili paklenska stanja ovisno o djelima osobe na ovom svijetu. U najdubljem smislu mi ispredamo naša posthumna tijela sa našim djelima u ovom životu. Muslimani, jednako kao i krščani, vjeruju u ponovno proživljenje tijela, a ne samo u besmrtnost duše.

Međutim krajnje zamršenosti eshatoloških zbiljnosti ne mogu biti sačuvane za većinu ljudi ako su iskazane običnim ljudskim jezikom kroz određena uprošćenja koja vidimo u krščanstvu i islamu. Islam se, jednako kao i kršćanstvo, prezentira običnim vjernicima sa velikim izborom između raja i pakla uz čistilišna stanja između ovog dvoga. Međutim u ezoteričnim islamskim učenjima, takvim kao što su djela Ibn `Arabija i Mullā Sadrā Širazija, razvija se mnogo više iznijansirana slika koja se bavi putovanjem duše kroz različita posthumna stanja i koja također objašnjava hijerarhije nebesa, čistilišta i pakla, na Dan­teov način. Zapravo, postoje knjige na arapskom i perzijskom koje su islamske parice tibetanske Knjige mrtvih.
Štoviše, opisi posthumnih zbiljnosti nužno moraju biti simbolički, bilo da govorimo o kristalnom nebeskom Jerusalemu Ivanovog otkrovenja, ili baščama, hurijama i rajskim rijekama u Kur'anu. Stoljećima su na Zapadu neki kritičari islama nastojali da ocrne islamski raj predstavljajudi ga tek kao područje senzualnog zadovoljavanja na isti način kao što je raj američkih domorodaca pejorativno bio opisivan kao "sretno lovište". Ovaj djetinjasti i površni kriticizam sad se vraća kad se pitanje samoubilačkih bombaša, koji se smatraju mučenicima od strane njihovih podržavatelja, pojavljuje na zapadnjačkim medijima. Tačno je da Kur'an koristi vrlo konkretan jezik o raju i paklu, jezik koji ne bi trebao biti čudan u svojoj konkretnosti, ako se ne upotrebljavaju naročiti simboli, za one koji su srodni sa Knjigom Revelacije ili Božanskom komedijom. Međutim ovaj konkretni kur'anski jezik je simboličan i ne smije se uzimati doslovce, iako njegovo doslovno značenje također posjeduje svoj smisao.



Pa ipak, rajski opisi se doimaju na prvi pogled kao jednostavno sublimiranje zemaljskih zadovoljstava, uključujuči seksualnost. U zbiljnosti je obrnuto istinito. Svako legitimno iskustvo ugodne naravi ovdje na zemlji je samo sjenka i odraz rajske zbiljnosti. Najintenzivnije fizičko iskustvo za ljudsko biće, koje je seksualno sjedinjenje, jeste odraz jedinstva duše sa Bogom i ono odražava na svojoj vlastitoj razini nešto od tog krajnjeg ushita i napetosti. Voće koje jedemo ovdje na zemlji jeste blagoslov od Boga, koji odražava rajsko voće. Čak su i tradicionalni zemaljski vrtovi odrazi nebeskih arhetipova. Sama riječ "raj" dolazi od srednjoperzijskog termina pardis (koji označava vrt), koji je također porijeklo arapske riječi firdaws, što znači "bašča". Nije tačno da je firdaws jednostavno sublimacija iskustva svježe bašče u pustinjskoj žestini, dok ista riječ u svojemu engleskom obliku, to jest "paradise", ukazuje na duhovne zbiljnosti. Dakako, svaka bašča ovdje na zemlji jeste odraz firdawsa, a raj je duhovna zbiljnost za muslimane kao i za kršćane. Stajalište muslimana, uključujuči i mučenike, prema raju u osnovi nije različito od onog bezbrojnih kršćana, uključujući, naravno, mučenike i svece.



No ono što je različito u sadašnjem kontekstu jeste da su mnogi u Evropi te u nešto manjoj mjeri u Americi izgubili cjelokupno vjerovanje u zagrobni život i za njih je ljudski život ograničen sa godinama koje provedu ovdje na zemlji. Međutim za većinu muslimana, kao i za još uvijek privržene kršćane, zemaljski život je samo segment našeg ukupnog života. Ljudski život je stvorio Bog da transcendira nekoliko dana provedenih ovdje na zemlji. Usponi i padovi ovog života su kušnje koje Bog šalje, kao što to Kur'an dokazuje. Ono što je važno jeste da živimo pravedno i da činimo ono što je dobro, na što Kur'an ukazuje u brojnim pasažima kao `amal sālih, ili "dobra djela", podsjećajući se da Kur'an kaže:



“... pa, ko bude učinio koliko trunku dobra - vidjet ćega, a ko bude učinio koliko trunku zla - vidjet će ga.” (Kur’an, 99:7-8)



Svjesni Božanske Pravde, all jednako tako i Božije beskrajne Milosti, muslimani žive u otvorenoj svijesti o zbiljnostima svjetova iznad, te čak i danas funkcioniraju u svijetu u kojemu postoji veći dosluh i veza sa zbiljnostima koje transcendiraju život ovog svijeta nego što one postoje za većinu modernih zapadnjaka. Ova svijest utječe na mnoge aspekte života, uključujuči razumijevanje Božije Pravde, značenje naših djela za krajnji cilj naše duše iznad grobne humke te značenje samog ljudskog života.

Pravda na ovom svijetu: 'Alijeva stajališta





Niko od Poslanikovih drugova niti je kazivao, niti pisao o pravdi kao 'Ali, čija "Staza rječitosti" (Nahj al-balaghah) sadrži najznačajnije metafizičke i praktične rasprave o pravdi. 'Ali je inzistirao da Bog nije samo pravedan već da je On Sama Pravda te da vrlina pravednosti proistječe ljudskim bićima od Boga. Budući da Bog jeste pravda, sve što On radi jeste pravedno. Međutim sukladno 'Aliju ljudska bića moraju također biti pravedna prema Bogu, kao i prema njegovim stvorenjima. Biti pravedan prema Bogu znači biti dobar i krjepostan i ispunjavati cilj za koji nas je On stvorio, tj. da ga obožavamo. Biti pravedan prema Njegovim stvorenjima jeste da damo svakoj stvari ono što joj pripada i da postupamo prema stvorenju sukladno njegovim pravima. 'Ali inzistira kroz svoja kazivanja, mudre izreke i pisma da je pravda povezana sa bogoštovljem i iskrenom pobožnošću. Primicanjem bliže Bogu, ljudska bića također postaju pravednija, jer vrlina pravednosti sve jače šiklja u njihovo biće što se više primiču Božanskoj Blizini. Pravda je i učinak bogoštovlja, jer smo kroz bogoštovlje vjerni prema Bogu, i uzrok pravde, bududi da nas bogoštovlje sve više primiče Izvoru posvemašnje pravde. Na isti način koji je za Platonovo "pogledanje" na Vrhovno Dobro bio izvor pravde, tako je i u islamu, kao što je 'Ali eksplicitno objasnio, obožavanje Jednog izvor pravde.



'Ali je također puno pisao o pravdi na području praktičnog političkog i društvenog života. Čak i kada je i sam obnašao političku vlast, on je upozoravao protiv korumpiranog utjecaja vlasti i isticao kako pravda može lahko biti preokrenuta u svoju suprotnost, što je tlačenje i nasilje (zulm) u rukama nerazboritog i korumpiranog vladara. On je naglašavao da je Bog učinio obaveznim prava upravitelja nad podanicima, da podanici neće biti krjeposni ukoliko i njihov upravitelj nije krjepostan i pravedan te da, obrnuto, upravitelj neće biti krjepostan ukoliko podanici nisu takvi. Svako mora dati pravo onome drugom (haqq) i samo na ovaj način pravda može biti uspostavljena u društvu.



U godinama kada je bio politički, kau i duhovni lider islamske zajednice, 'Ali je pokazivao svoja stajališta o pravdi na mnoge načine i ustanovio je norme koje su postale ideali, zajedno sa Poslanikovim sunnetom (naročito njegovom praksom u upravljanju medinskom zajedniccnn) i praksama drugih "ispravno vođenih" halifa, za mnoga stoljcća koja su kasnije uslijedila. Među najznačajnijim `Alijevim tekstovima o pravdi u ime upravitelja je njegovo pismo guverneru kojega je odredio za Egipat, Māliku al-Ashtaru. Ovo pismo, koje se još uvijek čita diljem islamskog svijeta i čija je poruka postavljena kao ideal pomoću kojega de postojeći upravitelji suditi mnogim pobožnim ljudima, sunnijskim i ši'itskim jednako, demonstrira središnjost pravde i nepristrasnosti, kao i opraštanja i samilosti za dobru upravu sukladno tradicionalnoj islamskoj perspektivi. `Ali piše Māliku:

U ime Boga, Milostivog, Samilosnog:

Ovo je ono sa čime je `Ali, sluga Božiji i zapovjednik vjernika, zapovjedio Māliku ibn al-Hārithu al-Ashtaru u svojirn uputama njemu kada ga je imenovao guvernerom Egipta: da prikuplja njegove zemlje porez, da ratuje protiv njezinih neprijatelja, da popravi uvjete ljudi i da pokrene boljitak u njezinom regionu. On mu je zapovjedio da se boji Boga, da daje prednost pokornosti Njemu (nad svim ostalim) i da slijedi ono što je On zapovjedio u Svojoj Knjizi - i djela koja je On učinio obaveznima i ona koja On preporuča - jer niko neće postići uspjeh izuzev onog koji slijedi Njegove upute, i niko neće biti savladan nesrećama izuzev onog koji ih poriče i dopušta da se poklizne na njima. (Zapovjedio mu je) da pomaže Bogu - hvaljen i slavljen neka je - sa svojim srcem, rukama i jezikom, jer je On - uzvišeno je Njegovo Ime - obedao da de pomoći onome ko Ga veliča. I zapovjedio mu je da prekine strasti svoje duše i da ih zauzda u njezinoj neposlušnosti, jer je duša sklona zlu, izuzev one kojoj se Bog smiluje.

Znaj, Māliku, da te šaljem u zemlju gdje su uprave, pravedne i nepravedne, postojale prije tebe. Ljudi će motriti na tvoje poslove na isti način kao što su motrili na poslove upravitelja prije tebe. Oni će govoriti o tebi kako bi ti želio da oni govore o tim upraviteljima.



Čestiti su poznati po dobrom glasu svome, koji je Allah dopustio da o njima kruži preko jezika robova Njegovih. Otuda dopusti da najdraže od tvojih blaga bude blago ispravnog djelovanja. Kontroliraj svoje želje i obuzdaj svoju dušu od onog što za tebe nije u skladu sa zakonom, jer je obuzdavanje duše zato da bi ona bila bezpristrasna u onome što voli i u onome što mrzi. Ispuni svoje srce milošću, ljubavlju i susretljivošću za svoje podanike. Ne budi u njihovim očima pohlepna životinja, pobrajajući ih kao lagahan plijen, jer postoje dvije vrste: ili su oni tvoja braća po religiji, ili su tvoji istovrsnici po stvaranju. Greške ih vrebaju nesvjesne, nestašice ih savladavaju, (zlodjela) čine svjesno i nesvjesno. Stoga ih ispričaj i oprosti im do mjere

u koju se ti uzdaš da će te Bog ispričati i dati Svoj oprost. Jer, ti si iznad njih, a onaj ko te je postavio je iznad tebe, a Bog je iznad onog ko je postavio njega. Bog traži od tebe ispunjenje njihovih potreba i On te iskušava pomoću njih.



Ne postavljaj se da ratuješ protiv Boga, jer ne posjeduješ snagu protiv Njegove odmazde, niti si u mogućnosti da razdjeljuješ Njegov oprost i Njegovu milost. Nikada ne žali za oprostom i radošću u kažnjavanju, i nikada ne požuruj da djeluješ impulsivno ako možeš pronađi bolji smjer. Nikada ne reci: "Ja posjedujem autoritet, ja izdajem zapovijedi i mene se sluša", jer je to jamačno izopačenost u srcu, oslabljivanje religije i pristup promjenama (u uspjehu). Ukoliko autoritet koji posjeduješ uzrokuje u tebi oholost ili aroganciju, onda razmišljaj o golemosti Božije vlasti nad tobom i Njegove moći nad tobom koju ti osobno nemaš čak ni nad samim sobom. Ovo će obuzdati tvoju tvrdoglavost, zaustaviti tvoju neobuzdanost i povratiti u tebi ono što je nestalo od snage tvog razbora. Čuvaj se natjecanja sa Bogom u Njegovoj golemosti i nalikovanju Njemu u Njegovoj ekskluzivnoj moći, jer Bog spušta svakog tiranina i posramljuje sve koji su uobraženi.



Budi pravičan prema Bogu i prema ljudima kao prema sebi, svojoj vlastitoj porodici i onima od podanika koje ti štitiš. Jer, ako tako ne uradiš, uradit ćeš pogrešno. A što se tiče onog koji nanosi štetu slugama Božijim, Bog je njegov neprijatelj, a da ne govorimo o Njegovim slugama. Bog ne polaže račun ni za šta i čini nevaljanim argument bilo koga ko se natječe sa Njim. Takva osoba će biti Božiji neprijatelj sve dok se ne okane ili ne pokaje. Ništa ne doprinosi više povlačenju Božijeg blagoslova, niti požuruje Njegovu osvetu od ogrezlosti u činjenju loših djela, budući da Bog osluškuje poziv potlačenih i da je On uvijek na oprezu protiv onih koji čine grješna djela.

 

Naravno, obična ljudska bića nisu poput 'Alija, koji je posjedovao vodstvo Kur'ana i Poslanika u svojemu srcu i umu u svakom trenutku. Za običnog muškarca i ženu uvijek se pojavljuje pitanje o tome kako biti pravedan u različitim konkretnim situacijama, kako uvidjeti ono što dolikuje svim bićima i kako ih prema tome tretirati. Prva vođstva koja je Bog dao muslimanima o tome kako da pravedno postupaju su Kur'an, Sunnet i Šerijat, koji su, budući da su Božija Riječ, učenje Poslanika i Njegov Zakon, nužni središnji načini razumijevanja pravde i pravednog djelovanja. Živjeti i djelovati sukladno Šerijatu jeste djelovati pravedno prema Bogu i Njegovom stvorenju.



Međutim što je sa onim djelima za koja ne postoje izričiti Božanski nalozi, Poslanikovo vodstvo, niti šerijatske instrukcije? U takvim slučajevima moramo upotrebljavati inteligenciju koju nam je Bog podario i osloniti se na unutarnji osjećaj pravde koju je Bog zapisao na našim dušama. A što je sa situacijom u životu kada iskušavamo tlačenje umjesto pravde? Bog zahtijeva od nas da budemo pravedni sve vrijeme, a ne samo povremeno, te da odbijemo da prihvatimo ugnjetavanje: “O vjernici! Odlučni za Allahovu istinu budite, i pravedno svjedočite...” (Kur’an, 5:8)



Muslimani se konstantno podsjećaju da: “Moj Gospodar pravdu naređuje.” (Kur’an, 7:29),



te: «... da dobročinstvo činite i pravedni budete onima koji se protiv vas zbog vjere ne bore, niti vas iz staništa vaših izgone!” (Kur’an, 60:8)



Kur'an zapovijeda muslimanima ne samo da postupaju pravedno već da govore po pravdi: “...I kad govorite – pravedno govorite, makar bilo i protiv vaše rodbine...” (Kur’an, 6:152)



I iznad svega, muslimani uvijek moraju nastojati da sude pravedno, budući da Kur'an zapovijeda: “I kada svijetu sudite, po pravdi sudite!” (Kur’an, 4:58)



Krist je rekao: "Nemoj osuđivati, da ne bi bio osuđen." (Matej, 5:44). Međutim u praktičnom životu nije uvijek moguće slijediti ovo uzvišeno učenje. lako muslimani znaju da je vrhovni sudija Bog i da su konačno samo Njegove presude, uvijek postoje prigode u životu kada je sud neminovan. U takvim slučajevima oni moraju djelovati po pravdi i istini.



U svjetlu ove suštinske potrebe, sudovi su bili uspostavljeni na temelju šerijatskih učenja, a svi su se slučajevi jednako presuđivali u takvim sudovima. U principu su svi muslimani jednaki pred islamskim Zakonom, a presude se daju na toj osnovi. Dovoljno čudno, dok je na Zapadu neovisno sudstvo oznaka modernog razdoblja, u islamskom svijetu sudovi ostaju u rukama religijskih učenjaka i bili su neovisni u velikoj mjeri od političkih vlasti sve do modernog razdoblja. Samo tokom devetnaestog stoljeća, kada je država počela da dominira sudstvom u mnogim islamskim zemljama, toliko je toga od ranije sudske neovisnosti bilo izgubljeno, a administrativni sudovi su bili kompromitirani političkim obzirima. Ostaje još uvijek pitanje o tome kako djelovati pravedno u konkretnim situacijama kada ne postoje jasna šerijatska ukazivanja. Općeniti principi iskazani u Kur'anu i hadisu priskrbljuju odgovor na ovo neugodno pitanje. Pored specifičnih šerijatskih izričitih naloga, postoje općenita učenja o činjenju dobra, o tome da se bude korektan, sagledavanju gledišta druge strane, postavljanje istine iznad načela korisnosti, o tome da se bude objektivan a ne usredsređen na samog sebe te slični moralni i duhovni principi koji su zajednički islamu i drugim autentičnim religijama. Ovi principi moraju biti zaživljeni u praksi, a glasovi naše savjesti moraju uvijek biti uzeti u obzir.



Borba protiv nepravde, tlačenja te činjenja zla je sama po sebi pravedna i predstavlja načine uspostave pravde. Riječ za nepravdu, tiraniju i činjenje zla u arapskom (zulm) koristi se kao sasvim suprotna pravdi i u svojim različitim oblicima je jedan od najčeščih termina korištenih u Kur'anu, koji kaže: “... a Allah nepravdu svjetovima ne želi!” (Kur’an, 3:108)



Oni koji su nepravedni i koji tlače raskidaju svoj ugovor sa Bogom, jer “...Obećanje Moje neće dostići zločinitelje!” (Kur’an, 2:124), a: “A koji idu preko granica Allahovih, takvi su zločinitelji!” (Kur’an, 2:229)



Na više mjesta u Kur'anu je iskazano da: “... Allah ne voli zločinitelje.” (npr. Kur’an, 3:57),



i zapravo se zaziva Njegov gnjev na njih: “I nek' prokletstvo Allahovo silnike pogodi.” (Kur’an, 11:18)



Štoviše, Kur'an i hadis čine jasnim da su oni koji su nepravedni i koji čine zlo nepravedni prema samima sebi, a da Bog nije taj koji čini zlo ljudskim bićima.



Tad bi se moglo kazati da, uz slijeđenje Šerijata i djelovanje sukladno principima Kur'ana i hadisa koji su spomenuti iznad, živjeti i djelovati pravedno znači boriti se protiv tlačenja, činjenja zla i nepravde. Sam Kur'an iznosi na vidjelo herojsku bitku između pravde i nepravde na individualnom, kao i društvenom planu. Življenje pod nepravednim ljudskim zakonima, ili nepravednim primjenama pravednih zakona, ili pod tiranijom i ugnjetavanjem sa potcjenjivanjem prava, obavezuje muslimane da se bore protiv nepravde koja im je naturena. Čak se kaže da je prihvatanje ugnjetavanja bez djelovanja da se uspostavi pravda gore od izvornog ugnjetavanja i nepravde.



Naravno, nisu sva ljudska bića ista, niti su se svi muslimani uvijek dizali protiv ugnjetavanja i nepravde, međutim ideal je uistinu središnji za islamski koncept pravde i pravednog društva. Štoviše, prisustvo ovog ideala je s vremena na vrijeme vodilo nastojanju i na individualnoj i na kolektivnoj razini da se iznova uspostavi pravda. Naravno, ova unutarnja želja za pravdom nije jedino svojstvena islamu, niti je pokretna sila kojom bi se prevladala nepravda. Historija Zapada je također puna epizoda o individualnom ili kolektivnom djelovanju da se prevlada ugnjetavanje i nepravda. Kada su neki ljudi napali Islam zbog poticanja borbe u ime pravde, oni zaboravljaju Boston Tea Party i Američku revoluciju, a da ne govorimo o mnogim drugim glavnim političkim i društvenim pokretima utemeljenim na shvatljivom pojmu ispravljanja pogrešaka nepravde i ugnjetavanja. Ono gdje se slučaj islama razlikuje od modernog zapadnjačkog fenomena ove naravi jeste taj zahtjev da se ustanovljenje pravde još uvijek posmatra od strane muslimana u islamskim terminima a ne onim sekularnim, humanističkim. Ova uspostava pravde povlači za sobom borbu koja nas dovodi glavnom pitanju primjene i nastojanja na Božijem putu, ili jihād.

Džihād (jihād)

Možda u modernom razdoblju na Zapadu ne postoji riječ u rječniku o islamskoj religiji koja je bila tako izobličena, oklevetena, pogrešno razumljena i ocrnjena kao što je to riječ džihād (jihād), zahvaljujući ne samo zapadnjačkim medijima koji tragaju za demonizirajućim epitetima i stereotipima već jcdnako tako i onim ekstremnim muslimanima koji su ih rapidno opskrbili sa primjerima da opravdaju svoje propagiranje izobličene predodžbe ovog pojma. Međutim stvari su pogoršane na temelju činjenice da je riječ džihād zadobila komercijalnu dopadljivost u Evropi i Americi; stanovit broj autora, koji nastoje da privuku širu publiku i učine svoje knjige komercijalno uspješnima, uporno nastoji da koristi pojam u svojim naslovima na svaki mogući način. Neki su čak promijenili značenje džihāda u to da implicira bilo kakav lokalni otpor i "plemensku organizaciju društva" (tribalizam) protiv procesa globalizacije, dok se, zapravo, u samoj islamskoj historiji, naročito tokom ranih stoljeća, džihād počesto vodio protiv "tribalizma" i svih centripetalnih sila koje su ugrožavale jedinstvo islamske zajednice. A da bismo objasnili autentično značenje džihāda nužno je razjašnjenje liste skoro svih prevalirajućih nerazumijevanja, koja, nažalost, nastavljaju da se ovjekovječuju na zapadnjačkim medijima i većem dijelu zapadnjačke literature koja se bavi islamom.



U arapskom jeziku se pojam džihād izvodi iz korijena j-h­-d, što znači "boriti se" ili "uložiti napor", a u kontekstu islama ova borba i nastojanje se podrazumijevaju da su na Božijem putu. Osoba koja vrši takvu zadaću naziva se mudžāhid (mujāhid), uobičajeno prevodeno sa "sveti ratnik" u zapadnjačkim medijima, pošto se džihād konvencionalno prevodi kao "sveti rat". Trebamo se samo prisjetiti da se, u sufijskoj kontemplaciji, stanje suzbijanja onog što onemogućuje koncentraciju duše također naziva mujāhidah kako bismo shvatili koliko je limitirajućc takovrsno prevođenje.
No, da bismo razumjeli značaj džihāda u islamu i njegovoj civilizaciji, moramo prije svega jasno napravitt razliku između općenitog, popularnog značenja pojma i teološkog i juridičkog smisla same riječi. U prvom smislu, ona se koristi da označi bilo kakav napor koji se smatra primjerenim, otprilike kao "križarski rat" u svojemu općenitom smislu u engleskom jeziku, a ne kao pojedinačno ukazivanje na religijske ratove koje je zapadno kršćanstvo vodilo protiv muslimana i jevreja u Palestini u medijavalnom razdoblju. Na isti način kao što u engleskom kažemo da takva i takva organizacija provodi križarski rat da iskorijeni neimaštinu i bolesti, a u islamskim jezicima da ta grupa ili vladina agencija provodi džihād, recimo, gradeći kuće za siromašne. Zapravo, danas u Iranu postoji pokret i organizacija koja se naziva jihād-i sāzaniagi (to jest džihād za "izgradnju"), čija je zadaća da ulaže napore na izgradnji kuća za siromašne i da provodi slične projekte. Jednako tako, na isti način kao što su vođeni određeni ratovi kroz zapadnjačku historiju u ime i u duhu križarskog rata, ali bez blagoslova pape, koji je naređivao srednjovjekovne križarske vojne pohode, u islamu su neki ljudi vodili bitke koje su proglasili džihādom, iako ove bitke nisu bile, tehnički govoreći, jihād sukladno islamskom Zakonu, niti su odobrene od strane `ulamā, ili religijskih učenjaka. Blago rečeno, Zapad ne posjeduje manje križarskog duha nego što islam posjeduje onog džihādskog, ukoliko se oba termina upotrebljavaju u svojemu popularnom smislu. Zapravo, tokom prošlog milenijuma Zapad je vodio mnoge ratove u stranim zemljama kao križarske pohode iz svih mogućih razloga - kao što su širenje kršćanstva, "civilizirajuće misije" (la mission civilisatrice na francuskom) te širenje modernih ideologija od komunizma do kapitalizma - više nego što je islam vodio džihād.



Međutim na isti način na koji moramo praviti jasnu razliku između srednjovjekovnih križarskih pohoda, koje je zapravo ispričavala i vodila Crkva i ove općenite upotrebe "križarskog pohoda" u evropskim jezicima, jednako tako ne smijemo pobrkati općenitu društvenu i kulturnu upotrebu pojma džihād sa njegovim striktno teološkim i juridičkim smislom u islamu. Iznad ove dihotomije, važno je da razmotrimo ono što džihād označava u islamskom kontekstu i praksama njegovih sljedbenika. Kako bismo razumjeli ovo egzaktnije i relevantnije značenje, nužno je da se vratimo korijenskom značenju pojma kao "napora i borbe na Božijem putu". Na ovoj osnovnoj razini moglo bi se kazati da cjelokupan život, sukladno islamu, jeste džihād, jer je on borba da se živi sukladno Božijoj Volji, da uložimo napor da se čini dobro i da se suprotstavimo zlu. Mi smo bačeni u svijet u kojemu postoji nesklad i nered izvanjskog karaktera i unutar naših duša. Da bismo uredili uravnotežen život utemeljen na podlaganju Bogu i slijeđenju Njegovih izričitih naloga koji uključuju konstantni džihād, na isti način kao što mornar na olujnom moru treba ulagati konstantan napor da bi primjereno držao čamac na vodi da se ne prevrne i da bi nastavio prema izabranom odredištu.



Ustajanje ujutro sa Imenom Božijim na našim usnama, obavljanje namaza, čestito i ispravao življenje tokom dana, ljubaznost i pažljivost prema ljudima te čak životinjama i biljkama koje nas okružuju tokom dana, dobro obavljanje posla te briga o našoj porodici i svom vlastitom zdravlju i blagostanju, sve zahtijeva džihād na ovoj elementarnoj razini. Budući da islam ne pravi razliku između sekularnog i religijskog područja, cjelokupan životni krug muslimana uključuje džihād, tako da je svaka njegova sastavnica i aspekt sačinjen da se prilagodi Božanskim normama. Džihād nije jedan od stupova islama (arkān), kao što su propisani namazi ili post. Međutim izvršavanje svih djela bogoštovlja (`ibādāt) svakako uključuje džihād. Klanjati redovno pet puta dnevno tokom našeg života jamačno nije moguće bez velikog napora, ili džihāda, sa naše strane, koji čuva bogougodnike, koji su uvijek u molitvi i u osjećaju da moraju da provode džihād da bi sebe silom rastavili od molitve kako bi obavljali svakidašnje poslove. Jednako tako, za običnog vjernika je post od zore do sutona jamačno džihād i on traži veliki napor od strane ljudske volje u ime Boga. Isto je tačno za druge bogoštovne radnje, ili `ibādāt.



Međutim džihād se također zahtijeva na području transakcija, ili mu'āmalāt, ukoliko namjeravamo da živimo pošten i ispravan život. Ne samo da bogoštovne radnje, koje se izravno tiču našeg odnosa prema Bogu, već jednako tako i druga ljudska djela utječu na dušu te moraju biti etički i pravedno obavljena. No, duša nije uvijek predana dobru i pravdi. Prema tome, da bismo bili čestiti i da bismo izvršavali svakidašnje poslove u suglasnosti sa Božanskim Zakonom i islamskim etičkim normama moramo provoditi konstantni džihād. Postoji puno običnih ljudi u islamskom svijetu koji nastoje čestito živjeti pod teškim okolnostima, a koji smatraju svoj svakodnevni posao džihādom. Čuo sam od tolikog broja vozača taksija u Perziji i arapskim zemljama kako kažu da su morali izdržavati višečlanu porodicu i raditi četrnaest sati dnevno da bi u tome uspjeli, dodajući da je svaki dan za njih bio džihād. Uravnotežen život u haotičnom svijetu i moralno uspravan život u društvu u kojemu se podliježe mnogim iskušenjima i participira u korupciji, jeste provođenje džihāda. Također, pokušati prevladati neznanje i zadobiti spoznaju, od koje je najviša vrsta spoznaja Boga, jeste glavni oblik džihāda i zapravo njezin najviši oblik. U svojemu najširem smislu, dakle, mogli bismo kazati da je za muslimana sami život džihād i da je mir koji tražimo rezultat uravnoteženosti stvorene kroz džihād u njegovom osnovnom smislu naprezanja na Božijem putu i borbe da se djeluje sukladno Njegovoj Volji. Poslanikov iskaz da "džihad ostaje validnim sve do Sudnjeg dana" mora biti razumljen u ovom univerzalnom smislu džihāda koji je inherentan u općoj ljudskoj uvjetovanosti na ovom manjkavom svijetu.



Iznad ovog općenitog razumijevanja džihāda, koje obujmljuje sam život, islamski autoriteti su stoljećima pravili razliku između manjeg i većeg džihāda na temelju poznatog Poslanikovog iskaza nakon velike Bitke na Bedru, koja je bila odsudna za tek nastalu islamsku zajednicu. Usprkos velikom značaju ove bitke, u kojoj su još uvijek mekanski idolopoklonici nastojali da poraze i razore novonastalu islamsku zajednicu u Medini, Poslanik, nakon što je izvojevao pobjedu je rekao: "Vratili smo se iz manjeg džihāda u veći džihād (akbar)." Kada su ga drugovi upitali koji je veći džihād, rekao je: "To je džihād protiv vaših strastvenih duša."



Veći, a mogli bismo također da kažemo najveći (u arapskom jeziku riječ akbar označava i "veći" i "najveći") džihād, koji je unutarnja bitka da se pročisti duša od svojih manjkavosti, da se isprazni duhovna posuda od ustajale vode zaboravljivosti, nehaja, sklonosti prema zlu i da se pripremi za prihvat Božanskog Eliksira Sjećanja, Svjetlosti i Spoznaje. Najveći džihād poduzimaju samo oni duhovni ratnici koji žele da prinesu kao žrtvu svoj ego pred Prijestoljem Jednoga. Na isti se način taj izvanjski džihād, kao bitka ili rat, ne zahtijeva od svakog muslimana, već jedino od onih koji su fizički i mentalno kvalificirani, kao što se ni duhovni džihād jednako tako ne zahtijeva od svakog muslimana, već jedino od onih koji su duhovno i mentalno sposobni - a u isto vrijeme sa duhovnim oni de slijediti Božiju stazu u ovom životu, ostajući doličnima. U svjetlu značenja al-jihād al-akbar, ili većeg džihāda, možemo kazati da su najveći "duhovni borci" u islamu bogougodnici, međutim njihov instrument u bici nije mač, već namaz i tespih. Sufizam se općenito bavi ovim većim džihādom, koji je sličan "duhovnom ratovanju" naširoko poznatom u pravoslavlju, a koji također spominju određeni zapadnjački kršćanski mistici te u duhovnim naporima hinduističkih i budističkih mudraca, u čijim riječima i djelima mogu biti pronađene mnoge usporedbe.



Što se tiče manjeg džihāda, u smislu izvanjske borbe i bitke, značenja džihāda onako kako ga zapadnjački mediji upotrebljavaju, mora se prije svega napraviti jasna razlika između borbe i bitke koja se odvijala u Arabiji protiv idolatrije u osvit islama i događaja u kasnijoj islamskoj historiji. U Arabiji je idolopoklonicima dat izbor prihvatanja islama ili borbe protiv muslimana, budući da, sukladno islamskom vjerovanju, Bog nije želio da takav krajnji oblik idolatrije preživi. Ovo je bilo slično argumentima koje je ponudilo kršćanstvo kada je silom iskorijenilo ono što je ostalo od dekadentnih grčko-rimskih i sjevernoevropskih religija, jednom kad je zadobilo dostatnu moć. Međutim čak ni u Arabiji džihād nije vođen protiv jevreja i kršćana da bi ih se prisililo da prijeđu na islam, niti je ova politika kasnije provođena protiv jevreja i kršćana izvan Arabije, niti protiv zoroastrijanaca ili hindusa, kao što je to ranije prispomenuto. Tokom islamske historije neki su vladari izvršili invaziju na nemuslimanske zemlje i čak pričali o džihādu, međutim rijetko da je kad izdat juridički edikt koji je davala `ulamā' da su takve bitke bile džihād kako bi ljudi prešli na islam. Stajališta zapadnjačkih orijentalista i višestoljetne kršćanske polemike u pogledu ovog pitanja naprosto nisu korektne. Princip: “U vjeru nema prisile...” (Kur’an, 2:256), ne dopušta džihād izvan Arabije tokom života Poslanika kako ne bi uključio prisilno religijsko preobraćenje "Ljudi Knjige". Jednako tako, zabranjeno je voditi džihād protiv drugih muslimana kako bismo im naturili naša najvlastitija uvjerenja.



Zapravo, ši'itski i većina sunnitskih pravnika, naročito u moderna vremena, vjeruje da je džihād legitiman samo kao odbrana (difā'i) i da ne može biti započet kao agresija (ibtidā'i). Što se tiče duodecimalnog ši'izma, stoljećima pa čak i danas, svi su eminentni autoriteti ustvrdili da je džihād, izuzev u slučaju odbrane, harām, ili zabranjen od strane islamskog Zakona u odsustvu ma'sūma, to jest, "nepogrešivog" (ili onog ko je besprijekoran u etimološkom smislu ovog pojma), što u ši'itskom kontekstu označava Poslanika i imame. U sunnijskom islamu, historijski su neki pravnici naređivali džihād na odbramben način utemeljen na argumentu koji bismo mogli nazvati "najbolja odbrana je napad", međutim od 1950-ih sa proglasom šejha Al-Azhara tog vremena, Mahmūda Shaltūta, koji je zauzimao mjesto onog što je najutjecajnija i najznačajnija religijska pozicija u sunnijskom svijetu, glavna tendencija sunnijske pozicije je bila poput one ši'itske. Ugledni religijski učenjaci sunnijskog svijeta se slažu da je jedino dopustiv džihād onaj odbrambenog karaktera, koji je obaveza po islamsku zajednicu kao cjelinu samo kad je njezino postojanje ugroženo. Međutim ovo ne znači da bilo koja ekstremna grupa može provoditi nasilje pozivajući se na potrebu odbrane islama, jer se u svakom slučaju autorizacija džihāda zahtijeva od strane poglavara islamske države i autoritativnih religijskih učenjaka, `ulamā'. Kur'anski ajet:
“I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se protiv vas bore, ali vi boj ne započinjite! Allah ne voli one koji započinju boj! (Kur’an, 2:190), priskrbio je kur'ansku osnovu i princip za prosuđivanje i legitimitet džihāda. Moramo se prisjetiti da su, tokom proteklih stotinu i pedeset godina, svi oni koji su se borili protiv stranih zavojevača ili okupatora, bilo da su bili u Zapadnoj Africi, Alžiru, Bosni, Kosovu, Palestini, Kašmiru, ili Filipinima, a koji su govorili o džihādu, radili tako u odbrambenom smislu. Tamo nije bilo muslimanskog džihāda u nemuslimanskim zemljama. Oni koji provode teror na Zapadu, ili bilo kamo drugdje u ime džihāda, ocrnjuju izvorni sveti termin, a njihovi napori neće biti prihvaćeni od strane ustanovljene i glavne struje religijskih autoriteta kao džihād u juridičkom i teološkom smislu ovog pojma. Deklaracije šejha Al-Azhara, najautoritativnijeg glasa u sunnijskom islamu, koji osuđuje u nepokolebljivim terminima terorističke napade od 11. septembra 2001. godine u Americi, jasan je primjer.



Ovo nas prirodno vodi važnom pitanju o tome ko može proglasiti džihād. Prema klasičnoj sunnijskoj teoriji koja se temelji na postojanju islamske države, suveren je bio taj koji je u konsultacijama sa religijskim učenjacima (`ulamā') mogao objaviti džihād u juridičkom i teološkom smislu. A bez postojanja autentične islamske države, to su vodeći religijski autoriteti, `ulamā , a još preciznije muftije, koji posjeduju takvu prerogativu. Iako svaki musliman stoji izravno pred Bogom, a u islamu ne postoji svećenstvo, niko ne može jednostavno proglasiti džihād na temelju toga što je nominalno musliman i što posjeduje neku političku ili vojnu moć. Razlika između proglašenja džihāda u islamskom smislu i svakodnevnog proglašenja od strane različitih ekstremističkih grupacija tu i tamo je kao razlika između objave o križarskom ratu protiv ovog ili onog zla od strane zapadnjačkih političkih ili društvenih lidera i proglašenja križarskog rata od strane pape Urbana II, 1095. godine.
Kada se džihād vodi legitimno, on ne smije biti utemeljen na gnjevu i mržnji koji će nas zaslijepiti da budemo pravedni. Kur'an upozorava muslimane nepokolebljivim terminima kada kaže: “...Neka vas mržnja koju osjećate prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni budete...” (Kur’an, 5:8)



Tugovanje se može preokrenuti u gnjev i mržnja, ali ovo ne može biti osnova slijepe osvete. Džihād se ne može voditi protiv nevinih, a čak i neprijatelj mora biti tretiran pravedno i isto tako susretljivo. Trebali bismo razmišljati u smislu kur'anskog ajeta: “...Ti na zlo dobrim uzvrati, pa će onaj što je neprijateljstvo između njega i tebe odjednom tebi prijatelj prisni postati! (Kur’an, 41:34)



A iznad svega džihād mora biti vođen za istinu i samo istinu, a ne na osnovu gnjeva, mržnje ili osvete. Tradicionalno je čak i izvanjski džihād bio združen u muslimanskim umovima sa velikodušnošću, plemenitošću te objektivnošću, svim vrlinama koje su povezane sa viteštvom.



Pripovijest u Knjizi I Rumijeve Mesnevije o `Aliju ibn Abi Tālibu, princu koji vodi džihād samo za Boga, jeste samo otkrovenje u pogledu islamskog razumijevanja džihāda. U bici jedan po jedan sa velikim islamskim neprijateljem koji je bio sposoban ratnik, `Ali je smogao snage da svlada svog protivnika i da ga baci na zemlju. Kao posljednji čin mržnje neprijateljski ratnik je pljunuo `Alija u lice, nakon čega je `Ali odmah ustao sa neprijateljevih grudi i stavio u korice svoj mač. Ratnik je bio iznenađen i upitao je `Alija zašto je to učinio. `Ali je odgovorio da se borio za Istinu (al-Haqq), ali da je čim je bio pljunut u lice postao srdit; uvidjevši ovo, odustao je od borbe, jer nije želio da se bori na temelju osobnog bijesa i gnjeva. Kao što Rūmi ovo opisuje:

On je pljunuo na `Alijevo lice
Ponos svakog poslanika i bogougodnika...
A 'Ali je odgovorio,
Rekavši: "Upotrebljavao sam mač u ime Istine,
Ja sam sluga Istine, kojim ne komanduje moje tijelo.
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti,
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji."



Čin ovog prototipa svih autentičnih islamskih mudžāhida (mujāhidūn), koji je preokrenuo srce u njegovom neprijatelju, treba da posluži kao korisna ispravka za, prvo, one koji u islama provode akcije utemeljene na gnjevu, ali ih nazivaju džihādom i, drugo, one na Zapadu koji nastavljaju da govore o svetom ili sakralnom gnjevu među muslimanima, koji na temelju pravde nastoje da zaštite svoj dom i religiju. Kad pogledamo iznad sadašnjih odstupanja tzv. džihāda koji provode određeni ekstremisti prema dugoj historiji islama, vidjećemo brojne primjere viteške vrste dokazane primjerima u njegovom najvišem obliku pomoću `Alija, u takvim ratnicima herojima kao što je Saladin, čije je viteštvo bilo

poslovično čak među njegovim zapadnjačkim neprijateljima te u vremenski bližim likovima kao što su: Amir `Abd al-Qādir, `Abd al-Karim i `Umar al-Mukhtār u Sjevernoj Africi; Imam Shamil u Kavkaziji; Brelvis u sjeverozapadnoj indijskoj provinciji; te Ahmad Shāh Mas'ūd, koji je učestvovao u afganistanskom ratu protiv Sovjetskog saveza i koji je ubijen nešto prije tragičnih događaja od 11. septembra 2001. Sve takve figure nisu bile samo pobožne i hrabre već su bile povezane sa unutarnjom dimenzijom islama, a neki su bili bogougodnici. Nijedna nije bila proizvod uske, doslovne i ekskluzivističke interpretacije svoje vjere.